2007.05.02. 20:35
U danasnjem casopisu Nature izisao je zanimljiv clanak o znanstvenim reformama u Italiji koje mogu biti korisne i za promjene koje su neophodne u RH.
"The difference between this law and other attempts at reform is the element of autonomy," says Modica. For the first time, every research organization and institute will have full control over its budget, recruitment and how it runs its research.
"Not only money ? also positions," says Modica, who this week created 1,600 positions for entrance-level professorships over the next three years. These will be distributed to the universities ranked highest in Italy's first research assessment exercise, carried out in 2001?03. "The first ten universities in each field will get a certain number of these professorships, paid for by the government, and the others will get none," Modica says.
The decree also dictates that presidents of research agencies can no longer be simply named by the government, but will be chosen from short lists drawn up by expert committees.
Among other things, this change is likely to lead to the ousting of Fabio Pistella, president of Italy's main research agency, the National Research Council. Reform makes Italian research accountable
Institutions finally gain autonomy and take on responsibilities.
Italian research is headed for major reform ? yet again. But this time it's for real, insists Luciano Modica, undersecretary of state for research, and the main architect of a reforming law that the Italian parliament is expected to pass by the end of May.
"The difference between this law and other attempts at reform is the element of autonomy," says Modica. For the first time, every research organization and institute will have full control over its budget, recruitment and how it runs its research. At the same time, the institutes will be accountable to the government for their decisions.
Universities were given autonomy in 1990, but without much accountability. Now there will be budgetary consequences for any university or research institute that makes bad decisions. The new law also creates an independent evaluation agency that will assess the quality of the research produced. And it gives the government power to withhold funds from institutes that do badly and to reward good performers with extra money.
"Not only money ? also positions," says Modica, who this week created 1,600 positions for entrance-level professorships over the next three years. These will be distributed to the universities ranked highest in Italy's first research assessment exercise, carried out in 2001?03. "The first ten universities in each field will get a certain number of these professorships, paid for by the government, and the others will get none," Modica says.
The decree also dictates that presidents of research agencies can no longer be simply named by the government, but will be chosen from short lists drawn up by expert committees.
Among other things, this change is likely to lead to the ousting of Fabio Pistella, president of Italy's main research agency, the National Research Council. Constitutionally, such changes at the agency must be overseen by a temporary commissioner, not the incumbent president. A new president will then have to be appointed under the changed procedures once the commissioner's job is done. Pistella, who is not highly regarded, is unlikely to be on the post-reform short list. |
| Još jedan primjer kako bi trebalo pristupiti reformi sustava znanosti i u RH. Po svemu se, na žalost, čini da u nas "još nije sazrelo vrijeme". Mi ćemo i dalje lakirati sadašnje stanje u nadi da će lak izdržati do kraja mandata svake aktualne vlasti. Ipak sam siguran da će se to morati dogoditi, ali se uvijek pitam: zašto moramo čekati i u tome biti među zadnjima? |
|
Znanstveni sustav u Italiji upravo vapi za reformom, bolje receno za velikom metlom. Jedan je od najlosijih u EU(ropi), po svim mjerilima. Pati od uznapredovale skleroze, nepotizma, odsustva mobilnosti, ne potice izvrsnost i kreativnost, neselektivan je i nekonkurentan. Sveucilista su losa, slabo financirana, i nisko plasirana na svjetskim rang listama. Izuzetaka naravno ima, kako odlicnih pojedinaca tako i renomiranih centara tu i tamo, ali puno premalo za zemlju takve velicine i ekonomske snage. Moj sadasnji postdoc je iz Rima, i unatoc tome sto je izvrstan, perspektive njega i drugih mladih znanstvenika u Italiji vrlo su slabe. Na osnovu razgovora s njim, njegovim bivsim mentorom u Rimu, i sa drugim talijanskim znanstvenicima u mom podrucju, jako sam skeptican u pogledu uspjesnosti te najavljene reforme. Italija niti moze niti treba biti uzor Hrvatskoj kada je u pitanju znanstveni sustav.
|
|
| Potpuno se slažem s kolegom. Italija, međutim, može biti uzor za Hrvatsku samo ako doista provede korjenitu reformu, kakvu bi i RH trebala napraviti, jer sve ono što ste napisali za znanstveni sustav u Italiji još malo više vrijedi za onaj u RH. |
|
Na #2. Mislim da Italija moze biti primjer RH upravo zbog problema koje ima i nacinima na koji ih pokusavaju rjesiti. Mislim da mi ne trebamo prolaziti jos jednom sve frustracije kroz koje prolaze mladi znanstvenici u Italiji (najvise zbog manipulaicje politicara i lokalnih znanstvenih mocnika koji nikada nisu nista napravili u znanosti) nego mozemo prikupiti kvalitetne odluke (dosta se promejnilo povratko nekoliko vodecih znanstvenika u Italiju jer su oni svojom kvalitetom unijeli drugi nacin razmisljanja). Stoga mi se cini da u mnogim stvarima Italija moze biti uzor. Prije svega stvorili su dosta transparentan recenzentski sustav u podrucju biologije, privukli su svjetske strucnjake iz nekih podrucja, stvorili su centre izvrsnosti koji na svjetskom nivou imaju svoju poziciju (pogledajte samo primjere IFOM-IEO. Clan sam SABa i mogu reci da su uspjeli privuci najbolje znanstvenike iz cijelog svijeta - njihova znanstvenu produktivnost u zadnjih 3-4 godine je vise nego impresivna Campus IFOM-IEO Ukoliko Hrvatska uspije stovoriti nesto slicno u sljedecih 3-5 godina mozemo to smatrati velikim uspjehom. Dovoljno je kopirati tu dobru stranu a ne lose strane talijanske znanosti.Nazalost kod nas je precesto obrnuto - mi famozno kopiramo muljanje i manipulacije na lokalnom nivou jer vodeci ljudi obozavaju moc i sliku neprikosnovenih lidere u sobama koji eto sve znaju i imaju sve statisticke analize o tome kako smo eto najbolji-u cemu nije to bitno. Upravo u tome je bit promjena u Italiji oni su dokazali da mogu biti vodeci u necemu i to se sada treba prosiriti i na sva ostala problematicna podrucja. S druge pak strane mozemo slicno konstatirati i za znanost u Francuskoj ili Njemackoj - s obziroma na njihove potencijale, ljude i ekonomsku moc, i te zemlje imaju jako jako puno problema u znanstvenom sustavu. Medutim ocigledno je da su kroz cenre izvrsnosti poput MPI, INSERMa te zemlje prihvacene kao znanstveno vrijedne. Zakljucak je da se treba raditi na onim projektima na kojima i RH moze postici nesto u cemu ce biti pri svjetskom vrhu. STvaranje takvih centara zahtjeva sustavne promjene u nacinu razmisljanja onih koji vode znanost u RH. S pozitivne strane dovodenje takvih principa u radu i infrastrukturi pokazati ce da i znanstvenici u RH mogu raditi na svjetskom nivou a to ce imati domino efekt na promjene u generalnom sustavu. Odlican primejr su sveucilista u njemackoj koja u nekoliko posljednjih godina stvarno prolaze kroz brojne pozitivne promjene ponukani uspjehom MPI instituta. |
|
| Stanje u Italiji je lose. Bas u povodu diskusije o tom novom zakonu bila je zanimljiva emisija na nacionalnoj televiziji s ministrom i vise duznosnika, znanstvenika, .... Ispalo je tako vidljivo da su neka visoka ucilista, posebno medicinskog usmjerenja, premerezena nepotizmom (znanstveno-nastavno osoblje cijeog faksa se dokazano sastoji od par obitelji (tata, sin, zena, ljubavnica, ...)), cak je zabiljezen slucaj jednog "neuklopljenog" koji je dvije godine prije nekih natjecaja poslao sluzbeni faks u kojem je, pokazalo se dvije godine poslije, poimence "pogodio" 100% onih koji su na natjecaju izabrani, gomila znastvenika odlazi ("i ricercatori fuggono, mentre i ricercati (aludira se na sudske tjeralice za Berlusconija i slicne) sono in parlamento"). Itd. itsl. Na Italiju se mozemo ugledati jedino ako zelimo nauciti izbjegavati greske koje oni u ogromin kolicinama cine. |
|
| Hrvatska, Italija, Spanija, Francuska i druge europske zemlje (recimo, cijeli bivsi Varsavski pakt) sa problematicnim, nekonkurentnim znanstveno-obraznovnim sustavima (narocito sveucilistima) ne trebaju vec po ko zna koji put pokusavati otkrivati toplu (tj. mlaku) vodu. Kao sto sam vec u vise navrata pisao te zemlje, ako misle ozbiljno, za pocetak bi naprosto mogle kopirati one sustave koji vec decenijama konzistentno daju izuzetne rezultate, u SAD, UK, Izraelu, i Svicarskoj, prihvatiti i dosljedno primjeniti njihove temeljne principe i mehanizme funkcioniranja. Kljucni problem je da za tako nesto manjka volje i odlucnosti, kako medju politicarima tako i medju znanstvenicima, u svim tim zemljama. Branitelji status quoa, koji u njemu prosperiraju, puno su brojniji od onih koji zagovaraju duboke reforme. A dok je tako, promjene ce biti spore, uglavnom kozmeticke, medijski napuhane ali sa malo supstance. |
|
Komentiranje i uvid u autore komentara je omoguceno clanovima Connect
zajednice. Kako biste se ukljucili, ispunite kratak formular i registrirajte se.
|