Više od komentara na tekst Duška Miličića

Miroslav Dorešić (Zagreb, Hrvatska), 13. Lipanj 2018.

rubrika: Obrazovna politika

U Večernjem listu od 8. lipnja 2018. na stranici 28 objavljen je tekst Duška Miličića pod naslovom ”Mora se znati, što se zapravo želi postići reformom školstva” u kojem je autor na uopćen i nepotpun način ukazao na probleme kad je u pitanju reforma školstva. S obzirom da je gospodin Miličić pedagog ne čudi me da od šume ne vidi drveće. Tipično je to za tu struku (namjerno kažem struku a ne znanost, jer znanost je nešto drugo) koja ima ugrađenu sustavnu pogrešku pri sagledavanju realnosti stanja u obrazovnom sustavu. Još je gore kad sami sebe uvjeravaju da su ‘menedžeri ljudskih duša’ (kako čuh jednom zgodom na jednom od njihovih ‘simpozija’) i da razumiju obrazovni sustav. I u ovom njegovom tekstu vidi se jedna od krucijalnih njihovih zabluda pri spominjanju dobrote školstva na temelju malog broja super talentiranih pojedinaca koji postižu medalje na olimpijadama. A za to obrazovni sustav kao takav je vrlo malo zaslužan. Zaslužan je talent tih pojedinaca, njihov rad, poticaj iz obitelji, a tek na kraju i poneki njihov nastavnik.

Kad nam o ‘neposrednoj proizvodnji’ govore, pišu, posežu za reformama i analizama i komentiraju oni koji nikad nisu u njoj bili onda nastaje ključni problem. Prevedeno, onaj tko nikad nije nosio dnevnik u razred ne može imati potpunu sliku stanja u obrazovnom sustavu, pa taman da je sto puta voditelj neke istraživačke jedinice na tu temu.
Kvaliteta obrazovanja može se riješiti uvođenjem kvalitetnih kadrova u obrazovni sustav i isticanjem postojećih uz njihovo materijalno nagrađivanje. Koji je način za uočavanje takvih? Razvijene zemlje su to odavno riješile. Državna matura, rutinsko propitivanje cijele učeničke populacije u nekoliko navrata tijekom školovanja, natjecanja iz matematike, fizike…sve do međunarodnih olimpijada, sustavnim praćenjem rada nastavnika i njihovim kontinuiranim usavršavanjem….
Kod nas nema vrednovanja kvalitete rada nastavnika. Kvalitetne nastavnike nitko ne ističe.
Nadalje, sustav napredovanja u dva stupnja, mentor i savjetnik, ne zadovoljava i ne odražava stvarnu sliku stanja i pun je nepravdi. Bavarski model s pet stupnjeva: Assesor, Studienrat, Oberstudienrat, Studiendirektor i Oberstudiendirektor je realna stručna skala po kojoj se nastavnici penju na temelju sustavnog stručnog praćenja, a najviši stupanj dobiva 60% na plaću. Samo nastavnik s najvišim stručnim stupnjem može se kandidirati za ravnatelja škole. Jasno je da se na takav način automatizmom u sustav ugrađuje kontrola kvalitete. Praćenje kvalitete rada nastavnika je sustavno i odvija se niz godina i to stručnim nadzorom, praćenjem rezultata učenika na natjecanjima i pri upisu na viši rang obrazovanja. To je sustav koji sam sebe kontrolira i osigurava izvrsnost.
Dakle, tamo nema ‘uravnilovke’, a to je jedan od ključnih problema našeg školstva.
U svrhu nastavka analize i daljnje rasprave postavljam sljedeća pitanja.
- Kakav nam je obrazovni sustav u cijelosti (osnovnoškolski, srednjoškolski, visokoškolski)? Ima li pokazatelja?
- Je li cca. 70% odlikaša u osnovnoj školi normalna pojava ili znak za uzbunu? I to je jedna od posljedica Šuvarice!
- Je li takva situacija u zemljama u kojima razvoj tehnologije i gospodarstva korespondira s kvalitetnim obrazovanjem?
- Je li navala na neke (”neproizvodne”) fakultete samo specifična pojava samo kod nas ili je tako i u drugim zemljama?
- Je li ta ”navala” posljedica nerealne pomame kod mladih za buduća dobro plaćena radna mjesta, a zbog općeg stanja u društvu, ili je ona velikim dijelom i posljedica slabog predznanja srednjoškolaca iz tzv. ”tvrdih” predmeta?
- Pune li se burze rada nepotrebno nekim strukama?
- Kakva nam je efikasnost obrazovnog sustava? Ima li za to pokazatelja?
- Je li državna matura ispunila jednu od svojih ključnih zadaća glede povratne informacije iz sustava? Da li se iz rezultata državne mature naziru dijelovi obrazovnog sustava koje treba popraviti ili čak mijenjati? Dakle, je li jasna snimka postojećeg stanja?
- Zašto se rezultati državne mature skrivaju od javnosti?
- Jesu li našoj javnosti obznanjeni rezultati međunarodnog PISA projekta koji vrednuje znanje učenika matematike, prirodoslovlja i čitalačkih kompetencija? Za Hrvatsku su oni za 2006. , 2009. , 2012. i 2015. godinu poražavajući!
- Je li itko o tome u Ministarstvu obrazovanja, ali i u drugim ministarstvima raspravljao?
- Je li itko načinio analizu rezultata za druge zemlje i je li možda utvrdio korelaciju između tih rezultata i tehnološko-gospodarskog napretka tih zemalja?
- Čule su se kod nas izjave političara da je naš obrazovni sustav kvalitetan, te da želimo biti zemlja znanja. Jesu li te tvrdnje temeljene na rezultatima naših do dvadeset učenika olimpijaca s međunarodnih olimpijada iz matematike, fizike, informatike ili su temeljene na znanju srednjeg sloja učeničke populacije?
Poneki od briljantnih olimpijaca postigli bi svojim talentom rezultat i bez pohađanja nastave!!!
Bez kvalitetnih znanja srednjeg sloja učeničke populacije nema napretka!
- Zašto se o tim olimpijcima manje u medijima govori nego o onim športskim?
- Na koji način se u našim školama predaju prirodoslovni predmeti i kakva je opremljenost kabineta?
- Rade li se demonstracijski pokusi? Prezentira li se zorna nastava i problemska ili su učenici prisiljeni samo ‘bubetati’ gradivo bez razumijevanja?
- Što znače izjave o preopterećenosti naših učenika?
- Koja je u tome uloga pedagoškog lobyja? A tek izdavačkog za udžbenike?
- Bave li se pedagozi u školama djecom ili nameću nastavnicima birokratske modele provođenja nastave?
- Postavlja li se pitanje kojim li su to nastavnim sadržajima učenici doista preopterećeni, faktografijom ili kreativnim pristupom učenju? U kojim predmetima?
- Zar u matematici i fizici nema dovoljno kreativnosti i logičkog zaključivanja?
- Na koje onda predmete treba staviti naglasak ako se želi imati kreativne pojedince?
- Nismo li ‘društvenjački ideologizirano’ društvo?
- Što su po struci ljudi koji imaju pristup medijima i pišu o školstvu?
- Postavlja li se uopće pitanje u smislu efikasnosti nastave i kriterija koje se usude (doslovce usude) postaviti nastavnici pri ispitivanju?
- Koja li je uloga prosvjetne inspekcije u stvaranju lošeg ozračja u školama i neslobode nastavnika u kreiranju nastave, ispitivanju i ocjenjivanju?
- Koliko je savjesnih nastavnika u našim školama nastradalo samo zbog svoje savjesnosti i principjelnosti kada prosvjetna inspekcija djeluje na temelju anonimnih predstavki (često neosnovanih) od strane roditelja?
- Je li ta i takva prosvjetna inspekcija stručno pedagoški nadzor ili je ona po načinu svog djelovanja bliža ‘prosvjetnoj policiji’?
- Institucija školskog popravka u našim školama je gotovo odumrla.
Ovo nabrojeno je sasvim dovoljno!

Miroslav Dorešić, zamjenik ministra prosvjete 1998./1999. i teorijski fizičar u mirovini

Prethodni post: