Donošenje odnosno nedonošenje pedagoškoga standarda je prije svega kod nas pitanje političke kulture i nacionalne odgovornosti. Jasno je svakome polupismenome da je to nužno, da jako košta i da to nije posao koji se može uraditi za jedan dan, mjesec, godinu, mandat. Osnovna stvar za ozbiljan pristup tom pitanju je problemu prići kao prvorazrednom nacionalnom programu, daleko važnijem nego je recimo ulazak u EU ili NATO, jer je to osnovica za razvoj sveobuhvatnih znanja neophodnih za pozicioniranje Hrvatske u globalnom okružju.
Pedagoški standard kasni točno onoliko i onako, koliko je obrazovanje i znanje u cjelini bilo nevažno političkim elitama uz sve tzv. velike probleme i projekte kojima su se bavili od prestanka rata u Hrvatskoj.
Ako današnja Vlada, odnosno aktualni Ministar tome pitanju priđe kao exluzivno svome, ako stvari bude gledala ili gledao kako što više elemenata promocirati za vrijeme trajanja aktualnoga mandata, onda je bolje da i ne ulaze u taj problem.
Ja mislim da je neophodno učiniti nekoliko predradnji bez kojih, čak i stvari koje bi u prvi trenutak mogle izgledati korisne, mogu napraviti puno veću štetu dugoročno:
- Ako nije, a to ne znam, urađena objektivna analiza postojećega stanja, za koju i ne treba previše analitičke mudrosti, već nešto malo ozbiljnoga rada, sa prethodno jasno zacrtanim ciljevima jer analiza bez toga nema smisla i zna dati vrlo pogrešne rezultate, prvorazredno je važno formirati timove stručnjaka svih profila koji bi počeli raditi na vrlo detaljnom projektu na realno moguće razdoblje. Ako je to 15 godina, neka je.
- Da bi se uopće moglo govoriti o mjerljivom praćenju realizacije ostvarivanja standarda onda to ne smije niti može biti slično dosadašnjim projektima, kojima se nije znalo ni zacrtano razdoblje, ni sredstva i modlei financiranja, ni nositelji poslova, kako institucionalno, tako i imenom i prezimenom. Sve suprotno od toga se mora uraditi. To nije moguće ako se od standarda bude pravila politikanstka forma kojoj je jedina i najvažnija svrha promovirati privremene uspjehe, sa figom u džepu da oni koji dođu kasnije u poziciju zapravo imaju što više problema i goru situaciju. Kako bi se izbjeglo donekle normalno političko baštinjenje uspjeha isključivo i jedino u korist aktualne garniture na vlasti, što je uvijek djelimično opravdano, potrebno je stvoriti političkom mudrošću i jasnoćom ciljeva nacionalni koncenzus oko projekta a njegovoj provedbi dati javno potpuno nepolitičan karakter.
- Hrvatska mora odmah prići izradi cjelovitoga standarda, jer segmenatrno osmišljavanje i takvo provođenje, bez jasnih i preciznih predviđanja krajnjih ciljeva izazvaće na čitavome nizu područja veće štete nego koristi.
- Dio elementa standarda koji se ne odnose na kapitalnu strukturu visoke investicijske vrijednosti, paralelno se mora primjenjivati odmah nakon usvajanja. Tu mislim prije svega na dio subjektivnih potencijala školstva, kao i upravljanja njime, koji se mogu mjenjati svakodnevno ako se ima zacrtani pravac razvoja. Jasno je da danas nemamo samo materijalnih problema poželjnoga standarda u školama, već, usudio bih se reći prilično velikih problema u ljudskim potencijalima. Srednja škola se manje više sve više pretvara u golemu pisarnicu gdje nastavnici ogroman trud ulažu i vrijeme troše na zadovoljavanje statističkih i normativnih formula, korespodencija sa nadležnim državnim agencijama i ministarstvom je zamjenila u dobrom djelu upravljanje, a papir trpi sve. Ako MZOŠ na temelju pokazatelja iz škola, jedino i isključivo bude radio elemente standarda, onda to neće biti realna slika stanja. U proteklom razdoblju je isuviše štete na osnovnoj i srednjoj razini obrazovanja učinio formalizam, neselektivnost, loše rukovođenje, vrludanje u modelima nadzora i kontrole, loša selekcija inspekcijskih i nadzornih službi, na uštrb stare dobre pedagojije, stimulacije, kreativnosti. Za potsjetnik navodim nedavnu informaciju o učeniku koji je postigao svjetski relevantan rezultat iz matematike a u školi se bori sa dvojkom! Nije jedini, jer je to na žalost pojava. Svakodnevno se suočavam sa situacijama u kojima djeca ne smiju iznijeti svoj stav recimo u lektiri, moraju naučiti ili žargonski naštrebati zadate okvire, pri čemu je daleko važnija forma je li netko digao ruku u zrak kako bi odgovorio na pitanje od znanja koje iza toga slijedi. Ocjenjivanje je postalo gotovo proganjane i nikako ne pokazuje stvarno stanje stvari, što i ne bi bilo toliko bitno da se dugogodišnjom primjenom tih principa ne stimulira prosjek umjesto prodora kreativnosti i potencijalnoga znanja.
- Ministar koji prvi krene u cjelovito riješenje mora imati na umu da ga neće dočekati na vlasti. Ako je to neprihvatljivo, ne bi smio ulaziti u to. Ako je to prihvatljivo, onda ima izgleda biti ne samo službenik i ostati zapamćen po jačim ili manje jačim medijskim prodorima, već po državničkoj hrabrosti da dio imperativnih nacionalnih ciljeva riješi usprkos tome što sigurno neće kratkoročno baštiniti rezultate tih uspjeha.
I konačno, je li to moguće danas? Moguće je. Moguće je radi toga što u usprkos najžešćoj svađi dvojice lidera nakon izbora, od kada je Hrvatske Milanović se ni ne usudi progovoriti bilo što negativno o zacrtanom cilju ulaska u EU i NATO. Razlog? Vjerojatno ne želi jer se slaže s ciljevima, ali, da se i ne slaže, ne bi se smio radi vlastitih interesa tome suprostaviti. Eto pravca. |
|
Edukacija
Connect::Portal::Gosti
2008.11.19. 22:58h CET