International Herald Tribune donosi èlanak o poremeæaju pomanjkanja pa¾nje (brzi prijevod s engleskog - Attention Deficit Disorder - AAD) koji zahvaæa izmeðu 3 i 5 % djece. Takva djeca su obièno "zloèesta" u ¹koli ili "hiperaktivna". Dok je u SAD-u problem prepoznat, pa èak i dijagnosticiran tamo gdje ga nema (jer je u interesu i terapeuta i farmaceutske industrije), u Europi se o njemu malo zna.

Veæina amerièkih doktora vjeruje da se radi o biokemijskoj neravnote¾i u transmiterima u mozgu, i istra¾ivanja u SAD-u pokazuju da djeca koja imaju AAD, a nemaju odgovarajuæe lijeèenje imaju ozbiljnih problema u socijalizaciji kasnije. Ono ¹to je ¹okantno kako na to reagiraju uèitelji i doktori u Britaniji, Francuskoj i Italiji. U najveæem dijelu se krivi lo¹ odgoj u obitelji (koji stavlja dodatan pritisak na roditelje kojima je te¹ko izaæi na kraj s takvom djecom), a jedna psihijatrica iz Pariza tvrdi kako francuski doktori potpuno odbacuju ideju o AAD-u jer se radi o "amerièkoj izmi¹ljotini".

Komentari (clanova koji su komentirali: 5) Komentara po autoru:    1 1 1 1 1

#1: (Podaci o autoru dostupni clanovima CONNECT-a) 2004-10-28 00:38:53 Uopce mi nije jasno koja bi to znanstveno utemeljena evidencija mogla iskljuciti odgoj kao kljucni faktor u formaciji djece s navedenim poremecajem. Ne vidim nista sokantno u europskom pristupu "novoj bolesti". Sokantna je cinjenica da preko 6 milijuna americke djece trosi Prozac. I sokantna je cinjenica da je 1952. godine, prema Amerièkom psihijatrijskom udru¾enju, bilo definirano 112 mentalnih poremeæaja, a danas je taj broj poveæan na 374.

#2: (Podaci o autoru dostupni clanovima CONNECT-a) 2004-10-28 09:18:01 Pa valjda zapadno dru¹tvo pogoduje razvoju novih psihièkih poremeæaja. Èuo sam nedavno na radiju nekog psihijatra koji je tvrdio da ne znam koji postotak Nijemaca boluje od nekog poremaæaja koji se manifestira tako da ne vide i ne prepoznaju ljude oko sebe, ali ozbiljno! Znaèi, ako te neko ne pozdravi na cesti, on nije bezobrazan i uopæe te ne mrzi, nego boluje od tog poremeæaja modernog dru¹tva.

#3: (Podaci o autoru dostupni clanovima CONNECT-a) 2004-10-29 20:18:13 Europski doktori bi barem trebali uzeti u obzir moguænost postojanja biolo¹ke podloge. Èlanak navodi razliku u psihijatrijskoj tradiciji u SADu i Francuskoj - u SADu psihijatri prouèavaju i biokemijske faktore koji mogu dovesti do poremeæaja, a u Francuskoj se prete¾ito oslanjaju na Frojda - ¹to meni govori da se problemu mo¾e pristupati i prilièno (znanstveno) ideolo¹ki. Ne bi bio prvi puta da je cijela zajednica potpuno u krivu. U ovom sluèaju sam prije spreman povjerovati amerièkim psihijatrima jer se bave problemom du¾e, dok francuski odbijaju uopæe njegovo postojanje. Mislim da u dana¹nje vrijeme polako otkrivamo koliko smo zapravo determinirani genetskim kodom, ¹to mo¾da nije uvijek najlak¹e prihvatiti.     ©to se tièe ovog broja mentalnih poremeæaja, mo¾da je na¹e poznavanje njih èisto povijesno uvjetovano. Evo ¹to ka¾e Martin Seligman, predsjednik istog udru¾enja (American Psychological Association) ka¾e u jednom interviewu:    The domain of psychology that I come from — clinical psychology, social psychology — has one major medal on its chest: If you look back to 1945 to 1950, no major mental illness was treatable. It was entirely smoke and mirrors. The National Institute of Mental Health essentially invested between $20 and $30 billion — It's never been the National Institute of Mental Health by the way; it's always been Mental Illness — on the question of the relief of mental illness.    In 1946 the Veterans Administration Act was passed, and practitioners found they could get jobs if they worked on mental illness, and that's what happened to the practice community. In 1947 NIMH was founded and academics like me found that you could get grants if you're working on mental illness. That's what happened to 90% of the science in psychology.

#4: (Podaci o autoru dostupni clanovima CONNECT-a) 2004-11-12 10:43:00 Da izbjegnemo nepravdu prema Evropi (ili barem Hrvatskoj) koja se cesto dogadja radi neinformiranosti, moram vas obavijestiti da je prosle godine Edukacijsko- reheabilitacijski fakultet iz Zagreba organizirao niz seminara po lijepoj nasoj u zelji da se nastavnike uputi u problem ADHD-a (attention deficit-hyperactive disorder). U tim smo se izlaganjima upoznali s najnovijim istrazivanjima na tom polju, i tako saznali da je rijec o premeæaju koji u najveæoj mjeri ima biolo¹ku osnovu (ostecenja mozga, poremecaji u razvoju mozga genetskog podrijetla).   Sto se odgoja tice, buduci da smo dobili niz uputa kako raditi s djetetom koje boluje od ovog poremecaja, onda to ocito pokazuje da odgoj itekako ima neku ucinkovitost (a ne samo lijekovi) - sto sam imala prilike upotrijebiti u praksi i stvarno je pokazalo rezultate.   Mislim da je u Hrvatskoj puno veci problem manjak strucnog kadra - broj psihologa i defektologa rasporedjenih po skolama. Svejedno je kojeg je podrijetla ADHD, kad se njime ionako nema tko (strucno) baviti.

#5: (Podaci o autoru dostupni clanovima CONNECT-a) 2004-11-12 12:25:06 Biokemijska (dakle genetska) podloga ovog sindroma je po meni neupitna. Meðutim, i izvana (dakle odgojem ili neodgojem) se mo¾e imati utjecaja na konaènu rezultantu (pona¹anje djeteta). To je stara dilema o relativnom utjecaju gena ili vanjskih èinitelja na bilo koje svojstvo neke jedinke. Dok postoje svojstva koja su iskljuèivo genski, odnosno iskljuèivo okoli¹no uvjetovana, takva su ipak rijetka, i velika veæina se nalazi negdje izmeðu na toj skali. Treba ipak reæi da je zadnjih desetljeæa postalo vrlo jasno da geni imaju znaèajan utjecaj na formiranje psihièkih svojstava.