NIST-ovi podaci također pokazuju da Planckov “h” nije konstanta

Milan Perkovac (Zagreb, Hrvatska), 28. Veljača 2017.

rubrika: Nekategorizirano

Ukratko, mjerenja su već ranije pokazala da omjer energije fotona i njegove frekvencije nije konstantan pri svim energijama i frekvencijama. Budući da je taj omjer zapravo definicija Planckovog “h“, to će reći zapravo da h nije konstantan.

S tim u vezi postojali su prigovori kako su ranija mjerenja bila nedovoljno točna.

Zbog toga sam koristio najnovije podatke preuzete od instituta američke vlade,  NIST (National Institute of Standards and Technology, https://www.nist.gov/pml/atomic-spectra-database, od kojeg podatke preuzima i CODATA, http://physics.nist.gov/cgi-bin/cuu/CCsearch?ShowSecond=Browse&First=h).

Pokazalo se, međutim, posve isto: Planckov h nije konstantan. On se, naime, može smatrati konstantnim samo pri niskim energijama od nekoliko eV, dok pri visokim energijama, od nekoliko stotina keV, h se smanjuje čak do nule, što se vidi na slici 1., danas (28.02.2017) objavljenog članka http://www.scirp.org/journal/JMP/ odnosno

http://www.scirp.org/Journal/PaperInformation.aspx?PaperID=74485

 

Kako je moguće da je cijelo proteklo stoljeće h smatran konstantom?

Odgovor se, između ostalog, može potražiti u mojih 8 do sada objevljenih članaka, počevši od 2002., kao i u mojem devetom naprijed navedenom članku.

Zanimljivo da je rješenje nađeno uvođenjem strukturne konstante atoma s0, i da ta konstanta donosi neke nove poglede, npr.:

1. Uz pomoć s0 pokazano je postojanje ranije od Plancka hipotetski uvedenog h. Dakle, neosporno je da h postoji, no njegova konstantnost u cijelom području energija nije potvrđena mjerenjima, naprotiv, mjerenja pokazuju njegovu promjenjivost.

2. Uz 6 osnovnih konstanti, njih 11 ostalih postaju suvišne, tj., redundantne, jer ih se može izraziti uz pomoc tih 6 osnovnih konstanti. Te osnovne konstante su: s0, c, e, m, mP i pi=3.141592654 . Redundantno je, pak, slijedećih jedanaest konstanti:  (1) konstanta fine strukture, (2) njezina recipročna vrijednost, (3) von Klitzingova konstanra RK, (4) Planckov h, (5) konstanta konverzije K0, (6)  omjer e/h, (7) Josephsonova konstanta KJ, (8) Rydbergova konstanta, (9) Bohrov radijus, (10) Bohrov magneton i (11) nuklearni magneton.

3. Uvođenjem konstante s0 teorijski je obuhvaćen cjelokupni prostor atoma, ne samo onaj prostor iznad Bohrovog radijusa, već i onaj ispod njega, sve do same jezgre atoma.

4. Omogućeno je definiranje nove (osme) mjerne jedinice za poredak tvari, (eng., order of substance) za koju sam predložio naziv ‘boscovich’, u čast Rudjera Boškovića, s oznakom B, pa bi tako po usvajanju ovog prijedloga imali: m, kg, s, A, K, cd, mol i B. Iz tih osnovnih mjernih jedinica izvode se, naravno,  sve ostale mjerne jedinice.

5. Značenje pojmova i odnosa u atomistici postaje precizno i jasno, jer se sve rečeno temelji na korištenju Maxwellovih jednadzbi i Einsteinove teorije relativnosti, te na upotrebi realnog oscilatora, umjesto Planckovog virtuelnog oscilatora.

U takvoj situaciji kvantizacija (ili bolje govoreći diskretizacija) stanja u atomu pojavljuje se tek kao posljedica usklađivanja dvaju periodičkih kontiniuiranih procesa u njemu, tj., kao posljedica usklađivanja (a) osciliranja elektromagnetske energije i (b) kružnog gibanja elektrona u atomu.

Prethodni post:

Slijedeći post: