Kakvog ministra obrazovanja i znanosti priželjkujemo?

Miroslav Dorešić (Zagreb, Hrvatska), 17. Listopad 2016.

rubrika: Obrazovna politika

Problemi i neuspjesi u sustavu naobrazbe posljednih godina su u fokusu javnosti i medija, jer je postalo bjelodano da zaostajemo za Europom i za svijetom. Tome su jasna argumentacija napose rezultati PISA projekta koji je u četiri navrata proveden u našem obrazovnom sustavu, ali i loše stanje u gospodarstvu koje vapi za obrazovanim i talentiranim pojedincima koji bi povećali konkurentnost i inovativnost istog. Kao nikad do sada najavljuju se promjene i pišu strategije, najavljuju maglovite kurikularne reforme do razine čiste demagogije s uključivanjem stotina djelatnika iz ‘neposredne proizvodnje’. Pravi košmar! U ovom političkom trenutku kad se sastavlja nova vlada RH ključno je pitanje kakvog ministra obrazovanja trebamo? Odgovor je jasan: trebamo ministra koji će stati na loptu, reći dosta i koji će prvenstveno krenuti od suštine problema!
A što je to suština? Suština je u težnji da znanje naših učenika i studenata postane funkcionalno, prvenstveno iz STEM područja (Science, Technology, Engineering, and Mathematics – u prijevodu znanost u smislu prirodoslovlja, tehnologija, inženjerstvo i matematika). Upravo ono što se naglašava u spomenutom OECD-ovom PISA projektu. Ono može postati funkcionalno pod jednim jedinim uvjetom a to je da se temeljito obrazovanim profesorima i nastavnicima što manje nameću standardi, ishodi učenja, šablone, papirologije…, ali da se pri tom zahtijevaju kriteriji na svim razinama obrazovanja i kontinuirano longitudinalno praćenje uspjeha đaka u obrazovnom procesu i da se pri tom ocjenjuje kvaliteta pojedinca u obrazovnom sustavu, ali i sustav u cjelini.

Svaki pokušaj oblikovanja obrazovnog procesa u vidu obrazovnih standarda ili ishoda učenja u svojoj suštini potire svaku kreativnost, originalnost, individualnost i razlikovnost u tom istom procesu, a upravo stalno naglašavamo da tome težimo. Jedno s drugim u bitnoj je suprotnosti.
Krenimo od dosadašnjih promašaja. Tko se još (ne) sjeća ministra Primorca i njegove sintagme ‘zemlja znanja’?! Ubrzo smo se po pokazateljima posljednjih desetak godina pretvorili u zemlju neznanja. Grabež kao spiritus movens bio je tih godina dominantan. Pisale su se analize i standardi za teške honorare pojedinaca i nekih tzv. istraživačkih institucija. Napućivale su se novo osnovane agencije za osnovno i srednje školstvo, strukovno i visoko, bez kriterija s kadrovima koje je mahom birao ministar. Svaka od agencija ima od pedeset do stotinu uposlenika koji nisu u stanju kreirati ni najjednostavnije nastavne programe već se to daje na protuzakonit način fantomskim vanjskim suradnicima. S obzirom da imamo u državi ukupno 180 agencija, s 25000 zaposlenih s godišnjim troškom od 70 milijardi kuna spomenuti problem postaje prevažan.
Dakle, jasno je kakvog ministra obrazovanja trebamo i u tom smislu. Ministra koji će osnovati ozbiljnu instituciju pri Ministarstvu, zvala se ona Zavod za školstvo ili nekako drugačije, ali za kompletnu prosvjetnu vertikalu, sa strogo definiranim kriterijima tko u takvoj instituciji može raditi. Jedan od uvjeta mora biti barem desetgodišnje radno iskustvo u sustavu naobrazbe i to s vrhunskim postignućima, ali i visokim prosjekom ocjena tijekom studija.
S obzirom da STEM postaje planetarna sintagma, nužno je da ministar obrazovanja napokon od Ivana Mažuranića pa do danas, dakle nakon punih 150 godina bude prirodoslovac ili matematičar. Tek toliko, za promjenu!

Miroslav Dorešić, zamjenik ministra prosvjete 1998./1999.

Prethodni post:

Slijedeći post: