| |
| Što je connect::portal? |
| Portal je mjesto za komunikaciju i razmjenu informacija među članovima
connecta koji povezuje hrvatske studente, edukatore i znanstvenike u inozemstvu i Hrvatskoj.
Članovi zajednice mogu dodavati tekstove po svojoj želji za koje misle da bi ostalima bili od interesa. (opširnije)
|
| Izdvajamo |
 Connect::Portal::Gosti
dr.sc. Bojan Žagrović, znanstveni direktor MedILS-a
(opširnije)
Akademik Ivan Supek
(opširnije)
Prof.dr. Dražen Vikić-Topić
Tema gostovanja: nova pravila za prijavu znanstveno- istraživačkih projekata (opširnije)
Domagoj Račić
Tema gostovanja: "Otok znanja" (opširnije)
doc. dr. sc. Dragan Primorac
Tema gostovanja: postavite pitanje ministru(opširnije)
Dr. Miroslav Radman
Tema gostovanja: MedILS (opširnije)
Prof. dr. sc. Pero Lučin, predsjednik UO Nacionalne
Zaklade za
znanost, visoko školstvo i tehnologijski razvoj Republike Hrvatske (opširnije)
Connect::Portal::Osvrti
Rubrika u kojoj članovi Connecta objavljuju svoje analize,
osvrte,
intervjue, ...
Prijašnji prilozi :
|
|
|
|
Nature: tekst o mentoriranju
|
 |
 |
 |
|
Poslao/poslala: Dunja Potočnik
|
|
|
|
2007.06.14. 11:57
Časopis "Nature" objavio je prilog s primjerima dobre prakse u mentoriranju na doktorskim studijima
LINK|
Having a good mentor early in your career can mean the difference between success and failure in any
Ovdje se meni postavlja pitanje: kako da oni koji žele nastaviti karijeru u znanosti (odnosno u prvoj fazi do PhDa) odaberu dobrog mentora? |
|
Pardon, gornji citat je trebao biti:
Having a good mentor early in your career can mean the difference between success and failure in any field. |
|
Meni ovaj clanak lici na udzbenik iz teorije i prkase samoupravnog socijalizma.
Politicki korektna idealizacija bez dubinskihosvrta na moguce dvostrane efekte
raznih pristupa, clanak koji hvali razlicitost ali daje jednistvene recepte, i koji
premalo govori o problemima. |
|
Ovdje se meni postavlja pitanje: kako da oni koji žele nastaviti karijeru u znanosti (odnosno u prvoj fazi do PhDa) odaberu dobrog mentora?
Dakle, nitko ne želi ili ne može odgovoriti na ovo pitanje? |
|
Ad #1 i #4. Ovisno o tome gdje radite PhD! Ako ste u Hrvatskoj, onda ste, da oprostite u banani. Najvise zbog dizajna i provedbe studija. Kao promatrac procesa ovdje gdje jesam, studenti pocetnih godina PhD studija imaju priliku obici vise labosa (i provesti obicno oko 4 tjedna u njima) kako bi upoznali potencijalne mentore/kolege kao i uistinu vidjeli cime se doticni PI/mentor bavi i da li to studenta uopce zanima.
To je jedna mogucnost.
A druga je vidjeti sa kolegama koje su doktorirale kod potencijalnih mentora kako je njihov studij izgledao, koliko su imali potpore u provodjenju vlastitih ideja...naposlijetku, mislim da je to najbolji izvor informacije. |
|
Na #4:
Nema univerzalnih pravila, osim toga da želite mentora koji radi kvalitetnu znanost (čime automatski isključujete golemu većinu potencijanlih mentora u Hrvatskoj, ali i dobar dio onih u inozemstvu). Što se tiče tipova mentora i načina mentoriranja, jako ovisi o tome kakav je student - koliko mu je predznanje, koliko je samostalan, koliko je inventivan, koliko često i intenzivno ga treba bodriti. Najbolji i najsamostalniji studenti imat će koristi od rada u laboratoriju velikog i slavnog šefa (koji je sam uglavnom nedostupan), jer će taj laboratorij/grupa biti vrhunskih postdoktoranada s velikim ambicijama. Nekim drugima više će odgovarati mlađi šef s manjom grupom od kojeg će moći izravno učiti u svakodnevnoj interakciji i koji će ga spriječiti da "ode u djetelinu" tj. da neproduktivno gubi vrijeme što se studentima u velikim grupama velikih šefova često događa.
Dakako, ovo su stereotipi i postoji gomila prijelaznih oblika i atipičnih slučajeva. Za zabavu i za raspravu, evo dva stvarna dopisa dvaju stvarnih šefova članovima svojih grupa:
Memo #1:
To all lab members:
Over the past several months, it has become clear to me that if there is no drastic change in the lab, (the) lab will soon cease to be a productive, first-rate lab that you chose to join in the first place. Lab progress reports over the past six months have clearly shown the lack of progress in most projects. One year ago, when we first moved to Berkeley, I expressed clearly to everyone my expectation from each one in the lab. The most important thing is what I consider to be sufficient amount of time and effort in the lab work. I mentioned that about 60 hr working time per week is what I consider the minimal time an average successful young scientist in these days has to put into the lab work. There may be a few rare lucky fellows like Florian, who had two Nature papers in his sleeve already, can enjoy life for a while and still get a job offer from Harvard. no one else in the lab has Florian’s luxury to play around.
Thus I am imposing strict rules in the lab from now on:
1. Every one works at least 50 hr a week in the lab (e.g., 8+ hr a day, six days a week). This is by far lower than what I am doing every day and throughout most of my career. You may be smarter or do not want to be as successful, but I am not asking you to match my time in the lab.
2. By working, I mean real bench work. This does not include surfing on the computer and sending and receiving e-mails for non-scientific matters unrelated to your work (you can do this after work in the lab or at home), and excessive chatting on nonscientific matters. No long lunch break except special occasions. I suggest that everyone puts in at least 6 hr concentrated bench work and 2+ hr reading and other research-related activity each day. Reading papers and books should be done mostly after work. More time can be spent on reading, literature search and writing during working hours when you are ready for writing a paper.
3. I must be informed in person by e-mail (even in my absence from the lab) when you are absent from the lab for a whole day or more. Inform me early your vacation plan. Taking more than 20 working days out of one year is the maximum to me. In fact, none of you are reporting any vacation and sick leave on your time sheet (against the university rule, although I have been signing the sheets), but you know roughly how many days you were not here.
On the whole, I understand and accept the fact that you may not fulfill the above requirements all the time, due to health reasons, occasional personal business. But if you do not like to follow the rules because it is simply a matter of choice of life style, I respect your choice but suggest you start making plans immediately and leave the lab by the end of January 31. I will do my best to help you to locate a lab to transfer or to find a job. If you do accept the conditions I describe above, I am happy to continue to provide my best support to your work, hopefully more than I have done in the past. I will review the progress of everyone in the lab by the end of June of 2002. I expect everyone to have made sufficient progress in the research so that a good paper is in sight (at least to the level of J. Neuroscience). If you cannot meet this goal at that time, I will have to ask you to prepare to leave my lab by the end of August.
Memo #2:
To: All Lab Members
Fm: (LAB HEAD)
Re: Dismal Attendance at Group Meetings and Slack Work Ethics
From now on, I or someone designated by me will take attendance at group meetings starting at 9:10 am. If you are not there, I will not sign your salary sheets. Also, if you haven't noticed the number of people working on weekends and nights in the lab is the worst I've seen in my 17 years. The frequency of vacation, time taken off and other non-lab activities is bordering on the ridiculous. In case you forgot, the standard amount of time you are supposed to take is 2 weeks a year total, including Christmas. If there isn't a substantial improvement in the next few months, I'll have to think of some draconian measures to "motivate" you. I also want to say that the average lab citizenship and community spirit of keeping the lab in functioning order is at an all-time low. Few people seem to care about fixing broken equipment and making sure things in the lab run smoothly. If the lab were extremely productive and everyone was totally focused on their work, I might understand the slovenliness but productivity is abysmal and if we continue along this path we will surely reach mediocrity in no time.
Finally, those of you who are "lame ducks" because you have a job and are thinking of your own nibs, so long as you are here you are still full-fledged members of this lab, which means participating in all aspects of the lab (i.e. group meetings, Asilomar, postdoc seminars, etc.)
I realize that this memo won't solve all the problems. so I am going to schedule a meeting with each one of you starting this Saturday and Sunday and continuing on weekends until I've had a chance to speak with everyone and to give you a formal evaluation. Sign up for an appointment time on the sheet outside my door.
This is the first time I've had to actually write a memo of this type and I hope
it's the last time.
Nagradno pitanje: biste li željeli raditi za ove mentore? |
|
na #6
Iskreno: bih. Bilo bi mi ludo zanimljivo pokusati proniknuti u svijet takve vrste ropstva, a osim mentora bili bi mi još zanimljiviji njegovi podanici. S ovakvom motivacijom ulaska, jasno da bi me šupirali isti čas. |
|
| Na #7: Nećemo se prenagljivati, kolegice. Radi se o dva vrhunska znanstvenika iz čijih laboratorija su izašli desetci radova u najprestižnijim časopisima i čijim mnogim "robovima" je vrijeme provedeno u tim laboratorijima i rezultati koje su tamo postigli poslužilo kao izvrsna odskočna daska za vrhunsku samostalnu karijeru. Naravno, bilo je onih koji iz takvih labosa nisu otišli s ničim osim frustracija i trauma. Spomenuti šefovi postavljaju pravila i lijepo kažu take it or leave it. Važno je primijetiti da oni sami prakticiraju ono što propovijedaju, te da lijepo kažu ljudima da slobodno mogu imati balansirani život s manje stresa ako to žele - ali ne dok ih oni plaćaju. Prije posezanja za drvljem i kamenjem, vanjski kritičari njihovih metoda bi se trebaju zapitati na temelju kojeg prava kritiziraju management laboratorija koji postižu tako vrhunske rezultate... |
|
Dobar mentor bi trebao biti i vrhunski znanstvenik i bar korektan (ako već ne i dobar) čovjek.
Znanstvene kvalitete možete provjeriti pretražujući najselektivnije baze podataka.
Što se ljudskih osobina tiče, nema drugačijega načina od razgovora s onima koji su već radili s potencijalnim mentorom i(li) mentorom samim.
Ako je u Vašem području nemoguće (uz praktična ogranićenja, npr. geografija) pronaći mentora s dobrim znanstvenih i ljudskih osobina, mislim da može biti dugoročno korisnije prikloniti se njegovim/njezinim znanstvenim kvalitetama. |
|
Memo #1 je blaza verzija jednog "mentora" kojeg jako dobro poznam (memo #2 mu je malo blizi). Ljudi iz njegovog labosa ga zovu "motivacijska masina". Citat sa sastanka grupe od prije tri tjedna: "I don't know what you people are doing. When I was a PhD student, I used to put in 100 h/week. As a postoc, 80 h. I still put in 60 h/ week because I'm getting old and just cannot do more..." Ili: "What do you mean the machine is busy? Is is used between 12 and 6 AM as well?" Naravno, radi se o velikom i slavnom znanstveniku. No, iza sebe ostavlja groblje demotiviranih mladih ljudi koji bjeze iz znanosti glavom bez obzira.
Ovdje se meni postavlja pitanje: kako da oni koji žele nastaviti karijeru u znanosti (odnosno u prvoj fazi do PhDa) odaberu dobrog mentora?
Izbor mentora je kljucan za uspjeh u znanosti, narocito kad se radi o mentoru za PhD jer je to najosjetljivije razdoblje za mlade znanstvenike. Dobar mentor i produktivan znanstvenik nije onaj koji samo za vrijeme svog radnog vijeka producira vrhunske rezultate, preko leseva 90% svojih ljudi, vec onaj koji je u stanju odgojiti niz novih dobrih mentora koji ce nastaviti taj rad.
Nekoliko savjeta PhD kandidatima:
1. Izaberite nekoliko potencijalnih mentora koji su izvrsni znanstvenici i rade na projektima koji su vam intesantni. Ako je moguce, klonite se sveucilista gdje se profesori ne evaluiraju u mentorstvu ni na koji nacin (vecina europskih sveucilista, na zalost); tamo su dobri mentori prisutni u tragovima. Opet, ako je moguce, prikljucite se programima gdje prve godine postoje "lab rotations"; iako se cini da gubite jednu godinu, zapravo se na taj nacin osiguravate od fijaska u izboru mentora.
2. Prije nego se pridruzite nekom labosu, obavezno ga posjetite i razgovarajte sa SVIM clanovima labosa, NAROCITO PhD studentima; ne zaboravite ih pitati: "Kad bi mogao ponovo birati, da li bi se opet pridruzio ovom labosu" (svaki odgovor osim "DA" kao iz topa je alarmantan) Usporedite nekoliko labosa. Pazite: na mjestima kao iz memo #1 i #2 ljudi su najcesce u strahu od "mentora" i nece vam direktno reci za problem.
3. Posavjetujte se sa sto vise ljudi, narocito s onima koji osobno poznaju buduceg mentora.
4. Ako napravite gresku, napustite labos radije nego da provedete 4-5 godina u paklu poput onoga u memo #1 ili #2 (nemojte se zavaravati da imate dovoljno snazne zivce i da vas to nece smetati). Vidjela sam mnoge vrhunske studente koji su se potpuno demotivirali nakon godina mentalnog zlostavljanja od strane loseg mentora. |
|
Quote:
Ako napravite gresku, napustite labos radije nego da provedete 4-5 godina u paklu poput onoga u memo #1 ili #2 (nemojte se zavaravati da imate dovoljno snazne zivce i da vas to nece smetati).
Prva greška koju ne treba raditi je NE suditi ovako naglo. Koliko znam o autorima sporna dva dopisa (#1: Mu-ming Poo; #2:Robert Tjian), oni NISU u istoj kategoriji kao "mentor kojeg jako dobro poznaš". Ključna razlika je u jednom detalju koji spominješ:
Quote:
No, iza sebe ostavlja groblje demotiviranih mladih ljudi koji bjeze iz znanosti glavom bez obzira.
Potpuno se slažem da treba pogledati gdje su i što rade lab alumni ako je moguće. U slučaju dva gospodina s Berkeleya, kao što rekoh, odgojili su velik broj vrhunskih znanstvenika mlađe generacije - koji su tamo očito i skupili vrijedne rezultate i dijelom naučili kako se vodi laboratorij. Poznam jako puno mladih ljudi koje ne treba tjerati da rade 60 ili 80 iii 100 sati, nego to čine iz vlastitih, unutarnjih pobuda. Drugi će pak raditi toliko samo ako vide da okolina radi toliko. Voditelji vrhunskih laboratorija (pogotovo u visoko kompetitivnim područjima kao što je razvojna neurobiologija) znaju da je pamet u smišljanju pokusa vremenski samo jedan mali dio posla koji treba obaviti, i da je njihova konkurencija također pametna. Razlika između 40 i 80 sati za benchom tjedno je tada razlika u tome tko će prvi biti gotov s pokusima i objaviti rezultate... |
|
Link na interesantan clanak u Nature vol 441, 11 May 2006
What makes a good PhD student?
http://www.nature.com/naturejobs/2006/060511/full/nj7090-252b.html
Mislim da je ono o cemu dva primjera govore u postu 6, nekako finije receno u ovom clanku, a jos uvijek dovoljno jasno.
|
|
| Na #12: Potpuno se slažem s navedenim člankom. Jako puno se govori o problemu loših mentora, a zaboravlja se da i te kako postoji i problem loših PhD studenata. |
|
moja 2 centa:
-odaberi podrucje koje te stvarno jako zanima (nemoj tu raditi prevelike kompromise jer kad "stisne" jako je tesko naci motivaciju za nesto sto ti nije nikad ni bilo "napeto").
-trazi sefa koji ima jaki lobi (to se cesto zove "reputation"  )
1) onaj koji zna doci do novaca (za labose i ljude)
2)onaj koji objavljuje puno i u relevantnim casopisima
3)onaj koji ima dobre posdoc-ove
-konkretno ciljaj na dobrog posdoc-a jer te samo on moze nauciti (znanstveni) posao. I moze biti kljucan u motivaciji (i natjeravanju) da posao napravis dobro i zavrsis. Provjeri koliko jos dugo tvoj zeljeni posdoc ima ugovor kod sefa kojem bi dosao (obicno su im ugovori na 3 +/-1 godinu).
-provjeri koliko phd studenti u grupi koja te zanima imaju publikacija. To je vazno jer na kraju (koliko god svi pricaju o kvaliteti) broj clanaka je nesto sto je najvaznije za dobit dobar posdoc.
I na kraju, nemoj prihvatiti bilo sto. Ulozi vremena i truda u potrazi: pitaj, pisi, posjeti, razgovaraj. I godina dana takve pripreme moze ti ustediti puno frustracija, razocaranja i posrtanja.
sretno
|
|
Na #11
Apsolutno je suludo i van pameti misliti da se moze raditi produktivno 80 sati na tjedan. Osim ako cistis krumpire. A i onda bi nakon par mjeseci dobio burnout. Ako projekt zahtjeva brzinu, puno je pametnije podijeliti workload na vise ljudi.
Slazem se da je jedna od kljucnih stvari dobro prouciti gdje su zavrsili studenti odn. postdocovi doticnog mentora te pogledati koliko svaki od njih ima publikacija.
Interesantno da je memo #2 napisao bas R.Tjian. Recimo to je jedan labos u kojem su studenti ocito pod takvim pritiskom da je rezutat brdo eksperimenata upitne reproducibilnosti. Na zalost imam osobno vrlo bolno iskustvo s necim sto je publicirano u tom labosu a nema veze sa stvarnoscu. U pokusaju reproduciranja smo izgubili 3 godine.
O problemu losih mentora se UOPCE ne govori, imas li primjer da se profesori evaluiraju po mentorstvu??? Ako je netko izabrao loseg PhD studenta, to je iskljucivo njegov problem; los mentor je problem cijelog sveucilista (ili bi bar trebao biti).
Ovaj clanak iz Nature-a (post #12) je samo jos jedan (blazi) primjer osobe koja ne razumije ljudsku psihologiju i psihologiju studenata. Cim se rad 80 h/tjedan ili koliko god postavi kao zahtjev, nestaje mogucost da student radi toliko zato sto zeli... |
|
Mislim da je velika razlika u vrsti posla: neke vrste posla se mogu raditi na
stvaralacki nacin puno vise sati na tjedan nego neke druge.
Npr. konstantni rad vise od 50 sati u teorijskim disciplinama
kao matematika i teorijska fizika moze biti i stetan,
ja sam recimo 2005-e cijelu jesen bio posve neproduktivan jer
te godine sam radio konstantno cijele godine bez da sam uzeo godisnji odmor.
S druge strane recimo, dok dodje period administrativnih poslova, onda ih
najuspjesnije obavljamo na horuk, ako radimo cijele dane dok ne zavrsimo
-- to je nekreativan dio. Slicno s vjezbanjem i manualnim praksama
od ucenja muzike do izrade uredjaja, cak i ako su kreativnije.
Veliki matematicar Littlewood je pocetkom stoljec rekao
jednu zanimljivu stvar (parafraziram po sjecanju): "Ja ne volim imati dobrog studenta. Dobar student je onaj koji sve napravi na vrijeme pa od njega rijetko imam nesto originalno. Naprotiv dok imam loseg studenta, on ce uci svako malo u neki cajtnot i onda ce morati traziti precac."
i na tom putu izmislja inovacije.
Neki moji kolege koji su imali semestre kad su radili samo research i one kad su imali i research i teaching kazu da su vise napravili u ovom drugom slucaju
jer ih je schedule u teachingu natjerao da budu bolje organizirani. Drugi pak
vele da nista ne naprave u semestrima u kojima imaju teaching.
Nema univerzalnih recepata, rekao bi BL. Ne slazem se da je jako
vazno da se biraju znanstveno najuspjesniji mentori ; ima mnogo slucajeva
kad su neki nesto manje uspjesni zbog raznih stvari koje su irelevantne
za mentorstvo, npr. jedan od najboljih ruskih matematickih pedagoga
M. Postnikov je posvetio cijelu drugu polovicu zivota uglavnom citanju,
a da sam nije vise radio istrazivanja, osim sto je pomagao studentima.
Njegovi studenti su bili jako uspjesni, a njegov semestar legenda do
zadnjih dana njegovog zivota. Niz vrlo uspjesnih znanstvenika su uspjesni
u jako uskim specijalnostima. To sto ne znaju nista van uskog faha se ne odrzava na uspjesnost mjerenu impakt faktorom publikacija, no kod
mentorstva je uskost jako losa za studenta. Nije dobra
ni druga krajnost enciklopedista koji nisu sposobni zanatski
potegnuti do kraja u nekom podrucju/problemu.
Sto se tice samog pritiska ko pritiska, on je nekim ljudima jako koristan
nekim jako nekoristan. Recimo meni je pritisak dobar ako zavrsavam nesto,
no ako radim na necem novom, pod pritiskom sam izgubljen i stojim
danima bez rezultata. Dok je stvar vec gotovo zavrsena onda je stvar
sjedenja da covjek poveze detalje, napise, pokrpa ispustene detalje i slicno.
|
|
Quote:
Apsolutno je suludo i van pameti misliti da se moze raditi produktivno 80 sati na tjedan.
Arhetipski "hrvatski intelektualac"(TM) se slaže s tobom: link. Čuj, ima puno ljudi koji u labosu produktivno provode 80+ sati. Nisu svi foliranti, pozeri ili autodestruktivci. Zato ne generalizirati. Jer te takvi mogu izgurati s najboljih pozicija u znanosti 
Quote:
O problemu losih mentora se UOPCE ne govori, imas li primjer da se profesori evaluiraju po mentorstvu???
Govori se, govori, ali nije bitno sve dok se ne događaju veliki potresi - velikim šefovima su pripadne institucije voljne svašta tolerirati za po koji Nature ili Science tu i tamo. U ovoj raspravi govorimo o onomu što jest, a ne što bi idealno trebalo biti.
Quote:
Ovaj clanak iz Nature-a (post #12) je samo jos jedan (blazi) primjer osobe koja ne razumije ljudsku psihologiju i psihologiju studenata. Cim se rad 80 h/tjedan ili koliko god postavi kao zahtjev, nestaje mogucost da student radi toliko zato sto zeli...
Krivo. To samo znači da oni studenti koji sami od sebe rade 80+ sati imati prednost nad onima kojima to predstavlja veliku muku.
Bottom line: uz rijetke iznimke (koje spadaju pod "luck") u članku iz #12, kvalitetan PhD je krvav posao, koji će ljudima bez prikladne unutarnje motivacije biti težak i iscrpljujući kako kod okreneš. Student mora donijeti svoje vlastito znanje i entuzijazam sa sobom na mjesto gdje će i jedno i drugo moći primijeniti (prva stavka iz #14).Isto kao što su mentori koji ubijaju taj entuzijazam noćna mora za studente, tako su i nedovoljno motivirani studenti bez prikladnog predznanja noćna mora za njihove mentore. Ovdje u skandinavskim zemljama, puno će se lakše student riješiti lošeg mentora nego mentor lošeg studenta. |
|
Evo jos jedne zgode o uspjesnim mentorima. Jedan kolega postdiplomac je bio
na dvotjednoj konferenciji u Kanadi . Nakon tjedan dana ide on na maticnu instituciju Princeton. Mentor Phillip Griffiths mu je rekao da je tjedan dana
bivanja na konferenciji dosta zezanja za jedan semestar i da je vrijeme da se
vrati na posao (struka: matematika). |
|
Na #15
Slazem se da je 80 sati na tjedan tesko da covjek ne izgori, ako je to cijele godine.
Kao periodicni zahtjev u napornijim dijelovima semestra to nije puno. |
|
#10 "Kad bi mogao ponovo birati, da li bi se opet pridruzio ovom labosu" (svaki odgovor osim "DA" kao iz topa je alarmantan)
Ne slazem se. Postoji vise gotovo jednakih opcija u necijoj postdiplomskoj
karijeri. Ukoliko vam ostale teme postanu jako strane, pa vidite samo svojeg
mentora kao jedinu mogucnost za razvoj sebe, mora da vas mentor drzi
izoliranim. Dakle meni bi pretjerana samouvjerenost u svoj put i
neuvidjavanje gresaka na svom putu i nedostatak refleksije i
pro i kontra bile znaci jadnog usmjeravanja do kojeg
se tipicno dodje recimo i izoliranoscu i in-breedingom. |
|
Work hard ? long days all week and part of most weekends. If research is your passion this should be easy, and if it isn't, you are probably in the wrong field. Note who goes home with a full briefcase to work on at the end of the day. This is a cause of success, not a consequence.
Take some weekends off, and decent holidays, so you don't burn out.
Mislim da su ovo lijepe sugestije. Posebno sljedeca izjava "If research is your passion this should be easy, and if it isn't, you are probably in the wrong field."
Za ostalo sam suglasan s komentarom 17.
|
|
Quote:
Čuj, ima puno ljudi koji u labosu produktivno provode 80+ sati.
Kljucna rijec je ovdje "produktivno". Ja u zivotu takvog nisam vidjela. A imala sam prilike upoznati ljude iz jako dobrih labosa, tj ljude koji imaju Nature i Science. Naravno, takva osoba nema vremena za a) prijatelje, b) vezu, c) obitelj, d) hobije. Prema tome, konacna postaja - psihijatrija. Isto mjesto gdje bi trebalo poslati svakog sefa koji od svojih ljudi otvoreno zahtjeva 80h/tjedan.
(Ne govorim o kratkim razdobljima, nego 80h/tjedan GODINAMA).
No, ne znam zasto se ova rasprava vrti oko broja sati provedenih u labosu. Mozemo je skrenuti na pitanje:
Sto cini dobrog mentora? Sto Connectovci koji imaju prilike biti mentori cine za svoje studente/postdocove? Sto podrazumijevaju pod mentorstvom? |
|
Quote:
A imala sam prilike upoznati ljude iz jako dobrih labosa, tj ljude koji imaju Nature i Science. Naravno, takva osoba nema vremena za a) prijatelje, b) vezu, c) obitelj, d) hobije. Prema tome, konacna postaja - psihijatrija.
Bravo, još jedan vrhunac generalizacije na temelju šačice (negativnih) primjera. Sorry, ja kao mentor ne želim studenta koji bez obzira na postignute rezultate ide svaki dan doma u četiri popodne i želi svaki vikend za sebe da bi imao vremena za a), b), c) i d). Možda tu i tamo postoji netko toliko briljantan da i uz takav način života može konkurirati studentima s najboljih američkih znanstvenih institucija - no ja takvog još nisam upoznao. Barem ne u mom području.
Ako su nekome a), b), c) i d) tijekom PhD studija ili postdoca važniji od akademske karijere, ja bih mu savjetovao neki manje zahtjevan i u prosjeku bolje plaćen posao. Učinit će uslugu sebi, svojim prijateljima, obitelji, partneru, hobijima, a posredno i nesuđenom mentoru i znanosti općenito. |
|
Neću ulaziti u raspravu o mentorstvu jer mi je to podaleko od očiju i zapažanja. Ali, generalno, uz sve specifičnosti, to se može svrstati u najširi oblik vođenja ili još klasičnije-pedagojije. Kako ne zavisi sve od pedagoga, a ima ih svakakvih, kako ne zavisi sve od voditelja, a ima ih svakakvih, s tim što se onaj tko legitimira vođenje trudi imati samo najbolje, otvara se pitanje onih koje se vodi.
A to je povezano sa vremenom o kome se govori. S time se pretjerano špekulira, a netko je ovdje u prethodnoj raspravi naveo primjer linkom, kako netko radi 16 sati. Ne znam kako su tipovovi došli na ideju u pravilu isticati to 16 sati, ali čim to govore ja im ne vjerujem. Onaj tko predano radi ne gleda u sat. I to je sva priča.
Možete Vi imati genijalnog mentora, voditelja, šefa, što god hoćete, ako student, postdoc, znanstvenik uopće, ali i djelatnik, nema vlastitu motivaciju, specifičnu za to što radi, nitko mu neće pomoći. Time se mislim stvar svodi na prepoznavanje po nekim znacima toga pristupa i to je najvažniji detalj u pristupu suradnicima. |
|
Kolega 23:
Quote:
... Sorry, ja kao mentor ne želim studenta koji bez obzira na postignute rezultate ide svaki dan doma u četiri popodne i želi svaki vikend za sebe da bi imao vremena za a), b), c) i d). Možda tu i tamo postoji netko toliko briljantan da i uz takav način života može konkurirati studentima s najboljih američkih znanstvenih institucija - no ja takvog još nisam upoznao. Barem ne u mom području.
Dakle vi zelite krsiti zakone o radu? Ja svojim studentima ne mogu naloziti da rade duze. Oni rade jer zele, ali duze od 42.5h tjedno ne mogu zahtjevati.
Quote:
Ako su nekome a), b), c) i d) tijekom PhD studija ili postdoca važniji od akademske karijere, ja bih mu savjetovao neki manje zahtjevan i u prosjeku bolje plaćen posao. Učinit će uslugu sebi, svojim prijateljima, obitelji, partneru, hobijima, a posredno i nesuđenom mentoru i znanosti općenito.
Kvalitetni znanstvenici mogu biti i oni kojima su prioriteti i drugacije poslozeni. Ne postoji univerzalan put kroz zivot/karijeru. |
|
Quote:
Ja svojim studentima ne mogu naložiti da rade duže
Pa to i jeste problem. Onom tko je zainteresiran ne treba nalog. On će Vas juriti nakon radnoga vremena. |
|
#23
> da bi imao vremena za a), b), c) i d). Možda tu i tamo postoji netko toliko briljantan da i uz takav način života može konkurirati studentima s najboljih američkih znanstvenih institucija
Ja sam studirao na Univ. of Wisconsin. Daleko najbolji student u mojoj generaciji
C.R. je svaki dan radio od 9 do 5 (ekvivalent od 8 do 4) i apsolutno
nikad vikendom. Ali je tih 8 sati radio jako koncentriran efektivno. Mi ostali smo
radili gotovo cijeli dan, 7 dana u tjednu i bili smo losiji. Njegova specijalnost je
teorijska fizika plazme, a stigao je na postdiplomski s magisterijem iz Kine.
#15
> Apsolutno je suludo i van pameti misliti da se moze raditi produktivno 80 sati na tjedan. Osim ako cistis krumpire.
Netocno. Najkreativniji matematicar 20-tog stoljeca A. Grothendieck je u svojim
istrazivackim godinama 1955-1969 radio 12 sati dnevno, 7 dana u tjednu,
cijelu godinu i napravio najrevolucionarniji i najobuhvatniji projekt u matematici
barem 20-tog stoljeca. Napustio je istrazivacku matematiku s 42 godine, 1969,
zbog sasma drugih razloga (politicki: suradnja znansoti s vojskom).
Paul Erdos, autor 1500 clanaka iz ciste matematike (ne kakvih god, on se nije
primao laganih problema) je pak radio oko 20 sati dnevno, do smtri, umro u
80-tim godinama zivota, spavao 2 i pol sata dnevno. Za funkcioniranje zivota
mu se brinula majka koja je s njime svida putovala, do svoje smrti, 10-tak
godina prije Erdosove smrti. Vecina radova su mu u kolaboracijama s drugim ljudima, a najvise vremena je proveo u gostima kod drugih matematicara gdje je obicno ostajao do granica gostoprimstva (tipicno 3 tjedna).
Danas najvise objavljuje i najjace radove iz
matemaicke logike i teorije modela Saharon Shellah, s oko 900 radova, jos
dosta mlad. On ne ide na nikakve konferencije, ne dolazi na seminare iz svog podrucja na svom univerzitetu ili gdje gostuje, samo radi u svojoj sobi, ili prima
goste koji dolaze s problemima koje ne mogu rijesiti i onda ih on rijesi u
razgovoru s njima. Dakle sasma je moguce da ljudi zatvoreni u sebe i svoj rad
cak i do ekstrema mogu biti jako kreativni. No to se ne moze smatrati pravilom niti je uvijek produktivno ako se to namece izvana.
|
|
Ja sam vodio tim gdje smo (ponekad) radili i do 80 sati tjedno, pa cak i spavali u laboratorijama kad je trebalo nesto napraviti i zavrsiti. I svi su clanovi tima to radili jer su to htjeli ne zato jer im je bilo naredjeno da moraju. Ali isto tako znali bi u petak poslijepodne otici u pub na “happy hour” ili igrati baseball ili ici na koncert ili organizirati party kod nekoga doma. Najvazniji su naravno rezultati. Ne vjerujem da je kolega #23 stvarno mislio ono sto je napisao: “bez obzira na postignute rezulate.” On kritizira druge za generalizacije a sam generalizira koristeci rijec “svaki” ( u kontekstu “zeli svaki vikend za sebe”. Ja bih radije studenta koji postize dobre rezultate iako “tu i tamo koji vikend zeli za sebe” nego studenta koji svaki vikend provodi u labu a nema nikakve rezultate.
Pravi je zadatak mentora motivirati studente ali ne onakvim dopisima (iz #6) koji su primjeri loseg menadzmenta. Ako studente i postodokove treba motivirati prijetnjama i zahtijevanjem da u laboratoriju provode 80 sati tjedno onda je nesto ocito islo krivo – ili u izboru studenata i postdokova ili u projektima koji se rade ili u menadzmentu. Studenti i postodocovi ce provoditi 80 sati u laboratoriju ako ih to sto rade stvarno motivira. Zalosno je ako im je jedini motiv objavit rad, ili zadovoljit svog mentora a najzalosnije ako im je motiv placa (moram priznati da takve jos nisam susreo pa prema tome one prijetnje o nepotpisivanju platnog listica su vrlo isprazne). Ukratko, mogu oni biti vrhunski znanstvenici (u to ni ne sumnjam) ali sigurno nisu vrhunski menadzeri i motivatori. Jedno se ipak slazem: nema vrhunskih rezultata (ma ni dobrih rezultata) bez teskog i mukotrpnog rada. Biti pametan i sposoban nije vise dovoljno. Ali zivot nije samo laboratorij i znanost. Umijece je pronaci ravnotezu izmedju uzivanja u radu i uzivanja izvan rada.
|
|
na #25 (Poslijediplomski) studenti u Americi ne podlijezu zakonu o radu. Oni nisu zaposleni na fakultetu nego primaju stipendiju. Broj sati koji moraju raditi nije odredjen kao ni minimalna satnica. Studenti su jednostavno najjeftinija radna snaga.
Postdocovi su na ugovoru i isto tako potplaceni u odnosu na ono sto bi (teoretski) mogli dobiti na trzistu rada. Nisam jos naisao na nijednog postoca koji bi se zalio na broj sati koji mora raditi.
|
|
Na #25:
Quote:
Dakle vi zelite krsiti zakone o radu? Ja svojim studentima ne mogu naloziti da rade duze. Oni rade jer zele, ali duze od 42.5h tjedno ne mogu zahtjevati.
Vidite, ja ne mogu zahtijevati više od 37.5 sati. Ni ne zahtijevam - nisam govorio o zahtjevima, nego o selekciji onih koji sami od sebe žele raditi više. Znači, o studentima poput Vaših
Na #28:
Quote:
On kritizira druge za generalizacije a sam generalizira koristeci rijec “svaki” ( u kontekstu “zeli svaki vikend za sebe”. Ja bih radije studenta koji postize dobre rezultate iako “tu i tamo koji vikend zeli za sebe”
Kad sam rekao "svaki" onda sam mislio na one koji zaista žele svaki. Vjerujte, u Norveškoj ih ima. Naročito Norvežana. Čuo sam priču od kolege šefa grupe (inače Nijemca) koji je imao norveškog PhD studenta koji ga je (student mentora) prijavio upravi sveučilišta jer mu je mentor zakazao one-to-one sastanak jedne srijede u pet popodne - a studentu je u ugovoru pisalo da mu je radno vrijeme od osam do četiri, je li. U tom konkretnom slučaju čak je i norveška administracija reagirala tako da je savjetovala tom studentu da ide raditi nešto drugo u životu... |
|
Quote:
Paul Erdos, autor 1500 clanaka iz ciste matematike (ne kakvih god, on se nije primao laganih problema) je pak radio oko 20 sati dnevno, do smtri, umro u 80-tim godinama zivota, spavao 2 i pol sata dnevno.
Paul Erdos se do smrti kljukao amfetaminima, koji su ga ne samo održavali budnim, nego i kreativnim. U njegovoj biografiji (link) piše epizoda u kojoj je mjesec dana za okladu (s Ronaldom Grahamom) proveo bez amfetamina:
Like all of Erdos's friends, Graham was concerned about his drug-taking. In 1979, Graham bet Erdos $500 that he couldn't stop taking amphetamines for a month. Erdos accepted the challenge, and went cold turkey for thirty days. After Graham paid up - and wrote the $500 off as a business expense - Erdos said, "You've showed me I'm not an addict. But I didn't get any work done. I'd get up in the morning and stare at a blank piece of paper. I'd have no ideas, just like an ordinary person. You've set mathematics back a month." He promptly resumed taking pills, and mathematics was the better for it.
|
|
I dalje nitko ne odgovara na pitanje sto osobno radi da bi svojim studentima i postdocovima bio dobar mentor? Nista? Nije se o tome razmisljalo?
#31? |
|
Quote:
Paul Erdos, autor 1500 clanaka iz ciste matematike (ne kakvih god, on se nije
primao laganih problema) je pak radio oko 20 sati dnevno, do smtri, umro u
80-tim godinama zivota, spavao 2 i pol sata dnevno.
Jedna zanimljivost u vezi s genijalnim i izuzetno inspirirajućim Paulom Erdosem: Prilikom jednog od njegovih posjeta Zagrebu prije dvadesetak godina, bio sam s njim na večeri. Za vrijeme te večere (u tadašnjem "Dubravkinom putu"), koja je trajala oko 2 sata, Erdos je zaspao 7-8 puta i svaki put odspavao otprilike po 3 minute. |
|
| Pardon, naslov prethodnog teksta trebao je biti "Na #27 i #31" a ne "Na #27 i #32". |
|
Na #32:
Glavne tri komponente (po momo mišljenju
1. Dajem im priliku da rješavaju zanimljive probleme u vrlo aktualnom i visoko kompetitivnom području.
2. Pomažem im pri rješavanju istih (svakodnevno ako treba i ako mogu, iako više volim studente kojima ne treba svakodnevno).
3. Uključujem ih u međunarodne suradnje i šaljem na po nekoliko konferencija godišnje.
I ne, ne volim kad im moram mijenjati pelene. Ja sam i službeno voditelj istraživačke grupe, a ne teta u Montessori vrtiću.
OK, your turn. Što osobno radiš da bi svom mentoru bila dobar PhD student? |
|
Na #35:
Radim 80h/tjedan |
|
| Mozda se kod gospodina opisanog u #27, 31 i 33 radi o narkolepsiji, stanju kojeg karakteriza padanje u san doslovno bilo kad i bilo gdje. Amfetamin se inace koristi u terapiji tog stanja. Moguc je i obrnuti scenario, da je dugotrajno gutanje amfetamina poremetilo mehanizme regulacije sna i dovelo do klinicke slike narkolepsije. |
|
| Ima li netko predodžbu o tome što se zbiva s čovjekom memo#1 ili memo#2 modela u slučaju kad mu se desi "nevolja" da mora nakratko prestat s radom. Naravno, on je takve nepredvidivosti već preventivno isključio, ali šta ako se ipak desi da bi "morao" malo stat (recimo zbog "više sile")? Je li se onda odmara ili iznutra trpi nepodnošljivi kaos do psihotičke dezorganizacije? |
|
Na #38: Ovisi o slučaju
Ono što takvi ljudi i žele je imati takav laboratorij koji može funkcionirati bez da oni moraju svakodnevno nadgledati i koordinirati njegov rad. Zato se i bune - jer ne žele takve ljude koji će dići sve četiri u zrak čim ih šef ne gleda. |
|
Dobar mentor je onaj koji zna motivirati suradnike za znanost i zainteresirati ih za projekte na kojima rade. osim toga mentor mora osigurati kreativnu kompetitivnu znanstvenu atmosferu u laboratoriju, te dovoljna financijska sredstva za suvremenu znanost. Osim toga mentor mora svojim znanjem i imenom "garantirati" znanstveni uspjeh (to se najbolje vidi po onima koji su izisl z tog laboratorija).
Na kraju je bitna i osobna kemija pa je neophodno proci kroz dobar intervju ili kratko raditi u tom laboratoriju prje nego se odlucie na dugogodisnnju suradnju.
Studenti moraju traziti najvise standarde a koliko ce uspjeti ovisi o njihovim kvalitetama, motivaciji a cesto i o sreci. |
|
U #40 nije spomenuto da dobar mentor mora imati VREMENA za svog studenta.
U teorijskim disciplinama to je znatno vaznije nego imati novaca. |
|
| Hvala svima na komentarima i savjetima. Drago mi je da se pokrenula rasprava o ovome, a osobno mislim da je to puno konsturktivnije i korisnije nego neka druga prepucavanja i svađe ovdje na portalu. Da, i nadam se da rasprava neće stati... |
|
Evo sto je Micella Phoenix de Wyse rekla o mentorstvu:
(link)
A mentor is:
-Someone in a position that you'd like to attain who is willing to talk to you about how they got there and willing to help guide you.
-Someone you can talk to about many aspects of your life, academic and personal.
-Someone who encourages your achievement and applauds your success without being related to you.
In the same vein, a mentor is not:
-Someone who tells you what to do with your life.
-Someone who discourages you when you are trying to make important decisions.
-Someone that sees the options and choices they've taken in life as the only path to success.
Meni osobno se najvise svidja ova zadnja recenica. |
|
| Kao vecina njih i ova medalja ima dvije strane. Razlicite osobnosti i sposobnosti studenata zahtijevaju razlicito mentorstvo, zbog cega je opcija napustanja doktorata i grupe u odredjenoj fazi "osvjescivanja" sasvim prihvatljiva i o njoj slobodno odlucuje svaki student na osnovi svoje procjene. Odgojno-obrazovna uloga osnovne skole je daleko iza (ispred) doktorskog studija, i mislim da nije fer prebacivati odgovornost za akademski (ne)uspjeh 26-30 godisnjaka na mentorske (ne)sposobnosti sefova. Toliko je primjera oko mene koji su apsolutno individualni da iskljucuju generalizaciju. Medjutim, faktor ljudskosti (koji sad ne treba relativizirati, iako bi kolege sklone polemici vrlo rado nastavile u tom smjeru) je ipak kljucan za jednu zdravu uspomenu na taj vazan i velik dio zivota svakog dr.sc., ukljucivala ona 70satni radni tjedan ili ne. |
|
Quote:
-Someone that sees the options and choices they've taken in life as the only path to success.
Meni osobno se najvise svidja ova zadnja recenica.
I meni. Većina mentora to shvaća. Međutim, problem je definicija uspjeha. Ako student ne postiže adekvatne znanstvene rezultate, onda njegov path ne vodi do uspjeha - a nemojmo se demagoški samozavaravati i očekivati da mentor prizna kao uspjeh (u osobnom rastu, životnom balansu, čemu god) bilo što što ne uključuje kvalitetne rezultate. O rezultatima studenata između ostaloga ovise i mentorov funding i tenure. Da, u interesu mu je motivirati studente da postižu najviše što mogu. Za one koje mrkva funkcionira, super. Ako ne, postoji i drugi pristup za koji neki kažu da je iz raja izašao, je li. |
|
Na #45:
Bas sam prekjucer sudjelovala na jednom farewellu gdje je buducem prof-u darovana (izm.ostalog) mrkva na stapu! jel to neka skandinavska narodna? od kud potjece taj obicaj, ako mozda znas? thx! |
|
| Na #46: Nije baš neka stara tradicija: link |
|
Komentiranje i uvid u autore komentara je omoguceno clanovima Connect
zajednice. Kako biste se ukljucili, ispunite kratak formular i registrirajte se.
|
|
|
|
Edukacija
