U srijedu, 9. svibnja 2012. u 10 sati, ministar znanosti, obrazovanja i sporta dr. sc. Željko Jovanović i akademik Zvonko Kusić, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, predstavit će smjernice za Strategiju odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije (Velika dvorana, MZOS – Donje Svetice 38).
Smjernice za Strategiju odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije predstavljaju promišljanja o mjestu obrazovanja i znanosti u društvu, posebice u stvaranju inovativnog društva i gospodarstva. Obuhvaćaju cjelovit obrazovni i istraživački prostor i podijeljene su na:
- predškolski odgoj i obrazovanje, te osnovno i srednje obrazovanje
- visoko obrazovanje, istraživanje i inovacije
- cjeloživotno učenje i obrazovanje odraslih.
40 komentara… pročitajte ih ispod ili dodajte jedan
Objavljen je dokument:
SMJERNICE ZA STRATEGIJU ODGOJA, OBRAZOVANJA, ZNANOSTI I TEHNOLOGIJE (PDF)
Veliki dio dokumenta se bavi nabrajanjem i opisivanjem naziva, sadržaja i ciljeva raznih dokumenata i institucija u EU. Da li je to znak da naše obrazovanje teži birokratizaciji i neefikasnosti Brisela ?
Simptomatično, na 58 stranica teksta o strategiji obrazovanja nije spomenuta riječ wikipedija!
“Komunikacija na stranim jezicima – odnosi se na osposobljenost za razumijevanje, usmeno i pisano izražavanje i tumačenje koncepata, misli, osjećaja, stavova i činjenica na stranome jeziku u nizu različitih kulturnih i društvenih situacija.”
“Nanotehnologije su spektar novih tehnologija s velikim potencijalom koji će imati revolucionaran utjecaj na nove materijale, informacijsku i komunikacijsku tehnologiju, zdravstvo i potrošna dobra.”
Mislim da ne treba biti akademik da se shvati što znači fraza “komunikacija na stranim jezicima” ili da je nanotehnologija in. Opisivanje očitog i nabrajanje evropskih dokumenata ne sređuju obrazovni sustav i žao mi papira za tako nešto. Akcioni plan i referiranje na konkretno bili bi mnogo bolji. Dokument (osim u jednom URLu) ne spominje riječi google, tražilica i web, a htio bi modernizaciju obrazovnog sustava. Riječ internet se spominje samo dvaput — prvi put u određenju fraze digitalna kompetencija, a drugi put u opisu evropske inicijative “digitalna europska agenda”.
Ima tu i tamo nešto interesantno, ali dokument me razočarao, bez obzira na vrlo kompetentan tim koji ga potpisuje. Čini se da su europsko-birokratski porivi ili uzusi nadvladali težnju da se istakne konkretno. A upute za akciju trebaju biti konkretne, inače ništa od akcije.
2.4.3: Dobro je spominjanje inicijative (tema o kojoj sam pisao na konektu pred nekoliko godina) da bi sveučilišta (po uzoru SAD) trebala priznavati neku vrstu Advanced Placement Test-ova kojima bi napredni srednjoškolci mogli biti izuzeti od onih predmeta na nižim godinama čije znanje su nekako apsolvirali, ponekad uz pomioć posebnih programa u srednjim školama. Na žalost opis alternativa je drastično nepotpun: npr. ne spominje razvijanje mogućnosti da studenti srednjih škola upisuju pojedine kolegije direktno na fakultetu (pri čemu nisu upisani kao punopravni/full-time studenti). Ograničenje Advanced Placementa na predmete s prve godine je bezvezarija koja poriče osnovnu motivaciju da je Advanced Placement za izrazito nadarene učenike; osim ako za pisce prijedloga nadarenost u Hrvata ima vrlo prozaične granice mjerene nivoom brucoša. Loše je da se preporučaju Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja i AZVO za provođenje testiranja, kao da fakulteti koji priznavaju te kolegije nisu sposobniji sami odrediti kakvo testiranje odgovara njihovom nivou, struci itd. (Funkcionerka iz AZVO je među potpisnicima dokumenta pa me ne čudi ta preporuka.)
Na #0
Za plodnu raspravu nedostaje prethodna analiza sadašnjeg stanja obrazovnog i istraživačkog sustava i njegova sposobnost za prihvaćanje promjena. Korci za promjene su vjerujem svima dobro poznati: snimanje stanja, strategijske odrednice, akcijski plan (tko, što, kada i u kojem roku), financiranje (za koliko i za čiji novac).
Drago mi je da su naši akademici i njihovi suradnici konačno shvatili važnost obrazovanja učitelja i njihova profesionalnog razvoja i da će uvođenje licence za učitelje i nastavnike te kvaliteta studijskih nastavničkih programa biti jedan od važnijih strateških ciljeva.
Na #0
Kurikularni pristup odgoju i obrazovanju znači napuštanje tradicionalne nastave usmjerene na poučavanje (nastavnik je u središtu), te opisa onoga što nastavnik radi na satu – i prijelaz na ishode učenja i opis onoga što učenik radi i kako uči u razredu i kod kuće (učenik je u središtu). Ishodi učenja opisuju znanje, VJEŠTINE i STAVOVE koje će učenik biti sposoban pokazati nakon završenog procesa učenja. Kompetencija je funkcionalna kombinacija znanja, vještina i stavova. Tradicionalna škola vidi učenika kao kazetofon ili memorijsku karticu, a moderna škola kao aktivnog i kreativnog pojedinca.
Autori Smjernica naslovili su potpoglavlje kao Uvođenje novih metoda poučavanja. NEMA NOVIH METODA POUČAVANJA već SE U NASTAVNI PROCES UVODE METODE UČENJA. Za nas je to novost ali u zemljama EU već su odavno poznate. Nije mi jasno o kakvim se istraživanjima ovdje govori. Konceptualni okvir novog pristupa je revidirana Bloomova taksonomija I NJENA TAKSONOMSKA TABLICA. Knjigu samo treba prevesti na hrvatski jezik kako nastavnici u školama i na sveučilištima ne bi lutali u mraku.
Dakle kreatori smjernica nam žele reći “Može novo ali tako da ostane staro”.Valjda zbog toga što učitelji, nastavnici i profesori ne mogu mentalno prihvatiti novi pristup, a radna mjesta valja sačuvati. Ili drugim riječima prema naslovu jednog suvremenog hrvatskog romana “Može dragi ali tako da ostanem nevina”.
Zašto kreatori smjernica nisu koristi pri izradi smjernica prethodna istraživanja o kvaliteti obrazovnog sustava koje su provela dvojica znanstvenika iz Instituta za društvena istraživanja BJ i ZRD. Radi se o najbolnijoj točki našeg obrazovnog sustava instrukcijama – 40% učenika osnovnih škola ide na instrukcije iz barem jednog predmeta, a u srednjoj školi taj postotak iznosi 60%. Osvrte na navedena istraživanja možete pročitati ovdje:
http://www.idi.hr/images/stories/PDF_dokumenti/obzor1.pdf,
http://www.monitor.hr/clanci/na-instrukcijama-se-godisnje-okrene-360-milijuna-kuna/24731/.
Ako svaki drugi učenik treba privatnu poduku, je li hrvatsko školstvo trulo iz temelja? Ako se na instrukcijama godišnje okrene 360 miljuna kuna je li školovanje naše djece u RH besplatno?
Što je s drugom bolnom točkom našeg obrazovnog sustava – izostancima naših učenika s nastave. I tu imamo egzaktne podatke koje autori smjernica vidim nisu koristili prilikom kreiranja smjernica.
Za #8
Ako svaki drugi učenik treba privatnu poduku, je li hrvatsko školstvo trulo iz temelja?
Poštovana kolegice, mislim da ste ukazali na najbolniju točku našeg školskog sustava, a to je kvaliteta nastave. Postotak uzimanja instrukcija najobjektivniji je indikator tog stanja. Svojedobno sam i sam davao instrukcije, pa sam se uvjerio da gotovo i nema nesposobnog učenika; stvar je u tome da nije razumio gradivo, dok ga je na instrukcijama shvatio. Dakle, problem je u metodama poučavanja i učenja na školskom satu. Drugim riječima, nastavnici očto ne objašnjavaju dovoljno jasno, niti ne provjeravaju jesu li ih učenici razumljeli. (To se naročito odnosi na matematiku kao na navodno nateži predmet, što ona nikako nije.)
Revidirana Bloomova taksonomija koju spominjete govori o šest razina kognitivnog procesa (zapamtiti, razumjeti, primijeniti, analizirati. vrednovati, kreirati). Broj učenika na instrukcijama govori nam da se nastavnici uglavnom u svakodnevnom radu u razredu ne miču niti prema drugoj razinu, a kamoli da dosežu šestu, što bi bila njihova dužnost. (Malo pružaju – mnogo traže.) Osim toga od četiri vrste znanja (činjeničnog, konceptualnog, proceduralnog i metakognitivnog) nastavnici očito uvažavaju samo činjenično znanje – kako ste to lijepo napisali “učenik kao kazetofon ili memorijska kartica”.
Postavljam pitanje autorima Smjernica zašto ovo krucijalno pitanje našega školstva nije izrijekom spomenuto u dokumentu, i zašto je prethodni tim akademika i ljudi iz MInistarstva koji su oblikovali i vodili obrazovnu politiku ignorirao rezultate ovih istraživanja?
Iz tablice u poveznici koju ste nam dali vidim da najmanje srednjoškolaca ide na instrukcije u Finskoj (5%), a najviše u Grčkoj (80%); Hrvatska je nešto ispod sredine. Zanimljivo je da su u vrijeme istraživanja (2007. godine) i finski i grčki nastavnici imali najveće plaće u Europi.
Tekst iz poveznica koje ste nam dali otvara pitanje treba i zakonski regulirati plaćeno davanje instrukcija?
Očito se radi o političkom dokumentu, pa ga je teško analizirati ad meritum (a možda to ne bi imalo ni smisla). Ipak, čitajući popis kompetencija na str. 11, ne mogu ne primijetiti da sintagma “digitalna kompetencija” može značiti to što autori navode samo nekome tko uopće nije jezično kompetentan. Nekome tko to jest, “digitalna kompetencija” znači otprilike “vještina služenja prstima”, da ne kažem “vještina pipanja”, koja se, koliko znam, za sada u školama stječe ekstrakurikularno. Srećom se na popisu kompetencija ne nalazi jezična kompetencija, tako da je on u tom smislu konzistentan. Zato nalazimo čak dvije “komunikacije”, na svojem i stranom jeziku, što opet može razlikovati samo netko tko u komunikaciji ima značajnih teškoća. Istina jest, da netko tko ima komunikacijsku kompetenciju nema nikakvih teškoća da pogodi da “digitalna kompetencija” ima neke veze s računalima, što se u popisu izrijekom i potvrđuje, jer on za sve kompetencije navodi podugačka objašnjenja, za kojima pisac ispravno osjeća čitaočevu potrebu, iako se ne bi moglo reći da je u potpunosti i zadovoljava. No da se vratim na političku razinu, popis kompetencija nisu izmišljali autori dokumenta, nego su ga preuzeli iz nekog dokumenta Europskog parlamenta, pa je bar s te strane besprijekoran.
Za # 10
Iako se radi o terminološkom detalju, mislim da je Vaša primjedba na dobrome tragu.
Izraz “digitalna kompetencija” doslovce je preveden iz engleskog iako nije najsretniji.
Hrvatski jezik usvojio je izraz “informatika” koji je u općoj uporabi. Engleski jezik nema tu riječ, već oni rabe “computer sciences” ili ICT (information and communication technology).
“Digitalna kompetencija” je doslovan prijevod jedne od osam klučnih kompetencija iz preporuke Europskog parlamenta (Recommendation 2006/962/EC for lifelong learning), koju možete naći na Internetu.
“Digitalna kompetencija” širi je pojam od informatike, jer ima mnogo digitalnih uređaja koji nisu kompjuteri, npr. cijela suvremena telefonska tehnologija rabi digitalne sklopove, pa se može postaviti pitanje da li se i ona odnosi na digitalne kompetencije i bez kompjutera, što bi bilo logično. Da su Smjernice prošle stručnu lekturu, na tome mjestu bi bez sumnje bio uhodani izraz “informatičke kompetencije”. Već sam na ovome portalu spomenuo da se prilikom prijevoda stručnih tekstova valja služiti selektivnom apsorpcijom , a ne nekritičnom imitacijom.
Zanimljiv prilog o izradi nove strategije, koju tim znanstvenika misli dovršiti do kraja godine, bio je jučer 14. svibnja u TV emisiji Hrvatska uživo. Emisija se može pogledati na http://www.hrt.hr/index.php?id=enz&tx_ttnewscat=370&cHash=a7431c4d83
U Emisiji su sudjelovali Neven Budak, Saša Zelenika i Zvonko Kusić. Zanimljivo je kako se predsjednik HAZU Zvonko Kusić ograđuje od HNOS-a, iako smo svi vrlo dobro upoznati s činjenicom da su upravo HAZU i njezini pojedini članovi Vladimir Paar, Mislav Ježić, Sibe Mardešić, Tomislav Raukar, Stanko Popović i Leo Budin s odabranim sveučilišnim profesorima i drugim stručnjacima iz Agencija i škola imali glavnu riječ u kreiranju HNOS-a i čak aktivno sudjelovali u provođenju cijelog projekta. Zašto HAZU ne želi preuzeti odgovornost za ovaj projekt?
U konačnici, sam projekt, njegova svrha, ciljevi i sadržaj uopće nisu loši, naprotiv oni su u potpunosti u skladu s trenutnim europskim trendovima. Projekt je propao jer sustav (veliki dio učitelja, ravnatelja, pedagoga i psihologa u školama, također i dio savjetnika) nije bio spreman za promjene i nije ih želio pa su one odbačene, a zakonski mehanizmi koji bi prisilili sudionike procesa da se mijenjaju i prilagođavaju promjenama nisu stvoreni.
To je jako dobro uočio finski stručnjak Pasi Sahlberg http://www.jutarnji.hr/pasi-sahlberg–hrvatima-sam-htio-otkriti-tajnu-finskih-skola/1014990/ čije je savjete i novac (85 miljuna dolara) akademik Paar odbio. On nikako nije želio shvatiti važnost dobro osmišljenog i organiziranog stručnog usavršavanja učitelja u uspjehu projektama, a čini mi se niti što je KVALITETA i koja je njezina važnost za sistem. I kako lijepo pokazuje primjer grčkih i finskih učitelja (komentiran u postu #9) povećanje plaća učitelja samo po sebi ništa ne rješava. Povećanje plaća ne podiže kvalitetu sistema već uz to mora ići čitav niz drugih pretpostavki i mjera. Ne bude li novi tim vodio o tome računa i ovaj projekt će završiti kao i prethodni.
Za # 12.
Dvaput sam pogledao TV emisiju “Hrvatska uživo” na koju ste nas uputili i uočio neke nejasnoće. Slažem se s Vama da HNOS nije bio “politički projekt”, već kvalitetan odgojno-obrazovni program s obilnim i važnim uputama kako s predavačke nastave prijeći na nastavu usmjerenu na učenika – i u kojemu članovi HAZU imaju velik udio. Očito se radi o znanstveno-stručnom projektu.
Što se tiče potrebe za stručnim usavršavanjem, možete li nam reći koliko je učitelja, nastavnika, ravnatelja, pedagoga i psihologa trebalo osposobiti za novi pristup? Koliko je ljudi radilo taj posao?
Nadalje, akademik Kusić govori o uključenju cjelokupne znanstvene zajednice u izradu buduće Strategije. Kao da kvantiteta garantira kvalitetu. Podsjećam ovdje na Parkinsonove zakone (Parkinson’s Laws – vidi na Internetu) kao i na njegov koeficijent neefikasnostikoji počinje funkcionirati kada radna grupa prijeđe 20 ljudi i tim postaje nepovezan i jalov. U Smjernicama nije vidljivo koje grane privrede će biti prioritetne i uz koje će se vezati budući razvoj znanosti i obrazovanja u Hrvatskoj.
Na #13
Godine 2005. u osnovnim i srednjim školama bilo je zaposleno 40. 846 učitelja i nastavnika, 1.243 ravnatelja i voditelja, te 2. 503 pedagoga i psihologa – ukupno 44.589 osoba.
Smjernice svakako nisu naznačile dovoljno jasno problema ljudskog potencijala u hrvatskom školstvu. , a od tuda sve kreće. Ovom broju ljudi u osnovnim i srednjim školama treba pridružiti i broj sveučilišnih profesora i njihovih asistenata na sveučilištima, te broj ljudi u predškolskom odgoju.
Smjernice dakle ne otvaraju dovoljno jasno ključna pitanja hrvatskog obrazovnog sustava o kojima uvelike ovisi i razvoj cjelokupnog društva, a to su: kakav je postojeći ljudski potencijal u predškolskom, osnovnom, srednjem i visokom školstvu i što bi trebalo učiniti kako bi se dobio kvalitetniji potencijal za razvoj cjelokupnog odgojno-obrazovnog sustava?
Drugo je važno pitanje: koje su karakteristične značajke postojećeg sustava prosvjetne infrastrukture (institucija podrške sustavu) i kakve su promjene potrebne u tom području da bi se osiguralo učinkovito funkcioniranje cjelokupne vertikale školstva?
Svakako je izuzetno važno da strategija koja će biti izrađena do kraja godine utvrdi nastavničke kompetencije potrebne za kvalitetno izvođenje nastave na svim razinama (npr, psihološka osposobljenost, socijalne vještine, poznavanje znanosti predmeta koji se poučava, spremnost na promjene i cjeloživotno učenje i sl.).
Za ljudski je potencijal u školstvu važno dobro predvidjeti trendove kretanja broja učenika u bliskoj i daljoj budućnosti.
Da zaključim,autori smjernica usmjerili su se na prepisivanje sadržaja pojedinih dokumenata umjesto da su se koristili rezultatima dosadašnih istraživanja i njihovih kvantitativnih i kvalitativnih pokazatelja. Da li su ih svjesno ignorirali ili ne znaju da postoje? Koja nova istraživanja će provesti prije donošenja smjernica, vremena je malo!
Na #8
Iz premalog uzorka vidio sam slijedeće:
1) vrtić i prva četiri razreda osnovne škole -izvrsna nastava i izvrsni rezultati;
2) od 5 razreda osnovne pa prema završetku srednje, sve lošija nastava i lošiji rezultati (naravno da ima izvrsnih osnovnih i srednjih škola). Najlošija briga o učenicima u predmetima: matematika, fizika i kemija;
3) fakulteti: prirodoslovni i tehnički fakulteti su dobri – ostalo ne znam;
4) doktorski studiji, najlošije organizirani i prolaznost je mala.
Da li “istraživanja o kvaliteti obrazovnog sustava…” uključuju od 1 do 4 gore?
Postoji li negdje na mreži taj dokument?
Za #15
Drago mi je da ste se javili i uključili u raspravu. Primjećujem da u svojim komentarima širite dobre vibracije i imate dobre namjere. Sviđa mi se što nastojite zaštititi ugled svog instituta – bio kakav bio.
Što se tiče istraživanja o kojemu sam pisala, sigurna sam da će Vam autori rado dostaviti rezultate ako im se direktno obratite. Bit će Vam sigurno zanimljivi i moći ćete dobiti dobru sliku stanja u osnovnim i srednjim školama RH.
Vaša valorizacija po vertikali školstva je prilično u redu. U vrtićima je problem kvantiteta, više nego kvaliteta tj. nemaju dovoljno kapaciteta da prime svu djecu. (Jeste li trenutno upućeni u zbivanja u Delnicama?).
Loša nastava na svim razinama školstva rezultat je negativne selekcije nastavnog kadra i poslije toga nestručnog i površnog rada koji je dijelom rezultat lošeg metodičkog i psihološkog obrazovanja na fakultetima te nedostatka kontinuiranog stručnog usavršavanja na radnome mjestu. (Finci su u korjenu riješili ove probleme alli nama nitko ne može “soliti pamet”).
To se zove pubertet.
Za #17
Pripadam staroj generaciji. U moje vrijeme temeljno načelo svakog zanimanja – od obrtnika do liječnika i od učitelja do srednjoškolskog profesora – bilo je: “Etika struke i profesionalni odnos prema radu.” Ne znam je li od tog načela danas išta ostalo?
Na #18:
Nije puno kolega, vrlo malo, IMO.
Na #9: “…pa sam se uvjerio da gotovo i nema nesposobnog učenika;”
Slažem se.
Zar to ne bi značilo da bi Hrvatska Vlada i svi intelektualci u Hrvatskoj morali
najveći mogući broj djece i odraslih bezuvjetno obrazovati do ruba onoga
što znaju i mogu organizirati? Zar to nije najjeftiniji način da se Hrvatska razvije?
Sjetimo se izjave Mashelkara, Indijskog kreatora razvoja (bio je na IRB kao ekspert
Svjetske Banke): “Ili ćete kao zemlja organizirati društvo znanja ili ćete nestati u zaboravu”.
#Na 16:
Hvala na lijepim riječima i na sugestiji.
Gradskom vijeću u Delnicama nije na čast što ne zna riješiti problem.
(i više je nego očito da nisu jedini u Hrvatskoj)
Prvo mali problem proglase velikim, a onda ga ne mogu riješiti.
Rješenje:
a) gradonačelnik izračuna koliko mu treba za materijal,
b) ako mu nedostaje novaca odmah traži donacije od građana;
c) pozove za vikend sve u gradu koji znaju raditi na volonterski
rad za dobrobit djece.
U ponedjeljak imaju dodatak vrtiću za svu djecu.
Štoviše, ljudi su se upoznali i bolje znaju što tko zna raditi pa se
bolje mogu osloniti jedni na druge.
Tako umjesto jednog minusa imaju dva plusa.
Za #21
Jedno fiškalsko rješenje: Žena koja je čuvala djecu neće priznati da se bavila neprijavljenim biznisom već isključivo humanitarnim volonterskim radom, što nije protuzakonito. Nikome nije ispostavila račun i nitko joj nije platio. Neki roditelji dali su joj dobrovoljni prilog u zalijeplenoj koverti koji ona nije tražila. Ne postoji zakon koji zabranjuje davanje dobrovoljnih priloga. Tužitelj je dužan dokazati svoju tvrdnju, ako nađe svjedoke. Vuk sit i koza cijela. Nulla crimen sine lege. U kakvom društvu živiš, tako se i ponašaj.
Na #22:
Mali ispravak, poštovani kolega, Nullum crimen sine lege.
Na #20 i #21
Jedini put da se Hrvatska razvije je da se političke elite (a zatim i ostali hrvatski građani) odreknu socijalističkih ezoterija i mantri koje naše društvo kontinuirano razvija već više od 50 godina.
Sve hrvatske vlade od 199-ih godina do danas (kao i one prije njih) nastavile su sustavno degradirati hrvatski obrazovni sustav pa on iz godine u godinu proizvodi sve lošiju kvalitetu. To je posljedica egalitarističke etike koju ju razvilo hrvatsko tradicionalno društvo, a nju između ostalih čine antiprofesionalizam i antiintelektualizam.
Antiprofesionalizam - negativan stav prema stručnom znanju, profesionalnim normama, profesionalnoj grupi i profesionalnim institucijama – podcjenjuje stručno znanje i metodu, suprotstavlja im “zdravorazumsko” znanje i rasuđivanje, a stručnim kriterijima suprodstavlja političke i ideološke kriterije.
Između ostalog, politički menadžment umjesto profesionalnog koji vodi Hrvatsku poslijednjih 22 godine je upravo produkt ovakvog stava. Pogledajte javne obrazovne institucije u Hrvatskoj koje gradimo u posljednjih 20 godina, a koje su trebale i trebaju biti podrška obrazovnim sustavima na svim razinama i brinuti o njihovoj kvaliteti. Što se s njima dešava? Vlade, umjesto da su ih podigle u profesionalne ustanove pretvaraju ih u transmisiju državno-političkog centra.
Antiprofesionalizam je tako upravo zahvaljujući političkim elitama u Hrvatskoj postao eksplicitna vrijednost.
Antiintelektualizam se očituje snažno u obezvrjeđivanju intelektualnog rada i glorificiranju fizičkog. Izražava u bijednoj cijeni autorskog arka, pa i novinskog članka kao prirodne jedinice intelektualnog rada. Njegov produkt je i krajnje negativni stav prema krativnom radu koji se ne plača ništa ili se plaća bijedno malo. Taj stav u prosvjeti ide tako daleko da se kreativci posvuda šikaniraju i nisu uopće poželjni u vlastitim radnim sredinama.
Gdje su korjeni toga? U tradicionalnom agrarnom društvu u kojem nove ideje nemaju mjesta – one ne znače ništa! A mi jesmo tradicionalno društvo koje tek čeka svoju modernizaciju. Dok mi to ne osvjestimo nema puta naprijed!
Za #23
Zahvaljujem, poštovani kolega. Latinski sam učio prije 65 godina pa je očito zahrđao.
Za #20
Prema mome skromnom mišljenju izvor današnjih problema u nastavi je negativna selekcija kadra i niska metodička razina nastave u cijeloj obrazovnoj vertikali, kao i prevelik broj gradivom prenatrpanih predmeta.
Finci su taj problem riješili tako da su za učitelje i nastavnike dobili najbolje što je finska majka rodila; nastavnički studij i permanentno stručno usavršavanje zaposlenih učitlja i nastavnika podigli su na vrlo visoku razinu, a broj nastavnih predmeta sveli su na 5 ili 6, dok su preostali predmeti izborni. Vrlo su im razvijene slobodne aktivnosti, čime se otkrivaju urođene sposobnosti učenika i njihovi talenti. Nastava je individualizirana do te mjere da učenike ne natjeruju na ono što im ne ide (osim minimmuma, dakako). Ravnateljski kadar vrlo je aktivan, odgovoran i kompetentan. Kao rezultat, u usporedbi s naših 55%, samo 5% učenika uzima privatne instrukcije.
Pisali mi strategije ili ne pisali, bojim se da ništa od svega toga u nas nije moguće ostvariti.
Na #25: “…permanentno stručno usavršavanje zaposlenih učitelja i nastavnika podigli su na vrlo visoku razinu, a broj nastavnih predmeta sveli su na 5 ili 6,”
Zar je to tako teško uvesti u Hrvatsku?
Ako se uvede obnavljanje licence za nastavnike kao što je to slučaj za liječnike ili znanstvenike, zar to ne podrazumjeva permanentno usavršavanje?
Na #25
Uvesti licencu za učitelje i nastavnike koji odgajaju i obrazuju djecu u Hrvatskoj, zar je to tako teško pitate Vi? Pa poduka nije nikakav posao! -tako su razmišljali i razmišljaju naši akademici i biši ministri. Dali su nogu u guzicu ekspertu iz Finske koji je došao u Hrvatsku s 85 miljuna dolara i koji ih je pokušao uvjeriti u važnost dobro osmišljenog i organiziranog stručnog usavršavanja učitelja i nastavnika za napredak cijelog društva!
To je stav naslijeđen iz tradicionalnog agrarnog društva. Ulagati u intelektualni rad – pa kakav je to rad? Uz to prosvjetna je struka već odavna feminizirana (pa su naravno i njihovi sindikalni vođe žene!), a u patrijarhalnoj mačističkoj kulturi feminizacija je siguran pokazatelj gubitka ugleda dotičnog zanimanja. I umjesto da su ostale u vlastitom domaćinstvu, žene su otišle u prosvjetu (uz to postaju lječnice i znanstvenice) pa sad da još ulažemo novac u njihovo stručno usavršavanje!
Nadam se da sam Vam problem uvođenja licence za učitelje i nastavnike sada bar malo približila.
Za #26
Da bi se uvele licence za nastavnike koje ne bi bile samo formalnost (u našemu stilu), potrebna je razvijena služba stručnog usavršavanja, praćenja rada nastavnika i njihova ocjenjivanja – koja jedva da postoji (radi se o 40-ak tisuća učitelja i nastavnika). Dobro razvijeni zavodi za prosvjetno-pedagošku službu (jedan republički i pet regionalnih) rastjerani su početkom 90-ih godina prošlog stoljeća i ekipe dobrih i iskusnih prosvjetnih savjetnika, koji su se selektivirali i razvijali godinama, su nestale.
U najboljem slučaju trebat će nam barem desetak godina da dostignemo izgubljenu kvalitetu prateće infrastrukture vezane za školstvo. U međuvremenu došlo je i do velikih promjena u teoriji i praksi odgoja i obrazovanja, naročito približavanjem Europskoj uniji, čije pretpristupne fondove nismo iskoristili. Sjetimo se samo predstavnika Svjetske banke Pasija Sahlberga koji je došao ponuditi 85 milijuna dolara nepovratnih sredstava za osnivnje centara za stručno usavršavanje prosvjetnih radnika, pa mu je bilo otkazano gostoprimstvo. Čujem da su u Srbiji iskoristili ponudu pa danas imaju 12 izvanredno opremljenih centara za stručno usavršavanje. Slažem se s #24 koja smatra da mi kao društvo još nismo stigli do razine kada bi nam znanje, kao razvojni resurs, bilo potrebno. Sjetio sam se jedne rečenice Maksima Gorkog (citiram po sjećanju): “Pogrešno je mišljenje da ljudi žude za promjenama. Pustite nas da živimo kako smo navikli – opći je vapaj velike većine ljudi na svijetu.” Nisam siguran da nam je ta opcija ostavljena; čini mi se da Mashelkar vidi dalje od nas. Niti poslije 20 godina još uvijek nemamo ni srednjoročnu strategiju privrednog razvoja Hrvatske, što znači da ne zamo ni kamo idemo. (Političari glume kao da oni znaju, ali ih još nisam čuo.)
#27 Vec u nekoliko postova vrijedjate ljude koji se bnave poljoprivredu kao zaostalom i tvrdite da zemlja ima agrarnu orijentaciju. Moja oba roditelja su nastavnici koji su radili i na selu i u gradu i iskustvo je nepobitno da roditelji ucenika na selu daju mnogo konzistentniju i posve otvorenu podrsku i respekt, dok su roditelji u gradovima najcesce uvredljivi (moje dijete sve zna) i cesto cak sikaniraju nastavnike. Drugo, od sve politike, politika prema agraru je najlosija, najnemarnija i najnestrucnija: ne da u Hrvatskoj nema orijentacije prema agraru nego se radi o zadnjoj rupi na svirali. Daju se “poticaji” po sustavu vatrogasaca (ko je s traktorom na ulici daj mu poticaj) dok strukturalna pomoc pada i nize je nego u doba socijalizma. Recimo to se najbanalnije vidi kod garantirane cijene psenice kod koje se ne uvazava tvrdoca i proteinski postotak nego samo vlaga i hektolitarska tezina. Time se ne podrzava sijanje (i selekcija) tvrde i kvalitetne psenice koja prolazi na svjetskom trzistu nego se i dalje sije, s istom otkupnom cijenom, jeftina meka psenica; mlinari moraju otkupljivati postotak kvalitetnije skupe psenice iz inozemstva da bi se kruh dizao kako treba, cak i u godinama kad imamo viska psenice. Da ne govorimo o kulturama koje zahtijevaju pazljiviji odnos i nose daleko vise prihode i gdje je sustavna pomoc agronomskih strucnjaka i planera bitna (inace se dese fenomeni kao kad svi posade istu sortu kao sto se desilo s neretvanskim mandarinama koje su kao konzekvenca do nedavno sve zorile u isto vrijeme i time smanjivale trzisnu konkurentnost). Fala bogu, poljoprivredna emisija nedjeljom u podne na HRTu je (vec desetljecima) daleko kvalitetnija (rekao bih vrhunska) za razliku od tipicnog HRTovog znanstvenog programa tipa Misak.
Na #27 i #28.
Puno hvala na objašnjenju da nije lako uvesti licencu za nastavnike.
Pa jasno da nije lako, ako oni koji taj proces vode čine sve protiv toga.
Možda je rješenje u tome da taj posao vode udruge nastavnika
(slično kao što to čine udruge građevinskih inženjera ili liječnika)
No one su trenutno, na moje zaprepaštenje, u formiranju pa mi se čini
da mi nećemo uskoro dobiti licence za nastavnike.
“Pa poduka nije nikakav posao! ”
Možda neki tako misle, no ja nisam medju njima.
Na #29
Ne znam otkud Vam takav zaključak? Baš suprotno, moji komentari govore o “stanju duha” visokoobrazovanih građana koji su nas vodili u proteklih dvadeset godina.
Kritičko mišljenje svojstveno komentarima na portalu podrazumijeva “nothing personal”; različita mišljenja ne treba smatrati osobnom uvredom. Molim Vas da moje komentare shvatite na taj način. No hard feelings, please!
Neprijateljski stav naših političkih elita prema seljaštvu naslijeđen je iz državnog socijalizma poštovani kolega! Naime, političke elite u socijalističkoj Jugoslaviji (kao i u ostalim komunističkim zemljama) oslanjale su se u upravljanju državom na novu radničku klasu. Samoupravni projekt bio je koalicija između političke birokracije (koja je uvela samoupravljanje dekretom odozgo) i radništva. Politička birokracija je osigurala radničkoj klasi zaposlenje (vlasništvo nad radnim mjestom do mirovine), minimalni osobni dohodak i slobodu lošeg rada ili nerada na radnom mjestu. A radništvo je zauzvrat dalo eliti politički legitimitet i slobodne ruke da upravlja društvom prema vlastitoj želji – to je sve vrlo lijepo objasnio sociolog Županov u jednoj od svojih mnogobrojnih znanstvenih rasprava.
Na #30
Hoće li nova politička elita zauzeti drugačiji stav o obrazovanju i poljoprivredi od dosadašnjih pokazat će prije svega strategija koju upravo pripremaju. Hoće li se mijenjati do sada izrazito nepovoljna i neadekvatna ekonomska, politička, društvena i kulturna okolina kao golema antireformska snaga? Ako su političke elite osvjestile problem, da ona će se mijenjati! Naime, nije točno da je budućnost potpuno neprozirna. Baš suprotno. Endogeni prirodni procesi (vidljivi i nevidljivi) oblikuju našu budućnost, a ne egzogeni činitelji. Samo ih treba početi promatrati i utjecati na njihov razvoj.
> Naime, političke elite u socijalističkoj Jugoslaviji (kao i u ostalim komunističkim zemljama) oslanjale su se u upravljanju državom na novu radničku klasu.
O novijoj povijesti poljoprivrede u bivsoj Jugoslaviji se ne moze suditi na osnovu tako uopcenih sudova, mada oni tako uopceno imaju smisla. Tocno je da socijalisticku sustav nije bio popularan medju seoskim stanovnistvom, osobito u agrarno razvijenim krajevima, i da se (barem gdje sam ja odrastao) medju sseljastvom slobodno govorilo o tom stavu i sjecanjima na njegovu genezu. No, s druge strane, sustav je shvacao sustav poljoprivrednih kombinata i razvijeni i razvijani sustav kooperacije medju lokalnim kombinatima i seoskim domacinstvima kao dio sustava tvornica te mu davao znacajnu paznju. Recimo nasa Podravka je cvala u tom periodu i imala razvijen sustav kreditiranja kooperanata, garantiranog otkupa (bilo je par skandala kad su to prekrsili, no to je marginalno) i, sto je najvaznije, strucne pomoci agrnoma. Neki ljudi su zaradjivali cak i tadasnje milijunske sume u tome. Moje selo je na 1800 stanovnika krajem 70-tih imalo 350 traktora; vecina ljudi su bili daleko bolje stojeci nego stanovnistvo u gradovima. Krajem 60-tih kad je kooperacija pocela, seljaci su imali dogme da se ne moze prozivoditi u tako velikim kolicinama, jer su bili prezaposleni ranije, simbolicnim kolicinama. No stvar je u specijalizaciji
(sorry poslalo je greskom prvau polovicu teksta needitirano gore)
…specijalizaciji: tipicno tradicionalno stanovnistvo uzgaja doma sve od kokosi i pataka i njihovog podmlatka, preko stocne hrane do povrca i psenice. Specijalizacija na 1-2 produkta cini da se moze napraviti mnogo vise.
Mozda ne znate, otac sadasnjeg magnata Todorica je bio covjek koji je zaradio ogromne novce u onom sustavu uglavnom poslovima kao sto su gradnja silosa i poljoprivrednim kombinata u poljoprivredni razvijenom sjeveru Jugoslavije (Slavonija, Vojvodina). Nabavljao je jeftinu radnu snagu u Bosni i oganizirao posao gdje je trebao na veliko. Po meni daleko sposobniji od svog sina kojeg danas drzava financira poticajima za poljoprivredu kojima on smanjuje cijenu svojih kooperacija: poticaju su takvi da u pravilu odgovaraju njegovom profilu, a mnogim samostalnim poljoprivrednicima mnogo manje. U nekim slucajevima dobio je poticaj na izvoz psenice (radi se o desetinama milijuna kuna), i u istim godinama kad je dobio taj poticaj je uvozio jeftino brasno iz inozemstva i prodavao ga skupo ko da je proizvedeno po domacoj cijeni (domaca cijena psenice je bila visa nego izvozna, i razliku je efektivno placao porezni obveznik).
Kad se unikonzum prodavao, bliski Franji su mogli kupiti. Zasto mi ostali nismo mogli kupiti dio dionica na javnoj nabavi ? Ja sam htio uloziti 10 tisuca dolara sredinom 90tih kao mali dionicar u lanac tipa konzuma i nije bilo jasno kako to uciniti. Zar je potrebno biti multimilijuner ili biti intimus diktatoru da se novac hrvatskog gradjanina cijeni ? Nije li kuna moje ustedjevine jednako vrijedna kao kuna Todoricevog nasljedstva ? Pricalo se toliko o ulaganjima, a nije se davalo na javnu prodaju u ime ideje jednog Franje od 200 porodica u koje seljaci svakako ne pripadaju.
Na #32 i #33
Moj komentar se odnosi na 2 miljuna hektara neobrađene plodne zemlje u RH koju konačno trebamo staviti u funkciju. Slažete se ?
Ne, to o neobradjenom zemljistu je ideoloska floskula. Nije uvijek optimalno inzistirati na obradjenom teritoriju (i s ekonomskog, i s ekoloskog, itd. stanovista); to je bila recimo izlika na donosenje kojekakvih zakonskih akata koji ne postuju privatnu imovinu (kao moras nekom dati u zakup ako zatrazi, a ti ne obradjujes). U mom kraju mozete odbiti jutro zemlje u zakup nekad i za 500 kuna, toliko se ne isplati. Problem je u tom da se sije psenica i slicno, a bolje rentabilne kulture vrlo malo. Na primjer, uzgoj kukuruza za stocnu hranu (silaza itd.) je rentabilniji od klasicnog uzgoja kukuruza, ali treba infrastruktura (skladistenje, korisnici itd.) i znanje. Drugi primjer je sjeme bundeve koje se vrlo lako i unosno izvozi (glavni kupac: Austrija). No nase sjemenare recimo ne daju rutinski podrsku. Jedan moj kolega je kupio sjeme za sjemenske bundeve od privatnika, oslanjajuci se na improvizaciju i poznanstva i izgorio: to je kultura koja zahtijeva intenzivni fizicki rad; no na kraju se radilo o bundevama koje izrastu velike ali daju malo sjemena. To muse toliko azmjerilo da je prestao obradjivati svoju zemlju i sad je daje u zakup za zanemarive novce, a jedna parcela je neobradjena.
Kako je drzavna politika stavila naglasak na masovnim poticajami za masovnoi uzgajane kulture niske ekonomske kategorije, a nije isla prema kvalitetnijoj poljoprivredi to nije cudo da smo stali na granici isplativosti. I dok god se proizvodi neisplativa kultura ponekad bolje da se ni ne sadi i ne proizvodi gubitke. Bez ozbira sto svecenstvo, socijalisti, sindikati, moralisti i traktori rekli o tome.
Na #35
I tako ste nas Vi u zadnjem komentaru vratili na srž problema – što znači obrazovanost i poduzetnički duh i kome oni trebaju.
Što se tiče spomenutih 2 miljuna hektara – što ne budemo mi sami stavili u funkciju stavit će Francuzi, Njemci, Nizozemci… I kako j to lijepo jedan od članova portala nedavno napisao – u Hrvatskoj će se vrlo brzo proizvoditi najzdravija hrana u Europi ali je mi nećemo jesti.
Za #35
Vi kao da ste glasnogovornik zelene mafije. Jučer sam na HTV-u gledao emisiju o tome kako hrana iz Slavonije uopće ne može doprijeti do Jadrana. Lani je truristički promet iznosio 8 milijardi eura, a od toga su stranci vratili u svoje zemlje 60% troškova za hranu njenim uvozom iz tih zemalja.
Podsjetili ste me na anegdotu kako je jedan Tuđmanov suradnik navodno rekao predsjedniku: “Franjo, ako budemo provodili tvoju ekonomsku politiku, sva zanimanja u Hrvatskoj stvest će se na četiri K.” “A što ti je to?” – upita ga predsjednik.
“Konobari, kuharice, kamiondžije i kurve” – odgovori ovaj.
> Što se tiče spomenutih 2 miljuna hektara – što ne budemo mi sami stavili u funkciju stavit će Francuzi, Njemci, Nizozemci…
Moraliziranjem ideologijom obrađivanja ćete im očito pripremiti tlo za to. Ako sam seljak iz Gornje Bebrine i imam hektar koji nisam obradio, i ako se poštuje privatna svojina, onda neću morati po prisili dati (u zakup ili u kupnju) ni susjedu, a bome ni Nizozemcu. Zbog ideologije upadaju zakoni koji su nad privatnom svojinom (tipa onog o golfu, pa onda obaveza pristaje na zakup kod neobrađenog zemljišta) čime se priprema podloga i presedani za lakše otuđvanje. Dok god bude ideologija vladala nad principima individualnih prava, lakše za otimače i ostale štetnike. Koliko god vi ne volite seljački način razmišljanja, instinkt seljačke tvrdoglavosti je nekad dobra obrambena mjera, a ideološke petoljetke nemaju prava nasilja nad njom.
Osim toga, imate primjer susjedne Mađarske, gdje je trenutna iskorištenost poljoprivrednog zemljišta u EU manja nego u doba SEV-a, a pogotovo iskorištenost pašnjaka (za govedarstvo i slično).
S druge strane mađarsko vinarstvo je upravo palo u strane ruke zbog prebrzog i prepotpunog pristajanja ne EU režim. Pristali su na pristiske EU da hitno “moderniziraju” vinarstvo (do posve nepotrebnih ekstrema kakvi se ne prakticiraju ni u Francuskoj), što je dovelo do visokih kredita i promjena u kratkom roku. To ih je učinilo vulnerabilnim (jer su ušli u dugove). Na to je francusko vinarstvo ušlo u mađarsko tržište s nelojalno nižim cijenama samo da ih uništi. Vinarije (recimo poznate vinarije u Tokaiu) tako nisu mogle prodavati svoja vina i otplaćivati kredite i jedini izbor im je bilo pristati na jeftinu akviziciju. Sad su te vinarije u francuskom (i sl.) vlasništvu, a cijena vina na mađarskom tržištu je natrag podignuta.
Na #38 i #39
Spomenutih 2 milijuna hektara o kojima ja govorim su public property, a ne privatno vlasništvo hrvatskog seljaka.
Država je dužna pomoći seljacima na način da im dade u najam onoliko državne zemlje koliko im je potrebno da pristupe EU fondovima (tj. zadovolje minimum vlasništva) i povuku novac iz njih. Isto tako i školovane ljude koji će im sastaviti projekt za stavljanje u funkciju te iste zemlje i proizvodnju onoga što se isplati. Hrana je danas strateška roba i sve moderne zemlje koje je mogu proizvoditi to i čine. Navedite mi zemlju u Europi gdje 2 miljuna hektara plodne zemlje stoji na ugaru. Mađari su tragičan primjer zemlje koja je zatvorenih očiju ušla u EU. Umjesto da razvija srednje i sitno poduzetništvo, zaduživali su se i otvorili vrata stranom špekulantskom kapitalu – sad moraju prodavati ono što je najvrjednije – plodnu zemlju. Ne radi se o režimima već o kompetencijama i pameti. Treba znati što, kada i kako! Treba učiti. A ne uvijek kad pogriješimo tražiti krivicu u drugima.
Hoćemo li mi u Hrvatskoj išta naučiti iz mađarskog ili recimo austrijskog primjera? Je li Vam poznata činjenica da se Austrija danas opskrbljuje poljoprivrednim proizvodima gotovo isključivo na domaćem tržištu. Nakon propasti mliječne industrije i govedarstva seljaci su se (uz stručnu pomoć države, a financijsku iz EU fondova) masovno prebacili na poljoprivredu. Pašnjaci su postali plodna zemlja. O tome je vodio brigu u nekoliko mandata ministar poljoprivrede i njegov stručni tim. Tome je bila posvećena jedna izvrsna poljoprivredna emisija na HRT.
U današnjoj situaciji i seljaka treba školovati to je valjda svima jasno. U godinama preorijentacije Austrija je organizirala posebne obrazovne tečajeve za seljake – radi se naravno o cjeloživotnom učenju. A što mi radimo? Mi mislimo da će seljak sam prijeći na modernu visokoorganiziranu i profitabilnu poljoprivredu i da je dovoljno dati mu novčani poticaj u ruke.
Morate se ulogirati da bi mogli komentirati.