Dobro je prije neki dan primijetio jedan (meni inaèe nepoznati) kolega na "Connect" portalu (internetskom "okupljali¹tu" hrvatske "akademske dijaspore" i priliènog broja ostalih) da je skandalozno to ¹to hrvatski nastavnici i istra¾ivaèi nisu sna¾nije prosvjedovali u povodu "sluèaja Ðapiæ", koji je takoðer (to ne treba zaboraviti) i "sluèaj splitski Pravni fakultet". Glasni su, pi¹e taj kolega, kad se radi o plaæama i privilegijima, ali (uz èasne iznimke) nigdje ih nema kad njihovi kolege osramote cijelu hrvatsku akademsku zajednicu, kao ¹to je bilo u ovom sluèaju. Ne radi se, naravno, samo o jednom primjeru, iako nijedan vjerojatno nije bio ovako drastièan.

Originalnost i ra¹irenost prepisivanja i drugih oblika varanja na pisanim ispitima dovela je, primjerice, nedavno studente zagrebaèkog Ekonomskog fakulteta na stranice specijaliziranog izdanja londonskog "Timesa" za visoko ¹kolstvo. Uz tekst, u kojem se o zagrebaèkim studentima pi¹e kao o specijalistima za varanje na ispitima, objavljena je i karikatura: dugokosi mladiæ pola¾e pisani ispit, a ispod kose mu vire ¾ice koje ga spajaju s mobitelom (ispod klupe). Na majici mu pi¹e "Sveuèili¹te u Zagrebu". Izvrsna reklama, nema ¹to!
U tom smislu, splitski sudac ima pravo kad ka¾e da je praksa plagiranja kod nas ra¹irena. Problem je, meðutim, u tome ¹to èinjenica da drugi kr¹e pravila i zakone ne mo¾e biti opravdanje za bilo koga da to i sam uèini. Sad svatko mo¾e reæi — pa ako sud ne vidi ni¹ta lo¹e u prepisivanju (i to povrh toga ¹to zakljuèuje da ga je u ovom sluèaju bilo), za¹to ne bih i ja prepisivao? Kakve su dru¹tvene posljedice te poruke? Uspostavlja se kultura varanja, i to upravo unutar institucije koja bi trebala prednjaèiti po promoviranju istine: sveuèili¹tu.
Mo¾da je doista plagiranje prije svega stvar za sveuèili¹te, ali je i stvar za sudove. Ono je, naime, kraða (intelektualnog) proizvoda, pa treba biti tretirana potpuno jednako kao i kraða svakog drugog proizvoda. Za nas koji ¾ivimo od proizvoðenja ideja, kraða ideja jest isto ¹to bi za proizvoðaèe automobila bila kraða automobila koji su proizveli. Razlika je samo u tome ¹to je automobil vjerojatno lak¹e proizvesti nego ideju. Nisam siguran da to ba¹ svi razumiju, pa da objasnim: svaka ozbiljna knjiga (a, na sreæu, daleko je od istine da je svaka prepisana) rezultat je neèijeg vi¹egodi¹njeg rada na arhivskoj graði, èlancima i knjigama, ili eksperimentiranja u laboratorijama — da ne govorim o talentu i upornosti. Èitam ovih dana ¹estu knjigu "Krle¾ologije" u kojoj njezin autor Stanko Lasiæ pi¹e da ju je pisao pet godina, radeæi na njoj svakog dana, bez iznimke. Kako bi onda on (ili bilo koji drugi ozbiljni autor) mogao biti ravnodu¹an da sutra netko doðe, prepi¹e i (sebi) pripi¹e ideje (ili èak èitave odlomke) iz te knjige? To ne bi bila samo kraða, to bi bilo nemoralno i nepravedno.
Mo¾da je razumljivo da to ne vide ljudi koji nikad nisu napisali knjigu ili èlanak, recimo, suci ili dr¾avni èinovnici. Ali, da to ne vide sveuèili¹ni nastavnici (pa da se zbog ovakve prakse ne pobune), to mo¾e znaèiti samo jedno: da su slièniji èinovnicima nego ozbiljnim autorima, da ih je vi¹e strah od neke politièke stranke ili promjene politike nego ¹to im je stalo do proizvoðenja ideja i za¹tite svog proizvoda.
Na sveuèili¹tu na kome radim, svake godine identificiramo otprilike desetak studentskih eseja koji su prepisani u tolikoj mjeri da se radi o plagiranju. (Otprilike svaki stoti.) Plagijatori znaju ¹to slijedi — moraju napisati novi esej za koji æe dobiti ocjenu "nula". Upisat æe ih se u "registar plagijatora", u kome æe im ime ostati do kraja studija. Uèine li jo¹ jednom takav (te¾ak disciplinski) prekr¹aj, morat æe se povuæi sa sveuèili¹ta, a mogu biti sigurni da ih nijedno drugo sveuèili¹te u zemlji neæe primiti kad èuje ¹to se dogodilo.
Da se kojim sluèajem ovako javan skandal dogodio na mom sveuèili¹tu, nastavnici koji bi bili u komisiji dobili bi otkaz, a dr¾ava (glavni financijer sveuèili¹ta) poslala bi inspekciju da pretrese svaku ocjenu koju je to sveuèili¹te dalo u posljednjih pet godina. A naðu li i najmanji razlog za daljnju sumnju, dr¾avno bi financiranje bilo povuèeno. Privatni bi investitori pobjegli glavom bez obzira, da ih drugi ne bi povezivali s prevarantskim sveuèili¹tem.
Bez novca, sveuèili¹te bi bilo prisiljeno zatvoriti vrata. A onda bi o¹teæeni studenti i zaposlenici (koji bi, kao posljedicu, izgubili posao) tu¾ili èlanove komisije i znanstveno-nastavnog vijeæa tra¾eæi (financijsku) od¹tetu.