Novija istra¾ivanja na podruèju genetike, znanosti koja nam svakim danom nudi nova otkriæa, ponovno su u nas pobudila zanimanje javnosti za pitanje podrijetla pojedinih naroda, ponajprije Hrvata. Mediji, koji su posredovali informacije izmeðu znanstvenih publikacija i javnosti, stvorili su dojam da se genetikom mo¾e dati precizniji, ako ne konaèan odgovor na pitanja tko su Hrvati i odakle su do¹li.

Meðutim, prije no ¹to s prevelikim entuzijazmom prionemo tumaèenju pradavne povijesti Hrvata na temelju strukture gena dana¹njih stanovnika Hrvatske, moramo razrije¹iti dilemu iskazanu u naslovu ovog teksta. Imaju li, dakle, istra¾ivanja koja se bave biolo¹kim karakteristikama neke populacije veze s etnièkim ili inim identifikacijama iste grupe ljudi, ili se pak radi o dva potpuno odvojena naèina kategoriziranja stanovni¹tva? Drugim rijeèima: utjeèe li biolo¹ka (rasna) pripadnost na iskazivanje etnièke ili kulturne (nacionalne, vjerske, civilizacijske) pripadnosti?

Da bismo mogli odgovoriti na to pitanje, a u okviru dopu¹tenom za ovo izlaganje, moramo najprije u sa¾eto razjasniti ¹to je etnogeneza i na èemu se zasniva osjeæaj etnièke pripadnosti. O tome postoji doista ogromna literatura, a u nas su neka osnovna tumaèenja bila izlo¾ena na skupu Etnogeneza Hrvata , odr¾anom u sijeènju 1989. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U europskim razmjerima vodeæu ulogu u bavljenju tim pitanjima ima krug oko beèkog povjesnièara Herwiga Wolframa i njegovih uèenika, a danas se u Bergenu, u Institutu za srednjovjekovna istra¾ivanja, pod vodstvom njegova ravnatelja Sverrea Baggea odvija projekt koji se bavi pitanjima ranosrednjovjekovnih identiteta i okuplja vodeæe povjesnièare iz niza europskih zemalja. Meðu novijim amerièkim radovima na tu temu valja istaknuti knjigu Patricka Gearyja o europskim nacionalnim mitovima i njihovim srednjovjekovnim korijenima. O odnosu etniènosti i povijesti, ne samo u srednjem vijeku, u nas su odr¾ani skupovi u organizaciji Instituta za migracije.

Razvoj euroamerièke historiografije tijekom posljednjih pola stoljeæa bitno je izmijenio na¹e shvaæanje principa po kojima se oblikuju etnièke skupine, kao ¹to je historiografija koja se bavi novijim razdobljima nametnula drugaèija tumaèenja postanka i karaktera nacija. Oba se koncepta, i onaj koji se odnosi na etnièke zajednice (narode) i onaj koji tumaèi nacije, bitno razlikuju od mi¹ljenja koje je prevladavalo u znanosti u 19. st. (i ranije), a po kojem su narodi (pa potom i nacije) shvaæani kao zajednice biolo¹ki (krvno) povezanih pojedinaca koji su svoju etnièku pripadnost stjecali roðenjem. Do prekretnice u tumaèenju principa na kojima nastaju narodi do¹lo je nakon ¹to su biolo¹ke (rasne) teorije, dovedene do apsurda, postale ideolo¹ki temelj najgorim masakrima u povijesti èovjeèanstva. Propitivanje dotada¹njih tumaèenja etnièke/nacionalne povijesti dovelo je do otkrivanja principa prema kojima su narodi nastajali, mijenjali se i nestajali, a èemu je poèetni impuls dao njemaèki povjesnièar Reinhard Wenskus knjigom kojom je upozorio na va¾nost prihvaæanja zajednièkih zakona i tradicije za oblikovanje naroda.

Danas je opæeprihvaæena èinjenica da narodi/nacije nisu tvorevine koje nastaju u odreðenom trenutku i ostaju nepromijenjene do svog eventualnog nestanka, nego su zajednice èiji je sastav neprestano podlo¾an promjenama, a etnogeneza nije jednokratni èin, nego neprestani proces ukljuèivanja, promjene i odbacivanja. Dapaèe, danas se koncept etnogeneze nastoji zamijeniti fleksibilnijim pojmom identiteta, jer je postalo jasno da pojedinac istovremeno ima nekoliko identiteta kojima se koristi ovisno o okolnostima (identitet vezan uz rod/obitelj, lokalnu ili ¹iru zajednicu, vjersku ili politièku pripadnost, dru¹tveni polo¾aj ili profesiju...). Identitet se mo¾e prilagoditi ili potpuno promijeniti, pa pojedinac, ovisno o potrebama, mo¾e isticati jedan identitet nad ostalima, ili mo¾e jedan identitet u vrlo kratkom roku zamijeniti drugim.

Zaseban problem u izuèavanju povijesti neke etnièke/nacionalne skupine èine migracije. Naime, ¾elimo li istra¾ivanjem genetièkog materijala dana¹nje populacije na nekom podruèju doæi do zakljuèaka o tome tko je nastavao isti kraj prije nekoliko stotina ili nekoliko tisuæa godina, moramo pretpostaviti, odnosno znati, da u meðuvremenu nije do¹lo do znatnijih promjena stanovni¹tva. Kada je rijeè o podruèju ¹to ga danas nastavaju Hrvati, u vremenskom razdoblju od kasne antike do danas dogodilo se nekoliko znatnijih izmjena stanovni¹tva. Prvu veliku promjenu donijela je, kako se pretpostavlja, doseoba Slavena. Njezin je utjecaj bio tolik da je romanski karakter antièkih pokrajina Dalmacije i Panonije preobra¾en u slavenski. Danas postaje jasnije da romansko stanovni¹tvo (a to znaèi u velikoj mjeri romanizirano ilirsko) nije tako temeljito izbrisano kako se to nekada pretpostavljalo, ali je ipak èinjenica da su Iliri i Rimljani gotovo potpuno nestali, a da su se na istom prostoru pojavili Slaveni, od kojih se jedan dio nazivao Hrvatima. U kojoj se mjeri pritom radilo o fizièkoj izmjeni stanovni¹tva, a u kojoj o promjeni identiteta, tek treba rasvijetliti.

Prilièno stabilne demografske prilike odr¾ale su se do 15. st., kada su osmanlijska pusto¹enja i osvajanja prouzroèila znatnija pomicanja stanovni¹tva, pa je stvoren ¹irok pojas puste zemlje. Tijekom 15. st. nestalo je hrvatsko ni¾e plemstvo u zaleðu Zadra, a stanovni¹tvo je kolektivno napu¹talo gradove koji su bili u opasnosti ili su veæ bili osvojeni (poput, primjerice, Bihaæa). Migracije stanovni¹tva dovele su do preseljenja Hrvata u bli¾e krajeve u kojima hrvatsko ime ranije nije bilo uobièajno (Slavonija i Istra, u kojima slavensko stanovni¹tvo s vremenom postaje veæinski hrvatsko), ali i u udaljenije, pa su kompaktna hrvatska podruèja nastala u Gradi¹æu, Donjoj Austriji, Moliseu i drugdje. U samu Hrvatsku stalo je pritjecati stanovni¹tvo iz unutra¹njosti Balkanskog poluotoka, koje je dijelom bilo katolièko ili je prihvatilo katolièanstvo, a dijelom je bilo i ostalo pravoslavno. Migracije su novi zamah dobile u Beèkom ratu i nakon njega, kada je nekada¹nja osmanlijska Slavonija temeljito opusto¹ena i naseljena novim stanovni¹tvom iz Bosne i habsbur¹ke Slavonije, ali i njemaèkih i maðarskih krajeva.

Napokon su i 19. i 20. st. bitno pridonijeli izmjenama strukture stanovni¹tva. Za na¹a su razmatranja pritom od veæe va¾nosti doseljavanja i sam proces nacionalne integracije. Doseljavanje nemalog broja Nijemaca, Èeha i pripadnika drugih naroda rezultirao je njihovom asimilacijom u hrvatski nacionalni korpus, pogotovo u sjevernoj Hrvatskoj. No nacionalna je integracija bila ta koja je stvorila dana¹nju sliku hrvatske nacije.

Tijekom dugotrajnog procesa nacionalne integracije hrvatskom su korpusu pristupali pojedinci i skupine koji su imali razne separatne identitete i koji su bili voljni podrediti ih zajednièkom osjeæaju nacionalne pripadnosti. Nepotrebno je navoditi brojne poznate primjere koji pokazuju da podrijetlo "po roðenju" nije bilo preprekom da bi se netko opredijelio za hrvatstvo.

Ako, dakle, sagledamo povijest onih koji su nosili hrvatsko ime na ovim prostorima od ranoga srednjeg vijeka do danas, uvidjet æemo da je nemoguæe govoriti o prevladavajuæem biolo¹kom kontinuitetu hrvatskog etnosa, jer su se Hrvati, od jedne razmjerno ogranièene grupe smje¹tene na malom podruèju pretvorili u naciju kojoj pripada ogromna veæina stanovnika na znatno veæem teritoriju ne samo dana¹nje Republike Hrvatske.

®elimo li ispitivati genetski materijal dana¹njih Hrvata i stvarati zakljuèke o Hrvatima prije 1400 ili vi¹e godina, kako æemo znati jesmo li uzeli uzorke od nekoga èiji su preci ovdje tada ¾ivjeli? Kako æemo znati da su se njegovi preci, ako su i ¾ivjeli ovdje, smatrali Hrvatima, a ne Slavenima, Romanima ili nekako drugaèije? Kako æemo znati nisu li njegovi preci dio etnosa koji je ¾ivio na ovim prostorima od predavnih vremena?

Genetska istra¾ivanja kreæu se jednim kolosijekom, istra¾ivanja etnièkih identiteta drugim. Ponekad se ti kolosijeci pribli¾e, ali vlakovi koji njima voze nikada se neæe naæi na istoj stanici. Genetika nam mo¾e dati zanimljive informacije o povijesti stanovni¹tva, ali ne i o povijesti naroda i nacija.

Neven Budak