Odgovornost sustava je nepostojeca kategorija u RH - sto preostaje pojedincu-gradaninu nego zaliti se u inozemstvu, jer ionako nitko ne mari za zalbe i pisma u RH. Osim mozda onih koji sluzbena pisma iskoristavaju i "pr/e/o/daju" novinarima za svoje ciljeve.
Zalosno:
«Ovo što se događa prelazi sve granice tolerancije i ako mi u rujnu Nacionalno vijeće ne da dopusnicu, dat ću slučaj Vijeću Europe, Sudu u Strasbourgu, upoznat ću s njime i izaslanstvo Europske unije u Zagrebu», govori Rožman. |
|
Ako uzmemo da je klasično nasilje a jeste, onda ga niti po jednoj definiciji ne možemo gledati nego na dva načina:
1. Izraz državnoga represivnoga aparata, što ni jedna država neće priznati, niti stoji zapisano niti u jednome formalnome aktu sustava. A država s obzirom da ima silu, mogla bi reketariti!
2. Izraz kriminalnoga, podezemnoga sustava moći, koji je nadmoćan pojedincima i čitavim grupama ljudi. Svakako je nadmoćan svakoj ideji i stvaranju izuzev razrađivanju i osmišljavanju modela otimanja!
Države se razlikuju po tome u kojoj je reket nadzeman i podzeman. U nadzemnom reketu to je svojevrstan društveni angažman, poduzetnih grupacija, vrlo vertikalno uvezanih, čije je ishodište uvijek i isključivo u centru državne exluzivne moći.
U onim drugim državama reket je, u pravilu model djelovanja podzemnih centara, skriva se kao zmija noge i ne može se nazvati svojevrsnom društvenom djelatnošću. Reketari su exluzivne neprobojne grupacije, obično eliminacijski uvezani i u pravilu se zovu: Mafija.
Reket je u Hrvatskoj još uvijek vrlo snažan, dobrim djelom nadzemna djelatnost sa oznakom svojevrsne društvene djelatnosti iz dosta razloga od kojih vidim ponajvažnijim slijedeće:
- Nepostojanje mogućnosti za politički konsenzus po pitanju svih vrsta otimanja, jer su i nadalje na eliminacijskim mjestima u većini najvažnijih stranaka ljudi i grupe koji su mišlju, rječju, djelom i propustom reketarili.
- Nepostojanje kritične granice utjecaja javnosti na javne funkcije kao ishodište najvažnije, dakle državne moći, s obzirom da je racionalno polaziti od pretpostavke kako mafijaške grupe za sada još nisu uspostavile snažnu vertikalnu strukturu za kontrolu svih društvenih djelatnosti.
- Formalno postavljanje standarda, kako je to jedan kolega na Portalu izjavio, ne u funkciji razvoja sustava već prema obrascu pojedinca na javnoj poziciji ili iza nje je uz sve deklaracije i nadalje karakteristika društzvene organizacije.
- Dominirajuće očekivanje u svim, pa čak i intelektualnim strukturama kako će se štetne, loše i katastrofalne stvari u sustavu same od sebe promjeniti, modelom potpunoga i dosljednoga angažmana na svojim radnim mjestima bez otvaranja pitanja, inzistiranja na odgovorima i pogotovo van javne pozornice.
- Zbog dominacije osobnih egzistencijalnih interesa van i iznad vlastitih profesionalnih i stručnih mogućnosti, u sferi netransparentnih usluga i kontrausluga, čime se generira sustav nekontrolirane moći i omogućuje reketarenje, sudjelujući aktivno ili pasivno u njemu. Ovo je odlika većine dominantnih društvenih struktura u Hrvatskoj, djelom naslijeđena iz prošloga političkoga sustava u kome je snalažljivost u prosjeku bila u pojedinim momentima čak i moralno opravdana.
- Strah od kreativne izvrsnosti, vrlo izražen posebno u javnim strukturama, na najvišim upravljačkim mjestima, ali i na nižim organizacijskim potsustavima, po klasičnom obrascu nesigurnosti generirane neimanjem iskustva i straha od novoga makar i boljega!
Jednim imenom, iz ovoga svega se održava teško kršenje sloboda čovjeka, moralnih principa, modela odgoja i edukacije u najširem smislu i stvaranje paralelnoga standarda, nepriznatoga javno, koji je svakim danom sve moćniji i opasniji u svojoj rušilačkoj prirodi. Čisto politički, da stvar vratimo na slučaj iz priloga, time i na terenu odgovornosti, očito netko misli pa se tako i ponaša da može nesmetano reketariti i otimati u sustavu funkcioniranja MZOŠ.
Praksa neuvijeno pokazuje da reketari makar se radilo o otimačima pred osnovnom školom, nikada ne otimaju ako nisu sigurni u svoje argumente odnosno svoju moć. U ovom slučaju, to je isključeno jer se radi o ozbiljnijoj otimačini.
Najpogubnija pogreška koju gotovo nitko ne uočava u hrvatskoj javnosti, ili, poštenja radi, eventualno i vrlo rijetko; jeste kako u ovoj Vladi bilo koji ministar može nesmetano griješiti na jvonoj sceni svejedno mišlju, riječju, djelom i propustom!
To je prastari obrazac održavanja liderstva na demagoiji kako vođa nije znao inače! Vođa po definiciji sve zna i njemu treba postavljati takva pitanja a ne njegovim ministrima. |
|
Želim samo reći da se slažem s analizom kolege koji je pisao post
#2. Nabrojio je, po mome mišljenju, glavne razloge zbog kojih se u nas stvari presporo ili nikako ne poboljšavaju. |
|
Edukacija
Connect::Portal::Gosti
2008.11.19. 21:38h CET