Znanost i pseudoznanost

Miroslav Dorešić (Zagreb, Hrvatska), 14. Srpanj 2017.

rubrika: Znanstvena politika

Na Times-ovoj listi sveučilišta (The Times Higher Education World University Rankings for 2016-17), University of Oxford, U.K. je prvo u svijetu. Slijede ga dva američka sveučilišta, California Institute of Technology, Stanford University, a na četvrtom mjestu je University of Cambridge, U.K.
University of Ljubljana nalazi se na 601.mjestu, dok se na začelju , iza 801. mjesta nalaze Zagreb i Beograd.

Zašto smo tako loši? Ova lista posve raspršuje naše iluzije o Zagrebačkom sveučilištu.

Nije sve u novcu, puno je više u ljudima, atmosferi na Sveučilištu i institutima. Kada bismo izlistali teme nekih doktorata, ne znamo da li bismo se smijali ili plakali.

Od doktorata o nepametnim navijačima pa do prepisanog Berijinog kaznenog zakona ili pak kako su mediji rušili bivšeg zamjenika ministra prosvjete… sve ukazuje na kvalitetu kadra nastavnika i budućih profesora na našim sveučilištima.

Kakvom se znanošću može baviti čovjek koji ne zna koliko je drugi korijen iz dvadesetosam sedmina (Boris Jokić na tribini u SAX-u)?
Ali zato objavljuje rad 2011. i 2013. godine:
”Analiza sadržaja ispita i rezultata pristupnika na ispitima državne mature iz Matematike 2009./10. –2011./12. (Nacionalni centar za vanjsko rednovanje obrazovanja)
Obratimo pozornost na neke tzv. znanstvene projekte spomenutog gospodina.
2009. god. ”Analiza neopravdanog izostajanja učenika osnovnih škola Republike Hrvatske ” (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta)
2013. god. ”Istraživanje učeničkog razumijevanja prirode znanosti i stavova prema prirodoznanstvenim predmetima u osnovnoj i srednjoj školi ” (IDIZ)
2011. -2014. ”Analiza upisa na studijske programe visokoškolskih i ustanova u Republici Hrvatskoj na osnovu rezultata državne mature provedene u školskim godinama 2009./10. – 2012./13. ” (Agencija za znanost i visoko obrazovanje)

Nadalje, omjer društvenih istraživanja prema prirodoslovno matematičkim kod nas je 70:30, dok je u normalnim zemljama upravo obrnuto.

No, niti naše prirodoslovlje nije bajno. Od projekata o taloženju vapnenca u cijevima ili o sazrijevanju komposta dalek je put do visoke znanosti.

Prigodom jedne posjete Institutu ‘Ruđer Bošković’ Prof. Dr. Harald Fritzsch, LMU, Munchen, znakovito je izjavio:
”Ne treba sve mjeriti što se može izmjeriti, niti treba sve računati što se može izračunati. Projekti trebaju imati dublji smisao i cilj.”

Ali, jedno veliko ALI. Naši pravilnici o znanstvenom napredovanju uzimaju u obzir samo broj radova kandidata ignorirajući sadržaj i broj koautora. I djetetu je jasno o kakvoj je prijevari riječ.

O tom problemu se već godinama sve zna, budući da su na tu temu elaborirali prof. S. Marčelja, ravnatelj IRB-a (2001.-2004.) i dr.sc. B.Klaić .
( S. Marčelja, “Ruđer”, Vol.3 broj 6 lipanj 2002. “O promjenama na Institutu”,
B. Klaić, “Ruđer” br.10, listopad 2001. “Scientometrija-kako brojati citate”.)
No godinama se pravilnik ne mijenja.
Neki naglasci iz navedenih referenci.
Prof. S.Marčelja:
”Publikacije s bilo kojim brojem autora broje se kao i one s jednim ili dva autora, pa se na taj način zaobilazi pravilo relativno dobrih numeričkih kriterija na osnovi broja radova publiciranih u časopisima koje registrira Current Contents.”
Dr.sc. B.Klaić:”
Raspon znanstvene produktivnosti između poje¬dinih područja je gotovo pet puta. Zadnji značajni pokazatelj o kome treba voditi brigu je parcijalno autorstvo, odnosno da se svakom koautoru pripiše 1/n rada (n je ukupni broj koautora koji su objavili članak). Općenito je poznato da u različitim znanstvenim područjima različit broj koautora objavljuje članke. Tako su npr. najčešći radovi matematičara jedno- ili dvo-autorski, dok većinu radova iz eksperimentalne fizike čestica, posebno na velikim akceleratorima objavljuje stotinjak i više autora.
Sljedeći pokazatelj o kojemu moramo voditi brigu je starost rada/radova. Promotrimo rad star 25 go¬dina koji ima 25 citata. U cijeloj SCI bazi, koja sadrži više od 30 milijuna citiranih radova svega 4,1% njih dosiže tu citiranost.
Visokoproduktivan znanstvenik s pretpostavimo 100 objavljenih znanstvenih djela, osvrćući se na svoje prethodne rezultate lako može sakupiti petstotinjak samocitata. Nepotrebno je dokazivati da neovisni citati i samocitati nemaju baš istu vrije¬dnost.
Dodatnu komplikaciju u analizi citiranja stvaraju tzv. negativni citati (najčešće neovisni) koji pobijaju ranije objavljene rezultate. Kako ih treti¬rati, odnosno koji im dati značaj? Posao nam olakšava činjenica da su negativni citati mnogo češći u društvenim znanostima od prirodnih. Priro¬dnjaci se najčešće, ako ikako mogu, na netočne podatke ne osvrću, za razliku od”društvenjaka” koji se na njih “lijepe”.

Upravo je žalosno da većini ‘znanstvenika’ odgovara spomenuti pravilnik, pa ne čudi da čak i na IRB-u Znanstveno vijeće fizike izglasa zapisnik sjednice s rečenicom: ”Mi ne radimo po međunarodnim kriterijima, mi imamo svoje vlastite kriterije.”
A sve zapravo počinje od nikakvih kriterija u osnovnoj školi pa do ‘žnj’ razine zadataka na državnoj maturi!

Tako je. Po međunarodnim kriterijima hrvatska znanost je na začelju.

Miroslav Dorešić, zamjenik ministra 1998./1999.

Prethodni post:

Slijedeći post: