2008.11.19. 21:08
Udruga "Civitas Zagreb" u suradnji s mladim znanstvenicima pokreće kampanju pod nazivom "Civitas, znanstvenici i mediji protiv nasilja".
"Civitas Zagreb" u suradnji s mladim hrvatskim znanstvenicima i medijskim stručnjacima želi pridonijeti naporima društva kako bi se o nasilju komuniciralo s djecom, s roditeljima, školom, vlastima i medijima.
Mladi znanstvenici žele o tome govoriti! Žele na svoj način pokazati djeci što je nasilje i koliko je opasna tolerancija na takvo ponašanje.
Cjelogodišnji projekt, na čelu s prof. dr. sc. Ivanom Đikićem i stručnim timom udruge "Civitas Zagreb" provoditi će se od 1. prosinca 2008 - 1. prosinca 2009. godine. Više na http://www.civitas.hr/hrv/page.asp?aID=88&v=projekti&y=2008 te izražavanje podrške na http://www.civitas.hr/hrv/page.asp?v=poziv. |
Zbog poslovnih obaveza nisam stigao objasniti detalje ove akcije ranije. No ipak u prilogu nekoliko vrijednih informacija:
Prije svega zelio bih se zahvaliti udruzi Civitas koja svojim angažmanom vec punih 10 godina predano promiče i podupire brojne vrijedne aktivnosti u drustvu kojima se kao osnovni cilj, naglašava važnost pravovremene edukacije glede naprednog, zdravog i sretnog odrastanja djece.
CIvitas
Cijeli projekt «Civitas, znanstvenici i mediji protiv nasilja» temeljiti će se, uz redovite posjete medijima, na edukativnim predavanjima/radionicama koje će mladi znanstvenici, osobnom voljom i afinitetom, održati za djecu u školama. Učenicima će se nastojati približili rad unutar znanosti i putovi kojima prolaze mladi znanstvenici.
Također željeli bismo, shodno mogućnostima, manje grupe učenika odvesti u posjete znanstvenim institutima, zavodima i ustanovama te pobuditi empatiju za važnost izvaninstitucionalnog edukativnog rada kao ispomoć nadgradnji temeljnog obrazovanja. Jedan od važnih ciljeva je ukazivanje na važnost usvajanja dokazanih vrijednosti i nekih drugih potreba umjesto tih koje se danas prečesto prikazuju neupitno poželjnima.
Nadamo se uspjeti dobiti potporu za cjelogodišnju kontinuiranu provedbu projekta, te pronaći sponzore koji će unutar naših ciljeva pronaći i vlastiti interes te pomoći pri realizaciji. Ipak uspjeh ove akcije ce najvise ovisiti o znanstvenicima koji ce odvojiti svoje vrijeme i energiju za ovaj projekt.
Molim sve znanstvenike koji se žele aktivno uključiti u edukativne radionice (max. dvije istog izvoditelja) da pošalju kratak sadržaj rada kao i najoptimalnije vrijeme provedbe (mjesec) na
civitas@hi.t-com.hr.
Zahvaljujemo,
Ivan Dikic i udruga Civitas
|
|
Zahvaljujem se svim kolegicama i kolegama koji su se pridruzili ovom projektu. U prilogu je nekoliko detaljnijih informacija o sadrzaju istog. Zamolio bih vas da se direktno javite u udrugu Civitas koja ce preko svojih strucnjaka koordinirati prakticne radionice i projekte. U meduvremenu zeljeli bismo prikupiti donatorska sredstva, koja ce omoguciti da se ovaj projekt ostvari na kvalitetan i strucan nacin te da sudionici cijelog ovog preventivnog programa budu adekvatno financirani u pojedinacnim projektima.
Potrebe/problemi:
Za zdravije odrastanje, pravilan odgoj, odmak od nasilja važno je mladima na vrijeme približiti raznovrsne sadržaje, a čije kreativno korištenje stvara preduvjet napredovanja unutar svakog budućeg zvanja. «Civitas Zagreb» uspio je okupiti enimentna imena naše znanstvene scene iz različitih dijelova svijeta i raznih područja znanosti te uključiti tim mladih znanstvenika u neposredni rad s učenicima Svijet današnjice nažalost je prepun destrukcije, no mladi je naraštaj, unatoč tome izuzetno kreativan i zainteresiran za napredak društva i postignute rezultate svakog, pa tako znanstvenog rada. Nažalost, konkretniji uvid u djelovanja i rad mladih znanstvenika djeci i mladima je najčešće nemoguće ostvariti. Uz to, mediji, okrenuti profitu i senzacionalizmu ne otvaraju promidžbi znanstvenog rada dovoljno prostora. Naprotiv, promoviranjem iskrivljenih vrijednosti potpomažu potiskivanje pozitivnih interesa te posredno osnažuju skupine devijantnog ponašanja.
Aktivnosti: rad na uključivanju znanstvenika u kampanju protiv nasilja, provedba 45 edukat. radionica za učenike tijekom godinu dana (15 edukativnih radionica u školama, 15 u medijima, 15 eduk prikaza rada u znanstvenim institutima, laboratorijima )
Korisnici: učenici osnovnih i srednjih škola
Ciljevi projekta:
Pojačati napore zaustavljanja nasilja neposrednom suradnjom medija, znanstvenika i nevladine scene, utjecati na medijsko promoviranje dokazanih vrijednosti i ostvarenih rezultata rada mladih ljudi, posebice unutar obrazovanja i znanosti
Projekt se ostvaruje višestruko:
∗Uključivanjem znanstvenika u kampanju protiv nasilja.
∗Edukativnim radionicama i predavanjima mladih znanstvenika za djecu u osnovnim i srednjim školama.
∗Upoznavanjem učenika s konkretnim radom znanstvenika unutar znanstvenih institucija, zavoda, laboratorija.
∗Edukativnim medijskim radionicama u uredništvima posredstvom direktnih razgovora mladih znanstvenika, novinara i učenika glede snažnijeg informiranja mladih o mogućnostima korištenja kreativno osmišljenog slobodnog vremena.
∗Ustupanja većeg medijskog prostora pozitivnom životnom ozračju u cilju odmaka od ulice destrukcije i nasilništva. |
|
na#2 "U meduvremenu zeljeli bismo prikupiti donatorska sredstva..."
za svaku, pa i najmanju donaciju, potrebno nam je cirkularno pismo zamolbe, što sam već sugerirala predsjednici Udruge Civitas, a čini mi se da je predblagdansko vrijeme, idealno za pokušaj skupljanja donacija ...
- "Edukativnim medijskim radionicama u uredništvima..."
- "mediji, okrenuti profitu i senzacionalizmu ne otvaraju promidžbi znanstvenog rada..."
nisam sigurna kako će se u ovom projektu osigurati aktivna i konstruktivna uloga medija, kada V.L od 23.11. 2008. posjeti djece njihovoj redakciji, kao uostalom i informaciji o VIP Eureka, posveti usputnih, jedva vidljivih par rečenica, dok cijelu duplericu teksta posveti izvjesnoj Simonici, te se čak i sociolozi teoretičari uključe u "znanstveno objašnjenje" istog "fenomena", i tako se medijsko nasilje odvija nad svima nama u beskraj... |
|
Na 3. Glede sluzbenih pisama udruga Civitas je poslala pisma onim ustanovama i subjektima koji bi trebali biti najvise zainteresirani za uspjeh ovog projekta. Vidjeti cemo kakav ce biti njihov odgovor. Osim toga osobno cu se zaloziti da se prikupi dovoljno sredstava putem sponzorstava jer mi je u interesu da svi koji rade ovako vrijedne projekte i radionice budu i adekvatno financirani.
Glede uloge medija ne bi trebali ocekivati cuda, ali i mali pomaci dovode do pozitivnih rezultata. Tako je VL vec 24.11 posvetio skoro cetvrtinu stranice ovom projektu i samoj posjeti clanova udruge Civita i daka redakciji VL (sto je ipak bio veliki podstrek ucenicima koji su se prikljucili ovoj akciji). OSim toga uspostavljeni su i direktni kontakti i ucenici su u razgovorima sa novinarima naucili dosta i upoznali se s akcijom koju vodi VL protiv nasilja. U gradskoj redakcji VL rade dvije novinarke koje su specijalizirane za tu temu i bilo je vrlo zanimljivo promatrati komunikaciju djece s njima.
|
|
na # 3
Mislim da je ideja udruge Civitas hvale vrijedna, bez obzira hoce li u medijima dobiti znacajan, mali ili nikakav prostor . Kolegice, vi imate diplomu iz ekonomije i uvjerena sam da, za razliku od mene, jako mnogo znate o teoriji kapitalizma, zakone trzista, zakone ponude i potraznje. Ja o tome vrlo malo znam na teorijskom,a jako mnogo na prakticnom planu. Stoga vam mogu reci, kad na hrvatskom trzistu stanje bude takvo da ce vecina ljudi kupovati novine kako bi citali o akciji udruge Civitas ili slicnim temama, Simonici ce posvecivati nekoliko redaka.
Protupitanje: sto mislite kako bi izgledala hrvatsko-akademska zajednica kada bi bila 100 posto na trzistu? Ma sto mislila o hrvatskim medijima u cjelini (a poznajem ih kao insider), smatram da igraju prema pravilima igre koji vladaju na trzistu. A pritom nisam zagovornik kapitalizma, dapace. |
|
#na 5 Prije svega poštovana kolegice, osim što znam da ste novinar J.L., čiju rubriku vrlo rado pročitam , o Vašoj temeljnoj edukaciji nemam pojma i uopće me ne zanima a vidim da Vi vrlo dobro znate što sam po edukaciji, vjerojatno vođeni ne samo novinarskom znatiželjom, već i specifičnošću ovog portala, koji odavno nije prostor mog interesa, pa s tim u vezi zahvaljujem Vam na blic poduci iz Počela ekonomije;
- da u #5 niste primarno u odvjetničkoj funkciji medija, vjerojatno bi se više fokusirali na sadržaj mog posta, koji govori da sam u ovom projektu željela dati neki konkretan i koristan doprinos, eventualno pronalaskom neke pa i najmanje donacije, što jasno pokazuje moj stav o ovomprojektu. Očito sam posve krivo shvatila poziv za potporu ovog projekta u #1 i #2.
- Vašoj usporedbi sa akademskom zajednicom u kojoj sam pak ja insider ne vidim ovdje mjesta, pa tako niti svom odgovoru.
ako mislite da zbog niske niske naklade mediji trebaju nuditi senzacionalizam i smeće i to nazivate pravilima igre, dozvoljavam kao Vaše subjektivno mišljenje, no tada i Vi meni dozvolite da izrazim svoju dilemu o stvarnoj konstruktivnoj ulozi medija u ovakvim važnim projektima.... i to je sve. |
|
| Može li Civitas poduprijeti projekt spasa, npr. hrvatske znanosti. Brojni Connectovci tvrde da ništa ne vrijedi u toj znanosti. Pa kako načiniti projekt kojim bi se dokazalo da bi neki Connectovci ako bi preuzeli hrvatsku znanost potpuno ju reformirali i tako spasili od raznih dokonih penzionera, super profesora i sličnih. |
|
Zasto je u Zagrebu/Hrvatskoj ostavljena i zapustena generacija mladih ljudi, ucenika u skolama, mladima od puberteta do faksa - toliko je malo dobrih programa u koje se mogu ukljuciti i vecinom su ostavljeni ulici.
Pri svakom povratku u Zagreb sjecam se ZG svog odrastanja. No danasnja realnost odrastanja u ZG je drukcija - opisana je u clanku Andree Zlatar Violic:
Ne-imaginarni Zagreb
Upravo kad sam se, dakle, nakon višednevnog (višetjednog, višemjesečnog, čak višegodišnjeg odgađanja-prisiljavanja) napon zatekla u početnim vlastitim rečenicama teksta o imaginarnom Zagrebu, onakvom kakvog ga zamišljamo i pomišljamo, onakvom kakvog ga vidimo nakon duljeg odsustva, kada smo ga se zaželjeli – eto, upravo u tom trenutku otvorila sam teletext, i u nedjeljno jutro, koje uvijek počinje prebrojavanjem mrtvih na našim cestama, naišla na vijest o ubojstvu u Ribnjaku. Osamnaestogodišnji mladić, proboden, posljedica masovne tučnjave, malo prije ponoći, bile su informacije u prvome trenutku. Naravno da sam reagirala krajnje subjektivno, a i kako bih drugačije: stanujemo (skoro četrdeset godina!) niti dvije tramvajske stanice od Ribnjaka, u Ribnjaku sam na klupicama provela barem nekoliko gimnazijskih godina, zatim sam na tim istim klupicama sjedila s drugim mamama i gledala kako nam se klinci igraju u zapuštenom pješčaniku a nogavice hlača im zapinju za oštećene daske tobogana. Nakon kantica i lopatica došla je lopta, pa rock akademija, sve do toga kad je generacija moga sina, u razvojnoj fazi metalaca, boravila svakog petka i subote u tom istom parku. I oni su, ovu subotu, slavili ekipno rođendan. Ali kako više nisu metalci (nego obični kvartovski dečki s malo sklonosti prema šminkeraju), slavili su ga doma, radeći roštilj na kućnom balkonu, a poslije su otišli u neki disko. Pred godinu dana, mogli su ga slaviti u Ribnjaku, bilo bi to sasvim normalno da ostanu do jedanaest, pa i pola dvanaest (jer je rođendan, pa poznajete te argumente tipa mama svi će drugi ostati). Ukratko, mogli su to biti oni, u tučnjavi oko piva, ne nužno sudionici, dovoljno bi bilo da budu i promatrači koji su se zatekli u istom prostoru s istom svrhom – subotnji izlazak. Bilo bi to dovoljno za veliku nesreću, jer se dogodila velika nesreća i nakon nje, u desecima obitelji ostaju tuga i žalost, osjećaj nepravde. Trauma i frustracija, ono sa čime je sve i počelo.
Tijekom dana dolazile su pojedinosti, što na internetu, što u telefonskim kontaktima, za sat-dva već smo nažalost znali i kako se stradali mladić zove, i da mu je otac poginuo u ratu, i da je on iskrvario na bratovim rukama. Znali smo kvart, neke poznate, ali najgore od svega, znali smo da se to dogodilo i da je bilo moguće i da ostaje moguće da se to dogodi bilo kojoj mladoj osobi koja navečer izlazi van. U našem lijepom, urbanom Zagrebu! Da? Tko god se čudi nad činjenicom ubojstva, ne poznaje grad u kome živi. Pred tjedan ili dva, bila je to petnaestogodišnjakinja u Maksimiru, pred koji mjesec dečki ispred «Močvare», pa sedamnaestogodišnjak u «Saloonu». Čak ni Gjuro, u koji zalaze već starmale generacije bivših rockera i punkera, blizu četrdesete, nije sasvim siguran. Nasilje toga tipa, koje uvijek nastaje iz beznačajnog povoda, srećom nije najčešće završavalo smrću pojedinca. Ali to je isto bila slučajna sreća, jer su male granice između teškog potresa mozga izazvanog cipelarenjem i kobnog moždanog izljeva krvi, jednako kao što i «oštri predmet» lako sklizne do neke arterije.
Mnogobrojni blogerski komentari ubojstva na Ribnjaku najčešće su, nakon prvog izražavanja užasnutosti zbog toga što se to uopće dogodilo, skrenuli u pozicioniranje sukobljenih strana: boysi nasuprot metalcima i punkerima. (U jednom je blogu ta opozicija dovedena do apsurda: domoljubni Hrvati protiv izdajica, Srba i pedera, ali apsurda koji otčitava radikalnu kulturalnu sukobljenost blogerskih strana.) Od teze da su boysi nepopravljivo nasilni, do teze da su oni jedini danas spremni braniti hrvatsku. Od teze da se metalci nikada ne tuku, do teze da su svi pankeri smeće koje treba ubit. Suprotstavljenost suburbanih grupa nije u Zagrebu nikakva novost, rekla bih, štoviše, da se različitost grupa mladih u javnosti stalno potiskuje lažnom homogenizacijom našega društva, ponavljanim političkim zahtjevom da dominantna većina postane i jedina većina u kojoj smo svi isti. Isti, naravno, ali ne i jednaki…. Taj zahtjev za homogenizacijom nije samo prisutan kad je riječ o kulturalnim grupama mladih, on je prisutan na svim razinama društva, koje u javnopolitičkom diskursu potiskuje pravo na razliku a pojedinačne slučajeve marginaliziranih grupa rješava socijalnim mjerama. Socijalnim mjerama koje – to je sasvim jasno – rade na depolitizaciji društva u cjelini.
Pitanja o krivnji i odgovornosti? Društvo u cjelini, prvenstveno politički sustav koji ne uspijeva uspostaviti kvalitetatan pravosudni sistem, društvo koje u cjelini ne sankcionira ni nasilje ni krađu ni prevaru. Politika koja, kad joj to odgovara, dapače honorira nasilničko ponašanje postavljajući na javne funkcije osvjedočene nasilnike. Društvo koje, u cjelini, proizvodi nasilje ekonomsko, pa onda i socijalnom, marginalizacijom pojedinih grupa – na primjer, penzionera. Društvo koje nije u stanju suočiti se sa svojim kulturalnim razlikama i prihvatiti ih kao pravo pojedinca na osobni izbor. Zašto nije bilo više policajaca tu noć na Ribnjaku kad se zna da se ovi tamo stalno skupljaju pitaju se mnogi? Što klinci uopće rade vani noću i kakvi se to rođendani slave po parkovima, pitaju se drugi? Roditelji su krivi jer ih ne kontroliraju, odgovaraju treći. Pa će na red doći i odgovornost škola, obrazovnog sustava itd, možda i televizijskog programa kojim dominiraju filmovi prepuni nasilja i ubojstava. U svemu ima nešto istine, ni u čemu pravoga odgovora, naročito ne odgovora koji bi mogao utješiti obitelj koja je izgubila mladića. Kao roditelj šesnaestogodišnjaka mogu samo reći da nisam u stanju nagovoriti ga da izlazi od 18 do 21 sat, da se zadovolji odlaskom u kino u terminu za djecu. Još manje ima šanse da ga zabavimo doma igranjem društvenih igara koje bi trebale poduprijeti sveze u obitelji. Domino i «čovječe ne ljuti se» su funkcionirali valjda do osme godine, šah i «Miljunaš» malo dulje, a partnere za karte će tražiti negdje drugdje. Pa ne mogu biti nezadovoljna zato što ima prijatelje i zato što se oni dobro druže. Da li moram birati između dva straha, straha roditelja čija djeca ne izlaze van i nemaju prijatelja (medijsko obrazloženje lanca mladenačkih samoubojstava) i straha roditelja čija djeca izlaze van?
A gdje se u gradu Zagrebu uopće i mogu zabaviti klinci između trinaeste, četrnaeste i osamnaeste godine, taj po svemu složeni naraštaj pubertetlija? Nigdje, odgovor je: nigdje u ovom gradu. Pa zato i slave rođendane po parkićima, skupljaju se iza školskih igrališta, u prostorima oko vrtića – u javnim prostorima koji uopće nisu namijenjeni njihovoj zabavi i koji funkcioniraju kao neprikladni zamjenski prostori. U gradu od gotovo milijun stanovnika, ne postoje ni prostori ni sadržaji namijenjeni naraštaju «starijih maloljetnika», koji su i ovako i onako u kriznom i ključnom razdoblju svoga odrastanja. Svi koji imaju ili su imali nedavno djecu u tim godinama znaju da se sportom mogu baviti samo gotovo već profesionalno (treninzi tri do četiri puta tjedno), a da ne postoje raširene mreže klubova i igrališta gdje bi mogli igrati rekreacijski, možda jednom do dva puta tjedna, možda jednom u dva tjedna? Škole, iscrpljene i premorene, i financijski i ljudski, nemaju snage da u večernjim satima se još bave i slobodnim vremenom svojih učenika. Mjesne zajednice u kojima je generacija osamdesetih stvarala rokerski «novi val», odavno su zatvorene. Ako hoćete unajmiti prostor za zabavu, to iziskuje prilične svote novaca. A klubovi, omladinski klubovi ne postoje: i onaj jedan jedini koji trenutno radi, «Močvara», najavio je svoje zatvaranje početkom svibnja. Razlozi su jasni: grad nije u stanju iznaći model financiranja koji bi osigurao kontinuirani i kvalitetan način rada klubova za mlade. Jednako kao što nije u stanju otvoriti ponovo ni «Lapidarij» ni «Kulušić». Gradu su, sasvim je to očigledno, mnoge stvari važnije od mladih koji u njemu žive. To da ova gradska uprava ima problema u razumijevanju kulture mladih, jer ih percipira kao «neshvatljivo Drugo», čak je i za očekivati. Ali da mladi za Grad nisu više ni drugi, ni treći, nego uvjerljivo zadnji, ravno je u socijalnom smislu urbanističkoj katastrofi koja nas je zadesila. To je ubijanje grada, i to ubijanje ništa neće olakšati činjenica da djeca u vrtiću jedu manje nezdravih slatkiša a više mahunarki, manje bijelog a više integralnog kruha.
I, umjesto zaključka, jer o «Močvari» i potencijalnim centrima za mlade kanim više pisati u nastavku, evo samo privremenog kraja: da, htjela sam pisati o imaginarnom Zagrebu, a pisala sam o stvarnom. I o i u stvarnom Zagrebu u kojem, pokušavam misliti jedan drukčiji Zagreb. Onaj u kojem bi tolerancija bila dovoljno velik prostor da omogući dobrosusjedske odnose različitih, što je načelno karakteristika velikih gradova.
By Andrea Zlatar Violic |
|
Komentiranje i uvid u autore komentara je omoguceno clanovima Connect
zajednice. Kako biste se ukljucili, ispunite kratak formular i registrirajte se.
|
Edukacija
Connect::Portal::Gosti
2009.01.09. 23:40h CET