"Rjeènik i atlas nanoznanosti i nanotehnologije" je skoro gotov – ideja je bila naèiniti podatkovnu bazu sa stotinjak osnovnih pojmova u nanoznanosti i nanotehnologiji, bogato i interaktivno vizualiziranu. Oèekivanja koja se ve¾u uz nanotehnologiju su nerealna i mnogo od toga su u stvari SF- ili F-koncepti. Nanoatlas je imao zadatak demistificirati neke od tih koncepata. S druge strane, zbog velike prisutnosti nanoznanosti i nanotehnologije u medijima, imao sam namjeru pribli¾iti fundamentalnu znanost ¹iroj javnosti kroz «nanotehnolo¹ki celofan». Ovo je sasvim opravdano, jer pojam nanoznanost de facto ukljuèuje fiziku atoma i nakupina atoma (atomska fizika, fizika èvrstog stanja, statistièka kvantna fizika), kemiju (ako je ne smatrate ukljuèenom u prija¹nju stavku) i molekularnu biologiju (ako je ne smatrate ukljuèenom u prethodne dvije stavke).

Osnovni razlog zbog kojeg se ja bavim znano¹æu je estetika. Naravno da ovdje ne mislim samo na najprimitivniju vizualnu vrstu estetike, nego i na estetiku procesiranja tuðih ili vlastitih misli zapisanih u obliku matematièkih jednad¾bi. U ovom procesu «racionaliziranja» ponekad nam se gotovo religiozno «uka¾e» (ili «objavi») da smo dio velike slike, nekog univerzalnog ljudskog razuma koji je vrhunski odraz ustrojstva Prirode. Ovo «otkrivenje» je vrhunska forma znanstvene estetike, meðutim nemoguæe ga je pribli¾iti javnosti koja nije pro¹la mukotrpno tesanje neuronskih mre¾a èitanjem za to pogodne literature i razgovorima s drugim istreniranim estetama. Zato u komunikaciji s javno¹æu prikazujem onaj dio estetike koji je svima razumljiv – vizualnu estetiku koja se u znanosti javlja kroz «rezonantne forme» koje priroda èesto odabire, barem kao minimume ravnote¾nih termodinamièkih funkcionala. Ovdje mislim na (ponekad platonske) simetrije i oblike kristala, klastera, molekula, proteina, proteinskih nakupina (virusa i mikrotubula npr.), a volim spomenuti i filotaksiju u biljaka kao odlièan primjer spomenutih rezonantnih formi u obliku ¾ivih kristala. Nanoatlas je nadam se uspio «rezonirati» ove forme. Moram se pohvaliti da je napor i ideja iza Nanoatlasa prepoznata barem u malom dijelu hrvatske javnosti – Nanoatlas je osvojio drugu nagradu (prva nije dodijeljena) na web-festivalu u organizaciji Carneta posveæenom najboljim edukativnim internetskim projektima. Posjeæenost Nanoatlasa je zadovoljavajuæa i trenutno ga dnevno posjeæuje oko 130 unique visitors-a. Neki internetski kursevi fizike i raèunalne znanosti ga citiraju ili èak navode kao dodatnu literaturu.

Trenutno radim na jo¹ jednom projektu vezanom uz vizualizaciju i popularizaciju znanosti. Radi se o stvaranju prvog hrvatskog popularno-znanstvenog filma o strukturi tvari (barem koliko ja znam). Naziv projekta je «Sfere unutar sfera», a njegovo trenutno stanje mo¾e se pogledati na web adresi sfere.ifs.hr.

Kao se taj projekt odvija, buduæi da se radi o poduhvatu koji izlazi iz okvira "tipiènih" vje¹tina "tipiènih" znanstvenika?

Projekt se odvija dobro – nikad ni¹ta nije dovoljno brzo za moj ukus. Zbilja se radi o pothvatu koji izlazi izvan svih pravilnika prema kojim se vrednuje djelatnost znanstvenika, ¹to je po mom mi¹ljenju pogre¹ka dosada¹njih pravilnika. Smatram da se djelatnosti znanstvenika usmjerene prema vraæanju «duga» dru¹tvu, bilo to objavljivanje popularno-znanstvene knjige ili filma, ili internetskog ili stvarnog («papirnatog») ud¾benika, moraju nekako vrednovati. Ipak, ne smatram da ove djelatnosti treba previ¹e vrednovati, jer je osnovna zadaæa znanstvenika (naravno) da bude originalan i prepoznatljiv u svjetskim razmjerama i to ¹to je vi¹e moguæe. Veæina znanstvenika koji rade na Sveuèili¹tu nemaju ovaj problem i ne razmi¹ljaju o njemu na ovakav naèin, te smatraju da «dug dru¹tvu» vraæaju samim tim ¹to obrazuju nove generacije znanstvenika (fizièara npr.). Mislim da obavljanje ove njihove uloge barem u nekim sluèajevima treba propitati – ne sjeæam se kad sam zadnji put vidio zbilja dobar ud¾benik iz napredne fizike ili dobru popularno-znanstvenu knjigu proizvedenu od strane hrvatskih znanstvenika ukljuèujuæi i one koji rade na Sveuèili¹tu (èast malobrojnim izuzecima koji se barem trude, a oni èiji rad mi je promakao neka mi oproste). Smatram da je produkcija ovakvog materijala nu¾na, a da i predavanja u velikom broju sluèajeva mogu biti znatno bolja (govorim iz osobnog iskustva), tj. da taj dug moraju malo a¾urnije vraæati, inaèe ga do mirovine neæe stiæi vratiti.

Ulogu i va¾nost znanosti u razvoju dru¹tva i inteligentnog biraèa, temelja smislene i napredne demokracije, moramo stalno isticati. Biraè koji zna racionalno i logièki razmi¹ljati birat æe logiènije politièke opcije, koje æe se s vremenom (nadam se i u Hrvatskoj) morati prilagoditi logici i razumu dobro obrazovanih biraèa. Logika i razumsko, uzroèno-posljedièno utemeljeno razmi¹ljanje najbolje se treniraju u okvirima prirodnih znanosti. Zato na¹a djelatnost ima i bitan, gotovo «misionarski» zadatak. Znam da mnogo ljudi ne razmi¹lja na ovaj naèin, ali ja mislim da je pribli¾avanje znanstvenog pogleda na svijet ¹irokoj javnosti izuzetno va¾no za razvoj razumnog i logièki ureðenog, funkcionalnog dru¹tva. Nadam se da æe film «Sfere unutar sfera» ostvariti mali dio ove misionarske zadaæe. «Sfere» bi morale biti gotove do kraja lipnja 2005. godine kad bi film u trajanju od oko 35 minuta morao biti u potpunosti montiran. Radim i na potpuno originalnom soundtracku za film (jo¹ jedna od mojih digitalnih ljubavi). Financiranje za projekt osigurao je CARNet kroz pilot-projekt uspostave multimedijalnog centra na Institutu za fiziku (vidi multimedia.ifs.hr). U okviru multimedijalnog centra imamo poluprofesionalnu kameru, miniDV i VHS player, Canopus DVStorm2+ (sustav za obradu, kodiranje i konverziju video zapisa), te nekoliko raèunala od kojih ja koristim jedno za renderiranje scena i animacija programiranih uglavnom u PovRay programskom okru¾ju. Poku¹avam osposobiti i jedan improvizirani «studio» za koji sam nabavio rasvjetu i monotono pofarbane mat-zelene daske (za chroma-key «specijalni» efekt). Za sad se èini da æe sve funkcionirati kako se i oèekuje.

Tko sve suraðuje s tobom na tim projektima i kakve su reakcije okoline - Instituta za fiziku gdje radi¹ i ¹ire?

Najveæi problem hrvatske znanosti je problem suradnje. Znanstveni projekti raspisani 2002. godine forsirali su rascjepkanost znanstvene djelatnosti i puno malih projekata i voditelja projekata. Èini mi se da je takva situacija nepovratno naru¹ila moguænosti za suradnju i rad na nekom zbilja va¾nom i opse¾nom problemu. Tako i ja imam problema u nala¾enju ljudi za ove projekte – svi su ili u nekim svojim «filmovima» ili premalo znaju da bi bili od ikakve koristi projektu. Do sad sam se orijentirao uglavnom na kolege iz generacije ili iz generacija blizu moje. S tom, uvjetno mlaðom, populacijom znanstvenika se jo¹ nekako mo¾e komunicirati i suraðivati i ne odbijaju a priori ideje koje su «izvan onoga èime se oni bave» (koliko god to ponekad bilo opskurno i neva¾no). Smatram da se svi mi moramo uporno i konstantno obrazovati da ne bismo postali neka vrsta neprepoznatljivog atavizma izoliranog na podruèje Brda. Znanstvenici svih generacija, na¾alost ukljuèujuæi i one koji su tek u¹li u sustav hrvatske znanosti, èesto vi¹e razmi¹ljaju o mirovini i nepotrebnom prepucavanju s ciljem ostvarivanja prividne «moæi» i lokalnog utjecaja, nego o usvajanju novih znanja i ideja. Citiram svoju izjavu nedavno upuæenu jednom prijatelju i kolegi, takoðer u sustavu hrvatske znanosti: «Idemo sad, molim te razgovarati o procesiranju i gubitku kvantne koherencije radije nego da tro¹imo vrijeme na razmi¹ljanja o spletkaro¹ima i manipulatorima.»

Reakcije na moju djelatnost na Institutu za fiziku su dobre – mo¾da je to dijelom i posljedica toga da je moja strogo znanstvena djelatnost u proteklih par godina bila prilièno produktivna, pa bi donekle bilo neumjesno da se bilo tko petlja u ono «neznanstveno» i ono ¹to radim manje-vi¹e za svoj gu¹t. Ja sam veæ ranije izradio jedan mali popularno-znanstveni filmiæ o nanotehnologiji («Vrli novi nanosvijet», trajanje 18 minuta) èija je prva verzija bila prikazana na otvorenim danima Instituta za fiziku (veljaèa 2004. godine), a druga na Festivalu znanosti u Zagrebu (travanj 2004. godine). Komentari na ovaj film bili su uglavnom dobri, a odr¾ao sam i vrlo posjeæeno predavanje « Vrli novi nanosvijet i kako vizualizirati znanstveni rezultat» (o¾ujak 2004. godine) koje je poslu¹alo po mojoj procjeni oko 80 do 100 ljudi, uglavnom s Brda (PMF-fizika, PMF-matematika, IF, IRB). Evo nekoliko stavki iz tog predavanja:

• Kad znanstveni rezultat postane vizualan, nadilazi granice znanosti: dobiva i estetske (psiholo¹ke) i artistièke vrijednosti (bitno ili nebitno, procijenite sami).
• Vizualizirani znanstveni rezultat postaje moæna podr¹ka njegovoj komunikaciji, bilo kolegi znanstveniku, bilo ¹iroj zainteresiranoj javnosti
• Vizualizacija rezultata èesto je nu¾na i u procesu “otkriæa” (ili barem pisanja èlanka) – niz brojeva je èesto neproziran za razliku od slike – “Jedna slika vrijedi tisuæu rijeèi” ali samo ako je dobra!

Kako je uopæe do¹lo do toga da si se poèeo upu¹tati u takve projekte?

U sve ovo sam se u poèetku upleo iz vrlo trivijalnog razloga: samostalnosti. Naime, relativno mladom znanstveniku pravi znanstveni projekt je od Ministarstva znanosti prilièno te¹ko dobiti. Èesto raspisi natjeèaja za projekte rezultiraju produ¾enim financiranjem za projekte koji postoje veæ desetljeæima i koje veæ desetljeæima vode isti ljudi, a naslov projekta se primjereno prilagodi, tako da se par kljuènih rijeèi ispremeæe ili se po potrebi doda neka trenutno aktualna «buzz»-rijeè. U takvoj situaciji, dobra je prilika prijaviti se na projekte primjene informacijske tehnologije (tzv. IT-projekte) koje financira Ministarstvo znanosti, a koje je lak¹e dobiti jer veæina znanstvenika ne prati nove tehnologije i trendove, ¹to je naravno preduvjet za izvoðenje ovakvih projekata. Osim prvog, trivijalnog, razloga postoje i dublji razlozi. Ja nikad nisam mogao razmi¹ljati na kanalizirane naèine, jer bi mi izgled prokopanog kanala brzo postao monoton i optereæujuæi (pomalo lièi na ukopno mjesto ako ga iskopate dovoljno duboko). Iz tog razloga niti ne cijenim previ¹e putove kojima sam pro¹ao, ukljuèujuæi u ovo i svoj dosada¹nji znanstveni rad, koji je OK, ali koji ne glorificiram na naèin èest u sredini u kojoj se nalazim. Nikad nisam mogao predugo raditi ne¹to «veæ viðeno». Zato su se moji interesi pro¹irili do megalomanskih razmjera – stvaram glazbu, sliku, animaciju, uèim ActionScript 2.0, nedavno sam zavr¹io pisanje popularno-znanstvene knjige «Svemir kao slagalica» (nadam se da æe uskoro biti i tiskana), znanstveni radovi mi prolaze kroz niz razlièitih tema: od raspr¹enja atoma na povr¹ini, preko pona¹anja elektrona u tankim metalnim filmovima, adsorpcije atoma u ugljikovim nanocijevima, prostiranja nekoherentne svjetlosti u nelinearnim optièkim materijalima dugog odziva, a zadnje ¹to sam radio je dinamika klastera, te njen utjecaj na ravnote¾ne oblike klastera. U stvari sam htio raditi na sastavljanju virusa, ali se ispostavilo da je to malo prete¹ko (zbog protein-protein interakcija), pa sam radio ne¹to slièno – i virusi i klasteri atoma èesto imaju nekristalnu, ikosaedarsku simetriju koju sam studirao. Projekti koji idu «malo izvan» ili «malo drukèije», odlièno odgovaraju mom karakteru. ®elim znati i raditi sve i to ¹to je prije moguæe.