Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta otvara javnu raspravu o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi. Svoje sugestije i prijedloge možete uputiti na adresu: javnarasprava-obrazovanje@mzos.hr. Javna rasprava bit će otvorena do 14. lipnja 2012. godine.
Otvorena javna rasprava o Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi
Prethodni post: Znanje – roba…?
Slijedeći post: HR u WoS (2012,V,4)
76 komentara… pročitajte ih ispod ili dodajte jedan
Za #0
Dao sam sebi truda i pažljivo pročitao Zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju, kao i Prijedlog izmjena i dopuna tog zakona sa svim objašnjenjima. Prije kratkog vremena mogli smo na ovome portalu vidjeti da u Hrvatskoj prema jednom istraživanju oko 55% učenika osnovnih i srednjih škola zbog slabih ocjena plaća instrukcije. Možemo zaključiti da svaki drugi učitelj ili nastavnik u školskom sustavu ne radi svoj posao kako treba, već se plaćaju vanjski stručnjaci da učine ono što su učitelji i nastavnici u školi propustili učiniti – dakako na teret roditellja. Prebacivanje krivice na “lijene i glupe” učenike u takvom broju nije uvjerljivo, jer se u mnogim školama nalazi ono najbolje što je hrvatska majka rodila.
Ako poneki učenik ponavlja razred, za to je najvjerojatnije sam kriv, ali ako pola razreda ima slabu ocjenu, onda je problem u lošem nastavniku koji ne zna ili ne želi naučiti učenike onome što mu je dužnost, ali je znao sebi doživotno osigurati pravo na neodgovornost i nerad. Članak 33. predviđa održavanje dopunske nastave za učenike s negativnom ocjenom dok potreba traje, ali mi nije poznato da je u nekoj školi ona organizirana.
Pogledao sam u navedenom Zakonu tko tu ne obavlja svoj posao. Učiteljima i nastavnicima je propisano 40-satno tjedno radno vrijeme, od čega 22-24 sata rada u neposrednoj nastavi. Poznato je da slaba nastava dolazi i od nepisanja priprema za nastavu jer su pripreme svedene na formulaciju “ostalih poslova” (čl. 104.), pa neki ravnatelji čak niječu dužnost učitelja i nastavnika da pišu pripreme. Smatram da pripreme valja izrijekom propisati i vremenski normirati.
Nadalje, prema čl. 125. “ravnatelj posjećuje nastavu i druge oblike odgojno-obrazovnog rada, analizira rad učitelja, nastavnika i stručnih suradnika, te osigurava njihovo stručno osposobljavanje i usavršavanje”. Može li mi netko iz našeg školskog sustava dati podatke koliko ravnatelja uopće posjećuje nastavu i analizira rad učitelja i natavnika? Znam za veći broj ravnatelja koji u svome petogodišnjem mandatu nisu nijedanput posjetili nastavu, bilo zato što se ne usuđuju jer nisu kompetentni, bilo da se “ne bi zamjerili kolektivu koji će ih sutra ponovno birati”. (Zato revno izvode mobbing na školskim čistačicama.)
Niti pedagozi ili psiholozi kao stručna služba također ne rade svoj posao. Zahvaljujući parametrijskoj statistici analizom samo školskih imenika moguće je razllikovati lošu nastavu od loših učenika. Treba samo načiniti grafički prikaz ocjena u razrednom odjelu za dotični predmet i još nekoliko drugih predmeta – usporedbe radi. Ako nekoliko predmeta pokazuje sličnu (uglavnom normalnu) krivulju, dok je krivulja ocjena promatranog učitelja odnosno nastavnika pomaknuta uljievo – očito je da se radi o lošoj nastavi koja traži stručnu intervenciju. Nepostojanje takvih analiza čini mi se dolazi iz osobnog odnosa “ćo mi – ćo-ti”, tj. nezamjeranja kolegici. U suštini radi se o sukobu interesa. (Zato stručne službe revno ispunjavaju razne formulare koji ničemiu ne služe, ali im dobro dođu kao isprika.)
Naravno da ima i vrlo dobrih školskih kolektiva (najčešće zaslugom njihovih ravnatelja) o kojima možemo redovito čitati u “Školskim novinama”. Devedesetih godina prošloga stoljeća dr. Stjepan Staničić iz riječkog Pedagoškog fakulteta napisao je podebeo priručnik o tome koje bi kompetencije i znanja morao imati školski ravnatelj – na temelju iskustva u razvijenim europskim zemljama. Nažalost, tadašnje Ministarstvo osjetilo je “opasnost” od takvog projekta, pa ga je ukinulo, jer bi se očito smanjila mogućnost imenovanja ravnatelja prema stranačkoj pripadnosti.
Otvarajući ovu javnu rasopravu MZOS je objavio birokratski formular u kojemu treba dati točnu formulaciju prijedloga. Nisam pravnik i neću ispuniti taj formular. Što sam imao, rekao sam. Ionako ne vjerujem da se u našemu školstvu može nešto bitno popraviti. Dixi et salvavi animam meam.
Iz #1:
Ja bih ovdje ponovo podjsetila da krivulje možemo očekivati na VELIKOM uzorku, a ne u pojedinicim odjelima.
Isto tako, ponovo zaboravljate da nisu svi predmeti jednako teški i da ne možemo od svih očekivati da budu oko prosjeka. Ovo je u stvari izvan teme, ali ne mogu reagirati na težnje da počenemo u nastavi težiti za “postizanjem krivulja”.
Meni je ta ideja prestrašna i dobrano mi digne tlak svaki put.
Pa nije čovjek stroj!
Žao mi je što moram odmah početi ovako, ali imam osjećaj da je autor prethodnog komentara pao s Marsa. U komentaru se nalazi toliko površnih, potpuno promašenih i objektivno *neupućenih* ocjena da bi meni osobno bilo neugodno staviti svoj potpis pod to. Lijepo je biti teoretičar i analizirati stvari izvana, ali kao što ne možete napisati znanstveni rad o korištenju lopate ako je nikad niste uzeli u ruke, onda bi također bilo uputno ne iznositi ovakve gluposti o školskom sustavu općenito ukoliko je zadnji put kad ste nogom kročili na nastavni sat bilo neposredno prije mature.
No, krenimo redom.
“Poznato je da slaba nastava dolazi i od nepisanja priprema za nastavu” je nešto u što sam i ja bio uvjeren. Prvih mjesec dana svog radnog staža. Nakon toga – a naknadno su mi to i službeno potvrdili stariji kolege – sam shvatio da je nastavna priprema samo manje važno pomagalo koje dobro dođe početnicima, ali u velikom broju slučajeva više smeta nego što pomaže. Ako je razred idealan, željan znanja i ako su svi učenici motivirani, onda postoji 66% šanse da će sat završiti onako kako je pripremljen. U svim ostalim slučajevima i sam pokušaj da se ide po zadanom redoslijedu biti osuđen na propast. Jednostavno, nastavnik mora biti fleksibilan i prilagodljiv. I osobnog iskustva, apsolutno svaki put kad sam se pokušao držati pripreme sat je gotovo propao. Ono što najviše pomaže je, recimo, 4-5 natuknica koje trebaju držati kralježnicu sata. Sve ostalo je stvar osobe, kako nastavnika, tako i učenika.
“svaki drugi učitelj ili nastavnik u školskom sustavu ne radi svoj posao kako treba”
Problem je u onome “kako treba”. S obzirom na nastavne programe, vrijeme koje je na raspolaganju za njihovu obradu kao i uvjete rada, “kako treba” je fizički nemoguće izvesti. Problem je što to “kako treba” propisuju ljudi koji su, kao i prethodni komentator, posljednji put kročili u školu negdje oko mature i od tada su potpuno izgubili kontakt sa stvarnošću. Tako je predmet hrvatskog jezika i književnosti zapravo skraćeni kurs iz povijesti književnosti s gramatikom i pravopisom. Predmet povijesti je skraćeni kurts svjetske povijesti bez previše mjesta za razvijanje objektivnog analiziranja uzroka i posljedica nekih događaja. Fizika je skraćeni kurs PMF-ovske Opće fizike. Umjesto da se djecu nauči znanstveno razmišljati i osposobljava da svaki problem riješe tako što će sami pronaći literaturu i sami riješiti zadatak, ide se po područjima fizike i drilaju se šablonski zadaci. U ovom smislu, “kako treba” znači proizvoditi male štrebere koji će naučiti ponoviti ono što ih se naučilo u školi, a o višim razinama znanja možemo samo maštati.
Ovo da ravnatelji “ne idu na nastavu kako se ne bi zamjerili kolektivu, ali zato redovno vrše mobbing nad čistačicama” ne želim ni komentirati. Kakvo je vrijeme na Marsu, kolega?
Rekao bih da pedagozi i psiholozi sasvim uredno rade “svoj posao”, a to je da lopataju gomilu papirologije ne kao izgovor kako ne bi ništa drugo radili, nego zato jer ih država time obasipa i jer netko to mora napraviti inače će biti posljedica. Postoje ogromne primjedbe na njihov rad što se tiče drugih stvari, ali to je predmet za drugu raspravu.
Ono što bi trebalo uvesti kao pravilo jest da svatko tko želi na bilo kakav način sudjelovati u izradi bilo kakvog dokumenta mora prije toga odraditi godinu dana u nastavi. Mislim da bi se onda smanjio ogroman broj morskih gluposti koje su se nagomilale u pravilnicima u proteklih 15-20 godina. Samo, problem je što bi onda neki ljudi morali malo pomoliti nos izvan svojih ureda i nešto *raditi*.
… i još jedna stvar. Ne znam točno kad, ali u proteklih 10 godina satnica matematike je smanjena za jedan sat. To znači za 20 ili 25% (koliko je već bilo prije, 5 ili 4 sata, kako gdje). Međutim, program je ostao isti. Manje vremena, isti posao. Tko je iznenađen što se sve Gaussove krivulje sve više naginju ulijevo? Samo onaj tko se nije potrudio informirati prije nego što je stvorio mišljenje.
Na #3:
Autor “prethodnog komentara” sam bila ja. Onda se tvoj komentar odnosi na mjene? :-)
Pardon, *prvog* komentara. Ti si uletjela između. Ko ti je kriv što se guraš di ne treba :P
“Nacionalno vijeće za odgoj i obrazovanje (u daljnjem tekstu: Nacionalno vijeće) je stručno i strateško tijelo koje prati kvalitetu sustava predškolskog, osnovnoškolskog i srednjoškolskog odgoja i obrazovanja u Republici Hrvatskoj.
Nacionalno vijeće ima predsjednika i četrnaest članova, od kojih je šest iz reda sveučilišnih profesora i znanstvenika, šest iz reda odgojno-obrazovnih radnika iz sustava predškolskog, osnovnoškolskog i srednjoškolskog odgoja i obrazovanja, te dvije osobe izvan sustava odgoja i obrazovanja.
Članove Nacionalnog vijeća imenuje Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Republike Hrvatske.”
E,sad, mene zanima po kojem će se principu birati članovi N. vijeća? Posebno iz redova škole…
Za #2
Poštovana kojegice!
Uvjeravate me da za dobivanje Gaussove krivulje treba velik uzorak (nazdravlje!), ali ne radi se o tome. Prva dužnost ravnatelja, pedagoga ili psihologa u školi jest da prate rezultate nastave, da otkriju navrijeme gdje škripi i da poduzmu odgovarajuće mjere. Ako u nekoj školi 50% učenika mora ići na instrukcije, vjerojatno ćete se složiti da je to zvono za uzbunu. (Što biste rekli da u nekoj bolnici umiire 50% bolesnika?)
Postoji nekoliko načina za utvrđivanje kod kojega nastavnika je nastava slaba. Prvi je taj da mu sjedite na satu i pratite cijeli njegov rad. Kako u školi ima u prosjeku pedesetak učitelja odnosno nastavnika, prije će završiti školska godina nego što će slab nastavnik doći na red. Postoji i drugi način da se izvrši trijaža, a to je povremeno pismeno testiranje učenika (3 x godišnje – standardna metoda u Japanu.) Treći je način sljedeći: Svaki nastavnik ima svoju osobnu krivulju ocjenjivanja, a dobit ćemo je tako da grafički prikažemo raspodjelu njegovih ocjena koje je dao u nekom razrednom odjelu i da vrhove tih pet veličina povežemo krivuljom. Oblik te krivulj osobna je karta tog nastavnika. Dr. Vladimir Mužić te krivulje naziva normalnom (tj. Gausovom), pozitivno asimetričnom, leptokurtičnom, bimodalnom, negativno asimetričnom, platikurtičnom, U-distribucijom, J-distribucijom i pravokutnom distribucijom (“Metodologija pedagoškog istraživanja” III. izdanje, str.384). Osim osobne krivulje promatranog nastavnika, valja snimiti još nekoliko osobnih krivulja provjerenih nastavnika drugih predmeta u tom istom razrednom odjelu. (Podatke dobivamo pregledom imenika.) Praksa je pokazala da se ova druga grupa krivulja uglavnom međusobno poklapa, dok osobna krivulja problematičnog nastavnika ima J-distribuciju, tj. pomaknuta je ulijevo. Ovdje nije važno koliko je učenika u razrednom odjelu. Time je izbjegnut uobičajeni izgovor da se radi o lošem razredu, i kod takvog nastavnika treba poduzeti odgovarajuće korake, uglavnom pomoći mu u stručnom usavršavanju ili mu dati otkaz.
(U privatnim srednjim školama u SAD ne postoji stalni radni odnos, već se potpisuje na godinu dana svake jeseni. Ravnatelj i njegov pedagog (educationalist) intenzivno obilaze nastavu i pouzadno znaju s kim će najesen obnoviti ugovor. Kako Vam se ovo sviđa? Novac za školarinu je privatni i tu nema šale.)
Ovo nije mjesto za održavanje seminara iz parametrijske statistike, pa ne bih duljio. Navedite mi školu u Hrvatskoj koja je odgovarajućim mjerama smanjila postotak učenika koji idu na privatne instrukcije. Mislim da smo se razumjeli.
Na #8, ali i na mnoge druge postove i javno napisane članke. Citiram:
Ako u nekoj školi 50% učenika mora ići na instrukcije, vjerojatno ćete se složiti da je to zvono za uzbunu. (Što biste rekli da u nekoj bolnici umire 50% bolesnika?)
Postotci 50%, 60% pa i do 90% mogu se pročitati na ovakvim forumima pa i u našim novinama.
Matematika se spominje kao najveći bauk kad su instrukcije u pitanju.
Upotrijebit ću zato malo matematike. Ako jedan nastavnik drži nastavu u razredu s 30 učenika i ako (samo 50%) tih učenika mora uzimati privatne instrukcije koje se drže uglavnom lice u lice, koliko nastavnika za održavanje tog posla trebate imati? Dodatni podaci: Tjedno imate 4 sata nastave u razredu, jedan do dva sata instrukcija. Nastavnik u školi drži 20 sati, a kućni budžet popravlja s pet dodatnih sati instrukcija tjedno.
Neka svatko po svojim mogućnostima odredi kvocjent: Broj nastavnika koji drže instrukcije/Broj nastavnika u školama, pa i po cijenu da uzme instrukcije u tu svrhu. Za korekciju čuda koje ćete dobiti, uzmite u obzir i to da nastava traje devet mjeseci, a instrukcije obično dva puta po mjesec dana.
Postoje neke laži koje ponavljanjem prelaze u istinu. Ovo je jedna od njih. No, nešto drugo je još interesantnije. Recimo da 60% naših učenika uzima instrukcije. Istovremeno 70% njih završava školovanje s odličnim uspjehom. Citiram iz #1:
Siguran sam da većina onih koji to rade nemaju slabe ocjene. Oni žele, na lak način, doći do boljih ocjena. Zašto to žele mislim da ne treba objašnjavati. Siguran sam da je promjena odnosa učenika prema učenju i važnost dobivene ocjene neusporedivo važniji razlog za instrukcije od lošeg poučavanja nastavnika.
Nastava matematike se nije gotovo nimalo promijenila desetljećima. No, u doba kad sam ja išao u gimnaziju NITKO iz mog razreda nije uzimao instrukcije. Naravno, kolegijalnog pomaganja je itekako bilo. Želite li reći da su danas nastavnici neusporedivo lošiji nego prije, nesposobni da ikog išta nauče? Ne, to nije istina.
I na koncu nešto tek indirektno vezano uz instrukcije. Zbog čega škole stranih jezika imaju pozitivan halo efekt, čak i onda kad učenik pohađa tečaj jezika koji uči u školi? Zašto se treniranje u sportskom klubu blagonaklono gleda, iako u svim školama imamo organiziran tjelesni odgoj? Mnoga djeca od najranije dobi uče instrument ili pohađaju baletne škole. Zašto bi onda stjecanje dodatnih znanja iz matematike bilo proskribirano? Zar zaista mislite da škola može svima pružiti znanje do njihovog kapaciteta poimanja? Zar zaista mislite da su svi učenici jednako osposobljeni da to znanje usvajaju u skupnoj nastavi i da im nastavnik u tako velikoj grupi to može osigurati? Kad se na ove posljednje postavi imperativ dobivanja visokih ocjena, što im preostaje učiniti?
Siva ekonomija meni je jedini načelni razlog protiv instrukcija. S obzirom na stanje u društvu mnogi ni to ne uzimaju za zlo. No, nadam se da ćemo uskoro imati dovoljno dopunskih legalno organiziranih matematičkih škola, skoro koliko i jezičnih. Kad već država nikako ne želi podržati organiziran rad te vrste u javnim školama, što bi bilo jedino razumno rješenje i za one željne znanja i one oskudne u njemu.
Na %8:
Gaussova krivulja i ocjenjivanje! Ispričat ću vam jednu dobru anegdotu s time u vezi.
Na našem elitnom fakultetu implementirana je Bolonja prema svim zamislima što bi to trebalo značiti. Pa tako, da bi se stalo na kraj velikom broju izvrsnih ocjena (pogotovo na višim godinama), propisano je da ocjenjivanje mora slijediti Gaussovu krivulju. Da tu ne bi bilo zabune, implementacija tog pravila je bila:
15% najbolje rangiranih studenata dobiva ocjenu izvrstan,
35% sljedećih dobiva ocjenu vrlodobar
35% zatim ocjenu dobar
15% ocjenu dovoljan.
Pri tom je važan samo rang, kako bi se izbacili efekti neodmjereno postavljenog ispitnog testa. Savršeno! Konačno Gaussovo ocjenjivanje u praksi!
Trebalo je proteći samo tri godine da povratna sprega ovaj sustav ugura u ravnotežno stanje. Više od 60% studenata u gotovo svim predmetima s prve dvije godine studija uguralo se u raspon od 50 do 55 bodova.
Čaša se prelila jedne godine kad u važnom predmetu s prve godine studija nije bilo niti jedne ocjene dovoljan. Svi koji su dobili 50 bodova imali su ocjenu dobar, a s 51 bod se zaradila ocjena vrlo dobar! Broj studenata (s onima koji su ponovo slušali predmet) 900. Poprilično dovoljno za ocjenjivanje “po Gausu”, zar ne? Svakako, više nego u razrednom odjeljenju.
Srećom sustav je danas promijenjen i postavljene su ponovo fiksne granice bodovnih pragova. Toliko o normalnoj krivulji u praksi. Možda će nekoga zanimati i teorijsko obrazloženje, uz još ponešto dodatnih primjera.
Za #3
Poštovani kolega!
Da Vam odgovorim s Marsa.
Ad 1. (Ne)pisanje priprema: “… shvatio sam da je nastavna priprema samo manje važno pomagalo koje dobro dođe početnicima, ali u velikom broju slučajeva više smeta nego što pomaže.” (Podebljao B.P.) Čini mi se da spadate u onu grupu nastavnika koji prve godine rada dosegnu svoj maksimum i zatim do kraja života vrte staru ploču iako se u međuvremenu promijenila cijela ljudska civilizacija. Bilo bi dobro da svoja dragocjena iskustva priopćite znanstveno-nastavnom vijeću Učiteljskog fakulteta da prestanu trabunjati gluposti i mrcvariti studente blesavštinama koje će im u radu više smetati negoli pomagati. Ja nisam govorio o formalistički propisanim pripremama, već o pripremama općenito: Usklađivanje i izbor gradiva, usklađivanje raspoloživa vremena s mogućnostima učenika pred nama, kao i razlikovanje bitnoga od sporednoga, moguće je samo ako prije nastupa dobro promislimo što i kako ćemo raditi i kako ćemo u rad uključiti i stečena iskustva (kojima nema kraja). Nemojmo očekivati da netko drugi obavi taj posao – to je naša dužnost. Normalno je da nastava nije snimanje filma prema knjizi snimanja, već da se u reagiranju na nastavi služimo i svojom inteligencijom – ako je imamo. Ako radimo isključivo na osnovi stečene rutine, naša nastava brzo će zastarjeti.
Ad 2. “Svaki drugi učitelj u školskom sustavu ne radi svoj posao kako treba.” (Citirana moja rečenica.) Ovo sam zaključio iz činjenice da 55% svih učenika ide na instrukcije, pa je matematički izvjesno da u cjelini oko 50% nastavnika ne radi svoj posao kako treba, što znači svaki drugi. Imate li neku drugu logiku?
Pozivate se na nedostatak vremena za obradu propisanoga gradiva. Jeste li čitali nastavni program? On je pisan toliko uopćeno da nema nikakve zapreke da nastavnik prilagodi količinu (odnosno dubinu) gradiva raspoloživu broju sati. Udžbenik nije program. Najlakše je “uzimati novo gradivo”, naročito onima koji se ne pripremaju za ponavljanje i utvrđivanje gradiva i inače neracionalno koriste nastavni sat. Priča da će u suprotnome dobiti otkaz je izmišljotina. Navedite mi jedan jedini primjer!
Ad 3. “Predmet povijesti je skraćeni kurs svjetske povijesti; fizika je skraćeni kurs PMF-a…” itd. Vi prigovarate nastavnome programu što je znanstveno strukturiran, a to je njegova prednost, a ne nedostatak. Kako biste ga Vi strukturirali? “Drilanje šablonskih zadataka” je odluka nastavnika – umjesto da se pripremi za dvosmjernu komunikaciju s učenicima i provjeri jesu li razumjeli gradivo. Da učenici nisu shvatili gradivo glavni je razlog masovnog odlaska na instrukcije. Osim toga, škola je dužna po zakonu organizirati dopunsku nastavu za slabije učenike. Koliko ih je u Hrvatskoj to i učinilo?
Ad 4. “Činjenica je da ravnatelji uglavnom ne idu na nastavu”. Uz osjećaj nekompetentnosti jedan od razloga je i nezamjeranje kolektivu, a naročito onim nastavnicima za koje se zna da loše rade. Slučaj mobinga nad čistačicama ravnateljice koja u pet godina svoga mandata nije posjetila nastavu: znam za konkretan slučaj, pa sam ga naveo. (Tipičan primjer Peterova načela.)
Ad 5. “Pedagozi i psiholozi također ne rade svoj posao. Umjeto toga ispunjavaju silne formulare koji ničemu ne služe.” Nisam rekao da su oni krivi za to. Kriva je državna birokracija koja izmišlja sebi posao kako se ne bi prokužilo da su nepotrebni.
# 4: “Smanjenje broja sati matematike za jedan sat.” Kriv je MZOS koji nije u Zakon unio odredbu da je učitelj ili nastavnik kao stručna osoba dužan uskladiti gradivo s rapoloživim vremenom. Mjerilo je učenik (didaktički trokut). U starom Zakonu o osnovnoj školi stajala je odredba da je nastavnik samostalan u metodičkom oblikovanju nastave. U današnjem Zakonu toga nema, i ne vidim da ga ima u Prijedlogu izmjena i dopuna.
Dragi kolega, pozdravljam Vas s Marsa.
Na #11:
Meni se čini da Vi niste pročitali program s razumijevanjem, kad ovako razgovarate.
Naime, kad idem na obradu gradiva 5. razreda (matematika), onda pred očima nemam samo program 5. razreda (koji je, kako kažete, općenito pisan), već pred očima imam i programe onih razreda koji slijede (i onih u OŠ, ali i u SŠ). Dakle, nije mi bitno što u programu piše samo u vezi ovog gradiva koje trenutno obrađujem (pa da ne moram ići preduboko i preširoko, jer u programu to niti jasno ne piše), već ta dubina i širina imaju veze i sa time što će gradivo koje sad radim biti podloga za ono što ću raditi kasnije. Dakle, moram proraditi i detalje bitne za ona gradiva koje ćemo raditi kasnije. Nemam ja tu neke velike slobode ići pliće jer usklađujem s vremenom koje mi je na raspolaganju, a nikakvih posljedica neće biti.
Uopće se ne radi o problemu otkaza! Radi se o tome da će djeca imati problema kasnije kad im neko gradivo zatreba, ako ga niste stigli s njima pošteno proraditi, a oni još nisu na nivou da samostalno savladavaju dijelove gradiva.
I radi se o tome da se osjećate nezadovoljno i neuspješno jer ste svjesni toga da niste posao odradili kako treba.
Ja inače jeko često koristim pisane pripreme i puno pažnje poklanjam njihovoj izradi, ali mi to ne pomaže da otklonim problem velikog nedostatka vremena.
Ja jesam za dvosmjernu komunikaciju i pokušavam je što više koristiti, ali mogla bih je koristiti još više kad ne bi bilo tog vrabičnog nedostatka vremena. Jer, “drilanje šablonskih zadataka” je nešto na što ćete potrošiti puno manje vremena nego na dvosmjernu komunikaciju i na nastavu u kojoj će učenik sam otkrivati stvari.
Nedostatak vremena je jako nezgodna stvar, koja jako unazađuje kvalitetu nastave!
Ali, koliko vidim iz svih Vaših dosadašnjih mailova, Vi ste uvjereni da, iako ne radite u nastavi, bolje od nas koji tu radimo, znate da tog problema uopće nema. A taj moj problem je vjerojatno posljedica moje nesposobnosti. I još idem javno pričati o tome!!! :-))))
Znate li da se dopunska ne može učitelju staviti u prekovremene sate?
Imate redovnu nastavu + 1 sat dopunske + 1 sat dodatne, i to vam je puno radno vrijeme. Pri tom neki razredi ostaju bez dopunske i dodatne, ali, kao što sam rekla, oni ne mogu ići u prekovremene. A ako bi i mogli ići, otkud nekome pravo da me tjera da se iscrpljujem prekovremenima (ako ne želim)?
Nije dopušteno smanjiti broj sati redovne nastave pa da se dopunska i dodatna stave u normu i rade u većem broju. To je državi preskupo!
Nama je na našim stručnim skupovima rečeno da sami planiramo koliko ćemo sati koristiti za što. Otkud vam to da mi učitelji nemamo pravo na to? Pa u programu ne piše koliko sati ide na koju nastavnu jedinicu…
Ali stalno zaboravljate da ono što učimo ove šk.g. utječe na ono što ćemo učiti iduće šk.g., ovogodišnje je gradivo podloga za buduće gradivo. I to nam određuje koliko duboko i široko sa gradivom trebamo ići, nema tu neke prevelike “slobode za rasterećenje”.
Bar u matematici.
Toatalno smo off topic!
Baš!
Diskusija o prijedlozima ovog zakona treba uključivati konkretne prijedloge.
Nastavnici se slažu da su programi nekih predmeta preopširni da bi se mogli kvalitetno obraditi i da se nastava svodi na jurnjavu, nakon koje su najiscrpljeniji učenici. Iz iskustva vidim da neki nastavnici nisu proučili razlike u obveznim i proširenim sadržajima, ali ovo nije tema, o tome treba govoriti kad se konačno netko sjeti urediti nastavne planove i programe i povesti računa o (ne)kvaliteti odobrenih udžbenika koji bi morali više naglašavati spomenute razlike. Što se konkretnih prijedloga tiče ja bih predložila da se više ne pišu zakoni koji su mrtvo slovo na papiru i koje nitko ne poštuje. Na primjer, i u sadašnjem Zakonu postoji odredba o stručnom usavršavanju nastavnika, čak i o licencama koje treba obnavljati svakih 5 godina, a koje u praksi ne postoje. Nedavno je ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje izjavio da na stručna usavršavanja dolazi samo trećina nastavnika, u čemu je možda pretjerao, ali je istina da jedan broj nastavnika ne predaje dobro. Otkad sam u sustavu upoznala sam nastavnike koji su bili teški alkoholičari, psihički nestabilne osobe ili su jednostavno loše radili jer se previše improvizirali ili očekivali da će djeca sve sama napraviti. Nikome se od njih nije ništa desilo unatoč brojnim roditeljiskim pritužbama. Učitelji postoje od Starog vijeka. Nitko ne očekuje da svi učitelji rade savršeno, ali određene etičke i profesionalne granice moraju biti čvrsto postavljene. Jer ako učenik ima 15 ili 17 predmeta dovoljno mu je 2-3 loša nastavnika. A često ih je više. Dakle, konkretan bi prijedlog bio da licence postanu stvarnost i da se gube na godinu dana, ili duže, kod težih povreda radnih dužnosti. Postoji jednostavna metoda utvrđivanja valja li sustav, obrazovni ili neki drugi, ili ne. Mjerenje očekivanih ishoda. Kod nas su rezultati katastrofalni.
Naravno, bit će zanimljivo i vidjeti nove članove Nacionalnog vijeća. Dobro je da se netko sjetio da bi u tom vijeću trebalo biti više nastavnika, u Vijeću za NOK je, čini mi se bila, jedna nastavnica iz neke Medicinske škole u Osijeku ili gdje već.
Glede Gaussa, ove je godine na zagrebačkom FER-u srednja ocjena vjerojatno oko 2.5, od onih koji su položili predmete. A na nekim predmetima je pola studenta palo. Nešto se čudno događa sa svim tim reformama. Pitanje je do kada ćemo lažirati rezultate i pretvarati se da dobro radimo.
Na #15 i #16
Prema Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi “program, postupak i način stjecanja, izdavanja i obnavljanja licencije za rad učitelja, nastavnika, stručnih suradnika i ravnatelja te prava i dužnosti koje proizlaze iz stavka 1. propisuje ministar.” (str. 44). Bez tog dokumenta licencija je mrtvo slovo na papru. Umjesto da stučna javnost raspravlja o tom krucijalnom dokumentu Ministarstvo nudi promjene zakona i stavlja na javnu raspravu 28 minornih, da ne kažem izmišljenih problema, u obrazovnom sustavu koji navodno “imaju zadatak stvoriti preduvjete za kvalitetniji rad u školama, s posebnim naglaskom na prilagodbu pojedinih odredbi u korist učenika i škole za bolje znanje učenika koji neće učiti samo za ocjenu nego i za život”. Zamagljivanje stvarnosti, ništa više od toga. Ili ti ljudi u ministarstvu jednostavno ne razumiju funkioniranje sustava u kojem rade?
Kad govorimo o licenciji, govorimo o kvaliteti rada približno 50 000 ljudi u obrazovnom sustavu.To je ishodišna točka za početak bilo kakvih promjena u obrazovnom sustavu RH – bez kompetentnih i kvalitetnih nastavnika bilo kakve promjene u sustavu uopće nisu moguće. To je vrlo lijepo pokazao projekt HNOS-a. Tadašnji ministar i znanstvenici koji su kreirali projekt tu su činjenicu ignorirali. Slijedeće godine se kreće u realizaciju novog projekta – Hrvatskog kvalifikacijskog okvira, a jesu li preduvjeti za njegovu realizaciju osigurani?U projekt je uložen golem novac, vrijeme i rad velikog broja stručnjaka iz zemlje i EU. Bez licencije i ozbiljnog i promišljenog stručnog usavršavanja nastavnika, ravnatelja i stručnih suradnika u srednjim školama projekt ostaje mrtvo slovo na papiru.
Dakle, vlada i ministar bi trebali konačno donijeti konkretne odluke o uvođenju licencije za učitelje, nastavnike, ravnatelje, stručne suradnike, ne zato što ih zakon na to obvezuje već zato što ona ima stratešku važnost za daljnji razvoj Hrvatske i konačno izdvojiti novac iz državne blagajne za nju, i također davanjem prioriteta tom pitanju u budućoj Strategiji otvoriti mogućnost da se potraži novac i druga pomoć u EU jer novaca i stručnjaka očito u Hrvatskoj nema dovoljno. Razlog što smo iz predpristupnih fondova izvukli svega nešto više od 30% raspoloživih sredstava je upravo nepostojanje jasne Strategije. Hrvatska nikada nije imala jasnu viziju i strategiju svog razvoja na to nas desetljećima upozoravaju stručnjaci izvana. Ali mi njezino stvaranje redovito pretvaramo u bezvezno piskaranje i prepisivanje dijelova pojedinih dokumenata, umjesto da se ozbiljno i stručno time pozabavimo. I kad naši ministri okupljaju stručne timove za izradu strategije gdje traže ljude? Odlaze u “najskuplji starački dom u Hrvatskoj” i njezinim pojedinim članovima daju u ruke izradu Strategije. Onda se čudimo gdje smo.
N kraju, bojim se da novi ministar i vlada, kao i društvo u cjelini, osobito stručna javnost, tu problematiku još uvijek nisu osvjestili i da ćemo mi u narednih četiri godine i dalje tonuti prema dnu.
na #16.
“Glede Gaussa, ove je godine na zagrebačkom FER-u srednja ocjena vjerojatno oko 2.5, od onih koji su položili predmete. A na nekim predmetima je pola studenta palo.
Nešto se čudno događa sa svim tim reformama.”
Slazem se s Vama.
Svi koji pricaju o Gaussovoj raspodjeli ocjena na ispitima, ne znaju odakle ta raspodjela potjece a ni cemu sluzi nastava.
Ako napravim ispit na pocetku nastave svi ce studenti pasti. Dakle, tu nema Gaussove raspodjele.
Ako naucim sve sto je potrebno znati i studenta kojemu najsporije ide,
skoro svi studenti na ispitu postignu ocjenu izvrstan. Dakle ni tu nema Gaussove raspodjele.
Srednja ocjena 2.5 govori samo jedno: da nastavnik ispredaje svoje i uopce se ne brine, a niti ga zanima, jesu li to sto je ispredavao studenti naucili ili nisu.
Dakle ocjena 2.5 nije cak ni ocjena nastavniku, njegova je ocjena jos niza!
Ja takovog covjeka uopce ne zovem nastavnikom. To je covjek nedostojan nastave,
Koliko takovih ima kod nas? Kao salate. Koliko ih ima u Njemackoj? Jos vise!
Na #17:
Meni zapravo uopće nije jasno o čemu se tu priča.
Jer, već godinama mnogi nastavnici govore da ih ravnatelji ne puštaju na mnoge stručne skupove. Ne samo da ravnatelj ne želi platiti kotizaciju, pola dnevnice i što već treba, već i u slučajevima kad nastavnik sam želi ići i uplatiti iz svog džepa, ravnatelji mu znaju braniti odnosno ne pustiti ga s nastave (naći ni naći i platiti zamjenu).
Prije par mjeseci slična se priča doselila i u moju školu. Negdje u siječnju (ako se dobro sjećam) imali smo sjednicu na kojoj je ravnateljica rekla da nemamo novaca ni za grijanje (smrzavali smo se neko vrijeme u školi), a rekla je da nema više ni odlazaka na državne stručne skupove (na županijske da, ali na državne ne). Jednostavno, nema novaca.
A ako se dobro sjećam, pričalo se da bi za svakog nastavnika bili obavezni odlasci na županijske skupove 3 puta na godinu, i odlazak na državni jednom u dvije godine.
A novaca sve više i više nedostaje.
Prije mjesec dana smo ostali bez tonera na laserskom printeru, i nije kupljen sve to vrijeme.
Prošli tjedan je i toner na fotokopirnom otišao, i nekoliko dana smo i bez njega. Kppiramo na fotokopirki u ravnateljičinom uredu, ali vrlo ograničeno.
Puno drugih stvari se također smanjilo, osjeća se oskudica na sve strane.
U Zakon se može zapisati što se hoće o našem stručnom usavršavanju, a i ministar može donijeti odluke kakve hoće, ako se ne osiguraju sredstva za to.
Isto će biti kao i sa dopunskom nastavom – u Zakonu piše da je obavezno organizirati je, a tamo gdje se treba nekome platiti za njeno održavanje, tamo stvari zapnu pa se ona ipak ne drži. I nikom ništa, normalno za RH.
Ono što mene smeta, je što ministar uz izmjene koje misle da su bitne, uopće ne spominje to što i dalje nemamo prijemne za upise u srednje škole ili malu maturu, a niti ikakav drugi način da djecu koja se upisuju na istom mjestu, rangiramo po zajedničkom kriteriju, već se i dalje, dakle, nastavlja rasulo o kojem sam već puno puta pisala – svakog ocjenjuje njegov učitelj, dakle, kriteriji su raznovrsni…
I nikog briga i dalje!
“Dakle, vlada i ministar bi trebali konačno donijeti konkretne odluke o uvođenju licencije za učitelje, nastavnike, ravnatelje, stručne suradnike, ne zato što ih zakon na to obvezuje već zato što ona ima stratešku važnost za daljnji razvoj Hrvatske …”
Dok se jasno ne definira tko je za što odgovoran u sustavu odgoja i obrazovanja i dok organizatori propalih reformi i nastavnici s lošim ishodima rada ne počnu odgovarati za svoja djela neće biti pomaka. Do sada je obrazovni sustav bio preslika stanja u društvu. Svatko je radio što je htio i nitko za ništa nije odgovarao. Sviđa mi se nedavna izjava gospođe Avberšek iz Sindikata zdravstva koja kaže da dobar sindikat ne brani radnika pod svaku cijenu i dok svi ne počnu tako rezonirati neće nigdje biti pomaka.
Na kraju će ispasti da će roditelji prije pokrenuti obrazovnu reformu jer je, izgleda, obrazovanim roditeljima jasno da je naš obrazovni sustav najzaostaliji u Evropi, hvala Bogu, konačno smo tu izjavu čuli i na državnoj televiziji. I najkorumpiraniji.
Glede prosjeka 2.5… Prosjek je puno manji kad se uvaži da je više od pola studenata palo. Ne može se reći da je sastav studenata loš (pitam se je li igdje bolji nego na FER-u) ili da nisu motivirani.
Glede stručnih usavršavanja… Neki kolege rade tako očajno da i studenti koji su im na praksi rade bolje od njih. Učenici to sami vide. Kolegice Horvatek, želite li par primjera?
Glede dopunske i dodatne… Nekima je u satnici, ali ju ne održavaju.
Glede nastavnika… Znam gdje nisu nedostojni nastave. U privatnim školama. Ali tamo je sastav učenika loš.
Matura košta desetine milijuna kuna godišnje i pokazala se loša. Da sad krenemo grlom u jagode u malu maturu zato jer je gužva u desetak škola u Hrvatskoj?! Pa neka te škole naprave prijemni. Na maturi su neki od organizatora zaradili stotine tisuća kuna, oni su sigurno dušom i tijelom za maturu.
Na #21
To su posljedice uvođenja kvazidemokeacije u obrazovni sustav, umjesto reda, rada i discipline.
Ma #21:
Pa i sama znam i za dobre i za loše primjere. Uopće ne osporavam da ima onih koji rade u nastavi a nije im mjesto tamo. Takvima nikakvo stručno usavršavanje neće pomoći.
Na #21:
A nekima je samo 1 sat tjedno dopunske u satnici, ali drže i po 2-3 tjedno (u prosjeku), jer pred natjecanja pojačaju broj sati. Pa, ako se plasiraju na županijsko, ili čak na državno, to “poduplavanje” sati dovede do 3 puta veće satnice od one za koju je nastavnik plaćen.
U nekim slučajevima, naravno.
Ne moramo u malu maturu, možemo se vratiti na prijemne za SŠ.
I ne radi se o desetak škola u RH.
U mnogim srednjim školama na upisima ima učenika koji ostaju ispod crte! A upisuju se na temelju ocjena koje nisu dobili svi po istom kriteriju, daleko od toga!
I opet na #21:
Eh, kad bi to bilo tako jednostavno…
I kad bismo zaista u RH imali skupinu ljudi koja je toliko zapaljena da nezaustavljivo navali u dobrom smjeru…
Da, obično smo u RH imali skupine koje su nezaustavljivo krale. Ili druge skupine koje su šutjele, mada su vidjele što se događa. Ono što nam sada u ovoj očajnoj situaciji treba u svakom segmentu društva su skupine stručnih i poštenih ljudi. Stručnih, da uvide probleme i ukažu na rješenja, poštenih, da ne podrede sve vlastitoj koristi. Inače ćemo stalno dobivati neobećavajuće prijedloge promjena zakona koji se nisu poštovali ni u starom obliku. Da ispadne da se nešto radi.
na #17
Osobno učitelje dijelim na tri skupine:
1. Učitelji koji su po svoj vizijama preteče vrsnih učitelja
(rezilijentnost im je ne samo razumljiva već i primjenljiva!)
2. Vrsni predavači i učitelji
3. Indiferentni učitelj
Učitelji nisu bili spremni za HNOS, veliki broj ga uopće nije niti razumio, a kamoli primjenjivao. Kod nas sve ide inverznim putem. Osobno,nakon završenog studija fizike na PMF-u, 15.god.rada u školi, mogu samo imati osjećaj frustracije jer mi je usavršavanje dotaklo maximum unutar ŽSV i ponekog Simpozija. I pitam se često : I to je to? I to je sve? Po vlastitoj djeci mogu najbolje shvatiti apsurd metoda koji se primjenjuje u našem obrazovanju. Hrpa činenjica, vještine zakržljale. Lociranje problema – beznadno. Za početak prihvatiti najednostavniju činjenicu … Učitelji trebaju poučavati učenike 21.stoljeća, a ne učenike kakvim ih oni zamišljaju da bi trebali biti!
U sklopu javne rasprave o nacrtu prijedloga izmjena i dopuna Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama, udruga “Nastavnici organizirano” poslala je Ministarstvu znanosti i tehnologije svoje primjedbe i prijedloge.
Prvi komentator je dobro rekao da novi prijedlozi zakona neće promijeniti ništa bitno. Slažem se. Dodajem da se postojeći zakoni i pravilnici ne provode i da zato nitko nije odgovarao. Ili skoro nitko. Znam višegodišnje ravnatelje škola koji nemaju pojma o odredbama zakona čije bi provođenje trebali kontrolirati. U tom kontekstu bilo kakve promjene Zakona su nepotrebne, posebno kad ništa bitnoga ne donose u sustav koji vapi za poboljšanjem.
Problem problematičnih učenika bi se u osnovnoj školi u 90 posto slučajeva riješio ranijim razdvajanjem djece. Dobili bi zdravu konkurenciju u razredima, a nastava bi bila prilagođenija djeci i njihovim mogućnostima. Sada je strašno uprosječena i često slabiji učenici zaključe da se mogu dokazivati jedino lošim ponašanjem.
Nastava nam je užasno neekonomična i dosadna i takva će ostati jer nastavnike obično ništa ne obvezuje ili motivira, osim vlastite savjesti, da ju moderniziraju i prilagode potrebama učenika, mature ili čega već god. Većina odobrenih udžbenika je loše kvalitete i po njima se ne može dobro raditi. Licence za ravnatelje se spominju već deset godina. Postojeći Zakon iz 2008. propisuje licence za učitelje koje se trebaju obnavljati svakih 5 godina, ali sam postupak obnavljanja nije nikada utvrđen. Članak 117. je kao neki lijepi ukras Zakona koji nitko ozbiljno ne shvaća i nije jedini takav članak.
Dakle, čemu svi ti Zakoni i Pravilnici?! Da dovedu roditelje i učenike u zabludu. Ako naprave glupu grešku da ih prouče i zaključe da bi to tako moralo biti. Neki nastavnici to nisu napravili, poučeni su činjenicom da je puno ministara i zakona prošlo, a nastava se i dalje najčešće održava kao prije 50 ili 100 godina. Pa su rezultati, kako je drugi komentator rekao, loši i s najboljim što je hrvatska majka rodila.
I da, zatvoriti javnu raspravu već 14.lipnja pokazuje da oni koji odlučuju o obrazovnoj politici zbilja ne znaju kako sustav funkcionira u praksi.
Na kraju nisam napisala glavni prijedlog. Predlažem da se umjesto osnivanja Nacionalnog vijeća pozovu strani promatrači i ocjenjivači sustava jer su sva dosadašnja takva vijeća previše brinula o interesima pojedinih lobija i čuvanju nastavničkih mjesta, a premalo o potrebama i interesima učenika. Teško je sačuvati neutralnost u takvim stvarima, posebno u našim (do sada neetičkim i nemoralnim) uvjetima, zato bi neutralni ocjenjivači bolje obavili stvar.
Imam još jedan prijedlog. Danas sam razgovarala s djevojkom koju sam 4 godine spremala za natjecanja iz matematike, sada je treći razred gimnazije. Najgenijalnije je dijete u mojoj karijeri, nisam joj predavala, samo sam ju spremala za natjecanja. Zadatke iz matematike koje ona rješava ne bi riješilo 99 posto nastavnika u osnovnoj i srednjoj školi.U osnovnoj 99.9 posto. Kaže da sve iz biologije zaboravi, da mali tekst u udžbeniku iz sociologije mora pročitati pet puta da ga shvati, da su i udžbenici iz geografije i kemije užasni, itd. Srećom, njeni joj nastavnici “prevedu” većinu gradiva. Kako je učenicima koji nemaju “prijevode” i nisu genijalni kao ona?!
Dakle, prijedlog je da se dopusti nastavnicima izrada skripti. To bi moglo obuzdati ona mučna diktiranja, prepisivanja ili hvatanja “prijevoda”. A i da se pozove na odgovornost komisije koje su odobravale udžbenike koji su po svim udžbeničkim standardima neupotrebljivi.
Na #31:
Samo za srednju ili i za OŠ?
Naime, ja sam izradila već tolike materijale za učenike, koje kopiram, dijelim itd.,da bi mi sigurno bilo jednostavnije napraviti skriptu pa da oni nju kupe umjesto udžbenika.
Ovako, zbog velike količine kopiranja, malo me mrko gledaju u školi, a i zbog nedostatka novca moglo bi se desiti da se kopiranje ukine. I gdje sam onda?
Na diktiranju i korištenju onoga što ima u udžbeniku (i što mi nije dovoljno dobro).
Dakle, meni bi čak i odgovaralo da se odobri izrada skripti od strane učitelja, pa da njegovi učenici rade po materijalu koji učitelj odredi.
Samo, ne znam kako bi to funkcioniralo u ostatku RH…
A ne znam ni koji sve tehnički problemi u vezi izdavanja tih skripti postoje…
Ne znam zašto niste zadovoljni udžbenicima iz matematike, meni su neki jako dobri. Stvar je u izboru zadataka i objašnjavanju u kojem nema puno teorije. I udžbenici iz fizike su, uglavnom u redu, u srednjoj je školi daleko bolje raditi po njima nego po žutoj zbirci koja je jako loš izbor glavnog nastavnog sredstva. U osnovnoj je meni Fizika A i Fizika B bila bolja od svega do sada, vidi se da su novi udžbenici napisani na brzinu i zato su lošiji od starih udžbenika, ali može se po njima raditi. U fizici i matematici smo, i tako, mi presudan faktor, ali u “štreberskim” predmetima je udžbenik jako bitan jer se inače nastava svede na diktiranje, prepisivanje s prezentacije ili hvatanje nastavnikovih riječi. Zbog toga predlažem skripte jer mi je mučno kad netko kaže da u gimnaziji u 21. stoljeću uči iz bilježnice. Kad predajem astronomiju, za koju ne postoje udžbenici po razredima, učenicima pripremim materijale iz kojih mogu učiti i ne svedem sat na diktiranje sadržaja koje obrađujemo.
Neki udžbenici NE VALJAJU. Pisani su protivno udžbeničkom standardu i zdravom razumu. Zato bi trebalo odobriti da nastavnik može napraviti svoju skriptu, a ne da se u popis udžbenika koje će učenik kupiti stavlja neupotrebljiva knjiga po kojoj nastavnik uopće ne radi. Mada, istina je da u nekim predmetima postoje dobre knjige, a nastavnici biraju užasne i to meni definitivno nije jasno.
Inače, nije mi jasno zašto neki nastavnici matematike kopiraju učenicima iste tipove zadataka kakvi postoje u udžbenicima. To mi, bez uvrede, ja ne znam kakvi su vaši materijali, izgleda loše, jer takvi zadaci nemaju rješenja i učenici nisu sigurni jesu li dobro riješili. Tako se radi u gimnaziji koju pohađa moj sin i uočila sam da su neki od tih zadataka samo preokrenuti zadaci iz udžbenika, rukom prepisani. Tako čovjeku pada na pamet ona brojka o velikom broju učenika koji pohađaju instrukcije iz matematike. Ako ništa drugo da provjere rješenja jer ih u tim materijalima nemaju.
Za #32
Pratim Vaše pisanje o matematici na ovome portalu od samoga početka, a i inače sam pratio te rasprave 40 godina koliko sam bio u prosvjeti. Opći zaključak: matematika je užasno teška, komplicirana, mnogima nerazumljiva, nema dovoljno sati i nastavnici se nalaze pred gotovo nemogućim zadacima, jako se naprežu itd. Zanima me Vaše mišljenje: bi li se stanje u nastavi matematike koliko-toliko normaliziralo kada bismo jednostavno izveli “fazni pomaki”, tj. da se matematika npr. u šestom razredu OŠ predaje prema programu petog razreda uz udžbenik petoga razreda – i sve tako do velike mature? Što bi se po Vašoj procjeni u tom slučaju dogodilo u nastavi matematike i uspjehu učenika; kako biste Vi to doživjeli i osjetili? Ovo je, dakako, samo hipotetsko pitanje, ali me jako zanima. Srdačan pozdrav #1.
Hvala, na žalost, ja teorijski nisam stručna za nastavu matematike. Inženjer sam fizike s diplomom zg pmf-a i sticajem okolnosti predavala sam osam matematiku u osnovnoj školi. I imala dosta uspjeha u tome, s jednim razredom godišnje. Moja iskustva su praktična i mogu Vam ih iznijeti.
Taj fazni pomak ne bi ništa riješio. Problem je u više toga.
Ne znam koliko ste upoznati sa zadnjim otkrićima neuroedukacijske znanosti, ali ukratko, u većem dijelu mozga se maksimum sinapsi doseže između 10 i 12 godine života. Nakon toga broj sinapsi ovisi o tome koje dijelove mozga učenik koristi. Naš je obrazovni sustav baziran na memoriranju podataka, bez razumijevanja. Npr. kad učeniku 6. razreda kažete na satu povijesti da su Slaveni živjeli između Baltičkog mora na sjeveru i Karpata na jugu on to memorira bez razumijevanja jer će zemljopis Evrope učiti iduće godine. Po meni, glavni problem očajnih rezultata matematike je u tome što se djecu, globalno, uči bubati, a ne razmišljati. Prizivanje “nabubanog” podataka “zapali” sićušni dio mozga, kad učenik razmišlja “gori” više od pola mozga. U vrijeme kad sam ja išla u školu dobar matematičar je bio u svemu dobar, sada uviđam da “štreberi” koji su prosječni matematičari postižu uspjeh, a matematičari propadaju.
Tako propada i sustav, jer djevojka koju nagovaram da studira medicinu jer je zbilja genijalna, takav liječnik ili znanstvenik bi čuda napravio, se toga boji jer kaže da sve iz biologije ili zemljopisa, na primjer, zaboravi. Ne uviđa da je to normalno. A ima mozak genija.
U osnovnoj je školi problem i u heterogenosti razreda. U mojem je ovogodišnjem razredu nekoliko učenika koji neće nikada biti sigurni u tablicu množenja i 2-3 darovita učenika. Jedni su drugima kamen oko vrata, a nastavniku je nemoguće održati dobar sat za sve njih i one prosječne. Razdvajanje učenika u 7. razredu bi toliko olakšalo stvari svima i ne znam zašto nitko o tome ne razmišlja.
I naravno, nezanemariv dio nastavnika, posebno u srednjim školama, radi kao da nije pri sebi. I laiku je jasno da se ne pripremaju za nastavu ili da rade tako da su instrukcije nužne. Bez uvrede bilo kome.
Zaboravila sam reći da je apsurdno da danas učenik opće gimnazije ima u 4. razredu 3 sata matematike (i 3 sata povijesti). Kako ga to može pripremiti za maturu i budući studij? Mogućnosti za dodatne sate matematike nema, ni dopunska ni dodatna nastava se u gimnazijama ne održavaju (u 90 posto slučaja).
U Sloveniji broj izbornih predmeta raste prema višim godinama srednje škole, na 4. godini iznosi između 8 i 12 sati tjedno. Zato su tamo pragovi na maturi 40 posto, a kod nas su dvadesetak posto, a niža razina matematike je uvreda za zdrav razum ako na nju idu gimnazijalci.
Što se nacionalne povijesti tiče, kad sam već spomenula 3 sata povijesti, moj stariji sin je završio poznatu matematičku gimnaziju kod profesora kojeg je obožavao i na pitanje koliko junaka Domovinskog rata zna, naveo je imena svojih pokojnih ujaka. Toliko o povijesti i njenoj koristi.
O problemima našeg obrazovnog sustava pišem već 2 godine na blogu Škola danas-dnevnik učiteljice, pisan je i sa stajališta roditelja. Kad završim zadatke za Matematičko fizički list i NCVVO i dovršim svu administraciju u školi usporedit ću po predmetima kako se radi u nekim školama za koje imam konkretne podatke, što možda da odgovor zašto su rezultati svih mjerenja znanja sve jadniji.
Za to treba potražiti inteligentnije obrazloženje od pokušaja da se za sve okrive lijeni učenici i zahtjevni roditelji.
#36
Prema svemu što ste napisali, a s čime se u diljelu slažem, mislite li da bi stvar riješio predmet koji bi se zvao naprosto prirodne znanosti (Science) i koji bi dobio oko 30% satnice? Shvaćam da u startu imamo problema s ljudima koji bi to predavali, ali intenzivni ljetni tečajevi mislim da bi to mogli riješiti. Udžbenici dok se ne napišu, mogu se koristiti dijelovi postojećih. Time se dobiva povezana nastava. Isto bi moglo vrijediti i za društvene znanosti (povijest, zemljopis, književnost…), u kojima bi jezično izražavanje bilo temelja cjelina (da, ukinuti nastavu hrvatskog jezika kao zasebnog predmet i ocijenjivati i učiti ga tijekom pisanja i usmenih prezentacija). Ciljevi i kompetencije bi se mogli uspostaviti za svaki obrazovni ciklus, a uvođenjem licence i unutarnje evaluacije vremenom bi se pomakli standardi od pamćenja prema razumijevanju. Ne robujemo li previše disciplinarnom sustavu malih tvrđavica koje štite “poziciju” vlastite znanosti na leđima učenika, roditelja i nastavnika?
Ljetni tečajevi? Mislite li da sistematsko petogodišnje studiranje mogu zamijeniti intenzivni ljetni tečajevi? Što bi se time postiglo? Da jednog fizičara priučite biologiju, ili jednog biologa fiziku. Neće li stručnjak u jednom području uvijek naginjati svojoj struci osjećajući se nekompetentan za ostale. Ovdje direktno mislim i na buduće studente koji će doći studirati fiziku. Mislite li da će ih dobro za budući studij pripremiti profesor recimo biologije sa završenim ljetnim tečajem iz fizike. Imam iskustva s pripremnim tečajevima iz matematike za buduće studente fizike. Oni su samo priprema za prvu godinu studija. Ti studenti i nakon njih moraju učiti i polagati sve redovite ispite, svih pet godina studija. Nitko s pripremnog tečaja matematike ne ide predavati matematiku u školu i nema za to znanja.
Nekako mi se ne čini da bi uvođenje prirodoslovlja na takav način riješilo sve probleme školstva.
Ok. Onda ništa. Meni se nekako čini da anglosaksonski sustav koji je utemeljen na takvom sustavu, koliko god i on imao svoje mane čini više za učenika nego egomanijačko gomilanje različitih “neophodnih znanja za 21. stoljeće” utemeljenih u ideji kako za normalan život do kraja srednje škole učenik mora poznavati recimo, integrale u matematici, boju torbice Ane Karenjine, ili imena svih hrvatskih kneževa (za koje postoje direktni i indirektni izvori). Možda bi se u tom slučaju trebalo razmisliti o reformi Učiteljskih fakulteta na kojima bi se učilo kako podučavati, a ne kako pretvoriti kompletno znanje neke struke u format prilagođen psiho-motoričkom razvoju učenika u nekom razdoblju.
Da bi znao kako nešto podučavati moraš prvo to nešto i sam znati, a onda učiš to podučavati i primjenjivati ono što si općenito naučio o podučavanju.
Nažalost većina onih koji upisuju učiteljske fakultete su oni koji su čitav život bježali od matematike, pa za matematiku koju će podučavati u prvom redu nisu ni sami motivirani.
Bez motivacije samo učenje o tome kako podučavati ne pomaže mnogo. To je još samo jedan ispit koji se zaboravi kad ga se položi.
Nisam za prirodoslovlje, to bi bio nakaradan predmet, osim možda za slabije učenike od sedmog razreda na dalje, već za to da svatko od nas počne odgovarati za posao koji je obavio ili obavlja. Jer sada toga nema ni na kojoj razini. I za to da učenici barem na kraju srednjoškolskog obrazovanja dobiju izborne predmete.
Ne znam uviđate li da danas učenici uče daleko više podataka, npr. ja sam učila da ličinka metilja uđe u vodi u puža, iz njega u vodu i onda ju pojede neki preživač koji se zarazi. Moj sin u drugom razredu gimnazije uči da ličinka miracidij uđe u puža, tamo napravi onokocistu, putuje prema gonadama, pretvori se u rediju, iziđe van kao cerkarija i učahuri se kao metacerkarija. Ili tako nekako. To se moralo znati za ispit, kao i podjela virnjaka prema obliku crijeva (5 grupa), naziv i položaj svake kosti u kosturu ptice, itd. Meni se čini da nitko nije svjestan kakve su nevjerojatne gomile podataka završile u udžbenicima. I kako su očajno neki od tih udžbenika pisani. Tko ih je odobrio takve i do kada ćemo čekati da se barem napišu upotrebljive knjige? A već su tri mature prošle. I nakon svake je sve gore i gore. Kao roditelj čija su djeca sudionici tih (neuspjelih) eksperimenata, ali i kao učitelj koji vidi da njegovi učenici nemaju puno šanse za kvalitetno obrazovanje, jako sam frustrirana.
U nas se neke stvari pripremaju ispod žita. Objavljeni su Nacionalni okvirni kurikulum (NOK) i Hrvatski kvalifikacijski okvir (HKO) kao temelnji dokumenti budućeg školskog sustava, a da se o njima šire ne govori, iako se radi o kopernikanskiom obratu.
Naša tradicionalna dualistička paradigma (odgoj i obrazovanje, Erziehung und Bildung) uskoro će biti napuštena i uvest će se monistička paradigma (Education, edukacija) koja dolazi iz SAD-a s tri domene: kognitivnom, afektivnom i psihomotoričkom (a to su sve vještine) – što je jasno svakome tko poznaje odgovarajuću literaturu i tko je čitao NOK i HKO. To je po uzoru na školstvo u Europskoj zajednici. Naša tradicionalna pedagogija, didaktika i metodike nastave (koje ja nazivam Šimlešina i Poljakova) odlaze u ropotarnicu povijesti. Teorija odgoja i teorija obrazovanja nestaju, ostaju samo kurikulumi, ishodi učenja, kompetencije i kvalifikacije. Umjesto predmetnih metodika dolaze “strategije” učenja i poučavanja. Više se ne govori o tome kako nastavnik drži nastavu, već kako učenik uči.
U podlozi ovoga pristupa leži revidirana taksonomija Benjamina Blooma kao bibliija novoga pristupa (Lorin Anderson i David Krathwohl: Taxonomy of Learning, Teaching and Assessing, Longman Inc., New York 2001.) Ne znam zašto ta knjiga u nas još nije prevedena, ali nastavnici u novim kurikulumima lutaju kao unezvjereni miševi u labirintu. Kako sam po svome osnovnom obrazovanju profesor engleskog jezika i književnosti, dao sam sebi truda i proučio (bolje reći preorao) svih 350 stranica originala i tvrdim da od planirane reforme neće biti ništa ako sadržaj te knjige ne postane opća svojina svih prosvjetnih radnika koji će biti dužni provesti nove kurikulume u djelo. A učitelja i nastavnika je koliko znam preko 40.000! Bojim se. trebat će nam desetljeća da se to novo znanje proširi školskim sustavom i uvede u praksu!
Dopada mi se dvodimenzionalna taksonomska tablica koja je u središtu nove teorije utemeljene na kognitivnoj znanosti: dimenzija znanja na četiri razine i dimenzija kognitivnih procesa na šest razina. (Vidim da je Katalog za veliku maturu iz hrvatskog jezika već cijelo gradivo pretvorio u ishode učenja i da su za cijeli kurikulum priložene odgovarajuće taksonomske tablice s kognitivnim procesima na šest razina, ali bez stručnog obrazloženja).
Pa u čemu je suština toga za nas novoga pristupa? Najkraće rečeno u tome da je sada učenik “dužan pokazati što je nakon završenog učenja u stanju učiniti s tim novim znanjem, a što prije toga nije mogao”. Nastavnik u načelu više nije izvor znanja, već moderator, organizator učenja. Da malo karikiram, mi nogometnog trenera ne pitamo koji su “nastavni program” i koje vježbe njegovi momci s njim “obrađivali”, već da li ih je on osposobio da učinkovito i brzo zabijaju golove. (Zato ih svaki čas i smjenjuju i to nama izgleda logično i opravdano.)
Što mi se u novome pristupu ne sviđa? Jasno mi je da se u seriju ishoda učenja pretvaraju vještine iz stručnih predmeta, ali nisam siguran da je to nužno učiniti s predmetima kao što su filozofija, sociologija, logika i sl. Opravdanje se vjerojatno može naći u želji da sačuvamo i dio općeg obrazovanja u strukovnim kurikulumima, inače bi u njima ostali samo strukovni predmeti, što se ne bi mnogo razlikovalo od nekadašnjeg šegrtavonja i stvaranja “fahidiota”.
Bez zamjerke, zbog svega ovoga nisam siguran da je sadašnja rasprava o reformi školstva na ovome portalu korisna jer će nas uskoro “zgromiti” sasvim nov pristup s novom stručnom terminologijom i drugačijim pristupima odgoju i obrazovanju. Nadam se ne bez obrazloženja…
Na #34:
Ne vidim baš što bi se normaliziralo tim “faznim pomakom”.
Npr. za obradu razlomaka u 5. razredu potreban je veći broj sati nego što ga tada imamo na raspolaganju (i tako za svaku cjelinu). Ako to samo prebacim u 6. razred, jesam li dobila te sate koji su mi još potrebni?
Jedino što bi se ovim vašim “faznim pomakom” promijenilo, jest da bi djeca bila godinu dana starija kad bi to učila, a samim time bi bila i brža i dio njih bi bio osjetno zreliji za usvajanje nekih stvari, pa bi se time možda dogodio bolji učinak nego godinu dana ranije.
A nogometni trener (kojeg spominjete u #42 također ne može osposobiti ekipu za ono za što treba ako nema potrebno vrijeme na raspolaganju.
Na #33:
U nekima su neki dijelovi jako dobri.
Ali, u nekim drugim dijelovima (istih udžbenika) nedostaju neki osnovni tipovi zadataka i pojašnjenja… Ali ne bih sad ovdje išla off-topic u širinu sa time…
Priču o očekivanim ishodima i aktivnom učenju slušamo već neko vrijeme, kao ne dugo prije toga i onu o HNOS-u. Što se promijenilo HNOS-om? Gotovo ništa, puno smo planirali korelacije u mjesečnim i inim planovima, ali one su bile bile uglavnom na papiru jer je bilo očito da je izostala korelacija po programima.
Kako će se natjerati svih 40 000 nastavnika ili više da predaju drugačije? Već sada nam naši savjetnici kažu da je naša kreativna sloboda održati sat kako smo mi to zamislili. Pa onda ga je najlakše održati frontalno.
I nije li indikativno da ne postoji jedinstveni obrazac pripreme za nastavni sat? Barem po predmetima. Naravno da smo do sada bauljali. Bilo bi dobro da nas se zgromi, jer je sustav takav da i nije za drugo, nego da ga se zgromi i krene ispočetka.
Samo se nadam da oni koji će to raditi znaju što rade.
Za #44
Nisam baš siguran da točno znaju što rade. Političari baš i nisu duboki. Njihovo je načelo “plitko pa široko”. Izgovaraju se na EU.
Za #43
”.
Pa dobro, da Vi odlučujete, koliko biste sati tjedno dali za nastavu matematike po razredima, pa da tu polustoljetnu priču skinemo s dnevnog reda? Ne možemo ostati na vječitoj kuknjavi.
Broj sati nastave u osnovnoj školi može ostati isti, ali bi razrede trebalo homogenizirati. To bi tako poboljšalo ekonomičnost procesa. Jer mi nemamo pomoćnike u nastavi kao Finci, čak ni kad vapimo za njima. Osim toga, treba srediti programe ostalih predmeta, od kojih neki potiču štrebanje bez razumijevanja, sjećate li se onog komentara o neuroedukacijskoj znanosti? Neki su programi i udžbenici napisani tako da se ja pitam jesu li autori i odobravatelji tih udžbenika ikada razgovarali s djetetom.
Npr. za program tehničke kulture sam u doba HNOS-a napisala komentar na nekoliko stranica s obrazloženjem zašto je loš, ali to, izgleda, nitko nije čitao. Svi su toliko trubili o korelaciji, a bilo je očito da korelacije nema. U stvari, možda i je netko čitao, bilo je nekih prelamanja o tom programu.
Što se srednje škole tiče… Svi se zadaci u udžbenicima ne mogu (stignu) riješiti jer su djeca razvila stil nabubaj-odverglaj ili (pre)piši test stil učenja i teško uče matematiku. Tri sata nastave matematike maturantima, bez mogućnosti izborne nastave u općim gimnazijama su sramota. Kako se nastava matematike drži u prosječnoj gimnaziji i zašto su rezultati takvi kakvi jesu, napisat ću uskoro na blogu, danas sam pisala o stranim jezicima.
Zna li netko tko će biti u Nacionalnom vijeću?
Ja to uporno nastojim saznati (za Nacionalno v.), ali odgovora niotkuda. Ako ste, npr. htjeli sudjelovati u radu/raspravi Okruglog stola sami ste morali snositi troškove dolaska u MZOŠ: Eto,koliko je našem Ministarstvu stalo do mišljenja učitelja!!! Ma,sve ove naše rasprave su uzaludne. Da je nekome stalo do kvalitetnih promjena koje bi bile posljedica smjernica na koje upućujemo mi, koji smo najpozvaniji to i činiti, onda bi nas netko i pitao nešto. Ovako, puno energije za rasprave, puno slova na papiru, a generacije učenike i dalje prolaze i prolaze…
“Upropaštene generacije” – reče jedan ocjenjivač predavanja na FER-u.
Na #48:
Zaista me zanimaju pobliže reference za ovaj navod. Na koji se to način FER može povezati s upropaštenim generacijama i o kakvom je ocjenjivaču riječ? Hvala.
Velika pohvala gornjem autoru udžbenika za IV. gimnazije. Sada učenici imaju udžbenik kakav mi nismo imali. Vjerujem da je i profesorima sada mnogo lakše raditi. Možda on može dati preporuku kako po tom udžbeniku raditi u različitim gimnazijama koje imaju različitu satnicu matematike, a da se dođe do dobrih rezultata rada.
Za 49…To je privatni navod. Naime, moj stariji sin studira FER. Prije nekoliko tjedana, dok su on i njegov prijatelj čekali predavanje iz Inženjerske ekonomike ili tako nečega pridružio im se ocjenjivač predavanja i pitao ih kako su zadovoljni nastavom iz tog predmeta. Oni su rekli da je nastava u redu, ali da ih taj predmet ne zanima. Još su malo razgovarali. Studenti su rekli da bi rado imali strani jezik, jer ga uopće nemaju. Na kraju razgovora im je taj ocjenjivač rekao to što sam napisala, što je moga sina jako zbunilo, a mene malo naljutilo. Jer ako to tako misli, trebao je reći na drugom mjestu, a ne studentima.
Na #50.
Zahvaljujem na pohvalama. Što se vašeg pitanja tiče, čuo sam ga proteklih godina nebrojeno puta. Održao sam mnoga predavanja za srednjoškolske nastavnike ali niti na jednom nisam spomenuo udžbenike ili bilo što u vezi s njima – to je zabranjena tema na skupovima koje organizira Ministartvo ili Agencija! No, obrada pojedine lekcije, na ovaj ili onaj način, je ionako potpuno nebitan problem. Bitni problemi našeg obrazovanja sasvim su druge naravi.
U ovakvim prilikama obično citiram Terrell H. Bella, ministra obrazovanja u Reaganovoj administraciji, koji je u svojim memoarima napisao: Tri su čimbenika bitna u obrazovanju. Prvi je motivacija. Drugi je motivacija. Treći je motivacija.
Bell je pri tom prvenstveno imao na umu učenike. Mnoge studije su napisane o načinima njihova motiviranja. Po meni, većina je u našoj sredini potpuno bespredmetna, sve dok su globalni društveni trendovi u suprotnosti s proklamiranim ciljevima koji bi tu motivaciju trebali povećati.
Jedan od važnih faktora u motivaciji učenika za neki predmet je učitelj. No, tko će motivirati motivatora?
Dakle, udžbenik ovakav ili onakav, gotovo je nevažan u postizanju konačnih ciljeva. Vjerujte, učenici ga koriste mnogo manje nego što mislite, bez obzira kakav on bio.
Želimo li promijeniti (popraviti, naravno) ishod učenja u matematici u gimnaziji, moramo promijeniti samu gimnaziju. Sve dok je u njoj u jednoj godini 15 jednako važnih predmeta ništa se neće niti ne može promijeniti na bolje. Niti za matematiku, niti za bilo koji drugi predmet s te liste.
Na #51
Hvala na pojašnjenju, sad to uistinu drukčije zvuči.
Svi mi uključeni u sustav obrazovanja želimo da on bude bolji. Pritom često nalazimo ovo ili ono što bi trebalo popraviti, promijeniti, uskladiti i negodujemo ako se to ne događa. Negodujemo čak i onda kad su nam zahtjevi za promjenama dijametralno suprotni i kad ih je, naravno, nemoguće uskladiti.
No, to ne znači da je ovo što sad imamo loše, pogotovo ne gore nego što je bilo pred tko zna koliko godina (valjda sve do doba kad smo mi bili mladi i sami studirali). Imao sam priliku cijeli vijek provesti sa studentima nekoć ETFa, danas FERa i nipošto ne bih rekao da su današnje generacije izgubljene. To je, u velikoj većini, vrlo marljiva, inteligentna i sposobna skupina mladih ljudi, s kojima je užitak raditi.
Ovo ću ljeto provesti pripremajući još jedan novi predmet baš za tu “izgubljenu” generaciju. Siguran sam da će zadovoljstvo na jesen nadoknaditi svaki izgubljeni sat kupanja.
Da, ovo glede udžbenika… Sigurna sam da bi moje predavanje bilo 90 posto isto po kojem god udžbeniku radila. Ali za “štreberske” predmete je dobar udžbenik jako bitan jer se bez njega nastava svede na diktiranje ili prepisivanje.
Glede motivacije… Odnos nastavnika i učenika u srednjim školama u prosjeku nije dobar. Aristotel je jednom učeniku rekao da si nađe drugog učitelja. Rekao mu je da ga ne može zavoljeti i da mu onda ne može biti dobar učitelj. Goete je rekao da učimo od onih koje volimo. Na žalost, prosječan učenik ne osjeća da ga prosječan nastavnik voli. Bez uvrede ikome. Ne mogu se spominjati najuspješniji pojedinci koji bi bili uspješni u svakom sustavu jer su takvi rođeni. Sustav je dobar kad je dobar za prosječnog učenika.
To o motivaciji u kontekstu abnormalno napuhanih programa, kakvi su gotovo svi srednjoškolski programi, stavlja pred sve aktere nemoguć zadatak i kad ima ljubavi.
Dakle, to Nacionalno vijeće ima opsežan zadatak.
Inače, čitala sam zabavne kritike mature iz hrvatskog jezika, ali i obrazovnog sustava u cjelini, na stranici Nacionalnog vijeća učenika RH. Izgleda da je djeci jasnije što ne valja od onih koji o tome odlučuju.
http://nvurh.skole.hr/?news_hk=1&news_id=163&mshow=290#mod_news
Ipak, glede FER-a… Nisu li ove godine prosjeci ocjena po predmetima niži nego ikada? I to kad gledamo studente koji su položili predmete. Nisu li postoci studenata koji su uspjeli položiti ispite iz prvog semestra za oko 20 posto niži nego prije uvođenja mature, što neki navode kao protuargument za maturu? Sami kažete da su ti studenti u velikoj većini vrlo marljivi i inteligentni, a ipak ih pola, ili koliko već, ne uspijeva. Glede same nastave… Studenti na forumima kažu da nisu svi predavači isti, ni po predavanjima niti po ocjenjivanjima.
Znate li zašto je to sve teško, ili barem nezgodno? Moje je dijete bilo prva generacija mature, prvu je godinu studirao po jednim pravilima, drugu po drugim. Što će biti na trećoj? Mislim da je K..P. Liessman rekao da si samo vrlo bogata zemlja može priuštiti da svaka nova generacija studira po novim pravilima. Ili vrlo glupa. Mi definitivno nismo bogati.
Inače, moj sin je zadovoljan fakultetom, kaže da tko uči može položiti.
Na #55. Može se nekom učiniti da smo van teme, no ja mislim da smo u njezinom centru. Nastava Matematike na FERu nije se promijenila ni za jotu od uvođenja bolonje. S obzirom na velik broj grupa, maksimalno je standardizirana (svi predavači u svakoj grupi rade po istim materijalima i svaki tjedan moraju obraditi točno propisano gradivo). Ocjenjivanje ne ovisi o predavaču jer su ispiti istovremeno i identični za cijelu generaciju. U takvom sustavu istina jest da se primjećuje statistički potpuno relevantan pad prolaznosti brucoša, iz godine u godinu. Prosjeci ocjena su također niži, ali iz potpuno drugog razloga, vidi #10. Razlozi za takav pad ne nalaze se u studiju već u predznanju/motiviranosti/navikama itd itd svršenih srednjoškolaca. Uloga mature (čitaj: centraliziranog prijamnog ispita) u tom kontekstu je bitna i o tome sam govorio u više navrata, no to je za neki drugi topic.
Ne bih se u potpunosti složila. Možda je za učenike svejedno koji se udžbenik koristi ali nastavniku nije svejedno. Posebice, gubi se puno više vremena na osmišljavanju nastave ili “izmišljanja” zadataka ako udžbenik nema adekvatne primjere i zadatke i ako ih nema dovoljno tj. ako zaostaje kvalitetom i kvantitetom za onim za čim se u nastavi teži. Ako nemaš zadataka (jer neki udžbenici su jednostavno siromašni po tom pitanju) i ako nemaš primjera koji će pokrivati gradivo onda je nastavniku po tom udžbeniku puno teže raditi. Naravno, nitko nastavnika ne tjera da radi po propisanom udžbeniku, ali još uvijek se desi da neki nastavnici zbog toga imaju problema.
Netko je gore spominjao i prepisivanje zadataka rukom sa izvrnutim podacima. To je upravo stoga jer neki se ravnatelji prijete da se korištenjem zadataka iz određenih udžbenika krši zakon o udžbenicima. Možda zatoi nastavanici sami “izmišljaju” zadatke sa izvrnutim podacima jer jednosatvno ne smiju koristiti onaj udžbenik koji nije propisan a u kojem se nalaze takvi zadaci?
Ako bih nešto mijenjala prije svega bih promijenila postojeći Zakon o udžbenicima. Ili bih dozvolila nastavniku slobodu da sam bira udžbenik, ili bih prešla na Zakon iz pedesetih godina prošlog stoljeća kada je postojao samo jedan udžbenik jedan jedini. Dakle, ako treba neka država izabere jedan udžbenik, najbolji koji se nudi. I neka dalje ostavi slobodu nastavniku da se koristi svom dodatnom literaturom koja mu padne na pamet. Propisati nastavniku lošiji udžbenik, zabraniti mu da koristi dostupnu literaturu i nakon toga očekivati da bude jako motiviran i daje izvrsne rezultate ipak je malo neozbiljno, zar ne?
Za 56#…Glede standardiziranja…Ne slažem se za tu jotu. Prošle godine su zadaci na prvom međuispitu iz Matematike 1 bili teži, palo je 70 posto studenata jer nisu skupili 6 od 20 bodova. Znam podatak studenta koji je s 9 bodova bio jednak ili bolji od 85 posto studenta. Nije li to malo slabašan postotak? I testovi iz Digitalne logike su teži nego prvih godina bolonje.
Ove su godine pale ocjene svim studentima, i na višim godinama, i to više nema veze s #10. To su sada vaši studenti, vi ih motivirate i obrazujete. Oni su sigurno motivirani da završe fakultet. Promijenio se način ocjenjivanja, ove godine je jedan međuispit, lani su bila dva. Nije li to već više od jote? Studenti pišu iste testove, ali ih ne spremaju isti nastavnici, niti im isti ispravljači ispravljaju testove. Neki ispravljači su široke ruke s bodovima, neki nisu. Podatak s VIS-a: Točno riješen zadatak je dobio 2 od 5 bodova jer student nije napravio sve korake, jer im je profesor na Matematici 3 koja počinje s kombinatorikom rekao da ih ne moraju raditi. Ili ocjenjivanje na usmenom iz Fizike 2, kod prof B se s manje znanja dobije više bodova nego kod prof. H. Istina, Vi ste s matematike, fizičari su drugi odjel. Mogla bih tako još, čitajte forume vaših ferovaca i poradite na standardizaciji. Jer ponekad bod ili dva studentu znači godinu dana. Života. Pa je jako dobro da zna zašto ih je dobio ili izgubio.
Prije nekoliko godina, na simpoziju u N. Vinodolskom nam je kolegica s FER-a govorila pohvalno o bolonji, kako se sada studenti natječu tko će biti bolji. Rekla sam joj da je FER i prije bolonje imao nešto jako dobro, jako dobre stvari treba mijenjati jedino ako promjene sigurno donose poboljšanje. Nedavno sam čula od više pozicionirane osobe iz Cisca izjavu koja potvrđuje moje tadašnje sumnje.
Treba preživjeti sve te reforme obrazovanja koje stvari dovedu u stanje gore nego što je bilo prije, rekao je Liessman u svojoj Teoriji neobrazovanosti koju svima iskreno preporučujem.
Na 57… Ishodi svih mjerenja znanja učenika na svim razinama su takvi da nas sve treba pozvati na odgovornost. Previše te “slobodne kreativnosti” je i dovelo do ovog stanja. Inače, dajte mi recite koji je to udžbenik siromašan zadacima? Što se matematike tiče svi udžbenici ih imaju toliko da se ne stigne riješiti i besmisleno mi je da nastavnik daje iste takve zadatke na papirićima, a nije riješio 80 posto istih takvih zadataka u udžbeniku.
Još za 57… Jeste li vi pročitali jedan od prijašnjih komentara da s ovakvim školstvom ni najbolje što je hrvatska majka rodila ne uspijeva preživjeti. Danas mi je kolegica iz srednje škole prilično revoltirano govorila o nekim svojim kolegama. Kakva kreativnost i sloboda?! To se može dati nastavniku koji uspijeva postići obrazovne ciljeve, a ostale, kod kojih učenici uče puno da bi znali malo, treba pozvati na odgovornost. I Zakon o kojem smo počeli diskusiju to treba provesti.
Obrazovni sustav ruši politička volja da ga se koristi za demagoške svrhe, i to je na žalost jedna od rijetkih stvari u kojoj kod nas postoji nadstranački konsenzus. U tom kontekstu kriviti nastavnike doista podsjeća na onu basnu o vuku i janjetu. Poznate su mi konkretne priče kolega iz škola, kako su “zaradili” inspekciju, čim su kao mladi pokušali ozbiljno shvatiti obrazovne ciljeve.
Inače, pretpostavljam da nisam prvi koji je uočio, kako se iz količine i tempa inovacija koje se predlažu preko nekoliko istovremenih zakonodavnih inicijativa može već iščitati namjera, da se saturira sposobnost reakcije svih relevantnih ustanova javnoga života, od Sveučilišta na dalje. Što je pri tome ostalo od zaklinjanja u transparentnost, toleranciju, i općenito razinu javnog diskursa, koja smo slušali u doba ministra Fuchsa, neka promisle oni naši kolege koji su se tada tako zaklinjali, a sada nisu ministri.
Kriviti učenike i njihove roditelje za loše rezultate sustava je daleko gore nego kriviti nastavnike. Znate li što je glavna krivnja nastavnika? Što godinama nisu ukazivali na činjenicu da su programi loši, već se o tome govorilo samo u kuloarima. Što su pljeskali, kad je trebalo kritizirati. I konačno, što ipak neki od njih ne rade kako bi trebalo. I nije im nikada došla inspekcija zbog toga. Time se obezvređuje rad svih onih koji predano rade.
Ministarstvo je uvijek moglo birati, hoće li slati inspekciju onima koji loše rade, ali pljeskaju kad bi trebali kritizirati, ili onima koji ozbiljno shvaćaju obrazovne ciljeve, ali misle da se nikome ne moraju ulizivati. I biralo je, prilično konzistentno, kako je biralo, i od toga je nastala određena selekcija. To što su učenici još manja janjad od nastavnika, i još više nizvodno, ne znači da vuk ne muti vodu uzvodno od svih.
Da, bilo je tako. Ali nismo mi opet takva janjad da ne bismo mogli reći svoje mišljenje i stati u obranu onih koji su manja janjad od nas. Jer račun plaćaju oni, mi smo se snašli u nekim boljim vremenima. Trenutni račun, onaj dugoročni nas sve čeka.
Vuk i njegovi muteži polako isplivavaju, jer jednostavno ponestaje mesa za njih. Koliko će brzo isplivati ovisi o svima nama.
Hoćemo li zauzeti stranu vuka ili janjadi.
Zakon će se mijenjati. Hoće li to donijeti neke novine u samoj nastavi? Sasvim sigurno neće. Tek će temeljita revizija planova i programa možda donijeti poboljšanja. Kažem možda jer ono što je već krenulo ne miriše na dobro. Vidim to u predmetu kojeg predajem (matematika). Tako da se ne zamaram pretjerano Prijedlogom izmjena Zakona jer neće riješiti probleme nastave i programa. Čak ni licence neće riješiti probleme nastave dok se prvo ne zaori o programe. Stoga ću ovdje o programu, a ne o Zakonu.
Glede programa:
Prijedlog neke radne skupine je da se matematiku u školi u kojoj predajem (Hotelijersko-turistička škola; satnica kao i u općoj gminaziji 4+4+3+3) sreže na 3+3+3+3, a utrpali su gradiva koje se eventualno u MIOCu stigne. Sa satnicom 5+5+6+6. Tako po novome u programu 3+3+3+3 mi moramo ispredavati svake godine i dodatno poglavlje statistike; trigonometriju pravokutnog trokuta su iz drugog razreda prebacili u prvi razred (a opća trigonometrija je ostala u trećem razredu, pa se gubi kakav-takav kontinuitet koji smo prije imali), izbacili su krivulje drugog reda iz trećeg razreda (obavezno gradivo na višoj razini DM), iz četvrtog u treći prebacili cjelokupnu kombinatoriku i vjerojatnost, u četvrtom razredu su nam ugurali kompletan infinitezimalni račun koji se stigne eventualno u MIOCu. A izbacili su nam iz programa matematiku struke koja je učenicima bila zanimljiva. Tko je tu onda lud? Kako u satnici 3+3+3+3 kvalitetno obraditi tu hrpetinu gradiva koja kao da je nabacana lopatom? Kako je krenulo, za 10 godina će infinitezimalni račun prebaciti u 3. razred, pa ćemo u 4. razredu predavati diferencijalni i integralni račun više varijabli, a koju godinu kasnije i d&i račun kompleksnih varijabli i diferencijalnu geometriju neeuklidskih prostora. Bedastoće!
Sudjelovao sam prije 2 tjedna na Okruglom stolu u MZOS posvećenom matematici. Dotaknuli smo se planova i programa. Istaknuo sam tada korelacijske nebuloze koje plan i program po HNOSU nije niti pokušao riješiti, a ideja je bila uspostava korelacija među predmetima. Kako drugačije objasniti da učenici na kemiji u 7. razredu OŠ barataju potencijama, a u matematici ih uče tek u 8. razredu? Ili da spominju lentu vremena i godine prije Krista (negativni brojevi) u 5. razredu iz povijesti, a negativne brojeve spominju tek u 6. razredu u matematici? Ili da već u 5. razredu spominju da Zemlja ima 71% vodene površine i da je salinitet Jadranskog mora oko 38 promila, a te termine u matematici čuju tek u 7. razredu? Spominju koordinate na geografiji prije nego u matematici…na informatici spominju mjere kutova i koordinatnu mrežu prije nego na matematici… Primjera je takvih da se pod tepihić pomelo cijelo jedno brdo! Nama odraslima i obrazovanima ovi primjeri možda izgledaju jako banalno i trivijalno, ali djetetu od 11, 12 godina nije ni banalno ni trivijalno kad mu pričate o nečemu s pretpostavkom da ono to zna. A to je vrlo loša i vrlo štetna pretpostavka. Presebično se piše program jednog predmeta, a da se ne pogleda drugi predmet. Da se razumijemo, držim da je program matematike u OŠ pristojno napravljen. Čini mi se da je i kolegica DSW jednom slično rekla za nastavu tehničkog na kojoj se spominju termini iz fizike koji se rade tek godinu-dvije nakon. Ispravite me ako griješim.
Ponekad, kad gledam plan i program, podsjeća me na Hloverku Novak-Srzić i njene emisije. Pozove gosta u emisiji koja traje 1 sat, a priprema pitanja za koja bi realno trebala emisija od 2-3 sata.
Na #64
Uzroci problema su uvijek višestruki. Vi ste se dotakli jednog – nastavni programi i njehova prilagođenost psihičkom razvoju djeteta u osnovnoj školi te potrebama zanimanja u srednjim školama. Imam dijete u osnovnoj školi i na temelju praćenja njegova rada mogu reći da ste doista uočili veliki i složen problem.
Ali činjenica jest da su i mnogi učitelji što se tiče psihološkog i pedagoškog (didaktičkog i metodičkog) obrazovanja tako slabi da ne mogu prepoznati, a kamo li promišljati ovu problematiku te birati metode i oblike rada prilagođene sadržaju i psihičko uzrastu i sposobnostima učenika. U nedostatku stručnih znanja lutaju ili primjenjuju isključivo frontalni rad i provjeravanje znanja svode na bubanje činjenica.
Dakle, ni najbolji programi i najbolji udžbenici ako su u rukama nekompetentnog učitelja/nastavnika neće riješiti problem. Naš pokojni metodičar dr. sc. Hrvoje Matković taj je problem sažeo u slijedećoj rečenici: “Najbolji udžbenik u rukama lošeg nastavnika postaje najgori udžbenik, a najgori udžbenik u rukama vrsnog nastavnika postaje dobar udžbenik”. Tako Vam je i s programima što je HNOS vrlo lijepo pokazao.
Ali ako i ta tri problema (programi, udžbenici, kompetencije nastavnika i stručno usavršavanje) riješimo hoćemo li dobiti željenu kvalitetu u obrazovnom sustavu? Što s 17 predmeta u srednjim školama ili 14 predmeta u osnovnoj školi? Jesu li si oni potrebni i koliko to utječe na kvalitetu obrazovnog sustava, osobito na osposobljenost za određeno zanimanje? Imaju li učenici uopće vremena dubinski svladati pojedine predmete ili uče puno, a u konačnici malo znaju?
Što s radom na tri razine u razredu u osnovnim školama? U Nizozemskoj se djeca već u razrednoj nastavi selektiraju prema sposobnostima, pa tako postoji učiteljica koja radi s djecom koja imaju poteškoće u čitanju i pisanju te matematici, a isto tako i učiteljica koja radi s učenicima koji su napredniji od prosjeka. Tako ćete doći u školu u kojoj postoje npr. treći razredi matrinji jezik ili matematika s 10 učenika, 22 učenika ili 8 učenika – ovisno o sposobnostima.
Kojim putem poći? Da li najprije mijenjati nastavne planove (broj predmeta i satnicu), sastav učenika u razredu, pa zatim programe, udžbenike i adekvatno stručno usavršavanje ili obrnuto? Hoćemo li prilikom uvođenja promjena misliti na djecu i njihove potrebe (i konačno prihvatiti činjenicu da nisu sva djeca, iz različitih razloga, jednakih sposobnosti) ili na učitelje/nastavnike i kako sačuvati njihova radna mjesta?
Što s učiteljima/nastavnicima koji se ne žele mijenjati i raditi na sebi, a imaju vlasništvo nad radnim mjestom do mirovine bez obzira na kvalitetu rada? Da li im to vlasništvo treba oduzeti i koje zakone i pravilnike u tom smislu mijenjati? Da li i kako mjeriti kvalitetu rada učitelja/nastavnika?
Ne mjeri li državna matura kvalitetu rada profesora, programa, nastavnih planova i škola? Međutim, uočljivo je da ona pod povećalo stavlja samo istaknute predmete i gimnazijske programe. Uvede li se državna matura za osnovnu školu, ona opet neće mjeriti rad učitelja koji je bazičan. Tako nastaje situacija da se kvalteta nečijeg rada mjeri, a opet kvaliteta rada nekog drugog ne mjeri. Dugoročno ovakva situacija nikako nije motivirajuća.
Na #66
Hrvatska nema državnu maturu već centralizirane prijemne ispite. Možemo postaviti pitanje kako učenici pristupaju tom centraliziranom prijemnom ispitu koji mi nazivamo državna matura – trebaju li im dodatne pripreme ili potrebna znanja i vještine dobivaju kroz redovnu nastavu? Ako je broj učenika na instrukcijama i dodatnim pripremama velik nastava je loša.
Pitanja i zadaci za B razinu na ovom centralziranom prijemnom ispitu sastavljaju se prema programima za strukovne četvorogodišnje škole (i to njegovom programskom minimumu!), a ne prema gimnazijskom programu. Prema najnovijim podatcima 40 % gimnazijalaca polaže matematiku na B razini!
Ne znači da je nastava loša ako je velik broj učenika na instrukcijama i dodatnim pripremama. Trebaju li im dodatne pripreme je njihova osobna procjena i procjena njihovih roditelja. Neki možda žele osigurati sebi što veće šanse za uspjeh, a neki opet možda žele samo zadnju godinu pokriti nerad u predhodnim godinama.
Mnogi od 40% gimnazijalaca koji polažu matematiku na B razini možda misle da će uz manji trud veći uspjeh postići na B razini nego na A razini uz vrlo veliki trud, te se ako se to baš posebno od njih ne traži (kao recimo pri upisu na fakultet) ne žele više truditi.
Zašto bi se neki gimnazijalac trudio na vrlo stresnom ispitu rješavati zadatak iz trigonometrije gdje bi mogao eventualno pogriješiti ako mu za željeni fakultet treba B razina na kojoj bez velikog truda može sve zadatke točno riješiti jer se ne traži ništa više od kvadratne jednadžbe.
Za #67 i #68
Ova rasprava podsjetiila me je na japanske škole koje su po organizaciji kopija američkih (6 + 3 + 3 + 4), ali je atmosfera u njima posve drukčija, u što sam se osobno uvjerio. Do kraja 6. razreda (osnovna škola) ocjena nema, već se učenički uspjeh opisuje. Osnovna škola (razredna nastava) nalazi se gotovo u svakoj ulici. U nižoj srednjoj (3 godine) i višoj srednjoj školi (3 godine) nastavnik ne može ocijeniti učenika, ali mu može dati svoju informativnu ocjenu kao povratnu informaciju.
Kotarska komisija (prefecture – ima ih 52) tri puta godišnje testira sve učenike u svim predmetima i objavljuje predmetnu rang-listu prema uspjehu ukupnog broja učenika u kotaru. (Tri dana nisam mogao ući u školu, a svi su bili kao izbezumljeni.)
Ali to nije sve. Zatim se izrađuje rang-lista nastavnika prema uspjehu njihovih učenika. Tko bude zadnji na listi, taj mjesec ne dobiva plaću.(Nastavnici besplatno obilaze svoje slabije učenike i poučavaju ih kako se ne bi našli na dnu rang-liste.) A tko tri puta ne dobije plaću slijedi mu/joj otkaz. Odnos između nastavnika i njihovih učenika je odličan, jer oni nisu suputnici, već supatnici. Za one ne vrhu rang-liste bore se privatne dopunske škole zvane jukku (čitaj “džuku). Tko god misli na fakultet ide i u jukku.
Ravnatelj ima pet puta veću plaću od nastavnika, ali i za najmanju sitnicu od njega se očekuje ostavka pa se nalaze pod velikim stresom. Za vrijeme ljetnih praznika mjesec dana nalaze se na intenzivnom stručnom usavršavanju. Njih vrednuju prema općem uspjehu njihove škole za čiji uspjeh su osobno odgovorni. Oni ne mogu biti članovi nastavničkog sindikata, već imaju svoj ravnateljski sindikat. Nastavnički sindikati ih otvoreno nazivaju goničima robova iz kojih cijede i posljednju kap znoja. Zbornica je uglavnom ženska jer u privredi žene imaju manju plaću od muškaraca. Ravnatelji su isključivo muškarci. Školska godina započinje 1. travnja, kao i fiskalna.
Uspjeh u školama je vrlo dobar, ali nema velike kreativnosti jer nastavnici pokušavaju pripremiti svoje učenik isključivo za testiranje. Nastavni tjedan je šestodnevni, dok je radni tjedan u privredi petodnevni, tako da roditelji mogu biti sami kod kuće samo subotom. (Udane žene u pravilu ne rade; radnim danom suprug se vraća kući navečer potpuno iznemogao i ide u vruću kadu na opuštanje.)
U školi nema čistačica. već nju čiste nastavnici poslije radnog vremena koje je u minutu osamsatno. Sve se blista!
Radi se o jednoj od najrazvijenijih zemalja na svijetu. Kako vam se sve ovo sviđa?
P.S. Da ne zaboravim: u nižoj srednjoj školi u Kawasakiju u kojoj sam bio, sve učionice su bile ostakljene prema hodniku u visini gornjeg dijela tijela. Za vrijeme sata ravnatelj šeta hodnikom s rukama na leđima i gleda što se radi. Možete biti sigurni da će svakih pet ili deset minuta proći i mimo vaše učionice.
#69 Mogu samo reći da sam ja u Japanu naučila razliku između senseia i sana.
Na #70
Nastojim se ponašati i biti san a tko i što je sensei sam naučio dok sam trenirao karate. Moj sensei je bio sadašnji predsjednik Hrvatskog karate saveza i vrlo dobar prijatelj. Vama puno lipi pozdrav,
Sorry za off topic.
na #66: “Ne mjeri li državna matura kvalitetu rada profesora, programa, nastavnih planova i škola?”
Državna matura mjeri znanje učenika. DM može biti indikator razine znanja učenika na osobnoj razini učenika i može se interpretirati na razini plana i programa pošto je za pojedine populacije za sve isti, ali sama po sebi se ne mjeri kvalitetu rada pojedinih profesora, a niti pojedinih škola.
U toku srednjoškolskog obrazovanja, za isti školski predmet: (1) vrlo je vjerojatno da vam ga neće predavati jedan profesor, (2) ne dolaze svi učenici s jednakim predznanjem, (3) dolaze iz drugačijih socio-ekonomskih okolina, (4) nisu svi razredi (npr. imate li ili ne bar jednog disruptivnog učenika) ni škole isti (oprema, uvjeti itd.), ima još toga. Vi iz jednog post-testa (državna matura) koji praktički mjeri sve od koljevke do kraja srednje škole ne možete razlikovati utjecaj ovih faktora od rada pojedinih nastavnika. Izvoditi zaključke o radu nastavnika ili pojedinih škola samo na bazi trenutačne DM bilo bi, blago rečeno, neodgovorno.
na #69: “Radi se o jednoj od najrazvijenijih zemalja na svijetu. Kako vam se sve ovo sviđa?”
Izgleda posve neprovedivo u hrvatskoj, pošto nismo japanci
Imate potpuno oprečni finski sustav koji daje bolje rezultate, pa ni to ne bi mogli samo iskopirati kod nas. Za nas je puno interesantnije kako su drugi školski sustavi došli u stanje u kakvom su danas, nego u kakvom su trenutno stanju …
Za #72
Potpuno se slažem s Vama; često zaboravljamo na kontekst, ambijent, povijesno nasljeđe, mentalitet itd. Zato sam se kod preuzimanja tuđeg znanja uvijek zalagao za selektivnu apsorpciju – umjesto imitacije ili, još gore, reinvencije. Dakle kritički treba preuzimati samo ono što nam odgovara i što će nam koristiti.
Nažalost, u nas češće nalazimo imitaciju (tj. doslovno prepisivanje) ili reinvenciju (“otkrivanje tople vode”). Npr. na ovome portalu već dulje vremena pratim raspravu o nastavi matematike koja je postala prava kvadratura kruga. Nitko se nije sjetio pogledati kako se to u svijetu radi i rješava; nisu oni ništa pametniji od nas.
Što se tiče Japanaca, oni su od Meiji reforme sredinom 19. stoljeća sistematski prikupljali svo znanje svijeta, prosijavali ga i privodili svrsi. Zato su tako brzo nadoknadili stagnaciju od dva i pol stoljeća pod vojnom dinastijom Tokugawa. Danas im u školstvu smeta endemska hijerarhija koja otežava dvosmjenu komunikaciju u nastavi, a naročito kod učenja stranih jeziika. Zato im je nastava još uvijek predavačko-ispitivačka. Vjerojatno nismo ni svjesni blagodati koju nam pruža neometana dvosmjerna komunikacija između nastavnika i učenika, samo se bojim da je premalo koristimo (pitanje razumijevanja gradiva, naročito u matematici).
Mi imamo ozbiljnih problema u sustavu i hvala Bogu da se ti problemi konačno priznaju jer mi je onaj termin “država znanja” jako smetao kad je bilo očito, kako piše jučer u Jutarnjem listu u članku o dm iz hrvatskog jezika da smo mi “država znanja jedino ako se uspoređujemo s višim primatima”.
O neusklađenim i apsurdno napuhanim programima, istim udžbenicima iz matematike za matematičku, opću ili strukovnu školu, o heterogenim razredima, dobrim i lošim nastavnicima, o prednostima i nedostacima bolonjskog načina studiranja, bi mogli u nedogled. Neki od nas o svemu tome govore godinama. Imamo neke rezultate i mjerenja znanja, kada će netko donijeti neke zaključke iz svega? Žao mi je da mi nije odgovoreno na komentar 58 o standardizaciji i prosjecima ocjena na FER-u na kojem su studenti “jako motivirani i inteligentni”.
Nedavno sam dva puta pročitala da je naš obrazovni sustav najzdraviji dio društva. Uzevši u obzir stanje u društvu to i nije neki kompliment. Ako je to uopće točno, jer se bojim da su godine neodgovornosti, korupcije i zapošljavanja po podobnosti, a ne po stručnosti ostavile traga i u našem sektoru.
Ishodi mjerenja znanja sve pokazuju. A oni nisu sjajni.
vise na: stranici MZOSa
Wow ta analiza doista izgleda impresivno. Cestitam kolegicama i kolegama koji su na njoj radili
.
Morate se ulogirati da bi mogli komentirati.