2007.11.07. 00:13
23. 10. 2007. poslao sam časopisu Filozofska istraživanja (izdavač: Hrvatsko filozofsko društvo, glavni urednik: Ante Čović) jedan članak uz sljedeći e-mail dopis: “U prilogu Vam dostavljam jedan članak za potencijalno objavljivanje u časopisu Filozofska istraživanja. Teza članka glasi da je u časopisu Synthesis philosophica (vol. 21, no. 2, 2006) objavljen tekst koji je plagijat jednog internetskog izvora, a čime je njegov autor grubo prekršio elementarna načela etike znanstvenog rada. Kako se radi o znanstvenom nepoštenju na koje treba promptno reagirati, molio Vas da razmotrite mogućnost objavljivanja mojega članka u prvom sljedećem broju Filozofskih istraživanja. Budući da je spomenuti tekst objavljen u Synthesis philosophica, smatram primjerenim poslati moj članak Filozofskim istraživanjima kao hrvatskome izdanju Synthesis philosophica. Molim Vas da me o svojoj uredničkoj odluci obavijestite na ovu e-mail adresu. S poštovanjem, Tomislav Bracanović.”
31. 10. sam s Hrčka (Portala znanstvenih časopisa Republike Hrvatske) dobio tzv. ToC Alert da je objavljen novi broj Filozofskih istraživanja (god. 27, br. 2, 2007). S obzirom na kratak vremenski razmak između moje dostave spomenutog članka i online izlaska ovoga broja, pretpostavljam, “bona fide”, da moj članak u njemu nije ni mogao biti objavljen. Međutim, “bona fide” kvalifikacija nailazi na svoju gornju granicu u svjetlu činjenice da do danas, tj. 14 dana od slanja mojega članka, nisam dobio nikakav odgovor redakcije Filozofskih istraživanja (čak ni potvrdu da je članak zaprimljen). Dakle, izgleda da oni koji bi trebali prvi reagirati na cijelu stvar, za to uopće nisu zainteresirani. Stoga dajem članak na uvid barem članovima Connecta. Dakako, mišljenja i komentari su dobro došli.
Link na PDF članka
http://www.hrstud.hr/~tombra/Synthesis-Plagiary.pdf |
| Kako ste i meni poslali taj tekst, postavljam Vam pitanje jeste li prije obraćanja javnosti, a Connect to jest, provjerili u Uredništvu je li Vaš članak zaprimljen? Imam dojam da ste i Vi na neki način povezani s izdavaštvom. Već Vaše čuđenje da tog članka nema u mrežnom izdanju pokazuje neku drugu namjeru, pokušaj pritiska na Uredništvo. Koliko znam za sada je praksa barem u većini časopisa da putem Hrčka obavijesti javnost kada je otisnut pojedini sveščić časopisa. A izrada pojedinog broja traje mjesecima. Poznavajući praksu u časopisima rok od 14 dana za bilo kakvu akciju je relativno kratak. Kako ove stranice čita veliki broj i nečlanova, postavlja se pitanje je li smisleno objavljivati već javno objavljeni rad za kojeg ste tražili javno primjedbe. Koji će tada rad Uredništvo razmatrati. Onaj koji ste poslali ili ćete ponovno slati. Previše ste nestrpljivi, da ne upotrijebio jaču riječ. Jednom je V. Gotovac napisao da se ide s problemima u javnost kada je sve ostalo iscrpljeno. Mislim da niste djelovali u tom smislu. No to nije prvi puta da djelujete tako. |
|
Hvala profesoru Čatiću (posebice jer se radi o članu savjeta Filozofskih istrazivanja i Synthesis Philosophica) na javljanju. No molim Vas, čitajte pozornije ono što sam napisao: ne čudim se neobjavljivanju moga članka u posljednje izdanom broju, nego tome da od uredništva nisam ni nakon dva tjedna dobio potvrdu da su moj članak primili. Ne prihvatili za objavljivanje, ne poslali eventualno na recenziranje nego jednostavno zaprimili (makar ga kasnije i odbili). To bi bio korektan urednički postupak koji je ovom prilikom izostao.
No zar je moguće da je moja navodna “nestrpljivost” to što Vas i uredništvo Filozofskih istraživanja i Synthesis Philosophica ovdje najviše brine: ne zabrinjava li Vas više činjenica da je, kako se čini, plagijat u Vašem časopisu objavio donedavni član uredništva i odnedavni član savjeta? |
|
Poštovani kolega Bracanoviću! Prešutni je dogovor da se imena komentatora ne iznose javno bez prijeke potrebe. Jer ovo čitaju i nečlanovi. No dobro. Jučer sam bio po drugom poslu u Uredništvu i pitao što je s tim člankom. Rečeno mi je da je u postupku. Bez ulaženja u pojedinosti to sam obrazloženje prihvatio. Meni se osobno čini da Vi imate ovaj puta puno argumenata za reakciju. Ali mi se čini da ste s problemom otišli prerano u javnost.
Načelno pozdravljam svaki pokušaj raskrikavanja prepisivanja bez navođenja autora. I osobno sam doživio da je netko stavio na mrežu u nezaštićenom obliku (.ppt) oko 80 do 90 mojih slika bez navođenja autora. I zapravo nikome ništa, još se počinitelj ljutio što sam na to upozorio njegovog dekana. Ali ipak ne smatram nekom teškog pogrješkom ako netko citira jednog autora 4 puta u jednom radu a nije citirao i peti puta. To je u funkciji nekih drugih obračuna. Kakvi su stalno na Connectu. Najnoviji oko medicinske opreme.
Zaključimo. Kolega drugi puta ako niste s nečim niste zadovoljni, pitajte najprije Uredništvo, pa po potrebi tražite intervenciju članova Savjeta a kada ni to ne pomaže ide se u javnost. Recimo kako bih ja sada postupio da odlučujem o konkretnom primjeru. Objavio bih samo Vaše pismo i uputio zainteresirane na izvornu objavu na Portalu Connecta. No nadam se da me urednici ne će poslušati i da će objaviti Vaš članak. |
|
Oprostite na iznošenju imena. Hvala Vam na informaciji da je članak u postupku i jako mi je drago što Vi mislite da “ovaj puta” imam “puno argumenata za reakciju”.
Rješenje koje predlažete, ovako na prvi pogled, ne zvuci lose. No napominjem: Connect nije najšira moguća javnost kojoj je članak mogao biti prezentiran, nego sasvim specifična, znanstvena javnost koja, po mome mišljenju, ima pravo na takve informacije, dok su ih pojedinačni znanstvenici gotovo pa dužni javno iznijeti. |
|
"Filozofska istrazivanja" su daleko od pristojnog casopisa. U njima sam naisao na
clanke koji pokazuju totalni deletantizam. Npr. pred 15-tak godina kupio sam broj u kojem je jedan od clanaka pravio mistifikaciju medicinskog fenomena vodene glave i objasnjavao "visokoznanstveno" misteriju djelomicnog prolaza svjetlosti
u nekim eksperimentima s vodenom glavom. Mislim da ni jedan medicinar ili biolog
ne bi pustio brucosa na ispitu s takvim neznanstvenim esejom, a umisljenost
autora i recenzanata i urednika je bila tolika da su dozvolili dalekosezne zakljucke
o pocelima fizike i metafizike na osnovu pogresno interpretiranih medicinskih
obzervacija. To je antiznanost, ne znanost. |
|
U znanosti treba postojati nulta tolerancija za plagiranje, falsificiranje i krivotvorenje znanstvenih podataka ii clanaka za bilo koga i u bilo kojoj instituciji. To je neophnodno za bilo kakav medunarodni status institucija, znanstvenika ali i buducih generacija koji rade u HR institucijama.
Kada to usitinu prihvatimo onda cemo se u svakom slucaju ponasati identicno i jedino pravilno:
1. kada bilo koja osoba argumentira bilo koja vrsta nezakonitog djelovanja u znanosti o bilo kojem znanstveniku sluzbena institucija (Fakultet, casopis ili MZOS) trebaju odmah pokrenuti postupak i sto prije rijesiti slucaj (potreba medunarodnih strucnjaka u tim odborima je ocigledna). Ukoliko se ustanovi neznanstveno djelovanje osoba u pitanju mora povuci svoje radove, a ustanova mora sluzebno objaviti svoje nalaze.
Ukoliko se ne potvrdi slucaj plagiranja onda ce to biti veliko olaksanje za optuzenog znanstvenika i njegova-ina karijera nece biti ostecena. Npr. dobitnica Leibnitzove nagarade u Njemackoj je odbila prihavtiti tu nagradu dok cijela istarga nije zavrsena jer je dosla anonimna prijava o nepravilnostima u njejim radovima. Tek kada je ispitivanje utvrdilo da nije bilo nepravilnosti kolegica je primila Leibnitozvu nagradu.
NAZALOST u RH to NIJE praksa, nasuprot cesto se radi sve da se zataskaju i odgode rasprave o bilo kakvoj nepravilnosti. Stoga me zaloste komentari kolege IC (1 i 3) u kojim spocitava kolegi TB iznosenje ovih cinjenica na connectu. Takav nacin rasprave unistava i gusi otvorenu diskusiju na ovom portalu jer osoba koja ukazuje problem postaje problem u javnosti umjesto samog problema o kojem trebamo razgovarati.
Potpuno su promasene ove izjave iz 1:
Previše ste nestrpljivi, da ne upotrijebio jaču riječ. Jednom je V. Gotovac napisao da se ide s problemima u javnost kada je sve ostalo iscrpljeno. Mislim da niste djelovali u tom smislu. No to nije prvi puta da djelujete tako.
Podsjetio bih kolegu IC na drugi slucaj o kojem takoder dosta zna a koji najbolje pokazuje sto se dogada kada se ceka da se iscrpe sve druge mogucnosti jer rezultat moze biti i ovakav: SD-link
|
|
Ovdje se previse sad mijesa pitanje reakcije ovog casopisa i samog plagiranja; mislim da trebamo staviti pitanje casopisa po strani i baviti se glavnim problemom
u naslovu, a to je plagiranje samo.
> I osobno sam doživio da je netko stavio na mrežu u nezaštićenom obliku (.ppt) oko 80 do 90 mojih slika bez navođenja autora.
Navodjenje autora nije dovoljno, jos uvijek treba i dozvola autora da se prenose
slike i drugi materijali (jedino vijesti mogu prenijeti recimo jednu sliku
u nekim slucajevima). A kad se radi o neobjavljenom radu onda niti prenosenje
ideja nije u redu, ako je bez dozvole autora. Recimo jedan kolega mi se zali na
jednog drugog kolegu kako je potonji stavio na svoj blog masu ideja iz njihovih
zajednickih razgovora i neke preliminarne ideje potonjeg. On je naveo da je
to iz njihovih razgovora, no to su neprovjereni preliminarni rezultati kojih je
drugi idejni autor, no ne stoji iza rezultata dok nisu provjereni. Dakle nije stvar samo autorstva nego ugrozavanja integriteta i dostovjernosti, stila i temeljitosti necijeg rada. I cak u danasnje doba interneta imaju ljudi pravo da to rade u miru. U ovom primjeru autor razvija te ideje nesto manje od tri godine bez
da ih je objavio i sad je clanak pred zavrsetkom. Covjek ima pravo cak i na te
tri godine koliko god bilo zao onome prvom kolegi koji je iznio podatke na blog
entuzijasticki i bez zle namjere u tom slucaju, no bez profesionalne opreznosti.
Njegov osteceni suradnik je zakljucio da pred njim vise nikad nece pricati ideje koje nisu doradjene i objavljene. Dakle s blogom jedan korak naprijed i dva koraka nazad. |
|
Ostajem kod toga da je bio autor #0 previše nestrpljiv. Da nije iscrpio sve mogućnosti, prije javnosti, pa makar ona bila samo Connect. Da mi je napsiao pismo, kao što mi je poslao tekst, sigurno bih mu pribavio odgovor. Sada stvari teku kako teku.
Drago mi je da se ponovno javio autor #6. Već sam se zabrinuo. Hvala za obavijest o završetku slučaja navedenog u linku SD. Nisam znao, jer je nova vijest. Ja imam svoje mišljenje, manje o ovom slučaju već o nekim drugim slučajevima. Još nisu raščišćene neke druge priče ko ljudima koji su na stupu srama po nalazima tog istog povjerenstva, a istovremeno i to jako opravdano se moramo diviti njihovim postignutim rezultatima. No to nije jedini problem vezan uz zagrebačku medicinu, ali me se podrobnije ne tiče.
Kolega #5 i #7 je pokušao smisleno razmišljati. Pa potpuno je jasno da dajem apsolutnu podršku kolegi #0 u slučaju da se radi o plagijatu. Ali potrban je odgovarajući put. A dociranje o nultoj toleranciji je besmisleno. Ako autora citirate u jednom radu 4 umjesto 5 puta, to zaista nema veze s ničim. |
|
|
| Na #9; Zaposlen u Hrvatskoj, a živi u Švicarskoj. Neki hrvatski društvenjaci i humanisti imaju najljepši posao na svijetu. Neki su zaposleni s punim radnim vremenom u Zagrebu, a žive u Švicarskoj. Drugi, kako čujem su profesori s punim radnim vremenom na FFZG, a žive u Dubrovniku. Ništa pametno ni originalno ne moraju objavljivati, niti se očekuje da itko čita to što objave. Raj na zemlji. Za dangube. |
|
Ako Filozofska istraživanja kojim slučajem odluče objaviti moj članak, mislim da sam pronašao sjajan motto koji ću mu staviti na početak:
“Nisam koristio internet, nego isprint članka na kojem nije bilo imena autora. Kasnije sam vidio da je tekst objavljen pod pseudonimom. Situacija nije jednostavna, kad je autor anoniman, vi ne možete navesti tko je on jer nema te reference.” (Usp. link pod # 9)
Kao što bi rekao Eric Idle u poznatome (“Nudge Nudge” skeču Monty Pythona: “Say no more!” |
|
Još samo dvije napomene:
Raduje me kada upravo autor # 8 naglašava: “Pa potpuno je jasno da dajem apsolutnu podršku kolegi #0 u slučaju da se radi o plagijatu.”. No što se tiče moje “nestrpljivosti”, isti autor u # 1 kaže:
“Izrada pojedinog broja traje mjesecima. Poznavajući praksu u časopisima rok od 14 dana za bilo kakvu akciju je relativno kratak.”
Da to u nekim slučajevima i nije tako potvrđuje upravo članak “The Ethical Mind: An Outline” Zdravka Radmana. Uz taj članak stoji podatak da je zaprimljen 16. 11. 2006. Pogledamo li Hrčak, vidjet ćemo da se broj Synthesis Philosophica u kojemu se nalazi Radmanov članak pojavio online 29. 12. 2006. Dakle, u ovome slučaju očito nisu trebali “mjeseci”, nego cca mjesec i pol dana (da se članak zaprimi, pronađu recenzenti, dobiju njihove recenzije, da autor eventualno uskladi rukopis s primjedbama recenzenata, da se članak lektorira i korigira itd.). Zar je onda moje očekivanje da kroz dva tjedna dobijem najobičniju e-mail potvrdu o primitku članka toliko iracionalno?
I kao drugo, čitam komentare uz članak u Jutarnjemu i vidim da neki čak spekuliraju o tome da se iza pseudonima “Lucretius” možda krije sam Z. Radman. Vjerujem da je jasno da to nije tako – to uostalom neizravno potvrđuje i Radmanova izjava (valjda bi upozorio da je to on sam napisao). Pored toga, iz moje e-mail prepiske s Lucretiusom sam stekao dojam ne samo da on nije ZR, nego da za njega nikada nije ni čuo. |
|
Mislim da kolega koji je postavio početni tekst ima potpuno pravo upozoriti Uredništvo, kao i očekivati da će u dva tjedna dobiti potvrdu da je njegov tekst zaprimljen (ne prihvaćen za tisak). Uredništvo bi trebalo hitno i ozbiljno razmotriti prijavu, a ako samo nema prikladnih eksperata, trebalo bi tražiti neovisnu ekspertizu. Na kraju bi trebalo, u istome časopisu, objaviti što eksperti misle o spornome tekstu. Kad se slučaj pojavio na Portalu, trebalo bi da Uredništvo, ili netko u njegovo ime, objavi isti tekst koji se objavi u časopisu.
Ako se utvrdi da je riječ o plagijatu, Uredništvo bi trebalo izvući pouku, ispričati se čitateljima i prestati slati prispjele rukopise onim recenzentima koji nisu prepoznali plagijat nego su ga preporučili za objavljivanje. Mislim da bi i Glavni urednik trebao razmisliti o svojoj moralnoj odgovornosti. |
|
Htio bih dodati još jednu fusnotu.
U članku u Jutarnjemu, kao i na nekim internetskim portalima, vijest o ovome slučaju se prenosi tako da se u naslovu ne spominje, kao što bi trebalo, sam Zdravko Radman, već “Brat Miroslava Radmana” ili “Radmanov mlađi brat”. Znam da naslovi prodaju novine, ali ne bi trebalo u čitavu ovu priču unositi elemente koji su za nju potpuno irelevantni. |
|
Na#13 i #14. Slazem se s recenim i mogu samo dodati: da je urednistvo casopisa bilo i malo zainteresirano ovo rjesiti vec bi odavno pokrenulo postupak. Ovakvo pismo predstavlja red alarm za svaki casopis...reakcija za 1 dan!!!!
Srz problema u RH je prikrivanje i odugovlacenje rjesavanja problema od strane sluzbenih institucija. To je veci problem nego sam cin plagiranja jer ima DALEKOSEZNIJE posljedice na nove generacije i na stvaranje novih malih ili vecih plagijatora...
P.S. prema ovom clanku cini se da se u toj struci pojedinci kradu i cijele programe - pa ne cudi spora reakcija odgovornih...Prof. dr. Mirjana Kasapović: Mostarski fakultet ukrao naš program
|
|
Quote:
Ovo je predizborna priča uperena prije svega protiv profesora Dragana Primorca, koji je nositelj liste HDZ-a u 11. izbornoj jedinici, a mi smo kolateralna žrtva. Ovo je vrijeme nervozne, grčevite kampanje i to tako pokušavamo shvatiti ističe prof. Juka.
Klasika! Samo me čudi da nisu rekli kako su za to krivi Bošnjaci ili Srbi. Jer što god tko prigovori tamošnjim političkim i javnim institucijama, odmah ga se svrtstava u "ugnejtače napaćenoga hrvatskoga pučanstva"! |
|
| Kad smo kod casopisa Filozofska istrazivanja, zanima me je li istinita informacija koju sam cula prije nekoliko dana. Naime, cula sam da je Pavo Barisic, glavni urednik Filozofskih istrazivanja i bivsi pomocnik minitsra Primorca, unaprijedjen u zvanje redovnog profesora uglavnom na osnovi clanaka koje je objavio u casopisu ciji je glavni urednik, tj. Filozofska istrazivanja. To mi se cini kao prvorazredan skandal. |
|
Quote:
....unaprijedjen u zvanje redovnog profesora uglavnom na osnovi clanaka koje je objavio u casopisu ciji je glavni urednik, tj. Filozofska istrazivanja. To mi se cini kao prvorazredan skandal.
Zbog čega?! |
|
Potaknut #17 odlučio sam se povući iz rasprave o ovoj temi. Međutim želio bih ipak sumirati stavove.
1. Apsolutno sam protiv plagijata, pri čemu ne smatram da je plagiranje, ako se poslije 4 citiranja jednog autora ispusti jedan citat.
2. Plagijat treba dokazati i prije „presude“ sačekati očitovanje „optuženog“ u razumnom roku.
3. Mislim da je TB pogriješio:
a – što se prije provjere u Uredništvu obratio javnosti s punim tekstom
b- kod što je tekst dostavljen jednom časopisu stavio na raspolaganje javnosti putem drugog medija. Danas se neki tekstovi objavljuju isključivo na taj način.
4. U raspravu su se upleli neki „poznavatelji svega i svačega“ koji prosuđuju o razini jednog časopisa, a da ipak nisu upoznati s njegovom cjelovitošću, a nisu ni stručno osposobljeni da prosuđuju časopis u cjelini. Tek možda poneki članak. To je tipičan primjer kako se razvodnjuju rasprave na Connectu. Zato nas i ne treba čuditi što u raspravama sudjeluje tek možda desetak posto članova.
5. Apsolutno smatram neprimjerenim uvlačiti u raspravu o plagijatu jednog autora, osobu koja s temom nema veze. Ponavljam, zato se zbog #17 povlačim iz rasprave. Dobro je #18 pitao zašto se nešto smatra skandalom. Mislim da je upravo #17 najmanje kvalificirani sudionik ovih rasprava za prozivanje na Connectu. Neka to radi na svom radnom mjestu uz pomoć svojih genijalnih mentora.
6. Dok mogu i prihvatiti postupke TB, apsolutno su mi neprihvatljivi napadi na bilo koji časopis (koji je sljedeći, pa da počnem pisati peticiju), a posebno na ljude koji nisu povezani s temom.
7. Zato sam doživio ovo kao orkestrirani napad na skupinu hrvatskih znanstvenika s nejasnim ciljevima.
8. Prijateljski savjet TB. Preporučam Vam da svoje veliko znanje, energiju i spremnost za reakciju usmjerite u što brže postizavanja odgovarajućeg znanstvenog zvanja koje će Vam omogućiti još snažnije djelovanje na svim područjima, osobito onom koje je vezano uz Vaše radno mjesto.
|
|
Možda nije "prvorazredni skandal", ali svakako je problematično ako većina nečijih radova bude objavljena u časopisu koji sam uređuje. Evo zašto.
Urednik časopisa ili šalje svoje priloge na anonimnu recenziju ili ne šalje. Ako ne šalje, nego svoj tekst proslijedi u tisak bez pozitivne recenzije, evidentno se radi o zloporabi položaja. Ako pak šalje svoj prilog na anonimnu recenziju, on ima više načina da svom tekstu dade prednost nad drugim tekstovima, npr. tako što će svoj tekst poslati recenzenatima koji su se u prošlosti pokazali "nježnima" u svojim prosudbama, ili recenzenitma koji će znati prepoznati autora rada i koji se mogu nadati da će im pozitivna ocjena biti adekvatno honorirana u budućnosti. I u slučaju da urednik šalje svoj tekst na anomnimnu recenziju, dakle, može se raditi o više ili manje suptilnoj zloupotrebi položaja.
Ukratko, urednik časopisa ima ovlasti nad postupkom odabira tekstova zbog kojih je opravdano sumnjati u njegovu pristranost prema vlastitim tekstovima. Zato je u ozbiljnim časopisima uvriježena praksa da članovi uredništva ne objavljuju u časopisu koje sami uređuju, osim možda u iznimnim slučajevima, npr. kada časopis objavljuje tekstove s nekog skupa na kojemu je sudjelovao i znanstvenik koji sjedi u uredništvu dotičnog časopisa. |
|
Pomalo je čudno da se iz rasprave povlačite tako što spominjete niz pitanja koja se tiču glavne teme. Za preostale zainteresirane, evo tek nekoliko kratkih opaski:
Što se tiče sugestije da nisam dovoljno “čekao” ili “provjeravao u uredništvu”, mislim da sam to dovoljno obrazložio. No najviše mi je žao što moj kritičar nije našao primjerenim pojasniti činjenicu da se u Filozofskim istraživanjima nekim autorima ni kroz 14 dana ne može potvrditi primitak rukopisa, dok rukopisi nekih drugih autora (Zdravko Radman) uspijevaju u malo više od mjesec dana proći i zaprimanje, i recenziranje i eventualnu reviziju u skladu s recenzentskim primjedbama, i konačnu odluku urednika, i lektoriranje, i prijelom, i objavljivanje na Hrčku.
Mantru o četiri navedena citata i petome propuštenome ne razumijem. U slučaju o kojemu ja pišem ključni je problem da nema niti jednoga citata (Lucretiusa) i to je upravo ono zbog čega ovdje govorimo o plagijatu. Uostalom, dovoljno je pročitati “apologiju” optuženoga na linku pod # 9 – mislim da bi mu čak otvoreno priznanje nanijelo manje štete profesionalnome ugledu. Što se tiče dokazivanja da se doista radi o plagijatu, mislim da o uvjerljivosti dokaza koje sam iznio najbolje govori činjenica da ih u dosadašnjoj raspravi nitko, pa čak ni onaj najkritičniji, nije pokušao osporiti.
Mene osobno brine to što Vas (nadam se ne i odgovorne u Filozofskim istraživanjima i Synthesis Philosophica) ovdje sve više brine od toga da je, kako se čini, plagijat u Vašem časopisu objavio donedavni član uredništva i odnedavni član savjeta. Eto, zahvaljujući Connectu smo barem uspjeli doznati da je moj članak ipak bio zaprimljen i da ste otpočetka upoznati s ovim slučajem. Stoga molim, ako Vam nije problem, organizirajte da barem netko iz uredništva (kada se Vi već povlačite iz rasprave) informira Connectovce o službenome stavu koji će biti zauzet i eventualnim postupcima koji biti poduzeti.
PS: Naravno, hvala Vam na prijateljskom savjetu da se više brinem oko svoga znanstvenog zvanja. No jedno ne razumijem. Trenutno imam zvanje višeg asistenta. Zar mislite da nisam u odgovarajućem znanstvenom zvanju? Odakle Vam ta ideja? Što da radim? Ah da, povlačite se i nikada neću doznati… |
|
na #19
U principu ne reagiram na vase postove, no buduci da se zbog moga pitanja u #17 povlacite iz rasprave, ovaj put cu reagirati.
1. Pod tockom 5. kazete da smatrate "neprimjerenim uvlačiti u raspravu o plagijatu jednog autora, osobu koja s temom nema veze". Ja naprotiv smatram da je to jako primjereno jer je taj autor glavni urednik znanstvenoga casopisa u kome je sporni rad objavljen.
2. Kazete da sam najmanje kvalificirani sudionik ovih rasprava na Connectu. Mozda jesam. No, kad je Connect pokrenut, njegovi su me pokretaci pozvali da se uclanim i da aktivno sudjelujem u raspravama. S obrzirom da u medjuvremenu od mene nitko nije trazio dodatne kvalifikacije (primjerice doktorat, CC radove ili slicno), niti je urednik trazio da se iz rasprava povucem ili odem s Connecta i dalje cu nastaviti sudjelovati u raspravama.
3.Savjetujete mi da to radim na svom radnom mjestu uz pomoc genijalnih
mentora. To upravo i radim. Postovi 0 i 5 su me zainteresirali za casopis Filozofska istrazivanja pa se sad bas raspitujem koliko je taj casopis dobio financijskih sredstava za ovu godinu. |
|
Quote:
Što se tiče sugestije da nisam dovoljno “čekao” ili “provjeravao u uredništvu”, mislim da sam to dovoljno obrazložio.
Naravno da ste dovoljno obrazložili. Ne dajte se smetati takvim primjedbama. Zapazio sam u raspravi koju je manje više sa Vama vodio kolega #19 & JOŠ, sugestiju kako treba iscrpsti sve institucionalne mogućnosti. To je najobičniji birokratski manevar, tako prirođen svim čuvarima svakoga sustava, da ga ne treba ni komentirati.
Međutim, autor ima pravo na takvo mišljenje. Kao što Vi imate pravo smatrati ga nevjerodostojnim!
|
|
na # 22
Jedan ispravak. Podatak o tome da je Pavo Barisic glavni urednik Filozofskih istrazivanja nasla sam na web stranici toga casopisa. Medjutim, upozorili su me da ta stranica nije azurizrana od 2005. godine te da je u medjuvremenu glavni urednik postao Ante Covic koji je bio glavni urednik Filozofskih istrazivanja od 1984. do 1993. godine dok je Pavo Barisic bio urednik od 1993. do 2005. godine. No, i dalje stojim kod pitanja # 17 i nadam se da ce mi netko odgovoriti na njega. |
|
Opaska uz komentar #13, od potencijalnog interesa za #19 i #24: U #13stoji da bi uredništvo časopisa Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica trebalo razmisliti o pojedinim recenzentima koje je u prošlosti angažiralo.
Ja bih rekao da bi uredništvo tih časopisa trebalo općenito razmisliti o načinu na koji provodi recenzentski postupak (peer review). To kažem zbog toga što sam u par navrata bio angažiran kao recenzent za spomenute časopise. Jednom prilikom pozitivno sam ocijenio prilog i sugerirao neka poboljšanja te dao popis jezičkih i tipografskih korekcija. Članak je objavljen bez da su sugestije i korekcije uzete u obzir. Kasnije sam slučajno doznao od same autorice da joj recenzije nikada nisu bile dostavljene. Drugom prilikom sam negativno ocijenio prilog, također sa sugestijama i korekcijama, a članak je svejedno bio objavljen. U redu, možda je zatraženo treće mišljenje koje je bilo pozitivno, ali držim da su sugestije ili bar korekcije trebale biti uvažene.
U svakom slučaju, jedan A1 časopis iz područja filozofije ne bi se smio tako ležerno odnositi spram postupka recenziranja zaprimljenih priloga. Naročito ako postoji još nekoliko časopisa iz istog područja za koje se čini da recenzentski postupak uzimaju posve ozbiljno, a rangirani su kao A2 časopisi.
O situaciji s časopisima iz područja filozofije u Hrvatskoj, zainteresirani može konzultirati moj tekst u Prolegomena 4/2 (2005): [URL=http://hrcak.srce.hr/file/328[/URL]. |
|
Drage kolege,
ne uspijevam postaviti komentar u svoje ime - premda imam login i lozinku. Zato koristim lozinku prof. Marušića da bih skrenula pozornost na informaciju koja je važna za nedoumice u prethodnim komentarima oko toga što urednik treba napraviti u opisanim slučajevima.
Povjerenstvo za izdavaštvo MZOS-a preporučilo je prijevod Etičkog postupnika za urednike, kojega je pripremila međunarodna udruga Committee on Publication Ethics (COPE) - Ethics flowcharts for editors. Hrvatski prijevod napravio je kolega doc. Igor Vlahović, bivši urednik časopisa Geologia Croatica, a Povjerenstvo za izdavaštvo ga je postavilo na mrežne stranice MZOSA kao Etički postupnik za urednike.
|
|
Ne samo da je pitanje u #17 relevantno nego bih ga jos i prosirio (gledajuci dosadasnju reakciju urednistva) i zapitao se koliko clanaka su ostali clanovi urednistva objavili u doticnom casopisu????? Ima li netko statisticku analizu od 1993-2005 te od 2005-2007?
Nakon toga mozemo se zapitati tko su bili recenzenti tim clancima, te zatraziti komentare od urednika i uredivackog kolegija za primjere navedene u #25.
|
|
Jedan sam od sedmoro potpisnika prijave protiv dr.sc. Zdravka Radmana Odboru za etiku u znanosti i visokom obrazovanju. Prvi se puta javljam na Connectu. Učlanio sam se kako bih sudjelovao u raspravi povodom teksta kolege Bracanovića. Budući da je registracijski proces trajao nešto duže nego što sam mislio, ispostavilo se da su sudionici u raspravi već iznijeli gotovo sve što sam o dotičnom slučaju imao reći. Stoga bih svoje uključivanje u raspravu želio iskoristiti za odgovor na pitanje u #27. Pitanje smatram izuzetno važnim za realno dijagnosticiranje stanja u domaćoj filozofiji, ali i u znanstvenom izdavaštvu u području društvenih i humanističkih znanosti općenito.
Situacija stoji ovako. Glavni urednici časopisa Filozofska istraživanja i Synthesis Philosophica bili su:
1984.-1993. Ante Čović,
1993.-2005. Pavo Barišić,
2006.- Ante Čović.
U vrijeme svoga prvog uredničkog mandata (1984.-1993.) Čović je sebi objavio 7 (sedam) radova. Nakon što je ponovno postao glavni urednik (2006.) sebi je objavio 2 (dva) rada. U vrijeme svoga uredničkog mandata (1993.-2005.) Barišić je sebi objavio 14 (četrnaest) radova, dok je svome prethodniku (i nasljedniku) objavio samo 13 (trinaest) radova. Namjerno upotrebljavam glagol "objaviti" u refleksivnom obliku riskirajući da bi takvu formulaciju netko mogao proglasiti tendencioznom. S obzirom na okolnosti, tu formulaciju smatram primjerenom.
U gornju su statistiku uključeni samo članci sa znanstvenom kategorizacijom, dakle ne i recenzije knjiga, kratki uvodnici, tekstovi in memoriam i sl.
Poštedio bih čitateljstvo navođenja iscrpnih bibliografskih podataka (naslova radova, godišta, svezaka i brojeva stranica.) Ti su podaci dostupni na stranicama Hrvatskog filozofskog društva (http://www.hrfd.hr/), a od 2005. i na Hrčku (http://hrcak.srce.hr). Uvidom u odgovarajuće mrežne izvore, može se steći dojam o tome koliki udio u znanstvenim opusima spomenutih kolega imaju "samizdati".
Želim naglasiti da nisam stručnjak za znanstveno izdavaštvo i da ne znam kako se ovakav oblik (potencijanog) sukoba interesa tretira u svijetu. Ono što znam je da objaviti originalan rad u području filozofije u kvalitetnom časopisu nije lako (barem za većinu hrvatskih autora), a glavni razlozi za to jesu sve veća kompetitivnost u struci i strogost recenzentskog postupka. Možda i tu leži tajna navedenog statističkog kurioziteta u slučaju dva najbolje financirana domaća filozofska časopisa. |
|
Očekivao sam od kolegice u #26 da reagira na moj komentar o objavljivanju urednika u vlastitom časopisu. Detaljno sam proučio "postupnik" koji je priložila (uzgred, zašto ne pravilnik? Anićev hrvatski rječnik ne poznaje postupnik; ima samo postupnica=kolač koji se mijesi kad dijete prohoda) i moram priznati da mi je teško dokučiti kako taj dokument "može poslužiti urednicima hrvatskih znanstvenih i znanstveno-stručnih časopisa kao pojašnjenje ili pomoć kad imaju etički problem ili pitanje u svome časopisu." (Vidi: http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=297 .
Priznajem, možda je problem u meni. Možda se glavni urednici sasvim dobro snalaze u toj šumi uputa. Ipak, ne bih im bio u koži ako im je "postupnik" glavni oslonac u radu. Za pojedine sporne situacije -- i to uglavnom one najtrivijalnije, koje bi intuitivno svatko riješio bez ikakve normativne pomoći sa strane -- "postupnik" daje minuciozne upute za postupanje. S druge strane, sporne situacije koje nam prve padaju na pamet "postupnik" ne spominje. Slučaj uredničkog objavljivanja upravo je case in point. Prva situacija u "postupniku" za koju bismo očekivali da je najbliža našem slučaju je sljedeća: "Što napraviti kada recenzent posumnja u neiskazani sukob interesa?" No, već prva ponuđena preporuka za postupanje ("Recenzent obavijesti urednika o neiskazanom sukobu interesa autora.") pokazuje da smo na krivom tragu. (Naime, da podjetim, autor i urednik su jedna te ista osoba.) Ništa bolje nije ni sa sljedećom rubrikom iz postupnika: "Što napraviti kada čitatelj posumnja u neiskazani sukob interesa u objavljenom članku?" "Postupnik" mudro savjetuje: "Čitatelj obavijesti urednika o neiskazanom sukobu interesa autora." Zatim nastavlja u konstruktivnom tonu: "Zahvalite čitatelju i obavijestite ga da kanite istražiti problem." Ako je u pitanju slučaj o kojem govorimo, to zvuči jako mazohistički. No, sljedeći savjet zvuči shizofreno: "Pišite autorima i izrazite svoju zabrinutost.". Možda se naš slučaj krije iza posljednje rubrike u pravilniku "Kako COPE postupa s prijavom protiv urednika?" Možda. Ali, zašto prijavljivati urednika jer je objavio dobar rad u vlastitom časopisu? Zašto nema jasnog normiranja takvih situacija i načinima da se u njima izbjegne sukob interesa? Nije li neobično da inače ultrapedantni "postupnik" nije predvidio takve slučajeve? Ili je možda baš odsustvo odgovarajućeg propisa indikacija da je riječ o situaciji u koju se glavni urednik uopće ne bi smio dovesti? Činjenica da čak i najuža znanstvena područja danas imaju konkurentske časopise išla bi u prilog potonjem tumačenju. Drugim riječima, zašto bi glavni urednik objavljivao u vlastitom časopisu ako na raspolaganju ima druge mogućnosti? Osim ako...
|
|
Pitanje za kolegicu iz #26:
Prema preporukama medunarodne asocijacije urednika znanstvenih casopisa postoji li i kakva odgovornost urednika i clanova urednickog kolegija koji objavljuju u svojim casopisima originalne znanstvene radove (do kojeg broja?), te da li je dozvoljeno te radove koristiti u akademskom napredovanju? |
|
Duboko vjerujem da su bitna etička pitanja u znanstvenome izdavaštvu dostatno jasna sami po sebi. Za neke "finese" dobro je imati upute. Ne treba ni meni ni ikome drugome nikakvo pisano pravilo da prepoznam ono što se narodski kaže: "kadija te tuži, kadija te sudi." Kad bi, ali ipak u posve iznimnim slučajevima, bilo posebno prikladno da glavni urednik objavljuje u "vlastitome" časopisu, tada bi izbor recenzenata i njihova mišljenja morali biti posebno strogi i argumentirani. Čak i tada bi sjena dvojbe ostala nad tim postupkom.
Mislim da se zapravo sve o čemu raspravljamo može svesti na ono što je ECONOMIST, zaključio u vezi s spremnosti RH za EU. Prema pisanju Jutarnjega lista (molim kolegicu koja u njemu objavljuje da pronađe članak i postavi link, Hvala) u ECONOMIST-u se tvrdi da u Hrvatskoj uopće ne postoji svijest o konfliktu interesa. Ja se s time slažem, s time da bih rekao kako je možda ima u tragovima. |
|
|
Evo i linka na sam članak u Economistu: link
|
|
| Nadopuna na #31. Ova rasprava je najbolji dokaz tragova te svijesti. Drugo je pitanje hoće li svijest rezultirati ikakvim praktičnim posljedicama, npr. normiranjem intuitivno očiglednih slučajeva plagijata, "samizdata" ili višestrukog publiciranja u akademskoj praksi (uključujući i proceduru izbora u znanstvena i znanstveno-nastavna zvanja). Bez jasne norme koja bi obvezivala čitavu znanstvenu zajednicu razni "postupnici" ostaju samo zgodna igračka za glavne urednike. Nije toliko problem u prepoznavanju akademskog švercanja koliko u njegovom sankcioniranju. Pritom ne mislim na neke osobito suptilne slučajeve -- one za koje bi eventualno trebalo zaviriti u "postupnik". Ovdje je riječ o slučajevima koji se vide iz aviona. |
|
na #30: "Da li urednici mogu objaljvivati u vlastitim casopisima"?
Vrlo interesantno pitanje. Gledajuci iz primjera jednog od najrelevantnijih caspoisa iz nano znanosti, Nano Letters (link na urednistvo i kolegij) to svakako mogu. Urednistvo cine najprominentniji znanstvenici, koji svaki godisnje objavljuje nekoliko Nature / Science clanaka, ali puno objavljuju i u vlastitom casopisu.
Sto se tice "napredovanja", mislim da im nitko ne oduzima clanke objavljane u Nano Letters kad se gleda napredovanje ili dobivanje financiranja.
|
|
Na #35:
Nisam pretraživao odviše detaljno, ali čini mi se da u spomenutom časopisu dva urednika imaju objavljene radove isključivo u kolaboraciji, dok samostalno objavljuju samo uvodnike, što je ok.
Dakako, teoretski su moguće malverzacije i u slučaju radova u kolaboraciji kod kojih je jedan od koautora ujedno i urednik, no u zemljama s razvijenom znanstvenom etikom ne vjerujem da bi se ijedan urednik usudio zlorabiti svoj položaj.
Osim toga, u prirodnim znanostima je stvar malo drukčija nego u humanističkima, jer bi loš članak u prvima ubrzo bio prokazan kao takav i to bi imalo reperkusija na autorovu karijeru. U humanističkim zanostima to ne ide tako, bar ne u pravilu. Upravo zato bi časopisi iz humanističkih znanosti morali biti posebno osjetljivi na mogućnost uredničkih malverzacija. |
|
| na #35. Pitanje (više retoričko): što bi se dogodilo kada bi urednici Nano Letters-a imali više od 50% radova u časopisima u kojima su urednici (a da im pritom ukupan broj radova nije nadprosječno velik)? |
|
na#35. Pitanje u #30 nije bilo Da li mogu.... Naravno da mogu jer to i rade...
nego postoji li odgovornost urednika i clanova urednickog kolegija koji objavljuju u svojim casopisima originalne znanstvene radove (do kojeg broja?)...
Mislio sam na malverzacije spomenute u #37 i slicne izume malih casopisa koje malo tko kontrolira i cesto je dozvoljeno sve sto urednici pozele.
U takvim uvjetima se znanstvena necestitost ne moze prikriti drugim casopisima koji rade kvalitetno.
Stoga bih zamolio kolegicu AM da kao strucnjak iz tog podrucja odgovori da li dosadasnji podaci o radu urednistva Filozofska istraživanja ukazuju na necestitost i nekorektnosti u uredivackoj politici tog casopisa.
|
|
Svojedobno sam bio pozvan da pripremim izlaganje na jednom simpoziju Matice hrvatske, a kasnije i tekst za zbornik radova s tog simpozija (koji je u pripremi ili u tisku), na temu “Hrvatski filozofski časopisi u 20. stoljeću”. Tom sam prilikom prikupio dosta materijala (impressuma, sadržaja brojeva) za mnoge hrvatske filozofske časopise, pa tako i za Filozofska istraživanja i Synthesis Philosophica. Potaknut raspravom iz nekoliko posljednjih postova, izvukao sam te materijale i malo se bavio prebrojavanjem. Pa evo rezultata koji ponešto odudaraju od podataka iz # 28, iako ne previše (dopuštam mogućnost manjih pogrešaka):
Za svoga prvog mandata (1984-1993) te za vrijeme svog drugog mandata (2006-) na mjestu urednika FI i SP Ante Čović je sebi objavio ukupno 10 znanstvenih članaka. U istom razdoblju (razdobljima) Čović je Pavi Barišiću objavio ukupno 12 znanstvenih članaka.
Što se tiče Pave Barišića, on je za vrijeme svoga mandata na mjestu glavnog urednika FI i SP (1993-2005) samome sebi objavio ukupno 12 znanstvenih radova, dok je Anti Čoviću objavio ukupno 11 znanstvenih radova.
Dakle, Tit-for-Tat strategija je ovdje urodila plodom da je Ante Čović objavio ukupno 22 znanstvena rada u FI i SP, dok je Pavo Barišić prošao čak i malo bolje s ukupno 24 znanstvena rada.
Pitanje je ima li i drugih autora (posebice članova uredništva) koji imaju ovoliko puno znanstvenih radova u FI i SP? U FI i SP su objavljivali mnogi hrvatski i ne-hrvatski autori, ali jedan mi je (tko zna zašto?) posebno zapeo za oko: Zdravko Radman koji je za vrijeme Čović-Barišić-Čovićeva uređivanja u FI i SP objavio 15 znanstvenih radova.
A onda su me ova imena, ovako “pluriperspektivno” na okupu, podsjetila na još jednu sitnicu. Svi spomenuti imaju objavljene knjige u izdanju “Biblioteke Filozofska istraživanja”. Zdravko Radman dvije (1988, 1995), Pavo Barišić dvije (1988, 1996), Ante Čović samo jednu (1989), ali mu zato druga knjiga (Povijest i svijet u djelu Karla Lowitha) stoji u najavi na koricama ove biblioteke već desetak godina. To je zapravo pohvalno, jer neće valjda predsjednik izdavačkog savjeta samome sebi objaviti čak dvije knjige? Štoviše, ne bi mu trebalo zamjeriti čak i ako je slučajno objavi sljedeće godine, kada će se navršiti prva dva desetljeća njegova predsjedanja ovih tijelom. |
|
| Nakon svega recenog, a buduci da nisam izgnana s Connecta, imam jos jedno pitanje. Nedavno sam cula da se kod imenovanja u vise znanstveno ili akademsko zvanje filozofima u HR jednako vrednuje jesu li objavili clanak u Filozofskim istrazivanjima ili casopisu Mind, koji je jedan od vodecih svjetskih filozofskih casopisa te u kome objavljuju krema svjetske filozofije? |
|
Na #40:
Navedeni podatak za koji ste culi iznosim u svom tekstu koji sam vec spomenuo u postu #25. Evo linka jos jednom ovdje. |
|
na #41
Ispricavam se, citala sam vrlo pazljivo vase komentare, ali tek sam sad procitala link naveden u vasem postu #25. Mislim da vas clanak odlican i da jasno sve govori: takav nacin vredovanja casopisa strasno je nemotivirajuci za mlade i ambiciozne ljude koji vise vole raditi u znanosti nego okolo spletkariti i stvarati mreze po principu "ja tebi, ti meni".
Imam dva pitanja, ne samo vama nego i ostalima:
1. Kako se ti sumanuti kriteriji mogu promijeniti?
2. Je li filozofima tako tesko doci do literature i je li odlazak na jedan ili dva kongresa godisnje toliko skup da zbilja tesko mogu objavljivati u medjunarodnim CC casopisima? Cini mi se da je prirodnjacima ipak teze pogotovo eksperimentalcima. |
|
Ponovno se javljam preko lozinke prof. Marušića jer mi moja ne daje mogučnost postavljanja komentara.
Kao odgovor na pitanje o tome mogu li urednici biti autori članaka u svojim časopisima i kakva se pravila na to odnose, upućujem na savjete koje je Povjerenstvo za izdavaštvo stavilo krajem 2005. godine na mrežne stranice MZOSa - Standard uredničkog rada: uredničke odgovornosti i prava
U tim se savjetima kaže:
Urednik ne bi trebao donositi odluke od člancima u kojima ima sukob interesa, primjerice kad su autori njegovi suradnici. U tom slučaju odluku o članku trebaju donijeti pomoćni ili izvršni urednici, član uredničkog odbora ili čak treća osoba izvan ustanove, kojoj je dana puna sloboda odabira recenzenata i odluke o članku. Isti se postupak treba voditi kad urednik u časopis pošalje vlastiti članak, osim uvodnika. Ne preporuča se da urednik često objavljuje originalne znanstvene članke u svome časopisu.
Dakle, nije zabranjeno urednicima da objave u svome časopisu, ali to ne smije biti često, da se ne stekne dojam zloporabe časopisa, te treba jasan postojati postupak kojim će se osigurati nepristranost. U biomedicini urednici nekad objave znanstveni članak u svome časopisu, no to je rijetko jer su najčešće to profesionalni urednici, koji ne rade istraživanja iz svoga područja za uredničkog mandata. U tom slučaju često objave znanstvene članke koji opisuju istraživanje u svome časopisu (primjeri su BMJ, JAMA, Lancet, Annals of Internal Medicine).
Nisu problem samo urednici nego i autori - u našim časopisima ima primjera da neki autor objavi nekoliko članaka u istom časopisu u istoj godini.
Što se tiče pitanja u #38, mislim da nije primjereno davati mišljenje bez detaljnih dokaza i argumenata. Preporučam kolegama se obrate Povjerenstvu za izdavaštvo - najbolje rješenje je službeni dopis i argument.
Ana Marušić |
|
Što se tiče pitanja u #38, mislim da nije primjereno davati mišljenje bez detaljnih dokaza i argumenata. Preporučam kolegama se obrate Povjerenstvu za izdavaštvo - najbolje rješenje je službeni dopis i argument.
Kolege će svakako poslušati vašu preporuku. Ali bi me ipak zanimalo što bi s obzirom na izneseno u #38 (i #2 bili "detaljni dokazi i argumenti"?
|
|
| Evo i linka na Povjerenstvo za izdavastvo:http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=5470&sec=2978 |
|
Na #42:
Ad 1. Kao što sam sugerirao u svojem članku, stvari bi se smjesta poboljšale kada bi se uvela A0 kategorija časopisa koja bi obuhvaćala (recimo) 20 najprestižnijih svjetskih časopisa, a objavljivanje u kojima bi se bodovalo više nego u časopisima koji su sada kategorizirani kao A1.
Dakako, netko bi mogao postaviti pitanje tko će odrediti koji će časopisi ući među tih 20, no to pitanje zapravo ne predstavlja problem. Svatko tko se bavi filozofijom zna da bi se na tom popisu našli npr. Mind, Journal of Philosophy, Ethics, Philosophical Review, itd. Osim toga, od velike bi pomoći mogla biti kategorizacija časopisa koju je po područjima provela Europska Znanstvena Fondacija (vidi ovdje.
Ad 2. Filozofima je, pretpostavljam, jednako toliko teško (ili lako) doći do literature koliko i ostalim humanističkim znanstvenicima. Što se tiče odlazaka na kongrese, tu je problem što izlaganje na filozofskom kongresu vrlo rijetko rezultira publiciranjem u CC časopisu. Razlog je prije svega to što za filozofiju, kao i za neke druge humanističke discipline, CC uopće nije meritorna baza. Na primjer, ponajbolja serijska publikacija iz područja antičke filozofije, Oxford Studies in Ancient Philosophy, nije niti u CC niti u Arts&Humanities Indexu.
Još jedna stvar: Prema Pravilniku o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja koje je donijelo Nacionalno vijeće za znanost, poglavlje u knjizi uopće nije kategorizirano kao znanstveni rad. U filozofiji, kao i u nekim drugim humanističkim disciplinama, poglavlja u knjigama respektabilnih svjetskih izdavača pišu mahom etablirani stručnjaci i ti radovi često imaju priličnu znanstvenu važnost. Moguće je da su sastavljači Pravilnika htjeli izbjeći inflaciju radova domaćih humanističkih znanstvenika koji pišu uvode i predgovore kojekakvim knjižuljcima, bez ikakvog procesa recenziranja, no to nije slučaj s poglavljima u knjigama jakih svjetskih izdavača. Stoga bi se moralo honorirati ako netko od naših znanstvenika bude pozvan da napiše poglavlje u knjizi koju tiska npr. Cambridge University Press ili Princeton University Press.
Siguran sam da ovaj prilog ne iscrpljuje odgovore na pitanja 1. i 2. |
|
Na #43 mislim da su kolege na portalu iznjele dovoljno podataka da se moze izreci strucno misljenje o ovom slucaju u svojstvu kolegice na portalu. Nisam niti znao da ste clan Povjerenstva za izdavastvo ali dobor je znati da se kolege mogu i na tu adresu obratiti.
medutim kada sam pogledao sastav povjerenstva moram priznati da sam se razocarao jer ukoliko kolega IC bude branio iste principe na tom sastanku kao i u ovim raspravama onda se necu cuditi da ce kolega TB biti proglasen mladim i problematicnim znanstvenikom koji ne moze dobiti z-projekte u RH, dok ce neki drugi imati i preko 22 ili 24 clanka u svom casopisu te biti promovirani kao strucni stupovi znanstvenih disciplina u RH.
Savjet za MZOS: pokusajte malo promjeniti sastav vasih povjerenstava (npr. za kapitlanu opremu, nagrade, izdavastvo) jer u svakom imate bar jednog ili vise sjedecih komaraca koji ruse kredibilitet ostalih clanova.
Pomocno pitanje: kako se rjesavate dosadnih komaraca tijekom ljeta?
|
|
Stoga bi se moralo honorirati ako netko od naših znanstvenika bude pozvan da napiše poglavlje u knjizi koju tiska npr. Cambridge University Press ili Princeton University Press.
Svakako se slažem. No, ako pravilnik kategorizira Filozofska istraživanja kao časopis A1, onda ne vidim nikakva razloga da se i prilozi u knjigama domaćih izdavača (barem nekih) ne izjednače s radovima u domaćim časopisima. Mislim da je riječ o nevjerojatnom propustu pisaca pravilnika o izboru. Srećom, postoji način da se izbjegnu posljedice tog propusta. Naime, ako se ne varam, slično ograničenje ne vrijedi za društvene znanosti, a osoba koja se bira u neko polje iz humanističkih znanosti može se birati i prema uvjetima za društvene znanosti. |
|
Na #44:
"Detaljan dokaz i argument" bio bi službeno pismo Povjerenstvu s preslikama sadržaja pojedinih brojeva i podatcima o objavljenim člancima glavnih urednika |
|
|
Edukacija
Sustav moderiranja komentara
