2005.04.18. 12:50
Dejan Jović
Dobro je prije neki dan primijetio jedan (meni inače nepoznati) kolega na "Connect" portalu (internetskom "okupljalištu" hrvatske "akademske dijaspore" i priličnog broja ostalih) da je skandalozno to što hrvatski nastavnici i istraživači nisu snažnije prosvjedovali u povodu "slučaja Đapić", koji je također (to ne treba zaboraviti) i "slučaj splitski Pravni fakultet". Glasni su, piše taj kolega, kad se radi o plaćama i privilegijima, ali (uz časne iznimke) nigdje ih nema kad njihovi kolege osramote cijelu hrvatsku akademsku zajednicu, kao što je bilo u ovom slučaju. Ne radi se, naravno, samo o jednom primjeru, iako nijedan vjerojatno nije bio ovako drastičan.
Originalnost i raširenost prepisivanja i drugih oblika varanja na pisanim ispitima dovela je, primjerice, nedavno studente zagrebačkog Ekonomskog fakulteta na stranice specijaliziranog izdanja londonskog "Timesa" za visoko školstvo. Uz tekst, u kojem se o zagrebačkim studentima piše kao o specijalistima za varanje na ispitima, objavljena je i karikatura: dugokosi mladić polaže pisani ispit, a ispod kose mu vire žice koje ga spajaju s mobitelom (ispod klupe). Na majici mu piše "Sveučilište u Zagrebu". Izvrsna reklama, nema što! U tom smislu, splitski sudac ima pravo kad kaže da je praksa plagiranja kod nas raširena. Problem je, međutim, u tome što činjenica da drugi krše pravila i zakone ne može biti opravdanje za bilo koga da to i sam učini. Sad svatko može reći — pa ako sud ne vidi ništa loše u prepisivanju (i to povrh toga što zaključuje da ga je u ovom slučaju bilo), zašto ne bih i ja prepisivao? Kakve su društvene posljedice te poruke? Uspostavlja se kultura varanja, i to upravo unutar institucije koja bi trebala prednjačiti po promoviranju istine: sveučilištu. Možda je doista plagiranje prije svega stvar za sveučilište, ali je i stvar za sudove. Ono je, naime, krađa (intelektualnog) proizvoda, pa treba biti tretirana potpuno jednako kao i krađa svakog drugog proizvoda. Za nas koji živimo od proizvođenja ideja, krađa ideja jest isto što bi za proizvođače automobila bila krađa automobila koji su proizveli. Razlika je samo u tome što je automobil vjerojatno lakše proizvesti nego ideju. Nisam siguran da to baš svi razumiju, pa da objasnim: svaka ozbiljna knjiga (a, na sreću, daleko je od istine da je svaka prepisana) rezultat je nečijeg višegodišnjeg rada na arhivskoj građi, člancima i knjigama, ili eksperimentiranja u laboratorijama — da ne govorim o talentu i upornosti. Čitam ovih dana šestu knjigu "Krležologije" u kojoj njezin autor Stanko Lasić piše da ju je pisao pet godina, radeći na njoj svakog dana, bez iznimke. Kako bi onda on (ili bilo koji drugi ozbiljni autor) mogao biti ravnodušan da sutra netko dođe, prepiše i (sebi) pripiše ideje (ili čak čitave odlomke) iz te knjige? To ne bi bila samo krađa, to bi bilo nemoralno i nepravedno. Možda je razumljivo da to ne vide ljudi koji nikad nisu napisali knjigu ili članak, recimo, suci ili državni činovnici. Ali, da to ne vide sveučilišni nastavnici (pa da se zbog ovakve prakse ne pobune), to može značiti samo jedno: da su sličniji činovnicima nego ozbiljnim autorima, da ih je više strah od neke političke stranke ili promjene politike nego što im je stalo do proizvođenja ideja i zaštite svog proizvoda. Na sveučilištu na kome radim, svake godine identificiramo otprilike desetak studentskih eseja koji su prepisani u tolikoj mjeri da se radi o plagiranju. (Otprilike svaki stoti.) Plagijatori znaju što slijedi — moraju napisati novi esej za koji će dobiti ocjenu "nula". Upisat će ih se u "registar plagijatora", u kome će im ime ostati do kraja studija. Učine li još jednom takav (težak disciplinski) prekršaj, morat će se povući sa sveučilišta, a mogu biti sigurni da ih nijedno drugo sveučilište u zemlji neće primiti kad čuje što se dogodilo. Da se kojim slučajem ovako javan skandal dogodio na mom sveučilištu, nastavnici koji bi bili u komisiji dobili bi otkaz, a država (glavni financijer sveučilišta) poslala bi inspekciju da pretrese svaku ocjenu koju je to sveučilište dalo u posljednjih pet godina. A nađu li i najmanji razlog za daljnju sumnju, državno bi financiranje bilo povučeno. Privatni bi investitori pobjegli glavom bez obzira, da ih drugi ne bi povezivali s prevarantskim sveučilištem. Bez novca, sveučilište bi bilo prisiljeno zatvoriti vrata. A onda bi oštećeni studenti i zaposlenici (koji bi, kao posljedicu, izgubili posao) tužili članove komisije i znanstveno-nastavnog vijeća tražeći (financijsku) odštetu. |
Kako bi se zadrzala vizuelna forma pocetne stranice portala, prebacio sam vecinu ovog teksta u "procitatje vise" ("Main Text" rubrika kod dodavanja novog teksta). Urednik Dejan Vinkovic |
|
| Izvrstan tekst i komentar pogubnosti "kulture varanja". Posebno zadnja dva pasusa. Nadam se da će Hrvatska vremenom sve više prepoznavati važnost takva rada i vrijednosti, koje se ustvari svode na pridržavanje dobroga kućnog odgoja. |
|
Komentiranje i uvid u autore komentara je omoguceno clanovima Connect
zajednice. Kako biste se ukljucili, ispunite kratak formular i registrirajte se.
|