Večernji o dramatičnom stanju u znanosti u HR

Ana Bedalov (Split, Hrvatska), 2. Svibanj 2017.

rubrika: Tehnologija-Biznis,Znanstvena politika

Izvrstan intervju  i osvrt  novinara Zorana Vitasa u Večernjem Listu prošlog petka koji u puno djelova pogađa u bit problema hrvatske znanosti. Sugovornici G. Lauc, S. Jonjić, I. Rudan, I. Puljak i T. Antičić.:

“Znanost u RH ima nekoliko ozbiljnih strukturnih manjkavosti. Izvor problema je u tome što je većina u Hrvatskoj protiv bilo kakvih promjena koje idu prema većem poticanju izvrsnosti i prema međunarodnoj kompetitivnosti. Uravnilovka je na svim razinama ukorijenjena, a bilo kakav iskorak sustavno se ograničava – posebno je porazno da takav pristup ima i velik dio akademske zajednice.”
Pročitajte više na: linku

1 komentar… pročitajte ih ispod ili dodajte jedan

#1 Registriraj se Podatak dostupan članovima Connect-a Svibanj 2, 2017 u 17:34 Thumb up 2 Thumb down 0

link nesto vise ne radi pa evo c/p gore referirani tekst:

“Vodeći hrvatski znanstvenici upozoravaju na dramatično stanje u znanosti

U Kraljevsko društvo Britanske akademije znanosti primljen je prošle godine prof. dr. sc. Igor Rudan. Kompetitivnost je ključ dobre znanosti, ističe

I onda kada nema značajnih otkrića, znanost je u fokusu. Početak predsjedničkog mandata Donalda Trumpa tehnološki najnaprednijom nacijom obilježeno je i prijeporima oko znanosti, a novi američki predsjednik nije ulio povjerenje tamošnjoj znanstvenoj zajednici da će SAD nastaviti u istom smjeru. I Hrvatska se priključila Maršu za znanost, međunarodnoj manifestaciji organiziranoj u 40 zemalja, uz odobravanje jednog dijela znanstvene zajednice i sumnjičavost drugog. Svejedno, o znanosti se u Hrvatskoj mora raspravljati. Brojke su poražavajuće. Po izdvajanjima za obrazovanje i znanost na začelju smo Europe, izdvajamo 0,85 posto BDP-a, a europski je prosjek 2,03 posto. Zadnji smo u EU i po broju patenata, imamo ih oko pet na milijun stanovnika, prosjek je 110. Citiranost naših znanstvenika u padu je prema nekim izvorima, naša sveučilišta i fakulteti padaju na svjetskim ljestvicama. Upitali smo neke od naših najuglednijih znanstvenika je li zaista stanje toliko loše, što bi trebalo poduzeti, tko bi trebao biti zamašnjak promjene nabolje.

– Kad bismo i potpuno zanemarili element značajno nižeg BDP-a i ulaganja u znanost, ne bi bilo za očekivati da u zemlji od četiri milijuna ljudi imamo više od jedne ili dvije elitne znanstvene institucije. I u Americi se zapravo vrlo mali postotak znanstvenih institucijama smatra izvrsnim. Znanstvenici su iznimno mobilan dio populacije i u svom radnom vijeku mijenjaju institucije na kojima rade više puta. Stoga činjenica da brojni naši izvrsni znanstvenici rade u inozemstvu nije problem. Problem je što u Hrvatskoj nemamo elitnu znanstvenu instituciju na kojoj rade domaći i strani izvrsni znanstvenici. Trenutačno je u tijeku formiranje formalnih znanstvenih centara izvrsnosti te centara kompetencija koji povezuju znanstvene institucije s gospodarstvom te se nadam da će ti centri s vremenom rezultirati stvaranjem ozbiljnih međunarodno prepoznatih znanstvenih institucija – kazao je prof. dr. sc. Gordan Lauc, poznati naš znanstvenik, molekularni biolog, na pitanje zašto imamo tako puno uspješnih znanstvenika vani. Jedan drugi uspješni znanstvenik, prof. dr. sc. Stipan Jonjić, koji je prvi u nas dobio ERC grant, jedini zasad, tzv. advanced grant, odnosno grant za iskusne istraživače, upozorio je da problem nije nužno tek strukturalan.

Omogućeno napredovanje

– Znanstvenici su dio društva, i kao takvi dijele i sudbinu i odgovornost za razvoj tog društva. Bilo bi pogrešno očekivati da će država biti kadra riješiti probleme u znanosti bez spremnosti te iste zajednice za promjene. Znanstvena bi zajednica morala iznjedriti mehanizme kako biti kritičniji i selektivniji, odnosno kako probrati one znanstvenike koji će biti lideri buduće hrvatske znanosti. Ako naše znanstvene institucije, napose oni koji ih vode, prihvaćaju niske kriterije u znanstvenom probiru na svim razinama, onda ne možemo očekivati da ćemo se moći nositi sa sve većom kompetitivnošću na svjetskoj razini. Znanstvenici nisu lišeni odgovornosti za razvoj društva, a to mnogi od nas zaboravljaju – kaže dr. Jonjić. Još jedan naš izvrsni znanstvenik, prof. dr. sc. Ivica Puljak, redoviti profesor na FESB-u u Splitu, znanstvenik koji je sudjelovao i u otkriću Higgsova bozona, upozorio je na probleme, ali i na rješenja s kojima se može početi praktično odmah.

– Osnovni nedostaci naše znanosti su nekompetitivnost, zatvorenost, loše upravljanje sustavom i nedovoljno financiranje. Pogreške uistinu jesu nasljedne, a na žalost, stvari se ne popravljaju, nego idu nagore. Bilo je nekih pozitivnih pomaka u prošlosti, dobrih namjera ministarstva da uredi sustav. Bilo je dobrih prijedloga zakona, koje je akademska zajednica skupa s politikom opstruirala i svela samo na površne promjene. Sustav bi bilo jednostavno urediti s nekoliko mjera, kao na primjer: znatno pooštriti uvjete za napredovanje, stalno radno mjesto bi trebalo početi od izvanrednog profesora ili višeg znanstvenog suradnika uz obvezno postdoktorsko usavršavanje, cijeli sustav bi trebalo znatno internacionalizirati i povećati financiranje barem na razini europskog prosjeka te bi se sustavom trebalo upravljati puno efikasnije. Do trenutka kada nastupe ove promjere sustav će uistinu biti prepušten sam sebi, ovisiti previše o entuzijazmu pojedinaca i vanjskoj financijskoj potpori, poput fondova EU – kaže dr. Puljak.

– Na stotinjak vodećih sveučilišta u svijetu vlada otvorena konkurencija koja je sasvim nezamisliva na sveučilištima koja nisu u samom svjetskom vrhu. Velika Britanija ima šest ili sedam sveučilišta koja su među deset vodećih u Europi te među prvih tridesetak u svijetu. Među njima je i Sveučilište u Edinburghu, kojem sam se priključio prije 17 godina, i to na najnižoj mogućoj razini – kao polaznik doktorskog studija. Vodeća sveučilišta svijeta neprekidno se međusobno natječu, a talentirani i visoko motivirani znanstvenici iz cijelog svijeta stalno hrle na njih i pokušavaju napredovati prema vrhu, na kojem ima mjesta tek za vrlo malo njih. Stoga se ovdje nekoliko puta godišnje provodi evaluacija svačijeg rada, kao i usporedba s radom onih na drugim sveučilištima. Slijedom tih redovitih evaluacija sustavno se i snažno nameće meritokracija, jer onima koji imaju najbolje rezultate stalno se omogućuje da napreduju i preuzimaju rukovodeće uloge od onih koji posustaju.

Pritom oni koji su trenutačno najkonkurentniji dobivaju svu moguću podršku svojeg sveučilišta, a nitko se tome procesu ne opire. Naprotiv, ljudi su sretni da imaju u svojem timu nekoga tko može objaviti niz vrhunskih znanstvenih radova i donijeti sveučilištu milijune funti znanstvenih projekata na otvorenim natječajima. Drugačijim pristupom jednostavno nije moguće ostati u utrci jer znanost danas napreduje nevjerojatno brzo. Ako bi neko vodeće sveučilište odstupilo na samo godinu ili dvije od ovakvog rigoroznog pristupa meritokraciji te zadržalo nekakav “status quo” među svojim uposlenicima, doživjelo bi odmah osjetan pad na svjetskim ljestvicama temeljem pokazatelja koji se u znanosti vrednuju, i taj bi zaostatak zatim bilo jako teško nadoknaditi – kaže dr. Rudan.

I dr. Lauc slaže se kako je najveći problem u našoj znanosti, no ne samo znanosti, jednako tako i u medicini, arhitekturi, novinarstvu i drugim zanimanjima, nedostatak objektivnih mehanizama za evaluaciju bilo čijeg rada. – Primjerice, znanstvenici koji rade 14 sati na dan, vode velike projekte i objavljuju vrhunske radove, imaju jednake plaće kao i oni koji na svojoj instituciji provedu samo nekoliko sati dnevno (ili tjedan), uglavnom čitajući novine ili pijući kavu. Sustav napredovanja ne potiče kvalitetu, već samo postavlja minimalne, često iznimno niske, kriterije za napredovanje. Izvan najuže struke, nečija kvaliteta se uglavnom procjenjuje prema tome koliko agresivno nastupa u medijima. Drugi iznimno važan problem jest nedostatak sredstava. Glede plagijatorstva, ne mislim da je to značajan problem. Osobno ne mislim da plagijatora ima puno, no problem je što se primjeri koji postoje ne sankcioniraju na učinkovit način. No tu se opet vraćamo na problem nedostataka objektivnih kriterija, tako da je jako teško znati radi li se u nekom konkretnom slučaju o stvarnom problemu ili nekom obliku političkog obračuna – misli dr. Lauc.

Predanost, a ne poduzetništvo

Financiranje je očito problem. Moraju li znanstvenici danas biti i poduzetnici? Dr. Jonjić misli kako je takvo gledanje pogrešno. – To nije poduzetništvo, već jednostavno njihova predanost da rade znanstvena istraživanja koja su kompetitivna na svjetskoj razini. Konačno, znanost je univerzalna i nema znanosti za „male“ i „velike“. Ili je nešto znanstveno ili nije. Ako nije, onda mu nema mjesta ni u „malim“ ni u „velikim“ sredinama. Najveću opasnost upravo čini mediokritetstvo u znanstvenoj zajednici i opiranje snažnijim selekcijskim kriterijima. Naivno bi bilo vjerovati da nam to može nametnuti država. Za to se moramo izboriti mi sami i tu leži taj začarani krug. Što se tiče europskih sredstava, nema dvojbe da Hrvatska ima na raspolaganju sredstva strukturnih fondova za podizanje raznih kapaciteta, pa tako i istraživačkih, odnosno znanstvenih. Međutim, u našim glavama se često pod tim pojmom podrazumijeva samo izgradnja zgrada i nabava skupe opreme, a zapravo je ključno ulaganje u ljude jer će samo uspješni znanstvenici poslije biti kadri razviti kompetitivno okruženje. U protivnom oprema će zastarjeti i rezultati će izostati. Upravo u korištenju europskih sredstava iz strukturnih fondova vidim priliku za konkretniji dijalog između hrvatskih znanstvenika (u zemlji i inozemstvu) i hrvatskih vlasti – govori dr. Jonjić. S druge strane, dr. Lauc doista se može nazvati poduzetnikom s obzirom na to da je u Hrvatskoj osnovao tvrtku Genos, no njegova su istraživanja s više od 95 posto u posljednjih godina financirana iz Europe, pa se tako zapravo radi o europskom laboratoriju.

Veliki otpor kod akademaca

– Svi uspješni znanstvenici zapravo su poduzetnici. Mi vodimo svoje istraživačke grupe, pronalazimo sredstva za svoj i rad naših suradnika te “prodajemo” svoje rezultate tako da ih objavljujemo u znanstvenim časopisima. Što smo bolji, to imamo veće i produktivnije istraživačke grupe, te objavljujemo u boljim časopisima. A u svijetu se razvoj gospodarstva smatra jednom od temeljnih zadaća sveučilišta, te se od znanstvenika očekuje da aktivno potiču primjenu svojih istraživanja. Primjerice, kad potpisujemo ugovore za europske projekte, onda se specifično obvezujemo da ćemo posvetiti dovoljnu pažnju istraživanju različitih oblika eksploatacije naših rezultata. Osobno smatram da je to jako važno jer, ako očekujemo da će država iz poreznih prihoda financirati naša istraživanja, onda se moramo potruditi da naš rad pridonese razvoju društva koje nas financira. Na žalost, u hrvatskoj akademskoj zajednici ta ideja nalazi na veliki otpor. Većinu odluka u našim institucijama još uvijek donose osobe koje su u velikoj mjeri zadržale socijalistički način razmišljanja te većina naših institucija, umjesto da potiče, zapravo aktivno blokira razvoj poduzetništva – ističe dr. Lauc pa nastavlja kako nema nikakve dvojbe da bi veća izdvajanja za znanost iz državnog proračuna podigla učinkovitost znanstvene zajednice. – To možda nije toliko važno za onih najboljih 2-5% znanstvenika koji mogu privući međunarodno ili privatno financiranje, no to je iznimno važno za mlade znanstvenike koji tek grade svoju karijeru ili za onih 30-50% znanstvenika koji su dobri i kvalitetni znanstvenici, no iz nekog objektivnog ili privatnog razloga ne ulaze u onaj mali broj znanstvenika koji su spremni žrtvovati sve druge aspekte svog života kako bi izgradili uspješnu međunarodno priznatu znanstvenu karijeru – smatra naš molekularni biolog. Dr. Igor Rudan ide korak dalje. – Sada smo već dovoljno zakoračili u 21. stoljeće da bismo mogli zaključiti da je znanost stupila u sasvim novu eru. Skupinama istraživača u laboratorijima različitih sveučilišta i instituta, koje se znanošću bave usmjereni na vrlo specifične probleme, počinju se pridruživati ljudi koji imaju osobine tzv. “sistem-integratora” i imaju brojna i široka znanja. Oni su u stanju prepoznati razvoj tehnologija u mnogim područjima te ih sve međusobno kreativno kombinirati kako bi riješili neke doista velike probleme cijelog čovječanstva. U budućnosti će svakako biti mjesta za obje struje – i za znanost motiviranu prije svega primjenom u društvu, ali i onu motiviranu otkrićima nečeg sasvim fundamentalno novog. Znanost nije tzv. “igra nultog zbroja” (“zero sum” game), gdje jedni gube ako drugi dobivaju – mjesta za velike prodore ima putem svih mogućih pristupa, a temeljem bivših i sadašnjih trendova, vjerujem da idućih godina trebamo očekivati doista golem napredak na svim poljima – govori Rudan. Dr. sc. Tome Antičić, ravnatelj Instituta Ruđer Bošković, upozorava: – Činjenica je da su sve najnaprednije europske zemlje takve postale, često i najvećim dijelom, zbog izvrsne znanosti i vezane visoke tehnologije. Štoviše, situacija je sada posebno aktualna jer se svijet nalazi na pomolu nekoliko znanstveno-tehnoloških revolucija. Naime, zbog iznimno ubrzanog napretka očekuju nas revolucije u genetskom inženjeringu i medicini, umjetnoj inteligenciji i informatici, nanotehnologiji i materijalima, revolucije koje će preokrenuti osnove na kojima funkcionira gospodarstvo i način na koji živimo. Naš svijet doslovno neće biti prepoznatljiv već za 20-30 godina. Zemlje bez napredne znanosti sve će više i više nazadovati u tom svijetu, događat će im se još masovnije iseljavanje mladih i najboljih i postat će relativno sve siromašnije. Nadam se da će RH shvatiti da jedini način da izbjegne takvu sudbinu puno kvalitetnija znanosti i vezana visoka tehnologija – kaže Antičić. Dr. Ivica Puljak smatra da određene paralele i usporedbe postoje između naših najboljih institucija, grupa i pojedinaca sa sličnim u stranim znanstvenim institucijama. – Na žalost, tu sličnost prestaje, naročito kad se usporedi status koji znanost ima u našem, a koji ima u društvima naprednijih europskih i svjetskih zemalja. Na primjer, Hrvatska zaklada za znanost za znanstvene projekte ima na raspolaganju oko 15 milijuna eura, dok slična institucija u Sloveniji ima 110 milijuna eura. Kompetitivnost i međunarodna otvorenost najboljih svjetskih znanstvenih institucija praktički je neusporediva s našim institucijama. Pred nama je još dugačak put da bismo se mogli početi s njima uspoređivati. Nadam se da ćemo uskoro krenuti tim putem – ističe. Kako preokrenuti negativne trendove, nije nikakva znanost za dr. Stipana Jonjića.

Riješiti odljev mozgova

– Mobilnost je jedna od temeljnih odlika znanosti i sasvim je normalno da najambiciozniji i najperspektivniji znanstvenici odlaze tamo gdje će moći ostvariti svoje ambicije. Naravno da je takozvani „odljev mozgova“ velik problem za sve znanstveno manje razvijene zemlje, a taj će se problem riješiti jedino ako mi u zemlji osiguramo poticajno okruženje ne samo za povratak naših znanstvenika, već i za ostanak novih koji stasaju i koji se stalno obrazuju, bilo u zemlji ili u inozemstvu. Bilo bi netočno i nekorektno reći da hrvatska znanost nema potencijala pa i perspektive. Postoje konkretni pomaci u smislu drukčijih znanstvenih politika koje potiču izvrsnost. Primjerice, kroz Hrvatsku zakladu za znanost trenutačno se financira više od 600 znanstvenih projekata po principima koji vrijede u znanstveno razvijenim zemljama. Moramo nastaviti razvijati kulturu kompetitivnosti i izvrsnosti i naravno to pratiti boljim financiranjem u znanosti. Samo ćemo tako biti uspješniji i u smislu dobivanja međunarodnih projekata. Međutim, želimo li kompetitivnu znanost, moramo imati nacionalne politike koje će to omogućiti i nikako se ne smijemo osloniti samo na međunarodne projekte. Hrvatska u svakom momentu ima nekoliko stotina mladih znanstvenika koji imaju potencijal pa i uvjete za preuzimanje odgovornosti, a na hrvatskim je sveučilištima i institutima da se stvore prilike za njihov daljnji napredak i promociju najuspješnijih. Mi smo često svjedoci uravnilovki, a da ne govorim da među nama, dakle među hrvatskim znanstvenim institucijama i sveučilištima, gotovo da nema mobilnosti. Stvorimo li znanstveno poticajno okruženje, budite sigurni da ćemo potaknuti ne samo povratak naših uspješnih znanstvenika već i dolazak drugih koji bi u Hrvatskoj nastavili znanstvenu karijeru. Mi im jednostavno moramo ponuditi više i drugačije – završava dr. Jonjić.

Tome Antičić :
“Znanost u RH ima nekoliko ozbiljnih strukturnih manjkavosti. Izvor problema je u tome što je većina u Hrvatskoj protiv bilo kakvih promjena koje idu prema većem poticanju izvrsnosti i prema međunarodnoj kompetitivnosti. Uravnilovka je na svim razinama ukorijenjena, a bilo kakav iskorak sustavno se ograničava – posebno je porazno da takav pristup ima i velik dio akademske zajednice. Zbog toga imamo zakone koji ne potiču izvrsnost: ne postoji odredba obaveznog međunarodnog iskustva, docentska radna mjesta efektivno su stalna umjesto da se uspostavi sustav u kojem možda pola docenata nakon pet godina dobije otkaz radi loših performansi, prevladava način razmišljanja da svaki doktorand mora dobiti docentsko mjesto, ne potiče se suradnja s gospodarstvom, ne postoje platni razredi gdje bi uspješniji znanstvenici dobivali veće plaće i tako dalje. Uza sve to RH ima na svim razinama kafkijansku administraciju koja usporava i koči sve iskorake, a nefleksibilni Zakon o radu onemogućava zapošljavanje najboljih radnika. Financiranje znanosti jako je malo, ali samo povećanje financiranja bez uspostavljanja kompetitivnog sustava nije učinkovito.”

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/premium/hrvatska-znanost-ispada-iz-utrke-presudit-ce-joj-niski-kriteriji-i-nekonkurentnost-1166567https://www.vecernji.hr/premium/hrvatska-znanost-ispada-iz-utrke-presudit-ce-joj-niski-kriteriji-i-nekonkurentnost-1166567

Prethodni post:

Slijedeći post: