| |
| Što je connect::portal? |
| Portal je mjesto za komunikaciju i razmjenu informacija među članovima
connecta koji povezuje hrvatske studente, edukatore i znanstvenike u inozemstvu i Hrvatskoj.
Članovi zajednice mogu dodavati tekstove po svojoj želji za koje misle da bi ostalima bili od interesa. (opširnije)
|
| Izdvajamo |
 Connect::Portal::Gosti
dr.sc. Bojan Žagrović, znanstveni direktor MedILS-a
(opširnije)
Akademik Ivan Supek
(opširnije)
Prof.dr. Dražen Vikić-Topić
Tema gostovanja: nova pravila za prijavu znanstveno- istraživačkih projekata (opširnije)
Domagoj Račić
Tema gostovanja: "Otok znanja" (opširnije)
doc. dr. sc. Dragan Primorac
Tema gostovanja: postavite pitanje ministru(opširnije)
Dr. Miroslav Radman
Tema gostovanja: MedILS (opširnije)
Prof. dr. sc. Pero Lučin, predsjednik UO Nacionalne
Zaklade za
znanost, visoko školstvo i tehnologijski razvoj Republike Hrvatske (opširnije)
Connect::Portal::Osvrti
Rubrika u kojoj članovi Connecta objavljuju svoje analize,
osvrte,
intervjue, ...
Prijašnji prilozi :
|
|
|
|
Kako Tomislav Bracanovic podmece plagijat: Osvrt na optuzbe
|
 |
 |
 |
|
Poslao/poslala: Zdravko Radman
|
|
|
|
2007.11.10. 11:38
Postovani, dostavljam vam clanak "Kako Tomislav Bracanovic podmece plagiranje: Odgovor na optuzbe", kao moju reakciju na Bracanovicev napis objavljen na stranicama vaseg portala 7.11.07.: LINK|
Quote:
Razumno je zapitati se zašto netko inače dosljedno i korektno navodi izvore literature kojom se sluŽi, a onda samo u jednom primjeru to (namjerno?) ne napravi,
Možda zato što prepisuje cijele rečenice i paragrafe iz njega, i ne želi otkriti izvor?
Quote:
Pa ipak odgovor je stigao brzo i u poruci od 29.10.2007. gosp. Tucker izričito kaže: "You are referring to an article that was written under a pseudonym, which poses special problems for citation.It was a brilliant piece, and I very much regretted that the author could not reveal himself because of his own scientific affiliations. (...) But, as I say, a special problem is created by the pseudonym, which makes the piece difficult to cite in any case." (istaknuo Z.R.) Ovakvim jasnim i jednoznačnim očitovanjem onoga kojega je Bracanović sam ustanovio kao arbitra u svom napadu na mene kapitulira njegova strategija i ishitrena presuda o krivotvorenju.
Prije nego li se nešto proglasi jasnim i jednoznačnim očitovanjem, treba se navesti u cijelosti. Mene bi naročito zanimalo što piše u onom "(...)" što izostavljate.
Profesore Radman, Vaš demantij je vrlo dešperatan manevar koji pokušava skrenuti pozornost s VAŠEG PREKRŠAJA na motive i kompetenciju kolege koji je na njega ukazao. Ne želim ulaziti u privatne okršaje između hrvatskih filozofa, ali za dobrobit svih mladih ljudi koji prate rasprave na ovom portalu moram ustvrditi: Ono što ste učinili u članku u Synthesis philosophica je plagijat prema bilo kojim i bilo čijim akademskim kriterijima u suvremenim svijetu. Prepisivanje cijelih rečenica i paragrafa je plagijat, i takav će ostati bez obzira na navodne probleme u citiranju anonimnih izvora. I anonimni izvori se i te kako mogu citirati, i izvlačenje na probleme s citiranjem je jeftina demagogija. Znate gdje ste dobili sporni handout, kao i od koga, te ste se mogli raspitati kod onoga koji ih je dijelio. No, taman da ste Lucretiusov tekst našli na cesti, ili da ste ga pročitali na seoskoj tarabi, nemate NIKAKVO pravo prodavati njegove rečenice, preformulacije i gramatičke greške kao svoje vlastite.
Što se tiče Vašeg CV-a i dosadašnjih postignuća, tim gore po Vas. Jednako kao i Asim Kurjak, objektivno nemate nikakvu potrebu za plagiranjem jer ste do sada puno napravili. Ovakvom prepisivačinom ne samo da unosite sumnju u originalnost dijelova ostatka Vašeg opusa, nego činite daljnju štetu reputaciji Hrvatske u pogledu znanstvene čestitosti i njenog sankcioniranja. Molim Vas, u ime mladih koji dolaze, ne pogoršavajte dodatno situaciju za sve njih ovakvim demagoškim manevrima. Za sve one koji usporede Vaš i Lucretiusov tekst bit ćete plagijator što god napravili. S razlogom. |
|
Ocekivao sam procitati detaljan odgovor na 10 tocaka koje su spomenute u clanku TB, te jasan i kritican stav samog autora spomenutog clanka. Ocekivao sam takav stil od znanstvenika sa medunarodnim iskustvom. Nazalost ono sto sam procitao u prilozenom pdf dokumentu svelo se na napad i omalovazavanje drugih, a to je najgore sto znanstvenik u ovakvoj situaciji moze napraviti.
Podsjetio bih na slucaj D. Baltimora koji je sa 34 godine dobio Nobelovu nagradu (1975 godine), i danas je jedan je od vodecih svjetskih znanstvenika. Sve to nije bilo bitno u sustavu koji postuje znanstvene standarde i ciji znanstvenici ne toleriraju aroganciju (i kod najboljih) kada i najmanji znanstvenik ukaze na sumnju na plagiranje ili znanstveno krivotvorenje. DB morao je podnijeti ostavku na mjesto predsjednika Rockefeller Sveucilsita jer nije na jasan i znanstveno korektan/kritican nacin rjesavao navodene optuzbe na radu na kojem je bio samo ko-autor i njegovi rezultati su bili potpuno korektni. NT Times - Science and Skandal.
Pet godina kasnije cijeli slucaj je rijesen oslobadanjem odgovornosti Imanishi-Kar a samim time i DB. No sam nacin reakcije DB bio je dovoljan za konsekvence - mozemo li iz ovog slucaja ista nauciti:
A paper he coauthored was said to contain fraudulent data from another author, Dr. Thereza Imanishi-Kari, and Baltimore was criticized for his vehement defense of the paper despite the evidence. In 1996, an appeals panel overturned the verdict of the original investigating office, the federal Office of Scientific Integrity (now the Office of Reasearch Integrity), and Baltimore and Imanishi-Kari were exonerated. In 1997 Baltimore was appointed president of the California Institute of Technology. |
|
Posto je potrebna registracija na NY Times link u #2 u prilogu je kopija doticnog clanka:
Science and the Stain of Scandal
By PHILIP J. HILTS
The resignation of Dr. David Baltimore as president of Rockefeller University, which came to many as a surprise yesterday, occurred after weeks of debate among faculty members over a brilliant scientist and administrator who came with a mandate to make changes but also brought with him a festering problem of his own.
He was brought in a year and half ago to revitalize an aging faculty at the renowned research university, a task that would have been difficult and unpopular in any case. But to compound matters, he brought a controversy of his own, his disputed handling of a case of a research fraud, to the travails already disturbing the quiet campus on the East Side of Manhattan. A Colleague Withdraws Support
Dr. Baltimore could not be reached by telephone yesterday and the full account of what prompted his resignation cannot be told until he and others are willing to describe their roles in the complex drama. But according to friends, he had been to the brink of resignation several times before. It was a few days before Thanksgiving, when Dr. James Darnell, a close scientific colleague, decided he could no longer continue to support him, that Dr. Baltimore finally decided to step down from one of the most prestigious posts in academic research.
Last Wednesday, Dr. Baltimore decided to resign, believing he could no longer deal with his own problem and resolve the university's at the same time. He called Richard Furlaud, chairman of the university board, to tell him, Mr. Furlaud said.
David Rockefeller, former chairman of the university's trustees and the single most important voice in bringing David Baltimore to the university, said yesterday that if there was any misjudgment in the affair, it was not over Dr. Baltimore's ability as an administrator. He had already accomplished much, he said, "but what just hadn't been anticipated was the continuing uproar over the Cell paper."
"That just continued and stirred the pot on issues already here," he said.
In October, Mr. Rockefeller gave the university $20 million, saying it reflected his "absolute confidence" in Dr. Baltimore.
Dr. Baltimore, who won a Nobel prize in 1975, was a co-author of the paper published in the journal Cell in 1986, along with a colleague later accused of fraud by a Federal panel. No one has imputed any part of the fraud to Dr. Baltimore, but critics fault him for failing to uncover the problems himself and for defending the flawed paper too long and vigorously.
Most faculty members were fearful of commenting yesterday, wary that any comment could be taken the wrong way and be seen as counterproductive in the healing that faculty members wish for the university.
But Dr. Norton Zinder, a senior member of the university, said the matter had the feel of Greek tragedy about it, the sense that the gods had preordained the outcome and the human players in the drama were unable to prevent the tragedy.
"It should have been over at a hundred different times, but it never did end," he said. "It is very sad for David, and for the university."
Another faculty member said the tension over the 1986 paper and Dr. Baltimore's handling of the controversy never let up. "There was always another outside event," he said. "There was a draft report from the N.I.H. There was a rumor that Congressman Dingell would hold another hearing and more ugly things would come out. Then the rumor that the N.I.H. would put out a final report."
When the fraud case was being investigated, Dr. Baltimore said that Representative John D. Dingell, a Michigan Democrat who is chairman of the House Subcommittee on Oversight and Investigations, was harassing him by investigating the case.
In the final stages last week, one senior faculty member said, there was no debate of whether Dr. Baltimore was innocent or guilty: "It was just a matter of Realpolitik. The state of the university was bad."
Mr. Furlaud said yesterday that serious discontent surfaced among the faculty in an informal poll taken two months ago. According to some university officials, the poll indicated that a majority of the faculty wanted Dr. Baltimore to resign. After the poll, a series of meetings was convened between board members and senior faculty members.
The meetings were about the discontent, about the future of the university and about Dr. Baltimore. "Many issues were raised," Mr. Furlaud said, "but at the bottom what the main concerns were about was our ability to recruit young scientists and raise funds. There was no evidence that Dr. Baltimore would dampen our ability to do those things, but there was continuous speculation: 'What if Congressman Dingell holds another hearing, what if the issue gets out of hand again.' "
Mr. Furlaud said, "I think David felt that kind of continued talk was not doing him or the university any good. He is a very proud man. I think at one point, he must have said to himself, 'Who the hell needs this?' "
Dr. Saburo Hanafusa, a senior researcher and chairman of the executive committee of the Faculty Senate until last year, said that Dr. Baltimore may have pressed too hard for reform. Dr. Baltimore had suggested that young faculty members should head their own laboratories, and become members of the prestigious senate, even though they had no tenure and little history at the university. There was also jealousy, Dr. Hanafusa said, because Dr. Baltimore had begun to promote some recent arrivals at the expense of others.
Added to that was the question of whether a figure with a past such as Dr. Baltimore's could carry out such difficult reforms. Dr. Hanafusa said a majority of the senior faculty opposed Dr. Baltimore, and so Dr. Baltimore asked many junior faculty members to come to meetings to support him, some from as far away as New Orleans. This raised some trouble because it was said that Dr. Baltimore was using the junior faculty at some risk to their own careers.
The Key to the Future
For his own part, Dr. Hanafusa said, he felt Dr. Baltimore should have stayed on as president because it was still too early to tell whether his presence would have damaged recruitment and fund-raising, the key to the university's future.
A few days before Thanksgiving, Dr. Darnell, the vice president for academics, third in the hierarchy, decided he could no longer support Dr. Baltimore. He was a friend, and a co-author of a textbook with Dr. Baltimore. His decision, say friends of Dr. Baltimore, was an emotional blow and also created a practical problem of governance.
The liability that Dr. Baltimore had brought with him was his involvement in a scientific paper that a government panel concluded was in large part fabricated. No one has imputed any part of the fabrication to Dr. Baltimore; his fault was a failure to take the charges of fraud seriously enough. Worse, he committed a grave political misjudgment in conducting a fierce campaign against the Congressional committee which decided, correctly in the event, that the charges did merit serious investigation.
He made the fight over that paper an apocalyptic issue and led his many scientific supporters into a false position. Congress's interference in the matter, he said to a Congressional committee two years ago, cast a pall over the scientific enterprise: "The message is that you do your science with an eye toward facing prosecution. If the hearing here today represents the Congressional view of how science should be done, then American science as we have known it is in trouble. Science will become an enterprise based on form, not substance. Young people will be afraid to be audacious for fear they will be prosecuted for transgressing orthodoxy."
Faculty members said that Dr. Baltimore's judgment of how to conduct research at the frontiers of molecular biology was superb. So too was his ability to inspire and direct outstanding researchers, whom he recruited en masse to the Whitehead Institute, of which he was founding director. But his skills on the scientific stage failed him on the wider political theater into which he was drawn by the case of the fabricated paper.
Had he handled the affair more adroitly, the faculty members said, and got to the bottom of the fraud, he could have stepped aside almost up to the last minute from the juggernaut that he had created. At each turn he failed to do so, with the result that molecular biology has lost, at least for the time being, the services of a man his peers feel is one of the most capable research administrators. |
|
Uz tekst dr. Zdravka Radmana,
Moj portret i Vaš autoportret što ste ih naslikali u svome tekstu, i to bez obzira na njihovu objektivnost, nisu ni izdaleka relevantni za osnovnu temu o kojoj se posljednjih dana vodi rasprava na Connectu: to da ste u članku “The Ethical Mind: An Outline” (2006) plagirali Lucretiusov članak “Does Neuroscience Refute Ethics” (2005). Prethodni komentatori su dobro saželi gotovo sve što još ima smisla reći o Vašem postupku i posebice pokušaju “obrane”. No kad sam već dobio počasno mjesto u naslovu Vašeg očitovanja, evo triju kratkih zapažanja – ali o ključnom problemu s kojim smo ovdje suočeni.
1. Vi kažete: Lucretiusov je tekst objavljen na Internetu, ali pod pseudonimom i zato ga nisam mogao citirati. Ovo objašnjenje bilo bi čudno čak i kad bi dolazilo od nekog brucoša. Opće poznato je da se anonimni izvori, izvori autora pod pseudonimima, kao i internetski izvori, moraju citirati kao i svi drugi izvori. To se obično radi ovako: Anonymous 1990 ili Lucretius 2005, a može i prema naslovu: “Does Neuroscience Refute Ethics” 2005. Visok znanstveni status Vam je ovdje upravo posebno otežavajuća okolnost, okolnost koja Vam ne dopušta obranu “iz neznanja”, a pojačava osnovnu sumnju – onu u plagiranje.
2. Vi kažete: Lucretiusov članak “ne čini bitno uporište” Vašeg članka. Elementarna pismenost je dovoljna pa da se uvidi da Vam je Lucretius (2005) bio toliko “bitno uporište” da bi bez njega Vaš članak prestao postojati. Ako Vam dokazi iz mojega članka nisu dovoljni, predlažem vam sljedeći misaoni eksperiment: pročitajte sažetak Vašeg članka i pokušajte zamisliti u kojoj bi on mjeri odgovarao Lucretiusovu članku. Jeste li zamislili? Fascinantno, zar ne?
3. Vi ističete prepisku s Jeffreyem Tuckerom koji Vam je napisao: “You are referring to an article that was written under a pseudonym, which poses special problems for citation. It was a brilliant piece, and I very much regretted that the author could not reveal himself because of his own scientific affiliations. (...) But, as I say, a special problem is created by the pseudonym, which makes the piece difficult to cite in any case." Ne znam zašto mislite da moja optužba “kapitulira” pred ovim očitovanjem? Tucker Vam je rekao samo da je Lucretiusov članak sjajan i da ga je teško citirati zato jer se autor koristi pseudonimom. No, sjetite se, u ranijoj e-mail prepisci sa mnom (koju spominjem i u svome članku), Tucker je ovako prokomentirao Vaš članak: “I don’t think there is any question that this would be regarded as plagiarism in any academic environment. It is also incredible that the article in question didn’t cite the original source”. Što mislite, tko je od nas dvojice dobio iskren, a tko pristojan odgovor?
Tomislav Bracanović |
|
Iz moje (laičke, ali valjda logičke) perspektive: jedina mogućnost koja bi opovrgnula faktično plagiranje jest da se iza Lucretiusa krije sam ZR, a što prije nije bilo sasvim za odbaciti (iako je zvučalo skoro nevjerojatno). Međutim, današnji osvrt ZR-a je tu mogućnost sasvim demantirao, te neargumentiranjem na konkretnih 10 točaka zapravo daje za pravo tezi TB-a da se radi o plagijatu.
Čestitke TB na ovom postupku i mislim da je pravo postupio s objavom na ovom Connect: ortalu. |
|
Strategija kojom se ZR odlučio braniti od optužbi za plagiranje uglavnom se temelji na ad hominem argumentaciji, a to je strategija koja obično pokazuje slabost. ZR-ova ad hominem argumentacija ima dva dijela, u prvome oslikava sebe kao vjerodostojnog znanstvenika, a u drugome diskreditira TB-a - koji je uočio plagiranje i pokrenuo postupak – kao nevjerodostojnog znanstvenika.
Htio bih navesti nekoliko činjenica koje bi mogle biti relevantne za prosudbu ZR-ove ad hominem argumentacije. Što se tiče vjerodostojnosti ZR-a kao znanstvenika, nju će zacijelo narušiti i letimičan pregled ZR-ove bibliografije na CROSBI portalu (http://bib.irb.hr/lista-radova?autor=39696&period=2002). Ovdje nalazimo sljedeće poteškoće:
(1) Jedan te isti članak naveden je dvaput u rubrici Poglavlje u knjizi.
(2) Dva rada u Filozofskim istraživanjima navedena su kao CC radovi, iako se ne radi o CC časopisu. (Jedan od tih radova je uvodnik u tematski blok!)
(3) Ista dva rada iz točke (2) prevedena su na engleski jezik i objavljena u međunarodnom izdanju časopisa Filozofska istraživanja, i tretirana su kao zasebne bibliografske jedinice.
(4) Jedan te isti rad naveden je čak triput u rubrici radova u časopisu navedenom i Pravilniku iz NN 2/97, i još jednom u rubrici radova u ostalim časopisima.
(5) Rad 'Towards Aesthetics of Science', naveden je dvaput u rubrici radova objavljenih u ostalim časopisima, a sudeći prema naslovu, naveden je jednom i u rubrici radova objavljenih u CC časopisima.
Moguće je da ZR nije ažurirao svoju bibliografiju na CROSBI portalu, no to je vrlo neodgovorno ako se radi o jednom od trojice članova Prosudbene skupine za filozofiju koje je ocjenjivalo prijedloge projekata iz filozofije za 2007-11, u vrednovanju se oslanjalo na CROSBI bibliografiju voditelja i članova predloženih projekata. (Treba dodati da su preostala dva člana istoga povjerenstva Ante Čović, koji se više puta spominje u komentarima na temu I filozofi plagiraju, zar ne?, i Ivica Martinović, trenutni ravnatelj Instituta za Filozofiju.)
Što se pak tiče pokušaja dezavuiranja TB-ove znanstvene vjerodostojnosti, ZR spominje da je TB-ov prijedlog znanstvenog projekta odbijen na prošlom natječaju MZOS-a. Vidimo, dakle, tko je i s kakvim znanstvenim kredencijalima negativno ocijenio projekt TB-a.
Nadalje, ZR spominje TB-ov propali izbor u više znanstveno zvanje. Ovdje treba istaknuti da je predsjednik povjerenstva za izbor TB-a u zvanje docenta bio Ante Čović.
Kad se zbroji sve ovo skupa, nije niti čudno što domaći prirodnjaci domaće humaniste, naročito filozofe, smatraju «dangubama». |
|
| Ispričavam se zbog neispravnog linka u prethodnoj poruci. Ispravni link je ovdje. |
|
Mislim da je u postu #1 sve rečeno.
Na #6:
Podaci u CROSBI bazi nisu pouzdani jer ih
- autori ne održavaju redovito
- sama baza je imanentno blesava pa se uneseni podaci često dupliraju itd., što se ne događa s bazama u svijetu.
Ne vidim zašto hrvatska verzija u jednom časopisu i njen engleski prijevod u drugom časopisu ne bi trebali biti istovremeno u CROSBI-u. CROSBI je prvenstveno info-baza a ne obrazac za napredovanje. A da je neki članak preveden je ipak informacija.
Dublji problem koji se javlja je pitanje financiranja velikog broja društvenih i/ili humanističkih časopisa koje u svijetu nitko ne čita. Čemu onda postoje? A zahtjevi za financiranjem novih i novih časopisa se množe.
-bg- |
|
Komentar uz #8
Slazem se da podaci u CROSBI nisu pouzdani, i da je to zbog toga sto ih neki autori ne azuriraju. Spomenuo sam da bi to mogao biti slučaj i s radovima ZR-a.
Međutim, podsjetio bih da CROSBI ima više od puko informativnog karaktera. Članak 16. Pravila za prijavu znanstvenih programa i projekata, objavljenih na stranicama MZOS-a, glasi:
Quote:
Prema kriteriju izvrsnosti produžit će se financiranje do 15% najboljih sadašnjih samostalnih znanstvenih projekata prema CROSBI bazi, po poljima unutar svakog područja istraživanja, do godinu dana. Vrednovanje ovih projekata provest će Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, uzimajući u obzir i rezultate vrednovanja područnih vijeća.
Ako su, dakle, podaci u CROSBI bazi iole relevantni za vrednovanje necijega projekta - a ZR-ov projekt je najvise rangirani projekt od strane Prosudbene skupine u kojoj je ZR bio jedan od tri člana (vidi ovdje) - onda je jamacno problematično ako pise da ZR ima 5 radova u CC časopisima itd., kad se zapravo radi o permutacijama nekolicine istih radova, uz poneku pogrešnu kategorizaciju. |
|
| Izvrsno objašnjenje Crosbija u #7. Ne sjećam se da sam ažurirao kada svoju bazu u Crosbiju. Ili možda nekada davno. Slučajno me je jedan moj bivši suradnik upitao za jedan zajedničkičlanak koji smo objavili još 1978. u tada jedinom časopisu koji je pokrivao polimerstvo. Bio je stručni časopis, ali izdavala ga je jedna tvornica. Dakle to je baza koju pune neki koji imaju dovoljno vremna. Ja često zaboravim napisati u vlastiti popis što je gdje bilo. Dakle, zaključak baza Crosbi nije potpuna. |
|
Na #9:
Navodim:
"Ako su, dakle, podaci u CROSBI bazi iole relevantni za vrednovanje necijega projekta - a ZR-ov projekt je najvise rangirani projekt od strane Prosudbene skupine u kojoj je ZR bio jedan od tri člana (vidi ovdje) - onda je jamacno problematično ako pise da ZR ima 5 radova u CC časopisima itd., kad se zapravo radi o permutacijama nekolicine istih radova, uz poneku pogrešnu kategorizaciju."
Slažem se s vama da netko može podatke iz CROSBI-ja površno gledati. No zato i postoje prosudbene skupine, da bi prosudile sve podatke koji im stoje na raspolaganju. Kada bi goli podaci mogli reći sve onda bi bilo dovoljno da jedna tajnica stvari zbroji i predloži odluku. Kao što znate jedina je prava prosudba peer review, s posve neovisnim (inozemnim) ekspertima kao evaluatorima.
-bg- |
|
Na #10
Oni koji imaju dovoljno vremena sudjelovati u raspravama na Connect portalu zacijelo moraju imati dovoljno vremena ažurirati svoju bibliografiju u CROSBI bazi. |
|
Prvi zadatak mog pisanja na Connectu da saznam što više informacija, što ne bih mogao saznati na drugi način.
Međutim stvarno ne vidim razloga da se bavim s tuđim, pretežno poslom srednje razine. Zašto bih trošio vrijeme kada na Ruđeru postoji i Hrčak, pa se puno toga može može preuzeti. Crosbi bi mogao potpisati ugovore da preuzme podatke iz drugih baza, a ne time preopterećivati istraživače. Osobno kao umirovljenik nemam ni suradnika ni tajnicu. A nema ni sustava da te netko podsjeti da bi nešto trebao načiniti. Vjerujem da nekima to treba jer kako sada stvari stoje bit će zaista dovoljno da neki činovnik uđe u bazu i sv je jasno. Nazire se naime novi slučaj temeljen na mišljenju da su baze sve, a osobnost pristupnika je potpuno nezanimljiva. Pokušaj stvarne ocjene prosudbene izborne skupine završio je traženjem pristupnika da se smijeni predsjednik, što je praktički prihvaćeno. S još uvijek nejasnim ishodom, najvjerojatnije kaznom za predsjednika povjerenstva. |
|
Na #13:
Ne razumijem kako zadatak nečijeg pisanja na portalu može biti saznavanje što više informacija. Valjda netko piše na portalu da diseminira informacije, a ne da ih sazna. I kao što jedna osoba mora pisati da bi druga saznala, tako znanstvenici trebaju svoje bibliografije učiniti dostupnima da bi ostali te informacije mogli doznati, a CROSBI je odličan način da se to učini.
Hvala na obavijesti o neslužbenim rezultatima žalbe pristupnika na rješenje Prosudbene komisije, nadam se da će oni uskoro postati i službeni. |
|
Mnogi se pitaju, zašto je jedan dipl. ing. strojarstva član Izdavačkog savjeta časopisa „Filozofska istraživanja“. Odgovor je jednostavan. Član sam Hrvatskog filozofskog društva od 2000. Ne ulaze strojari u HFD bez osnove. Bio sam poticatelj održavanja i predsjednik Organizacijskog odbora konferencije „Filozofija i tehnika“ (2002.). Bio sam jedan od recenzenata članaka koje je s tog skupa preuzeo časopis FI i glavni urednik istoimenog zbornika. Na temelju uspješne suradnje kolege filozofi pozvali su me u članstvo Izdavačkog savjeta časopisa, što sam sa zadovoljstvom prihvatio.
Potaknut raspravama koje se odvijaju na Connectu, u svojstvu člana Savjeta pregledao sam neke starije sveske časopisa "Filozofska istraživanja". Istodobno sam se detaljnije upoznao i s časopisom "Prolegomena", kojem je glavni urednik dr. sc. Tomislav Bracanović. Osoba koja je već u nekoliko navrata pokušala javno diskreditirati časopis „Filozofska istraživanja“. Pregledom tih časopisa, uočio sam jedno ime. To je prof. dr. sc. Damir Barbarić, jedan od utemeljitelja i član Savjeta časopisa "Prolegomena" od njegova osnivanja.
Otkrio sam zanimljivu činjenicu da je prof. dr. sc. Jure Zovko u preglednom članku "Filološki barbarizmi", koji je objavljen ju broju 3/1993 "Filozofskih istraživanja", utvrdio opsežnu podudarnost teksta iz knjige prof. dr. sc. Damira Barbarića "Platonova Politeia - Knjiga šesta i sedma" (Demetra, Zagreb, 1991.) s tekstom u davno objavljenoj knjizi Jamesa Adama "The Republic of Plato" (Cambridge, 1902.). U tom članku dr. Zovko na punih 13 stranica časopisa usporedno navodi 50 podudarnih mjesta u ovim knjigama.
Stoga smatram moralnim i logičnim da mi Tomislav Bracanović kao glavni i odgovorni urednik časopisa "Prolegomena“ odgovori na dva pitanja:
1. smatra li navedene tekstualne podudarnosti plagijatom?
2. što namjerava u ovom slučaju poduzeti?
|
|
| Imam specifičan način rada. |
|
na #15 Stvarno ste briljantin kolega IC: 
Kada imati ocigledan plagijat ispred nosa spocitavate mladem kolegi iznosenje istog. Kada se povucete iz rasprave jer ste izgubili sve argumente, onda se u pritajici trudite kopati po tudim ormarima samo da bi dokazali da ste i vi u necem u pravu.
Malo morgen kolega: to sto vi smatrate MORALNIM I LOGICNIM nema veze s vasim pravim namjerama. Pitam se kakve veze ima TB sa DB koji je objavio neku tamo knjigu (s ili bez plagiranih stranica). Kakve to veze ima s njima kao urednikom casopisa Prolegomena??? To pitajte kolegu DB osobno ili otvorite novi post i ukazite na jos jedan primjer plagiranja na temelju cinjenica pa cete vidjeti koliko dugo ce izdrzati vasi argumenti na ovom portalu.
Stvarno je umarajuce citati vase vrludanje od tehnologije, stojarstva do filozofije, novinarstva i eticnosti a sve zacinjeno s vrlo malo iskrene motiviranosti da ovaj portal postane mjesto strucne i cinjenicne rasprave (e.g. connect i novinari).  |
|
Na # 15
Strašno mi je drago da sam Vas ipak, unatoč Vašem samoisključenju od prije neki dan, uspio ponovno sresti. Zapravo i niste jako daleko otišli. Pa hajde da ukratko prokomentiram Vaše mišljenje.
Osim članka o plagijatu koji spominjete, Filozofska istraživanja su negdje istih tih godina (kada sam ja bio na 1. ili 2. godini studija) objavila još dva slična članka s optužbama za plagiranje. Iz pristojnosti ovdje neću spominjati niti ime autora tih članaka niti imena onih koji su bili optuženi za plagiranje, ali ne mogu ne primijetiti da više-manje isti urednici koji su ove članke spremno prihvatili za objavljivanje i tiskali, nisu pokazali nimalo spremnosti da objave moj članak koji je, kako ste i sami priznali, argumentiran. Ne mislite li Vi da su ovdje u igri očito dvostruki standardi? I nije mi jasno zašto bih se ja 2007, kao urednik časopisa Prolegomena, morao očitovati o navodnome plagijatu koji je 1991. objavljen u izdavačkoj kući Demetra, o kojemu je 1993. objavljen članak u Filozofskim istraživanjima, nakon čega se, kroz nekoliko brojeva istog časopisa, nastavila polemika dotične dvojice autora. Osim toga, zar ne znate da su upravo urednici Filozofskih istraživanja sami apsolvirali DB-a od optužbi za plagijat? Pitate se možda kako? Evo kako, Ante Čović, Ivica Martinović i Zdravko Radman (glavni urednik i članovi uredništva FI) su 2006. činili prosudbenu skupinu za evaluaciju filozofskih projekata. Ta je skupina projekt DB-a prihvatila i rangirala na veoma visokome 10. mjestu. Pa ne bi valjda oni (predvođeni jednim ekspertom za etička, pardon bioetička pitanja) tako išli niz dlaku jednom plagijatoru?
Vjerovali ili ne, ne spadam u mnoge koji se pitaju što Vi radite u savjetu Filozofskih istraživanja. Jer sudeći prema Vašoj angažiranosti na Connectu oko pitanja Filozofskih istraživanja i plagijata koji su tamo objavljeni, Vi ste valjda jedini član savjeta koji nešto i radi. Nadam se da griješim. No nešto drugo mene tu kopka. Spominjete da ste bili organizator skupa “Filozofija i tehnika” u organizaciji HFD-a te “jedan od recenzenata članaka koje je s tog skupa preuzeo časopis FI i glavni urednik istoimenog zbornika.“ Ovo se sada pomalo tiče druge rasprave, one na kojoj Vi navodno niste prisutni. Vi ste bili gost-urednik broja Filozofskih istraživanja u kojemu su objavljeni radovi s tog skupa (FI 88 i 89, 2003) i ujedno recenzent svih (?) članaka objavljenih u ta dva broja časopisa. Kasnije ste pak bili urednik zbornika radova “Filozofija i tehnika” (ponovno u izdanju HFD-a, 2003) u kojemu ste objavili – po drugi put i to na hrvatskome jeziku – gotovo sve članke koje ste ranije uvrstili u časopis. Pitam Vas kao člana Povjerenstva za izdavačku djelatnost MZOŠ: Nije li to tipično “višestruko publiciranje” i trošenje novca poreznih obveznika?
I molim Vas na kraju, dajte mi odgovorite na jedno pitanje (ne morate u svojstvu člana gore spomenutog Povjerenstva). Radi se o jednoj Vašoj rečenici iz uvoda u Zbornik radova “Filozofija i tehnika” za čije mi razumijevanje moje čitavo filozofsko obrazovanje i uporne vježbe iz kontraintuitivnoga mišljenja nisu bile dovoljne. Rečenica glasi ovako:
“Brojnost radova objavljenih u časopisu Filozofska istraživanja svjedoči o visokoj znanstvenoj razini časopisa.” (I. Čatić, O Zborniku radova simpozija “Filozofija i tehnika”, u: I. Čatić, ur., Filozofija i tehnika, Zagreb: HFD 1993)
Što to znači? |
|
Oprostite. Ispravak krivog navoda. Točan navod mora glasiti:
“Brojnost radova objavljenih u časopisu Filozofska istraživanja svjedoči o visokoj znanstvenoj razini RADOVA.” (I. Čatić, O Zborniku radova simpozija “Filozofija i tehnika”, u: I. Čatić, ur., Filozofija i tehnika, Zagreb: HFD 1993, str. 7)
Svejedno, objasnite...
|
|
Što povezuje jednog Filozofa i mislim da se radio o biomedicinaru. Oboje su isturenici (e. frontmen) određenih politika, ne nužno političkih-politike, već recimo znanstvenih politika. Oboje su vrlo borbeni, visoko načelni, istinoljubivi i imaju podršku barem jednog medijskog predstavništva. Razlikuju se po tome što je jedan svjetski priznati znanstvenik, drugi to tek treba postati.
Kako izgleda ta načelost na nekoliko primjera. Jedan kolega na Conncetu ispravno napiše da bez pozitivne sprege politike i znanstvenika nema razvoja znanosti. Navede primjere IRB i Instituta za fiziku (pridodao bih i Instituta za mozak). Kako kolegu poznajem još od mojih skijaških dana (prestao sam skijati 1961.) i znam da je zaista vrhunski znanstvenik, moram se s njim složiti. Ali da, najteži znanstvenik na ovim prostorima (obrnuto od perolakog komarca) to niječe. Međutim već su 1982. splitski komunisti ostvarili sve preduvjete da se njegovom velikom učitelju omogući ostvarivanje sna, MedILS. Nisu mogli čini se samo jedan. Prema tome nije ministar H. Kraljević prvi podupiratelj ostvaraja velikog sna. Pod mudrim vodstvom vlasnika i osnivača te njegovog jednako usporedivo uspješnog predsjednika Upravnog vijeća, došlo se do kuda se došlo (Vjesnik, 7. kolovoza 2007. – to rade u ljetu komarci). I opet autor je analize o nastajanju IRA-a i ostalih u pravu. Jer da nije bilo trajne podrške jednog splitskog političara i od njega potaknutog prijateljskog okupljanja gospodarstvenika koje je organizirao, što bismo imali danas od najglasovitijeg instituta svih vremena na ovom prostoru. U jednom drugom slučaju, neki članovi povjerenstava nezadovoljni naknadnim naredbama s „višeg mjesta”, povukli su se iz povjerenstava. A vladar Connecta koji se vratio u punoj snazi, primio je mirne savjesti mimo svih odredbi i natječaja milijun kuna. Odlukom udruge ptica pjevica ili ipak možda politike? Poznat je i po iznošenju u javnost tvrdnji za koje nema pisanih dokaza, a ja imam.
Da se vratimo na manje poznatog filozofa. Svojedobno je jedan časopis nezadovoljan što nije u sustavu CC organizirao napad na jedan hrvatski CC časopis. I to objavio u svom časopisu. Postoje brojni svjedoci da sam ga na javnom sastanku oštro osudio, makar smo dugogodišnji kolege. Na istoj liniji sam upozorio osobno i javno kolegu filozofa da se ne postižu rezultati blaćenjem drugih, već vlastitim radom. Poznati su ciljevi filozofa i njegovih supotpisnika, od kojih neki ne razumiju hrvatske riječi tokovnik, postupnik itd. Pa kada nije išlo drugačije, dolazi se s podatcima o plagiranju (što podržavam), uz pomoć medija počinje se prozivati sve i svakoga. I onda se odjednom čudi. Pa evo još nekoliko podataka za čuđenje.
Čini se da je Filozofu, glavnom uredniku časopisa “Prolegomena” slučaj Z. Radmana dobro došao da on kao isturenik određene filozofske politike pokuša srušiti Uredništvo A1 časopisa (hrvatsko izdanje) i CC časopisa (međunarodno izdanje).
Međutim Filozof je ipak glavni urednik časopisa u čijem Savjetu je od osnivanja (i kao jedan od utemeljitelja) DB. I ne samo to: DB je u 10 brojeva „Prolegomene” objavio dva svoja članka, a u gotovo svakom broju tog časopisa objavljena je pohvalna recenzija knjige koju je ili napisao ili uredio DB.
Kako to da Filozofa, ne smeta činjenica da je u časopisu, gdje je on glavni urednik, član Savjeta i jedan od najprisutnijih filozofa navodni plagijator, a toliko ga smeta navodno plagiranje u "susjedovom dvorištu"? Ako navodno plagiranje baca sumnju na čitav opus ZR-a i i časopise Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica, kao što smatra Filozof ili možda ipak još uvijek samo filozof, onda i navodno plagiranje DB-a dovodi u pitanje kredibilnost njega osobno kao znanstvenika i "Prolegomene" kao časopisa.
I konačno što povezuje liječnika-političara i strojara? Na Connectu je frankfurtski profesor koji silom želi biti natavnik u Hrvatskoj ali ne i u njoj biti u stalnom radnom odnosu našao je nasljednika liječniku-političaru. To je trenutno strojar. Ne znam trebam li se tome čuditi i trebam li biti počašćen ili žalostan.
P. S. Ako se ne ću javiti o ovoj temi narednih dana, to je zato što imam važnijeg posla. Mislim da sam dovoljno već rekao o toj temi. Moram naime pripremiti izlaganje o korištenju zrnja kukuruza za proizvodnju biogoriva i plastike. Ideju koju je ispravno jedan ekspert UN-a nazvao „najvećim zločinom protiv čovječanstva“. Je li bi mogli raspravljati o toj temi na Connectu?
|
|
Čini se da je Filozofu, glavnom uredniku časopisa “Prolegomena” slučaj Z. Radmana dobro došao da on kao isturenik određene filozofske politike pokuša srušiti Uredništvo A1 časopisa (hrvatsko izdanje) i CC časopisa (međunarodno izdanje).
Ovdje je notorni IC u pravu: TB je doista isturenik određene "filozofske politike". I ta se politika razlikuje od politike uredništva dotičnog A1 časopisa (kad to izgovara IC, ovo "A1" ima mistični prizvuk Božjeg atributa) kao nebo od zemlje. Kakva je ova potonja politika, bjelodano pokazuju primjeri izneseni u (barem) dvije rasprave na ovom portalu. "Primjeri" koje navodi IC, naprotiv (i po običaju), ništa ne dokazuju niti im je to svrha. No, kada mu se postavi konkretno pitanje (da nam objasni zagonetnu korelaciju između kvantitete i kvalitete radova koju je ingeniozno otkrio), onda bježi u kukuruz i priziva biogorivo i plastiku.
I, by the way, odakle vam to da ne razumijem što znači "postupnik"? Pa o "postupniku" čitavo vrijeme govorim. Razumijem i riječ "prepisatelj", pa ipak mislim da je bolje "plagijator". Da ceo svet razume. |
|
Na #20. Jos jedan genijalni osvrt kolege IC  , koji nazalost zavrsava:
zato što imam važnijeg posla. Mislim da sam dovoljno već rekao o toj temi. Moram naime pripremiti izlaganje o korištenju zrnja kukuruza za proizvodnju biogoriva i plastike.
Kolega IC ocigledno ne zeli odgovarati na konkretna pitanja o dokumentiranim nepravilnostima. Mene posebno zanima odgovor na vasu izjavu:
?Brojnost radova objavljenih u časopisu Filozofska istraživanja svjedoči o visokoj znanstvenoj razini časopisa.? ???? |
|
Na #20:
I ja bih pozvao IC, kada stigne uslijed svoje prezaposlenosti, da objasni svoju tvrdnju da "brojnost radova objavljenih u časopisu Filozofska istraživanja svjedoči o visokoj znanstvenoj razini radova".
Mene to zanima prvenstveno iz pragmatičkih razloga. Naime, časopis Filozofska istraživanja godišnje objavi četiri broja, svaki u prosjeku s petnaestak izvornih znanstvenih članaka. To znači šezdesetak izvornih znanstvenih članaka godišnje, što je zapanjujuće velik broj, veći nego ijedan drugi filozofski časopis koji poznajem.
Moja hipoteza je sljedeća: da bi Filozofska istraživanja bila onako izdašno financirana od strane MZOS-a kako već jesu, ona moraju objavljivati četiri broja godišnje i nekako ih popuniti. Kada bi recenzentski postupak u tom časopisu bio provođen ozbiljno, ponestalo bi "štofa" za četiri broja, što bi značilo bitno manje financijskih sredstava. A bitno manje financijskih sredstava za Filozofska istraživanja značilo bi ne samo dokidanje određenih beneficiija osoba blisko afiliranih s tim časopisom, nego i bitno više financijskih sredstava za ostale filozofske časopise.
Ovo je zgodna prilika da se IC, kao član MZOS-ova Poverenstva za izdavaštvo, očituje o tome koliko je koji filozofski časopis dobio sredstava za svaku od proteklih nekoliko godina. To bi moglo biti važno za verifikaciju navedene hipoteze. |
|
| Svima koji očekuju od komarca genijalne odgovore, moram kazati da kada kažem da imam posla da ga imam. Osim toga nisam namješten kod onih koji nemaju pametnijeg posla pa stalno postavljaju pitanja koja ne mogu odgovoriti. Niti ja ocjenjujem filozofske časopise, niti je itko od Povjerenstva ovlašte davati bilo kakve podatke. Po x puta nglašavm što mogu i smijem kažem. Kada mi prođe savjetovanje i sve vezano uz to javljam se na "raport isturenicima i njihovim pozadincima". |
|
|
Vidim da ova rasprava (vjerujem s razlogom) zamire ne urodivši plodovima koje je njezin inicijator očekivao. Stoga bih joj dodao moj (nadam se) posljednji prilog.
Naime, probao sam Google Search da vidim citira li itko igdje Lucretiusov članak “Does Neuroscience Refute Ethics?”. Naišao sam uglavnom na razne popularne stranice koje (uz sasvim korektno citiranje) prenose Lucretiusov tekst i nude ga za raspravu svojim čitateljima. Pronašao sam tek jedan, kako se čini, ozbiljniji tekst: “¿Etica deontologica o utilitarismo como problema neurofilosofico?” (2006) koji je na svoj blog postavio kolumbijski filozof Carlos Muñoz-Suárez (od 2007. na magisteriju na Universidad del Valle). U ovom tekstu mladi Muñoz-Suárez pokazuje “neopisivu lakoću citiranja” i čini ono što internacionalno prekaljeni Zdravko Radman smatra a priori nemogućim: na Lucretiusov se članak bez problema referira u samome tekstu (“Cf. Lucretius 2005” te ga – da čovjek ne povjeruje – uspijeva navesti čak i u bibliografiji na kraju teksta [Lucretius; (2005) (August 24) “Does neuroscience refute ethics?”; http://www.mises.org/story/1893].
Tko želi pogledati, evo linka
http://neuroepistemology2.blogspot.com/2006/05/etica-deontologica-o-utilitarismo-como.htmlLink |
|
Komarac se vraća. On je jako počastovan kada mu se obraća, pa makar i kao komarcu najveći ovodobni hrvatski znanstvenik, usporediv s R. Boškovićem. Barem po mišljenju nekih hrvatskih listova u kojima radi članstvo Connecta. No nisu svi tako počastvovani. Sve članovi povjerenstava u kojima sjedi komarac, našli su se duboko povrijeđeni. Prvo, što je netko odredio da moraju sjediti u društvu komarca. Drugo, što se ipak radi o ljudima čije su kombinacije svih prosudbenih faktora, a ne samo znanstvenih, ipak više od nekih genija.
Nisam namješten na Conncetu i ne moram odgovarati na sva pitanja Connectovih bojovnika, a posebno ne u kojem roku. No da im ipak odgovorim zašto dva dana nisam stigao čitati Connect i odgovarati na njihova naredbena pitanja. Četvrtak, 15. studenog 2007. bio je jedan od dana za koji se mora pripremiti. Društvo za plastiku i gumu u kojem djelujem punih 41 godinu, započelo je svoje tradicijsko savjetovanje „Polimerni materijali i dodatci“. U rada skupa sudjelujem, jer traje i danas kao organizator, autor (netko će kazati, pa to je sukob interesa) i glasnogovornik DPG-a. Pa sam najprije održao predavanje „Proizvodnja šupljikavih polimernih tvorevina“, otrčao na Hrvatsku televiziju u živu emisiju, dao dva intervjua za javne medije i pripremio Okrugli stol „Zelena kemija i plastika“, gdje sam također aktivno sudjelovao. Razgovarali smo o uporabi uzgojina namijenjenih za hranu kao nametnutim sirovinama za proizvodnju plastike i biogoriva.
A sada filozofskom istureniku. Plače što se više nitko ne javlja. Evo mu ponovljenog pitanja, jer na njega mi još nije odgovorio. Ne namjeravam odgovarati, zašto ja nešto mislim ili ne mislim. Član sam Savjeta FI od 2006. a moje ocjene dao sam 2002. FI su A1 časopis, ma što to značilo. Ignoranti i stalnobunitelji koji se skandaliziraju nad mističnošću ovog A1 neka se obavijeste o tome što to znači. Nisam to ja smislio, niti na bilo koji način na to utjecao, jer to je pitanje Vijeća za znanost koje vodi djelomično potpuno pogrešnu politiku. A kako radim u udrugama više od četiri desetljeća, znam o čemu pričam. Hrvatsko filozofsko društvo jednostavno radi jako dobro. Mnogi drugi bi se mogli ugledati u tu udrugu.
Ponovljeno pitanje glasi: „Niste odgovorili na moje pitanje smatrate li da je DB (član Savjeta Vašeg časopisa i Vaš bliski suradnik ili obrnuto to ne znam) u spomenutoj knjizi plagirao J. Adama. Umjesto da odgovorite na to pitanje, skrenuli ste raspravu u drugom pravcu."
Naime, filozofski isturenik kojemu je toliko znalo do znanstvene čestitosti i da se njegov časopis proglasi onih iz skupine A1, ne samo da je glavni urednik časopisa u kojem je DB (koji je ozbiljno optužen za plagijat) član Savjeta i jedan od najprisutnijih i najhvaljenijih autora, nego je TB zajedno sa DB-om urednik jednog zbornika ("Gadamer i filozofijska hermeneutika", Matica hrvatska, Zagreb, 2001), a o drugim oblicima suradnje navodnog borca protiv plagiranja (TB) i navodnog plagijatora (DB) da se i ne govori.
Toliko od mene u ovoj raspravi. Možete i ne morate odgovoriti, svejedno mi je. I sami ste svjesni da Vaš napor baš i nije bio pretjerano uspješan. Zato Vam na kraju ponavljam savjet. Pokušajte svojim znanstvenim radom što prije postati znanstvenim suradnikom. A to ne ovisi o meni.
|
|
Kao što sam Vam već odgovorio, na pitanja koja ponavljate sam Vam već odgovorio – za razliku od Vas koji ili odgovarate na nešto što Vas nitko nije pitao ili pak otvoreno kažete: “Ne namjeravam odgovarati, zašto ja nešto mislim ili ne mislim.” Vrlo egzotična javna tvrdnja za člana savjeta časopisa u čije programatske smjernice spada “otvorenost u raznim svojim vidovima (… te “integrativnost kao nastojanje da postignute razlike budu dijaloški posredovane i da ostanu u trajnoj komunikaciji.”
Raspravljali biste o svemu: o davno zaključenoj polemici između dva hrvatska filozofa, o kukuruzu, o mome znanstvenom zvanju, o svome bavljenju šupljikavim polimernim tvorevinama i ne znam o čemu sve ne. Trebalo bi biti doista naivan pa da se nasjedne na tako prozirne pokušaje odvlačenja rasprave s onih tema o kojima Vam nije ugodno raspravljati.
Premda Vas nikada ne bih angažirao kao odvjetnika u sudskom sporu, moram Vam priznati neustrašivost. Ne baš uspješno, ali poput kamikaze stali ste u obranu časopisa koji savjetujete – i to sami samcati. No tu mi opet nešto nije jasno: sudeći po naraznovrsnijim tipovima navodnika koji se pojavljaju u Vašim filozofskim postovima - „a”, “b” i "c" - čovjek bi pomislio da oni pristižu s čak tri računala s različitim ‘default’ postavkama. Koliko računala Vi to imate? |
|
Zaista sam zadivljen Vašim poznavanjem računala. Kako ste samo pogodili da imam tri računala. Rabim ono od moje supruge, moje i prijenosnik. Ja bih Vas primjerice poslije ove analize karaktera slova mojih tekstvovaa odmah izabrao za znanstvenog suradnika iz računalstva.
Jedino mi još uvijek niste odgovorili na moje pitanje.
|
|
Ma nije bilo teško pogoditi da imate tri računala. Fascinantno je to da čak tri računala koristite u pisanju jednog te istog posta, odnosno onih postova u kojima pokazujete iznimno poznavanje najnovije povijesti hrvatske filozofije.
Nego, poučen Vašim primjerom, prolistao sam neke brojeve FI/SP i shvatio da sam u postu #26 otišao predaleko (čak u Kolumbiju) da bih ilustrirao nesuvislost Radmanove obrane pred optužbom za plagiranje (koja glasi da je nemoguće citirati članak koji je anonimno ili pod pseudonimom objavljen na Internetu).
Naime, u Synthesis Philosophica 42 (2/2006), što je isti broj u kojem je objavljen Radmanov “uradak”, nalazi se i članak profesora Mislava Kukoča “Democracy and Neo-Liberal Globalization” (str. 373-383). Pogledamo li pozornije str. 374 ovog članka, vidjet ćemo da njegov autor, bez nekog posebnog napora, sasvim korektno (i u samome članku i u bibliografiji na kraju članka) citira tekstove koji potječu iz čak dva internetska i to anonimna izvora. Jedan je članak o globalizaciji iz Wikipedije, a drugi je definicija globalizacije objavljena na internetskoj stranici “International Forum on Globalization”. Profesor Kukoč citirane rečenice iz gornjih izvora uredno stavlja u navodnike, te u pripadajućim fusnotama za te izvore navodi točne URL-ove. U bibliografiji na kraju članka, uz ostala citirana djela, također još jednom navodi iste internetske stranice. |
|
> o globalizaciji iz Wikipedie
Wikipediini clanci imaju poznate autore, doduse inkrementalno cijela grupa, no za
svaku pojedincu recenicu mozete "trace history" i naci prvu varijantu u kojoj je neki
autor unio datu konkretnu promjenu i naci koji je autor to ucinio.
Ne znam da li su ta imena javna i za one koji se nisu registrirali,
no i svaki normalni covjek se moze regitrirati kao editor wikipedie
(ne mogu oni koji su se pokazali kao vandali).
U povijesti u citacijama osim literature
postoje i IZVORI, u sto spadaju npr. natpisi na steccima,
cuneiform tablets itd. Slicno u muzikologiji, gdje ima neobjavljenih nota,
parcijalnih zapisa s terena itd. Kad je moguce gledaju se prvi objavljeni prijepisi
"manuskriptnih" izvora (nekad se i oni nazivaju izvorima, a i hrestomatije
prijepisa takodjer).
Ako taj vas filozof Radman nije upoznat s tradicijom u humanistickim znanostima nije mi jasno ko mu je dao doktorat iz filozofije. I opet kako je prosao
obranu doktorata ako nije naucio principe znanstvenog citiranja. Ako s nekim imate
cak i kavanski razgovor o necemu, to se recimo kod nas u matematici i fizici citira
kao "personal communication", slicno s emailovima itd. Ponekad se ne citira nesto sto je dobro poznati folklor (tj. fakti ili izreke koje su postale popularne a da nije jasno ko je sve dosao do njih), ukoliko je jasno da u datoj disciplini nece doci do zabune, tj. jasno je da nisu invencija autora (mi obicno eksplicitno kazemo da je to folklore u matematickoj literaturi). |
|
Komentiranje i uvid u autore komentara je omoguceno clanovima Connect
zajednice. Kako biste se ukljucili, ispunite kratak formular i registrirajte se.
|
|
|
|
Edukacija
