Small talk: prof.dr. Aleksa Bjeliš o aktualnim financijskim problemima na Sveučilištu, zapošljavanju, rangiranju, kvaliteti obrazovanja i odnosu s MZOS-om

Nataša Beširević (Zagreb, Hrvatska), 8. Srpanj 2014.

rubrika: Obrazovna politika,Small Talk,Znanstvena politika

Na kraju svog drugog mandata čini se da rektor Sveučilišta u Zagrebu prof.dr. sc. Aleksa Bjeliš konačno može odahnuti. Ispratio je Željka Jovanovića čije je ministriranje u odnosu na najveće hrvatsko Sveučilište označilo nerazumijevanje i medijsko prepucavanje, i dočekao novog ministra Vedrana Mornara kojeg će od jeseni „preuzeti“ novi rektor Boras. „Sretan sam što treći mandat nije moguć, ipak naše zakonodavstvo ponekad ima i dobra pravila“, kaže kroz smijeh rektor Bjeliš osvrćući se na osam turbulentih godina na čelu Sveučilišta. Iza njega ostaje još uvijek neriješen problem naplate 40 milijuna kuna poreznog duga pojedinih fakulteta Sveučilišta.

Još uvijek nismo došli do stabilnog rješenja. Tri fakulteta, a s njima i cijelo Sveučilište, u dramatičnim su i neizvjesnim okolnostima. Ovaj čas tražimo način kojim bismo kroz posudbe Kineziološkom fakultetu, kojem je nedavno ovršeno oko 1,8 milijuna kuna, čime je doveden na rub likvidnosti jer nema mogućnosti namiriti postojeće obveze, omogućili normalan rad. Stoga je Senat 10. lipnja odlučio pomoći predujmom od milijun kuna koji će Kineziološki fakultet vraćati tijekom jedne godine. Toliku svotu, ali ne i one deseterostruko veće, još smo bili u stanju kompenzirati. Muzičkoj akademiji ovrha od preko 10 milijuna odgođena je odlukom Upravnog suda, dok za Građevinski fakultet još nema odgovora na pokrenuti postupak i molbu za odgodom ovrhe od preko 32 milijuna kuna

 
Spomenuti porezni zahtjevi zahvatili su tri od devedesetak hrvatskih fakulteta, i Institut Ruđer Bošković ranije, te su obuhvatili 2009. godinu koja se, što se tiče poslovanja visokoobrazovnih ustanova, ni po čemu ne razlikuje od ranijih i kasnijih godina, uključujući i ovu.

Vjerujemo da se sudbina sa zahvaćenim institucijama poigrala nasumično jer bi svaka druga pretpostavka još samo otežala ionako teško stanje

, kaže rektor Bjeliš.

Pozadina cijele priče je, prema rektoru, zaoštravanje situacije oko nagrađivanja znanstvenika i profesora na osnovu njihovog uspjeha koje traje već više godina. Unutar institucija nema adekvatne mogućnosti prepoznavanja uspješnosti i poduzetništva znanstvenika kroz njihove plaće, zbog čega se često, čak i od ljudi koji bi trebali biti najodgovorniji u sustavu, može čuti sintagma da se na sveučilištima „bildaju“ plaće i slično. Današnji sustav nije stimulirajući. Znanstvenik može postići uspjeh izvanrednih razmjera, što zamjenika ministra znanosti Zeleniku nije pokolebalo u stavu da je takav uspjeh dovoljno nagraditi plaćom.

Za mene je paradoksalno da s jedne strane imamo restriktivno financiranje uslijed ograničenja državnog proračuna, a da s druge strane oni koji provode takvu politiku, prvenstveno MZOS, umjesto da stimuliraju sustav za poduzetništvo i projekte najboljih ljudi, uvode restrikcije i inspekcije i time stvaraju sliku o nesposobnom sveučilištu koje umjetno podiže svoje plaće. Građevinski fakultet je, primjerice, među najuspješnijima u provođenju stručnih projekata, ima sve kompetencije i međunarodno je priznat, a sada bi mu se lako mogla oduzeti mogućnost sudjelovanja u projektima. Ako se to ne uviđa, onda smo nažalost u situaciji da imamo dijalog onih koji se ne razumiju, zapravo prije bi se moglo reći da nemamo dijalog

, ističe rektor Bjeliš temelj problema na relaciji Sveučilište – Ministarstvo.

Jesu li autorski honorari isplaćivani kao rješenje kako bi se smanjio doprinos državnog proračuna ili je Ministarstvo davalo različito tumačenja prekovremenog rada? Tko je kriv za dugove?

Resorno Ministarstvo i ostala relevantna ministarstva neprekidno su pratili naš rad kroz razne kontrole i nadzor, čak su najčešće oni sami određivali kojim će se načinom vršiti isplate. Često je samo Ministarstvo inzistiralo na autorskim honorarima, i to kroz niz proteklih godina. Na koji način pokrenuti dodatne izvanproračunske izvore financiranja projekata i kako stimulirati znanstvenike da pokreću takve projekte? Što je prekovremeni rad, a što radno vrijeme za znanstvenika općenito, za nekoga čiji rad ima elemente kreativnosti? Postoje razne metode da se to ustanovi. Zadaća nam je zajedno naći onu koja je najprihvatljivija, koristeći i iskustva razvijenih zemalja koje pomažu istraživačkom sustavu da bude konkurentan na tržištu inovacija, a ne stigmatizirati postojeći način, na koji odgovorne državne službe godinama nisu imale većih zamjerki niti su upozoravale na njegovu neprihvatljivost.

Ako se dovedemo do toga da rad na projektima bude nestimulativan, znanstvenici ga neće preuzimati. Posljedica će biti stvaranje „sive zone“ u kojoj će se znanstvenici silom prilika opredjeljivati za privatni rad na komercijalnim projektima, izvan radnog vremena i izvan Sveučilišta. Potrebno je naći rješenja koja će javni visokoobrazovni istraživački sektor učiniti poduzetnim, konkurentnim i stimulativnim. Nije problem u inspekcijama; neka one provjeravaju isplaćuju li se honorari za neobavljene poslove ili za poslove koji spadaju u druge kategorije, no porazno je stigmatizirati čitav sustav, što se sada radi.

Smatrate li na primjeru financiranja istraživačke strukture i centara Kampusa Sveučilišta u Rijeci, bivši ministar Jovanović politički i interesno pogodovao nekom drugom sveučilištu?

Moram reći da je problem nažalost puno ozbiljniji nego što bi se dalo zaključiti prateći naše medije. Već godinama upozoravamo kako je potrebno uspostaviti pouzdan sustav planiranja istraživačke djelatnosti, posebno evaluacija prijava kapitalnih ulaganja i projekata istraživačke infrastrukture. To se uostalom ionako već prakticira kod drugih vrsta prijava kao što su istraživačke teme, vrednovanje samih istraživača, znanstvenih novaka, njihovih doktorskih tema itd. Za to je krajnji čas bio, ne sada, nego već prije dvije godine kad smo bili pred ulaskom u EU.

„Afera“ Sveučilišta u Rijeci – nejasni kriteriji za ogromna financiranja

Od kraja 2011. suočavamo se s konkretnom situacijom u kojoj  Sveučilište u Rijeci na temelju nejasnih kriterija dobiva, za hrvatske prilike, ogromna sredstva za istraživačku opremu, iako ima puno manje istraživača potrebnih za njezinu uspješnu amortizaciju od drugih sredina koje već imaju visok međunarodni ugled, i kojima je nova oprema nasušno potrebna kako bi se održale na međunarodnoj sceni. Pojednostavljeno, u dobro organiziranom sustavu otprilike svaki je milijun eura uložen u instrumentarij smislen ako će na njemu odmah intenzivno raditi desetak istraživača s iskustvom i na taj način producirati barem stotinjak znanstvenih radova u oko tri godine. To indicira što bi mudra politika i dobro ulaganje od preko dvadeset milijuna eura mogli značiti za hrvatsku znanost. Preporodili bi je. Politika ranijeg ministra, a pogotovo ova sadašnja politika, nisu takve. Ovakva politika ne samo da ugrožava najvitalnije i najuspješnije dijelove istraživačkog sustava, nego šteti i onima koji se tek trebaju razviti, jer im nameće zadaće koje su objektivno neostvarive. Naravno, osim ako se isti takav pristup nastavi i uđe u daljnju fazu degradiranja cijelog sustava, u kojoj će se i neuspjesi moći proglasiti uspjesima. Ostaje nam nada da će razum doći na red i to spriječiti.

Inače, da nema te opasnosti, cijela ova afera koja je dostigla vrhunac krajem travnja zapravo bi bila tragikomična, čak i groteskna. Naš zahtjev da dobijemo uvid u evaluaciju projektne dokumentacije za opremu vrijednu oko 23 milijuna eura proglašen je željom Zagrebačkog sveučilišta da zadrži hegemonistički položaj i izazove rat između hrvatskih sveučilišta. Tako je ministar Linić na konferenciji za novinare u MZOS-u argumentirao odluku da se ne dozvoli uvid u izvješće financijskog nadzora MZOS-a koji je provelo njegovo Ministarstvo. Njegov kolega ministar Jovanović tom je prilikom ustvrdio kako je financijski nadzor radila nekompetentna osoba bez razumijevanja postupaka za europske projekte, i naravno, u skladu sa svojim manirama, još ukazao na nesposobnost, inferiornost i slično Sveučilišta u Zagrebu i njegovog rektora. Eto tako je spomenutu gospodu i zamjenika ministra Sašu Zeleniku zagrebački rektor kao ljuti zajednički neprijatelj prisilio da, kako kaže Novi list, privremeno zbiju redove. Doista je bilo privremeno.
Komentirati cijelu tu ilustraciju razine hrvatske političke kulture je naravno uzaludan i deplasiran posao. Zapravo je nevjerojatno da je izvješće financijskog nadzora MZOS-a označeno kao vrhunska državna tajna, o čemu sam u međuvremenu dobio i službenu potvrdu odbijenicom na moj zahtjev da mi ga se kao građaninu RH u skladu sa Zakonom o informiranju dade na uvid. Državnom tajnom proglašen je jedan benigni rutinski tekst koji jednostavno uočava nisku razinu i nekompetenciju administracije zadužene za provedbu postupaka prijava, komunikaciju s institucijama, da o stručnoj i profesionalnoj pomoći koja bi se od takve administracije očekivala niti ne govorim. Sve to smo uostalom i sami znali i iskusili.  Problem je međutim u tome što ovaj nadzor nije niti usputno dotaknuo, što zbog svojih ograničenih ovlasti nije ni mogao, sam sustav sadržajne i stručne evaluacije prijedloga velikih ulaganja u istraživački sustav, uključujući i ulaganja u infrastrukturu i opremu. Toliko je taj sustav ostao nedostupan da nam na kraju ne preostaje drugo nego se pitati imamo li ga uopće, tj. imamo li namjesto njega isključivo postupak administrativne provjere, čime se neminovno otvara puni prostor političkom voluntarizmu u donošenju izuzetno važnih odluka.

Ministarstvo ističe kako se unatoč krizi proračunski izdaci za visoko školstvo povećavaju, primjerice 2008. utrošeno je 2,69 mlr. kuna, a 2014. – 2,85. Povećani su rashodi za zaposlene, dodatci na plaće i sl. Kakva je Vaša prognoza o statusu zaposlenih u visokom obrazovanju i znanosti?

Po stopi izdvajanja za visoko obrazovanje i znanost, i po mnogim pratećim pokazateljima, godinama smo već pri dnu liste zemalja EU, bez naznaka oporavka, pogotovo ne dok je zemlja u žestokoj recesiji. Moj dojam je da bi se i ta skromna sredstva ipak mogla puno učinkovitije koristiti. Za to su međutim potrebni značajni zahvati u sustavu, ali ne na način kako to pokušava Ministarstvo. Zapravo, prilično je nejasno što je Ministarstvo u stvari zamislilo, tako da uz financijsku krizu imamo i izraženu krizu upravljanja sustavom. Ministarstvo takvo stanje nastoji kompenzirati pokušajima upravljanja na manjim mikro-razinama, i tako ostavlja dojam zadiranja u autonomiju sveučilišta, popraćenog birokratizacijom i etatizacijom sustava.

Na fakultetima više nema tko držati vježbe

Naročito se to ogleda u upravljanju kadrovima u kojem je u protekle dvije godine došlo do znatnih poremećaja. Naročito izraženi su problemi na ulasku i izlasku iz sustava. Znanstvenici s navršenih 65 godina života sada se skoro u potpunosti automatski umirovljuju, što do sada nije bila praksa na Sveučilištu. Iako se ne može osporiti da je u ranijim postupcima izbora onih koji ostaju u sustavu trebalo biti više racionalnosti, sada smo u drugoj krajnosti u kojoj fakulteti i akademije ostaju bez najizvrsnijih kadrova koji mogu puno doprinijeti kvaliteti organizacije studija, i naročito istraživanja. S druge strane, zbog nedostatka novca suočeni smo i s izostankom regrutiranja istraživačkog podmlatka, naročito kroz sustav znanstvenih novaka koji se od 2012. praktički prestao obnavljati. Sve je izraženiji i problem napredovanja, tj.  poticanja najuspješnijih. Ako sustav nije u mogućnosti osigurati ulaz mladih u istraživanja, i ako jednako tako odustaje od stimuliranja najuspješnijih, neminovan je odlazak najboljih među njima iz zemlje. Suočeni s takvim stanjem, činimo velike napore kako bismo ga barem donekle ublažili, i otvorili mladim ljudima perspektivu ostanka na njihovom sveučilištu.

Je li i na koji način je rektor u poziciji da osigura bolje uvjete zaposlenih na Sveučilištu, znanstveno nastavnički kadar?

Nije. Do sada je istraživački sustav bio u nadležnosti Ministarstva, a sada se prebacuje na Zakladu na znanost. Kako sam prethodno istaknuo, projektni i novački sustav zaustavljen je tijekom protekle dvije godine, a odustalo se i od priprema za programsko ugovaranje između Ministarstva i sveučilišta, kojim bi se uz ostalo, omogućilo adekvatno nagrađivanje radne uspješnosti, što je praksa u mnogim europskim zemljama. Nacionalno financiranje projekata se strmoglavilo, za Sveučilište u Zagrebu s nekadašnjih 80 na 25 milijuna kuna u 2013. godini. Projektno ulaganje stvara konkurentnost, dodanu vrijednost nastavno-istraživačkog rada. Nije moguće imati briljantne znanstvenike, a da oni istovremeno ne ostvaruju izvrsne projekte i sudjeluju u nastavi. Jednako tako nije moguće imati samo briljantne pojedince bez cijelog istraživačkog sustava. Upravo su se kroz ta pitanja iskazale tendencije koje su ugrozile i još ugrožavaju cijeli hrvatski sustav i njegovu budućnost. Nije dobro ići na davanje šanse samo nekolicini neupitno izvrsnih jer eliminiranjem dobrih, neki će reći – prosječnih znanstvenika, sustav propada, ne postoji, nije održiv. Ta je tema bila dosta prisutna i na ovom portalu, s čijim se većinskim stavom nikada nisam slagao. Pogotovo se nikada neću slagati s onima koji za znanstvenike zagovaraju sustav državnih službenika s osmosatnim radnim vremenom.

Kakva je sudbina mladog nastavno-znanstvenog kadra i zapošljavanje preko Zaklade za znanost. Što Sveučilište radi po tom pitanju?

To je jako teško i bolno pitanje. Problem postoji na dvije razine. Prvi ulaz u znanstvenu karijeru je stao. Zaklada za znanost trebala bi apsolvirati oko 250 mladih znanstvenika godišnje, no to je budućnost koja tek treba početi. Mnogi mladi doktorandi su briljantni, bore se, takvi ljudi drže Sveučilište, na njima gradimo optimizam. No najbolji mladi znanstvenici odlaze i taj je trend u porastu. Ako u sustav ne ulazi mlada snaga, istraživački rad stagnira. Drugi problem je da na fakultetima više nema tko držati vježbe jer nema asistenata. Kako bismo barem malo ublažili ovaj problem, iz sveučilišnih sredstava izdvojili smo nekoliko milijuna kuna te ćemo uz sufinanciranje fakulteta uspjeti zadržati pedesetak mladih ljudi. Mislim da je to pozitivan korak, no ipak, to je kap u moru. Od Ministarstva smo zatražili da se sredstva koje je Zaklada dobila, a nije ih u mogućnosti zbog natječajnih procedura potrošiti tijekom ove godine, prenamijene za zapošljavanje stotinjak mladih znanstvenika. MZOS je to odbio pa će sredstva ostati nerealizirana. Pokušavamo poticati samozapošljavanje mladih kadrova, ali to ide jako teško: nedostaju nam inovacijski centri, gospodarski inkubatori, centri izvrsnosti. Problem je i napredovanje docenata, koji bi trebali čekati umirovljenje starijih kolega da bi došli na red. Najbolji među njima možda niti neće htjeti čekati, već će odlaziti međunarodnim poslodavcima.

Rangiranje Sveučilišta je značajno postignuće

Sveučilište u Zagrebu nije ni među 600 najboljih u svijetu. Rangiranje izravno utječe na ulaganja (u razvoj i  znanost), sudbine ljudi koji idu na to sveučilište (da li će biti kompetitivni kod zapošljavanja ili u nastavku školovanja), uspješnost  zaposlenika u znanosti (teze je dobiti i novac za istraživanje i  objavljivati papire na niže rangiranoj ustanovi), te na to kakve ljude  (i unutar i van zemlje) to sveučilište privlači. Smatrate li Sveučilište u Zagrebu kvalitetnim i na temelju kojih kriterija?
To nije točno, Sveučilište se na skoro svim značajnijim rangiranjima nalazi između 300. i 600. mjesta, što ga svrstava među desetak takvih sveučilišta iz tranzicijskog dijela Europe koji obuhvaća cijeli bivši istočni blok i Jugoslaviju. Usput, u razvijenom dijelu Europe takvih je sveučilišta oko 200, što najbolje oslikava duboki jaz s kojim je današnja Europa suočena. Obzirom na uvjete u kojima radimo, mjesto koje zauzima Sveučilište u Zagrebu svugdje se smatra značajnim postignućem. Svugdje, osim u Hrvatskoj i hrvatskim medijima, ali već sam i sam sebi dosadio upozoravajući na to. Na početku moga drugog mandata, 2011. godine, Sveučilište u Zagrebu prvi se puta pojavilo na uglednim listama kao što je Šangajska, što je prije bilo nezamislivo. Unatoč ovim sjajnim vijestima, mediji su bili indiferentni, da bi nas zatim ubrzo počeli kritizirati zbog toga što nismo bolje pozicionirani. Slično se dogodilo, samo u snažnijem intenzitetu, i godinu dana kasnije, kada se na Šangajskoj listi pojavilo Sveučilište u Beogradu, koje je mehaničkim postupkom objedinilo znanstvenu produktivnost istraživača samog sveučilišta i skoro svih srpskih istraživačkih instituta. Mehaničko, a kamoli djelatno, povezivanje istraživačkih kapaciteta u Hrvatskoj je, naravno, u potpunosti inkompatibilno s politikom tzv. policentrične konkurentnosti koju je do sada provodilo Ministarstvo. Ministarstvo niti ne pomišlja na djelatno povezivanje istraživačkog kadra i institucija u zemlji pa je u skladu s time jedan veliki projekt koji su zajednički razvijali Sveučilište u Zagrebu, Institut Ruđer Bošković i Institut za fiziku zamjenik ministra krajem 2013. proglasio krajnje rizičnim. To je nažalost politika ovoga Ministarstva spram koje sam krajnje kritičan – voluntarizam s nejednakim mjerilima spram institucija u sustavu, bez jasnih kriterija i objektivnosti. Zagovaratelj sam toga da se znanstvenici okupljaju i stvaraju zajedničke istraživačke centre, jer nam jedino to otvara kakve takve šanse u kompetitivnom europskom prostoru.

Po kvaliteti visokog obrazovanja Hrvatska je nedavno od 48 država zauzela 44 mjesto, po kriterijima ulaganja u znanost, istraživanja i utjecaja, diplomanata koji se zapošljavaju, međunarodnih mreža suradnje i državnih regulacija i politika. Uzroci?

U doba komunizma pokretali su se fragmentirani studiji, često bez znanstvene opravdanosti. U doba rata i poraća sveučilišni ustroj bio je svjesno hiberniran jer su naši prethodnici mudro zaključili da u takvim nesigurnim okolnostima ne bi bilo dobro otvarati pitanja vezana uz dubinsku reorganizaciju znanstvenog i visokoobrazovnog sustava. Problemu je doprinio i stalni rast broja studenata u proteklih dvadesetak godina, uzrokovan nemogućnošću zapošljavanja mladih nakon srednje škole. Malo se pritom promišljalo o stvarnim potrebama tržišta rada nakon studija, pogotovo o tome da nam je za novi zamah u razvoju zemlje nužno potrebno jačati istraživačke i tehnološke potencijale, dakle imati što više kreativnih ljudi. Koncept razvoja temeljenog na novim kreativnim znanjima i tehnologijama nadomješten je njegovim surogatom, konceptom „zemlje znanja u kojoj neka svi znaju ponešto“. Takav pristup prevladava i danas. I danas vlada politički obrazac po kojem su visoko obrazovanje i znanost javna potrošnja, teret kod donošenja svakog novog proračuna ili rebalansa, a ne stvarne poluge razvoja u koje treba investirati.

Teške godine animoziteta i nesigurnosti

Za kraj, što ste htjeli postići, a niste uspjeli i kako biste samo evaluirali svoja dva mandata na čelu Zagrebačkog sveučilište?

Kao prodekan i dekan PMF-a krajem prošlog i početkom ovoga stoljeća, shvatio sam da se fakultet iznutra ne može bitnije promijeniti ako Sveučilište ne bude bolje funkcioniralo. Nakon što sam postao prorektor, već je započelo sukobljavanje s Ministarstvom, za koje mi se uvijek činilo da ima dublje društvene korijene i razloge. No, tijekom ovih godina ipak smo mogli rješavati goruće probleme na Sveučilištu. Godine 2007. uveli smo sustav školarina na preddiplomskim i diplomskim studijima, koji se zadnjih godina proširio i na druga sveučilišta. Školarine su sada izravno korelirane s uspješnošću, što je znatno pravičnije i poticajnije za studente.

S druge strane, jako sam nezadovoljan što nismo uspjeli pokrenuti ozbiljan sustav potpora studentima slabijeg ekonomskog stanja. Dosta je toga učinjeno u sustavu podrške studentima s invaliditetom, kao i na pokretanju savjetovališta za studente. Također, Sveučilište je danas bitno jače integrirano, iako i u ovom segmentu treba nastaviti raditi, to je posao koji nema kraja. Pokrenuli smo nekoliko studija na engleskom jeziku, uspjeli smo izboriti da Hrvatska konačno 2009. godine u potpunosti uđe u europski programe Erasmus i LLP, tako da već više godina bilježimo značajan porast i odlazne  i dolazne studentske mobilnosti.

Jedna od važnih preokupacija vodstva Sveučilišta tijekom mojih mandata bilo je prostorno planiranje, posebno pitanje izgradnje studentskog kampusa Borongaj. Problemi s Borongajem pojavili su se već 2007. godine, kada se unatoč najavama svih vodećih ljudi u državi da će Borongaj postati najveće gradilište u Hrvatskoj, to ipak nije dogodilo. Nažalost, Borongaj je i dalje otvoreno pitanje, ova tema nije napredovala kako smo željeli, ponajviše zbog problema s vlasništvom zemlje. Zbog toga su nas na natječajima za financiranje za europska sredstva odbijali čak i oni čija je to nadležnost. Doživjeli smo i to da  nam je resorni ministar poručivao kako Sveučilište zahvaljujući svome neradu i indolenciji nije rješavalo pitanje zemljišta, i kako je Ministarstvo bilo prisiljeno odrađivati naše zadaće. Ništa nije tako suprotno istini kao takva izjava. Ipak, najbolje je zaboraviti ružne epizode i boriti se da budućnost bude bolja. Nadam se da će i biti, jer smo upravo potpisali ugovor s predsjednikom Vlade RH kojim se vlasništvo nad Borongajem prenosi na Sveučilište, što je osnovni preduvjet da bismo se mogli natjecati za sredstva iz europskih fondova.

Sve u svemu, posljednje dvije godine bile su iznimno teške. Moram reći da nisam očekivao toliko zapreka i animoziteta u pokušajima ostvarivanja, kako realne javne percepcije Sveučilišta, tako i uspostave konstruktivnog dijaloga s Ministarstvom. Nadam se da su pred nama bolja vremena, i da će u Sveučilištu i u cijeloj hrvatskoj akademskoj zajednici rasti konstruktivna kohezija, unatoč nesigurnostima i neizvjesnostima kojima smo okruženi.

4 komentara… pročitajte ih ispod ili dodajte jedan

#1 Registriraj se Podatak dostupan članovima Connect-a Srpanj 10, 2014 u 21:35 Thumb up 6 Thumb down 16

Tko je postavljao pitanja? Gdje je ovaj intervju objavljen?

#2 Registriraj se Podatak dostupan članovima Connect-a Srpanj 11, 2014 u 08:45 Thumb up 20 Thumb down 2

Pitanja je postavila Nataša Beširević, autorica posta, za Connectovu rubriku “Small Talk”.

#3 Registriraj se Podatak dostupan članovima Connect-a Srpanj 11, 2014 u 16:28 Thumb up 17 Thumb down 11

Na #0
Kakva su to pitanja za osobu koja je osam godina bila rektor jednog sveučilišta i odlazi s tog položaja? I primao je mjesečnu plaću u iznosu preko 40 000 kuna!

Prvo pitanje je valjda trebalo biti:
Kakav vam je bio program i što ste od toga ostvarili?

Umjesto toga možemo čitati kako je i oko čega tekao sukob rektora s ministrom i njegovim zamjenikom! I koliko je rektor sretan što Jovanovića i Zelenike više nema!

#4 Registriraj se Podatak dostupan članovima Connect-a Srpanj 12, 2014 u 16:00 Thumb up 9 Thumb down 8

Kakav vam je bio program i što ste od toga ostvarili?

Osigurao je sebi mjesečnu plaću veću od plaće predsjednika države, a o nekakvom programu nisam nikada čuo da govori.

Prethodni post:

Slijedeći post: