MZOS je otvorilo javnu raspravu o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (PDF), te poziva svu zainteresiranu javnost i dionike sustava da se aktivno uključe u javnu raspravu na način da svoja mišljenja, dopune i prijedloge šalju na adresu zzdvo2012@mzos.hr Trajanje javne rasprave predviđa se do 27. travnja 2012.
Službena obavijest na Webu MZOS-a
Javna rasprava o novim zakonima o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju
Prethodni post: Otvoreno pismo prof.dr. Igora Štagljara premijeru Milanoviću
Slijedeći post: 3. studentski kongres “Prehrana i klinička dijetoterapija”
54 komentara… pročitajte ih ispod ili dodajte jedan
A gdje je ustvari tekst tog novog zakona? Ovaj dokument ‘Nacrt prijedloga’ izgleda kao objasnjenje onoga sto stoji u nekom drugom dokumentu, kojega ne vidim na stranicama MZOS-a.
Nacrt prijedloga je iza objašnjenja, počinje negdje oko 12. te stranice.
#2 Hvala.
Članak 12 striktno zahtijeva čekanje u jednom znanstvenom zvanju najmanje 5 godina (ne 3) prije nego je moguć izbor u više zvanje. Članak 18 zahtijeva još striktnije počeke za znanstvena radna mjesta: traži se ne samo da prođe 5 godina od izbora u niže radno mjesto nego da tih 5 godina bude zaista konzumirano (da se provede na radnom mjestu) stažiranjem u tom radnom mjestu. Dakle ako ste 2015 izabrani u višeg suradnika, radite 3 godine, pa odete još 2 godine na stranu instituciju s zamrznutom statusom na svojoj instituciji po povratku nećete moći u više radno mjesto. Barem tako doslovno piše. Jadno do zla boga.
Ovaj nacrt prijedloga zakona u uvodnoj ocjeni stanja ispravno uočava problem inverzne piramide (tj. činjenicu da je u ovom trenutku veći broj znanstvenika u zvanju znanstvenog savjetnika nego u zvanju znanstvenog suradnika). To definitivno jest problem, i to je problem koji bi definitivno trebalo početi rješavati. Međutim, mislim da se to ovim prijedlogom zakona pokušava napraviti na pogrešan način. Moje je mišljenje da bi osim ukidanja obveze napredovanja i istodobnog postrožavanja kriterija za napredovanje (što su svakako dobrodošle promjene) trebalo uvesti još jednu mjeru, a to je revizija svih dosadašnjih napredovanja. Bez te mjere u domaćoj znanstvenoj zajednici uskoro ćemo imati situaciju koja je najbolje opisana onom poznatom Rojsovom “Tko je jamio, jamio je”.
Ad #5
Dragi kolega,
u 90-tim su godinama trojica fizičara (dva teorijska fizičara čvrstog stanja i jedan nuklearni eksperimentalni fizičar) proveli upravo to što vi sugerirate: zakonski su anulirali sva zvanja/radna mjesta i proveli posve novi izbor na radna mjesta. Dogodilo se to negdje A. D. 1996/1997 i trajalo je do 1999.
Rezultat: ništa se nije promijenilo. Probleme su imali neki irb-ovci i njima slični zbog vrlo visokih kriterija koje su si sami nametnuli.
Podsjećam da je ZV IRB-a samo tražilo u 12 točaka niz krucijalnih izmjena dosadašnjeg zakona i da su neke ovim Prijedlogom uvažene.
1. Ukinuto je obvezatno napredovanje.
2. Uveden je tenure review umjesto reizbora, kao što je to slučaj u razvijenim državama. Ostvaruje se prijedlog kolege BL.
3. Po meni bi MZOŠ trebao davati suglasnost na Pravilnik o tenure review, tako da ne bude farsa.
4. Ukinut je automatski nastavak postdoca nakon sticanja doktorata: novi doktori znanosti će se morati javno natjecati da dobiju poziciju postdoca.
Sve navedene promjene je ekskluzivno tražio IRB – osobno sam pisao formulacije prijedloga koje je podržala upravo smijenjena ravnateljica i koje je ZV gotovo jednoglasno usvojilo.
U potpunosti se slažem sa #5. Mogu nova pravila, ako ćemo napraviti reviziju svih dosada ostavarenih izbora, dakle svih aktivnih znanstvenika/nastavnika izborila u različite statuse, toliko o ekipi koja će izabirati i nazirate nove ljude u sustavu. Zgodno je to “zamrzavanje” stanja i “stezanje” uvjeta za nove. Ponekad ovo izgleda gore no privatizacija poduzeća iz devedesetih:)
Naša Hrvatska izokrenuta piramida je činjenica, a novotarije tipa postdocova mogu biti dobra ili loša stvar ovisi o implementaciji tj, MZOS-a i jasnim pravilima igre. Javni natječaj – zašto ne? Volio bih vidjeti rasne znanstvenike iz razvijenih zemalja koji hrle u RH poboljšati naše društvo i sustav, a ne ekipe iz lošije stojećih zemlja kojima možemo poslužiti isključivo kao odskočna daska za dalje. Ustanove kao moja koje već neko vrijeme imaju međunarodne javne natječaje za radna mjesta osjete lagani pritisak takve vrste…
u Danas.hr je objavljen clanak osvrta na novi prijedlog zakona Ane Benačić pod naslovom “Ako nema novca za žene na porodiljnom – otkaz”
Moram priznati da sam sokirana kuda je otisla ova nasa “zenska borba”. Znanstveni novaci (phd studenti i posdokovi) su radna mjesta na odredjeno. Tocka. Ocekivati da se ulaskom u sustav novaštva dobiva stalno radno mjesto i traziti takva prava i beneficije je najcesce kontraproduktivno za struku i karijere tih mladih ljudi ukoliko se zele – a trebali bi zeljeti – ozbiljno baviti svojim poslom.
Nisu znanstveni novaci prodavaci u ducanu koje odlaskom na porodiljne dopuste i lako zamjenimo i posao ide. Nitko nece umjesto njih napravti doktorat, niti znanstveno istrazivanje. Novastvo je skolovanje i pauze od godinu i cak i vise jako lose utjecu na ozbiljnost karijere.
Zao mi je da se u danasnje vrijeme u Hrv. velik broj zena odlucuje (zato jer eto mogu) na duge porodiljne dopuste. Negdje sam procitala da oko 90% zena uzima bolovanje za cuvanje trudnoce! 90% to je stvarno nerealan broj! Zatim slijedi godinu dana porodiljnog pa jos mjesec dana prava na godisnji … i vrlo brzo se skupi skoro dvije godine pauze.
Mislim da bi mladim obiteljima trebalo omoguciti “prostora” i mogucnosti da uz novacko skolovanje imaju djecu ali NE na ovaj nacin! Ovako se zene u znanosti stavlja u nekonkurentnu poziciju i zapravo ih se potice da kad tad moraju odustati od znanosti – jer jednostavno ne mogu pratiti ritam zbog tih dugih pauza u karijeri.
U zapadnoeuropskim zemljma je to rijeseno na razlicite nacine ali nigdje nisam cula da znanstveni novaci uzimaju toliko duge pauze zbog porodiljnog. Sveucilista imaju svoje vrtice i jaslice. I roditeljima male djece se omoguci rad na manjim postocima radnog vremena (50%, 65%, 80%) u odredjenim periodima. Na taj nacin novacko skolovanje ipak ne zaostaje toliko, produktivnost ne opada toliko i postoji motivacija za napredovanjem zbog ugovora na odredjeno i svjesnosti da samo svojim znanstvenim rezultatima mogu konkurirati za ozbiljne pozicije u akademiji i znanosti.
Voljela bih vidjeti da novi zakoni predvide i ove mogucnosti skracenog radnog vremena za novopecene roditelje znanstvene novake. I kada bi sveucilista shvatila da im se isplati uloziti u infrastrukturu vrtica i jaslica za djecu njihovih zaposlenih (da ne kazem i studenata).
Zašto se onda studentima preddiplomskih i diplomskih studija priznaju takve pauze.
Na #8
Ja baš mislim da veliki broj zn. novakinja / novaka tijekom porodiljnog može napraviti čuda za svoj doktorat ako doma čuva djecu bez opterećenja u nastavi.
To da će sveučilišta imati jaslice i vrtiće je urnebesno.
Mogućnost skraćenja radnog vremena (kroz recimo oslobađanje od nastavnih obveza) je dobrodošla.
na #8
Ja se u svojoj 34. godini života još uvijek ne usudim odvažiti ostati trudna, jer sam zaposlena kao viša asistentica na sveučilištu i imam ugovor na određeno, sve do docenture. Prema ovom prijedlogu zakona meni bi bilo najbolje da odgodim prvu trudnoću još minimalno dvije godine dok budem imala uvjete za napredovanje i napokon ugovor za stalno. Je li normalno ženama zakonski uvjetovati čekanje do 37. godine života kako bi po prvi puta postale majke? Što ako se moja trudnoća zaista zakomplicira? Ako dijete bude rođeno s nekim teškoćama i ja kao majka budem prisiljena ostati dulje na rodiljnom dopustu, jer fizički nemam kome ostaviti dijete? Ne živimo svi u savršenim uvjetima, nemamo baka-servis pri ruci i ne možemo, u nekim uvjetima, kao roboti uz trudnoću i dojenče bez zadrške odrađivati sve obaveze koje nameće znanstveno-nastavni rad… Znači li to da nas se treba po kratkom postupku eliminirati iz sustava?
Ili da jednostavno zaboravim reprodukciju i samopožrtvovno svoju egzistenciju podredim poslu?
Kolegica u #11 je rekla to puno bolje nego ja sa svojom neironičnom (prvom) rečenicom u #10. Ugovori na određeno za doktorat nisu baš isti kao bilo kakav drugi ugovor na određeno (novaci su iznimka u pogledu trajanja tog ugovora – maks. 6 ili više godina u odnosu na najviše 3). Gubljenjem mjesta u slučaju trudnoće ne gubi se samo trenutni izvor prihoda (posao), nego i dotad uloženi trud u vlastito obrazovanje. Time se izravno stimulira ono o čemu piše kolegica u #11 – čekanje do 37. godine.
Ne vjerujem da se time čini medvjeđa usluga, kako to smatra kolegica u #8: “… zene (se) u znanosti stavlja u nekonkurentnu poziciju i zapravo ih se potice da kad tad moraju odustati od znanosti – jer jednostavno ne mogu pratiti ritam zbog tih dugih pauza u karijeri.” To može biti istina, ali i ne mora – pitanje je postotka. Osim toga, zašto bi jedina karijera nakon doktorata bila ona znanstvena ili je jedini karijerni put onaj bez djece?
Neki projekti trpe pauze, neki ne – takve specifičnosti ne bi trebalo rješavati generalnim odredbama u zakonu.
U svakom slučaju, možda je ovakva odluka u zakonu nedorečena i jer bi se za državno financiranje mogućnost i duljina porodiljnog mogla rješavati kolektivnim ugovorima (pri čemu smo onda na istom kao i dosad) ili ugovorima o radu u slučaju drugih izvora financiranja.
Da skratimo priču. Ova odredba zakona stavlja pojedince u nepovoljni položaj s obzirom na neku karakteristiku – u ovom slučaju rodnu. I možemo opravdavati takav postupak kako god nam se prohtije ali temeljni problem neće nestati. Ili je to još jedan izraz stava kako u znanosti nema demokracije?
Ovo što se radi s znanstvenim novacima (trudnicama) u prijedlogu novog zakona je više nego žalosno
Na #13… Slazem se. S jedne strane smo pronatalitetna drzava, a s druge strane to onemogucavamo na svakome koraku.
Na #8… Kada se ugledavamo na zapadne zemlje, ugledajmo se i na druge komponente. Recimo kvalitetu i efikasnost sustava doktorskih studija. Pogotovo za zene, jedan je stvar ukoliko vi svoj doktrat odradjujete od npr. 23-26 godine i zgotovite ga u 3, max. 4 godine. Ili to radite od 25, 26 godina (uzmite da nakon studija imate u prosjeku godinu dana volontiranja) pa sve do 31-32 godine. Ono sto mene ljuti je da se sistemi preslikavaju parcijalno. Najednom preslikavamo strogost u pravima poput porodiljnog, zatim nesigurnost u ugovorima u radu, gubitak +4 godine koje su imali novaci, a s druge nista ne radimo da dizemo kvalitetu doktorskih studija, i da ljude pripremamo da budu konkuretnti u radu kako u akademiji, tako i van nje. Skroz drugacije je ako vi sa 26 godina i doktoratom mijenjate posao ili sa 35 godina, 2 djece i kreditom. Kao sto je i drugacije zenama radi biloskog sata, da li odgadjaju djecu do 26. ili 37.. godine kao sto je rekla kolegica #11.
Kljuc svega je u reformi doktorskih studija. Ukoliko ih napravimo kvalitetnim kao vani, konkurentnim, da omogucavaju brzi i kvalitetan doktorat te da omogucavaju vjestine ljudima da rade i u akademiji i u gospodarstvu. Kada to uspijemo, onda mozemo razgovarati o smanjenju novackih ugovora sa 6 godina na nize, pitanju porodiljnih stvari i slicno.
Osobno ne vejrujem u brze promjene i revolucije. Potrebno je teski radom izgraditi novi sistem za mlade znanstvenike. Preslikavanjem djelomicno modela iz vana koji za prvo ima kresanje prava, a ne povecanje kvalitete je kao da od Francuske sada narucimo veliku kolicinu brzih vlakova kao TZV i vozimo ih na relaciji za Rijeku i Split.. Njihova korist na nasim prugama bi bila nikakva. Tako je i ovdje. Dok se ne primimo izgradnje novog sustava od temelja, a to su doktorksi studiji, sve ovo ce poluciti da i ono malo kvalitetnih ljudi sto imamo ce otici vani.
Na #12
Istina je da neki projekti trpe odlazak na porodiljni, a drugi ne.
Hrvatska znanost morat ce se ubrzano mijenjati u sljedecih par godina, a jedan od vaznih segmenata bit ce upravljanje projektima. Vani kada prijavljujete projekte morate napraviti analizu rizika. Jedna komponenta analize je odlazak ljudstva s projekta bilo raskida ugovora, bolovanja, porodiljno i slicno gdje se vi duzni napisati sto ce se u tim trenucima desavati desavati, koje preventivne akcije cete poduzimati da smanjite te rizike (npr. za radna mjesta koaj su kljucna osigurat cete da jos netko bude upoznat sa svim mjerenjima, labosima, programima i sl. koje to radno mjesto nosi). Takodjer, morate i opisati akcije koje cete poduzeti kada se to desi da osigurate da se projekt provede.
Drugim rjecima, ako projekt ne uspije jer je netko od mladih znanstvenika otisao na porodiljni, to je lose upravljanje projektom od strane voditelja jer se nije u planiranju pripremio za takav slucaj, a ne krivica te osobe koja je otisla na porodiljni.
Vrijeme je da se pocnemo navikavati da voditelji projekata moraju biti i menadzeri i da ce trebati neke nove vjestine. I umjesto da obrazujemo voditelje projekata kako da balansiraju rizike i bolje upravljaju projekt, mi s macem po onima koji idu na porodiljni…
Po meni, osobna odgovornost je dalje na osobi koja ide na porodiljni da li ce biti 100% izvan struke ili ce pratiti literaturu i imati aktivnosti da bude u toku. Jer na kraju, ako to nece raditi nije da ce moci biti konkurentna kada se vrati s porodiljnog.
Na #8
Obzirom da sam i sam malo upućen u tu tematiku, komentirao bi neke tvrdnje kolegice u #8.
Prvo, ne uzimaju majke bolovanja, bolovanja se pripisuju na osnovu liječničke procjene. To što je zdravstvo isto u kolapsu, a sustav dubuko korumpiran, nije problem majki – ljudi većinom čine ono što im se dopušta (što isto nije pohvalno), zato ovaj problem treba rješavati na drugom mjesto, kažnjavanjem neodgovornih i potkupljivih liječnika.
Drugo, duge pauze zbog porodiljnog nisu karakteristika samo znanstvenih novaka, nego općenito roditelja u Hrvatskoj. Centralno i istočno europske zemlje, koje su nekada imale komunističke režime, imaju u svojoj ostavštini tako duge porodiljne. Imaju i neke druge (pre)bogate zemlje, kao npr. Švedska, koja ima porodiljni od godinu i pol. S jedne strane, dugi porodiljni jesu problem iz više razloga, od predugog izbivanja s posla, do opterećenja države. S druge strane, mnogi stručnjaci će reći da je u prvih nekoliko godina jako važno za djecu da odrastaju uz svoje roditelje, a ne uz tete, bake, dadilje itd. Kapitalizam je učinio svoje, i u većini zapadnih država toga luksuza nema, što ne znači da je to dobro, ali je tako.
I treće, po mojem saznanju, rad na pola radnog vremena postoji i za naše rodilje.
Na #17
Rad na pola radnog vremena nije isplativa opcija za znanstvene novake, jer ugovor na određeno curi kao da radite puno radno vrijeme, i time se dovodi u pitanje mogućnost izrade doktorata u predviđenom roku.
To je za mene osobno bio glavni razlog zašto nisam koristila navedenu mogućnost
Nisam baš sigurna ni da je dugi porodiljni problem u konačnici opterećujući za državu. Kada bi se zaista sve majke odlučile vratiti na posao nakon npr. šest mjeseci, država bi se trebala suočiti s činjenicom da ne postoje odgovarajuće ustanove koje bi primile na skrb tako malu djecu (u Splitu niti jedna državna ustanova tog tipa !), a ni LEGALNA mogućnost zapošljavanja kvalificirane dadilje. Toleriranje dugih porodiljnih je pretpostavljam jednostavnije nego rješavanje ovih problema.
Na #16
potpisujem od početka do kraja sve napisano
#16. Ne znam o kakvim vi projektima gore govorite i znate li kako je prijaviti i dobiti neki EU projekt ili biti u konzorciju EU projekta. Ako i prođete evaluaciju i dobijete pozitivnu ocijenu u EU kod sufinanciranih projekata prolazite predprijavu pa prijavu sa nebrojeno mnogo papira da bi eventualno za 4 godine projekta dobili potporu od Agencije koja to odrađuje za MZOS s nekih par 10-aka tisuća Eura. Ili dobijete EU projekt a ne dobijete sufinanciranje i morate se zahvaliti voditelju i članovima EU konzorcija. Kako to loše odjekne kod EU partnera da smo mi neozbiljna zemlja i nesiguran partner što se pokazalo da jesmo. Znate li da za IPA IIIC projekt kod SAFU-a još nisu evaluirani ni Summary of Proposal
rok odavno istekao a gdje su tek full Projekt proposalii ?? Ili dobijete projekt IPA prekogranična suradnja s recimo Srbijom i dobijete 11 000 kn kao jedan kolega 
Wake up friends 
Na #19
Kolega to su djecje bolesti koje prolazimo radi nespremnosti i neizgradjenosti institucija za provodjenje projekata. Pogledajte npr. slovenske institucije koje su prosle tu tranziciju, broj projekata i novac koji imaju. Institut Jozef Stefan u Ljubljani prakticki ima situaciju da ukoliko nemate neki medjunarodni projekt da ne mozete raditi. Prosao sam i osobno takve bolesti, nije ugodno no s vremenom ce se stvari postati bolje… Institucije nece bas imati izbora…
Da se po prijedlogu zakona kakav sad postoji u dijelu za znanstvene novake “poslovalo” kad sam ja to postajao, sigurno se nikad ne bih odlučio postati znanstveni novak.
Ako novi prijedlog zakona prođe, ne samo znanstveni suradnici pa naviše, nego i tehničari, čistačice, vatrogasci, stolari – svi, ali baš svi će imati ugovore na neodređeno osim znanstvenih novaka. Zašto bi onda bilo toliko nemoguće da se ugovori na neodređeno daju i znanstvenim novacima? U boljoj poziciji je KV stolar ili neki SSS tehničar nego osoba s inženjerskom ili doktorskom titulom. Uspješnost znanstvenog novaka ne ovisi samo o znanstvenom novaku nego i o mentoru. Znanstveni novak ne radi ono što želi ni teoretski (jer ne može voditi veliki projekt), nego ono što mu se kaže da radi. To da ne može voditi projekt je samo po sebi i normalno jer mora steći nekakvo iskustvo. Ispunjavanje kriterija za prvo znanstveno zvanje, koji su nerealno visoki s obzirom na ono iz prethodne rečenice i nisu rezultat isključivo rada novaka, nisu garancija dobivanja rečenog radnog mjesta. Ugovorom na određeno vrijeme asistent se posve destimulira od znanstvene izvrsnosti jer zašto bi se netko trudio ispuniti uvjete ako ga čeka ista sudbina kao i onog tko ih nije ispunio. To što netko ima mogućnost da se zaposli ako je ispunio uvjete je baš suprotno od poticaja. Na realnom tržištu rada mu je bolje da ne ispuni uvjete, čak i da ne doktorira, jer će prije dobiti posao ako je inženjer, nego ako je doktor. Ispunjavanje uvjeta za znanstveno zvanje ima jedan i samo jedan cilj u onoga tko se trudi to ostvariti, a to je da postane znanstveni suradnik/docent. Ukoliko to ne postane, sve za što se trudio mu je samo teret, a ne uspjeh.
Financiranje asistenata iz projekata? U momentu kad se za odlazak na službeni put ljudi moraju odricati od putnih troškova samo da bi došli na neku konferenciju? U momentu kad se od 12 rata za projekt isplati 9 i to sa zakašnjenjem? U momentu kad ne postoji kontrola hoće li voditelj projekta novac isplatiti novaku ili njemu uzeti da bi nekom tko mu se sviđa (recimo, sebi) isplatio stimulaciju? To je notorna glupost. Dobro rekoše kolege prije, prvo neka se preslika situacija iz inozemstva gdje je novac za 3 do 5 godina na projektu cifra koja se isplaćuje mjesečno (vrlo konkretna usporedba Hrvatske i Švicarske), a onda neka se o tome razmišlja. Znači ako NZZ isplati 9 od 12 rata na projekt onda će i novak dobiti 9 od 12 plaća i još će mu netko reći da se znanošću bavi iz ljubavi i da volontira ona preostala 3 mjeseca.
Neka se znanstveni novaci (dodatno na ispunjavanje kriterija) natječu da ostvare viši status, kažu. Koliko vidim, netko tko je postao znanstveni suradnik to neće morati. Morat će samo do penzije ispunjavati minimalno propisane kriterije (ako ih uopće bude). Zašto bi onda znanstveni novaci morali ispunjavati dodatne uvjete, više od minimalnih (ionako previsokih iz razloga navedenih prije)? Da bi se uopće postalo znanstveni novak, mora se biti među 10 % najuspješnijih studenata koji se još nisu zaposlili i mora se imati prosjek ocjena iznad 4. Gdjegdje se mora biti i mlađi od 27 godina. Da bi se postalo viši asistent (ili postdoktorand) mora se doktorirati što kod nas, a ne i u svijetu, znači da se mora, uz uobičajen posao, polaziti predavanja, učiti i polagati ispite. Da bi se postalo znanstveni suradnik mora se imati, kako u kojem području, određen broj znanstvenih publikacija ili knjiga ili čega već sve ne. I onda neka se u svakom momentu ne zna hoće li doći plaća, kad će doći kolika će biti i da se na svakoj stepenici dobiva otkaz. Plaće o kojima pričamo i sad su male. Naši kolege koji su krenuli sa zapošljavanjem u privredi imaju nesigurnost radnog mjesta, ali po novom će je imati i novaci. Imaju nesigurnost plaća, ali po novom će je imati i novaci. Ali oni imaju i veće plaće za 20 do 30 %, a i u početku nauče nešto što im na tržištu treba, a ne rade ono što im nigdje izvan sustava ne treba.
Ukratko, ponavljam prvu rečenicu, u takvim uvjetima, bez sigurne budućnosti, samo nezaposlena osoba može pristati biti novak i to na način da ne ispunjava uvjete kako si ne bi ugrozila mogućnost nalaženja drugog posla i da istovremeno aktivno traži drugi posao. I neka netko samo ne kaže da se to radi zbog EU jer naše zakonodavstvo iz područja znanosti i obrazovanja je skoro pa jedini dio svog zakonodavstva Hrvatske koji se uopće nije morao mijenjati jer je bio već otprije u suglasnosti s pravnom stečevinom EU.
#21 “Ukratko, ponavljam prvu rečenicu, u takvim uvjetima, bez sigurne budućnosti, samo nezaposlena osoba može pristati biti novak i to na način da ne ispunjava uvjete kako si ne bi ugrozila mogućnost nalaženja drugog posla i da istovremeno aktivno traži drugi posao.”
Pitam se samo koji bi mentor pristao imati takvog novaka i pisati svake godine pozitivna izvješća.
#22 Pitam se kojeg bi to novaka bilo briga jer ionako ga nakon nekog vremena čeka otkaz.
#7 : “Volio bih vidjeti rasne znanstvenike iz razvijenih zemalja koji hrle u RH poboljšati naše društvo i sustav”
Pomaže li privlačenju znanstvenika iz razvijenih zemalja podatak da je nedavno kolegici iz USA u postupku izbora u zvanje u RH priznato jedva trećina radova (s izvrsnom citiranosti) jer “nisu iz grane u koju se bira”?
Voljela bih paralelno s prijedlogom zakona vidjeti i prijedloge svi pratećih pravilnika i odluka.
Na #21 – značajan broj hrvatskih “mentora” koji novake uzimaju samo i isključivo da im odrađuju nastavu koja se sa uvođenjem bolonje prevalila većinom na leđa zn. novaka. Poznajem više ljudi u ovoj situaciji nego u obrnutoj.
Kako vidim da se neki kače za nebitne stvari, onda ću ja istaći bitne posljedice koje proizlaze ili mogu proizaći iz ovako predloženog zakona, odnosno gdje sve asistent “visi” ne svojom krivnjom što ga onda dovodi do toga da ne bude dovoljno motiviran.
1) Asistent dobiva plaću s projekta. Običajno (dosad bilo) rate kasne ili ne dođu uopće. Recimo da projekt dobije 9 rata. 9 novačkih plaća je manje od 50000 kuna (neto). To je oko 4200 kn mjesečno ili manje nego što dobije SSS tehničar koji se tek zaposli ili ima ugovor na neodređeno i to još tehničar dobije redovno plaću, a asistent kad i ako. To dosad nije bilo tako.
2) Projekt, za čiji je opstanak odgovoran njegov voditelj, propadne. Možda je bio u problemima i prije, ali to naravno novozaposleni asistent nije znao prilikom zapošljavanja. Voditelj projekta ostane bez projekta i dalje dobiva plaću. Asistent ostane bez svoje plaće (barem), a moguće i bez radnog mjesta. No čak i da ne ostane bez radnog mjesta i čak ako ga se i prebaci na novi projekt on je u gubitku jer mora doktorat raditi od početka, a vrijeme mu je nepovratno isteklo. Drugi problem je postojao i dosad, ali je asistent barem dobivao plaću.
3) Asistent, recimo prirodoslovac, mora u 10 godina doći do 9 znanstvenih radova. Njegov šef u znanstvenom zvanju bez kojega ovaj ne može ništa (najbolje još da mu dopusti da radi mimo projekta) mora u dva reizbora u tih istih 10 godina objaviti do 6 znanstvenih radova (na nekim institucijama i manje). Kako nema obavezu izbora u više zvanje ne mora i on kao i asistent doći do 9 kao što je dosad bio slučaj. On mora doći do manjeg broja radova i s manjim brojem radova on zadržava posao. Asistent koji ako i dođe, po novom u 9 godina i to na način da je u međuvremenu već gubio radno mjesto, do dovoljnog broja radova će tek možda, a nikako sigurno, postati znanstveni suradnik. Neka mi netko objasni otkud sad to može biti normalno.
Što se tiče motivacije za rad i negativnih izvještaja. Čini mi se da neki misle da su asistenti blesavi, a ne da su imali na faksu prosjek preko 4 i bili među 10 % najboljih. To me doduše čudi, jer su i sami morali (valjda) zadovoljiti te uvjete ili se možda ne sjećaju što je bilo prije 10, 20 godina. Kad nekoga zapošljavate, onda mu napričate sve i sva kako biste ga privukli. To rade svi (i privatnici). Prvu godinu vam asistent još jadan vjeruje i nada se. Time je dobio prvi pozitivni izvještaj. Drugu godinu je shvatio kamo sve to ide, ali znajući pravila napravio je minimum za još jedan pozitivni izvještaj. Ako mu na trećem mentor i da negativni, morat će mu dati mjesec dana otkaznog roka i jednu mjesečnu plaću otpremnine (sve će to platiti sa svog projekta), a još će i njemu asistent sprašiti negativni izvještaj koji će ga pratiti kroz cijelu karijeru. Nije da će asistent jako patiti zbog toga pogotovo ako nema nikakvu garanciju da će, čak i ako doktorira, a dotad je shvatio hoće li ili neće doktorirati, dobiti produljenje ugovora. Doktorat će mu u “realnom” sektoru ionako praviti problem.
Za kraj, da se razumijemo, ja želim da asistenti i seniorni znanstvenici međusobno surađuju i da od toga imaju neke koristi, ali da bi netko bio motiviran za rad, mora znati da ima cilj i da je zato redovno plaćen. Po ovom prijedlogu asistenti niti moraju biti redovno plaćeni niti imaju cilj. Da li je cilj ostvariti određeni uvjet za docenturu? Nije, jer ako ih i ostvariš, možeš s tim obrisati guzu i onda si misliš zašto sam to i radio kad bih i da nisam jednako završio. Da li je cilj loviti ono što zahtijeva realni sektor? Nije baš ni to, jer svi se mi koji se bavimo znanošću, pogotovo dugo, ipak na kraju želimo njome i baviti. I, realno, to i znamo i volimo raditi. Ali ako nema druge, onda ti je puno važnije od toga da napišeš rad, to da upišeš tečaj iz ekonomije i platiš si ga svojom, u ovom slučaju, bijednom asistentskom plaćom.
Ponavljam pitanje, zašto asistent ne bi mogao imati ugovor na neodređeno kao i njegov šef? To ne znači da on ne bi radio ništa. Nakon 5 godina bi ga se pitalo je li doktorirao. Nakon 9 godina bi ga se pitalo je li ispunio uvjete koji ne bi smjeli biti veći od uvjeta njegovog šefa. Znači radio bi on. Bio bi i motiviran. Bio bi motiviran i da bude što bolji jer bi ga u nekoj budućnosti mogla dočekati veća plaća, ako ne u jednoj instituciji, a ono u drugoj. Ako ne odmah, a ono kasnije.
Da ne ponavljam previše već rečeno, izvadila sam neke stavke koje najviše odudaraju od proklamiranog.
U tekstu se proteže naglasak na povećanje konkurentnosti, no karakter novih prijedloga upravo je suprotan željenom učinku. Potrebna je bolja/stroža evaluacija u sustavu, a ne ograničavanje napredovanja mladih znanstvenika i njihovo sprečavanje da se formiraju u samostalne znanstvenike.
Str. 6 (zadnji pasus): „Tendencija velikog broja projekata, koji je ponajviše posljedica sustava obaveznog napredovanja znanstvenika, suprotan je europskoj tendenciji okrupljavanja projekata“ pokazuje temeljno nerazumijevanje funkcioniranja znanosti u Europi. Nije velik broj projekata posljedica sustava obaveznog napredovanja i prevelikog broja znanstvenika u pojedinim zvanjima, već loš sustav evaluacije projekata, pri čemu je hrvatska prolaznost više od 80%, a europska se kreće oko 20%. Znači, treba postrožiti kriteriji i uvesti bolju evaluaciju, a ne penalizirati mlade znanstvenike i prolongirati njihov odnos zavisnosti u sadašnjem sustavu.
Str. 8. – treći pasus odozdola – govori se o javljanju postdoktoranada na javne natječaje pri institucijama. Ovdje su temeljito pobrkani pojmovi. Postdoktorand se ne bi trebao javljati na natječaj institucije, već bi trebao od financijera dobiti grant i sam tražiti instituciju u kojoj će najbolje ostvariti svoje potencijale. A ako je dovoljno kvalitetan institucija će ga i angažirati i tu se povećava kompetitivnost i konkurentnost. MZOS svojim poimanjem postdoktoranada ide upravo suprotno konkurentnosti jer onemogućava kompeticiju istraživačkih institucija za najbolje mlade ljude.
Stavak 7. istog članka – doktorski studij mogu upisati i osobe bez sveučilišne diplome ukoliko se pokaže da je riječ o iznimno darovitim osobama. Tko utvrđuje i kako da je riječ o iznimno darovitim osobama? Takvim osobama bi se trebalo omogućiti ubrzano napredovanje kroz školovanje, a ne uvoditi mutnu klasifikaciju „darovitih“ koja u ovom slučaju ostavlja prostora za zloupotrebe.
Stavak 8. istog članka – studij se može uskratiti stranim državljanima ukoliko je riječ o studiju od značaja za nacionalnu sigurnost, tipa policijske ili vojne akademije. To znači da Hrvati ne bi smjeli studirati na West Pointu, što nije slučaj.
Da se vratim na bolovanja za vrijeme trudnoce. Po hrv. zakonu se trudnicama koje trebaju zbog zdravstvenih razloga na “cuvanje trudnoce” u nekom periodu, ne raspisuje se klasicno bolovanje vec “cuvanje trudnoce” i placa je manja (neznam tocno da li je postotak ili je fiksna cifra). Konkretno, ukoliko se nakon mjesec-dva zdravstvena situacija trudnice popravi i ona bi se mogla vratiti na posao, vecina ih se na to ne odlucuje zbog propusta sljedeceg propisa.
U trenutku kad zaposlena zena rodi, odlazi na porodiljni dopust i prvih sest mjeseci prima naknadu koja je prosjek zadnjih 6 mjesecnih placa. Ukoliko u taj prosjek udje smanjena placa “cuvanja trudnoce”, recimo od dva-tri mjeseca. To implicira da ce zena na porodiljnom primati mozda i oko 1000kn manju naknadu nego joj je stvarna placa bila. Ukoliko ostane na “cuvanju trudnice” do kraja (poroda)- tj. ne vrati se na posao, onda joj se uzima u prosjek onih 6 mjesecnih placa prije trudnoce!
To je jedan od razloga zasto zene u Hrv. ako i odu na cuvanje trudnoce, ne idu natrag.
I jos da se nadovezem na onaj rad na postotke (za oba novopecena roditelja), ukoliko bi se novim zakonom predvidjelo da roditeljima koji su na novackom ugovoru ne tece staz na nacin koji je opisan u #17
vec da postoji (za novake) plafon (npr max duplo veci vremenski period od ugovora) i predvidi se mogucnost rada na postotak (po izboru- ali u okviru gornje x2 propozicije), mislim da bi se ipak produktivnost i buduca konkurentnost tih novaka – buducih znanstvenika na trzistu rada, povecala. Dugi prekidi, uz lose mentore/grupe, su najveci problem u znanstvenoj produktivnosti.
Svi ostali argumenti u ovoj raspravi koji povlace velicinu place i zale se na cinjenicu da su novacki ugovori na odredjeno i da nema sigurnosti, su po meni potpuno promaseni. Phd stipendije su svuda po zapadnom svijetu male i cesto negdje izmedju svote koja se primaju nezaposleni (socijalna pomoc) i place koju imaju zaposlenici sa srednjom strucnom spremom. To je samo motiv da se sto prije doktorira i konkurira na trzistu posdoc-ova u akademiji i industrije. A to je i motiv za mentore a ne samo novake.
Argument “tako je u zapadnom svijetu” nije argument jer ni uvjeti kod nas nisu jednaki uvjetima u zapadnom svijetu (da ne kažem da naknada za doktorande iznosi duplo od hrvatske plaće, dok su troškovi života viši za najviše 30 %, osim u Švicarskoj ali je tamo i stipendija 3300 franaka/mj). Prvo se kod nas doktorirava 5 do 6 godina, a ne 3, a drugo u Hrvatskoj, gle čuda, ne postoji tržište rada za postdokove izvan znanosti. Konkretno, ja gledam natječaje već 6 godina i nikad nisam vidio nijedan natječaj za ljude s doktoratom ni u Narodnim novinama, ni na MojPosao.net, ni na Posao.hr, ni u HZZ-u, a da nije bio vezan za znanost. Evo, ako mi je koji promakao molim vas da mi se nekim linkom ukaže na isti.
na #29
Cujte, u zapadnom svijetu se radi znanost, i to dobra. I dok god ne shvatimo da su nasi uvijeti i rezultati takvi kakve si sami napravimo (i kroz zakone i kroz rad) nece se kod nas radit dobra znanost.
Ovo je javna rasprava o novom zakonu, pa ako necemo ovdje pritisnuti da se stvore bolji okviri-uvijeti za znanstveni rad i znanstvene karijere koje mogu konkurirati na svjetskom trzistu, a gdje cemo?
A sto se tice natjecaja, lose gledate. I zasto ne bi otisli na posdoc bilo gdje u svijetu? Recimo tamo gdje se radi ona znanost koja vas najvise zanima i u kojoj vjerujete da ce te najbolje razviti svoja znanja i vjestine – karijeru?
na #30
Ne bih rekao da loše gledam. Osim natječaja za radna mjesta u znanosti gotovo sigurno nema natječaja na kojima se traži minimalno doktorat. Ima onih gdje se traže inženjeri, a na koje se onda može javiti i osoba s doktoratom (i to će joj, osim u par iznimaka, biti otegotna okolnost). Ako bi i postojao neki natječaj za osobe s doktoratom to bi moglo biti samo u nekom istraživačkom centru u kojem slučaju vas traže iskustvo u tom području kojeg nemate jer ste se prije bavili nečim drugim. Tj. ako su dobronamjerni, možete početi od početka (uz malu plaću), a onda je opet pitanje kojeg ste vraga radili u sustavu znanosti.
Što se postdoka u inozemstvu tiče, to je posve druga tema. Govorio sam o natječajima u Hrvatskoj. U inozemstvo se na postdok (znanstveni) ne isplati ići nikome tko ne radi u znanosti, a to znači da mora biti barem docent. Inače, tko garantira da će se ikad zaposliti u Hrvatskoj. I opet, da bi se zaposlio izvan sustava, na postdok će mu gledati u najmanju ruku nikako, a najčešće i otegotno. Bez da dâ otkaz u Hrvatskoj, i to unaprijed, na postdok u inozemstvu ne može otići nitko iz sustava s ciljem da tamo i ostane jer prije nego što ode mora potpisati da će se vratiti i odraditi vrijeme koje je proveo na postdoku ili da će platiti penale. To vrijedi čak i u slučaju da čovjeku u međuvremenu istekne ugovor.
Što se prvog pasusa tiče, tu se slažem. Ovaj prijedlog je, u nekim pogledima, korak unazad.
na#31 Meni se cini da je vama cilj se uhljebiti u sustav a ne baviti se znanoscu. Ako sam dobro shvatio iz mora razloga koje ste naveli (kako tipicno u Hrvatskoj – uvijek pronadju more razloga zasto se nesto ne moze napraviti umjesto da pronadju jedan nacin na koji se to moze napraviti) vi biste isli vani na postdoc ako ce vam neko garantirati radno mjesto kad se vratite. Hm, hm… Meni se cini da vi sanjate o povratku u socijalizam. Upravo je nevjerovatno kako je ova mlada generacija koja socijalizam nikad nije ni okusila prihvatila socijalisticke ideje i nacin razmisljanja i nacin rada. Radi toga ce morati proci jos puno vremena dok se u Hrvatskoj znanosti stvari mogu promijeniti na bolje
na #32
Poštovani kolega, postoji način na koji se stvari mogu riješiti kako treba, a to je da s asistentima ostane bar sve kako je bilo. Ne zato što je to bolje ili nije, nego zato što bi u okolnostima kakve vladaju u Hrvatskoj oni mogli ostati bez plaće, a bili bi i više motivirani. A nitko normalan ne radi za džabe. Zašto biste vi asistentima uzimali prava koja imaju? Ta prava nisu suprotna pravnoj stečevini EU. Štoviše, ne tražim ama baš ništa više nego što ljudi imaju u Sloveniji, a stanje u Sloveniji je bolje nego u Hrvatskoj. Ukratko, to sa socijalizmom i mojim ovakvim ili onakvim političkim opredjeljenjem nema nikakve veze (dokaz opet pravna stečevina EU). Ukoliko način financiranja plaće asistenata želite promijeniti na u prijedlogu naveden način, onda prvo osigurajte da taj način financiranja funkcionira. Ja se ne sjećam kad su zadnji puta doznake za projekte stizale na vrijeme i u cijelosti.
Uostalom, znanstvenici u znanstvenim zvanjima su se izborili da ne idu u reizbor, pa je onda logičnije da njih prozivate za tzv. “uhljebljenje”, a ne mene.
na#31
Kad se pokušavaju uvesti smanjenja stečenih prava na istoku Europe onda se uvijek povlači argument vampirskog efekta socijalizma. Reforma bilo kojeg sustava mora bit usklađena sa zatečenim stanjem i društvenim okružjem, te imati jasne ciljeve. Ok, recimo da je jedan od ciljeva povezivanje znanosti i gospodarstva. Ne mislite li da bi se tu trebalo reči i nešto o hrvatskom gospodarstvu? Mislite da ono djeluje kao američko? Ili mu eto samo treba ušteda u javnom sektoru i ono će procvijetati kao nikada do sada. Nažalost to ne ide tako. U Hrvatskoj se stvorio jedan specifičan tip poduzetničke kulture koji je korumpiran, ne plaća obaveze, ne plaća radnike. Sada i vlada tvrdi da bi jedan dio populacije trebao biti sretan da radi u takvim uvjetima badava. Ne mislim da je to opravdanje da se u znanstvenom sektoru ne poduzima ništa. Ali ukoliko se krene s navedenim dominantnim ciljem imat ćemo znanstveni sektor priređen za nepostojeće gospodarstvo i dobiti kaos jer se predviđanja zakonodavca neće ispuniti. Milsim da bi bilo pametnije krenuti u reformu znanosti tako da se kao prvi cilj postavi povećanje inkluzije znanosti u društvo (sveučilišta i instituti prvenstveno postoje kako bi društvo u cjelini, a ne neka parcijalna populacija, imalo od njih koristi). To je prvi i najvažniji cilj ovog časa. Drugi je osnažiti pedagoško obrazovanje koje je katastrofalno i teorijski i praktično. Moramo uspjeti odgojiti nekoliko generacija dobrih srednjoškolskih i osnovnoškolskih profesor/nastavnika koji su inovativni i motivirani. Treći zadatak je stvoriti uvjete za međunarodnu prepoznatljivost znanosti. Paralelno s tim treba uvesti bitno strožu kontrolu gospodarstva (poreznu prvenstveno), a ne smanjenjem obaveza od Hrvatske činiti globalni raj za pranje novaca. Tek na kraju toga se može početi ostvarivati krajnji cilj povezivanja gospodarstva i znanosti. Sve to naravno traži ulaganja, novaca nema, pa ministarstvo umjesto politike provodi rezanje troškova maskirane ideologijom slobodnog tržišta. To je ideologija u najčišćem obliku a ne strah od vampirskog socijalizma.
Promocija, odnosno komunikacija znanosti, se uopce ne spominje u ovom prijedlogu.
Srbija je, pak, jos 2010., zakonom o znanosti osigurala Centar za Promociju Nauke, u kojemu rade znanstveni novinari – jako zanimljiva i marljiva ekipa.
Sa njihove web stranice:
“Centar za promociju nauke je više od obične ustanove.
On je deo strateškog programa razvoja Srbije kao ekonomije znanja, u kojoj inovativnost i povezanost predstavljaju ključne resurse.
Ideja za osnivanje Centra potekla je iz neophodnosti da se građanima približe nauka i tehnologija, što je preduslov za povećanje naučne pismenosti i tehnološki napredak Srbije u budućnosti.”
Priopćenje Akademske solidarnosti: Ne trošite vrijeme, zakoni koje želite donijeti već postoje u Fuchsovim ladicama
Na #33
“postoji način na koji se stvari mogu riješiti kako treba, a to je da s asistentima ostane bar sve kako je bilo” – Naravno ovako kako je bilo odgovara velikoj vecini, ali tako vise ne ide
“zato što bi u okolnostima kakve vladaju u Hrvatskoj oni mogli ostati bez plaće” ??? valjda bez zagarantiranih radnih mjesta
“a bili bi i više motivirani” – motivirani za sto? znanstveno-istrazivacki rad? ili za odrzavanje statusa quo?
“Zašto biste vi asistentima uzimali prava koja imaju?” – gdje sam ja napisao da bi asistentima uzimao prava koja imaju?
“Ukoliko način financiranja plaće asistenata želite promijeniti na u prijedlogu naveden način, – Gdje sam ja napisao da zelim promijeniti place asistenata.
“onda prvo osigurajte da taj način financiranja funkcionira.” – ??? ja sam samo profesor na fakultetu – izvan mojih mogucnosti je osiguranje da bilo koji nacin financiranja funkcionira
“Ja se ne sjećam kad su zadnji puta doznake za projekte stizale na vrijeme i u cijelosti.” – Kakve ovo veze ima sa raspravom?
Da vas podsjetim, u #29 vi ste pisali da u Hrvatskoj nema novih radnih mjesta za ljude s doktoratom a pogotovo izvan sustava znanosti – sto je valjana observacija i jedan od velikih problema – to vam nitko nije osporio
Kolegica u #30 vam je predlozila da ako vam je stalo baviti se znanoscu (a za pretpostaviti je da ste upravo zato napravili doktorat) i ako ste dobri da odete tamo gdje se znanoscu mozete baviti.
Na to ste vi u #31 odgovorili da se u inozemstvo ne isplati ici nikome osim docentima jer ih inace nece cekati garantirano radno mjesto, na sto sam vas ja upozorio da razmisljate socijalisticki jer osim u socijalizmu nigdje na svijetu nema zagarantiranih radnih mjesta. Znam puno mladih ljudi koji su isli vani i na studije i na postdok – neki su se vratili neki nisu.
“Uostalom, znanstvenici u znanstvenim zvanjima su se izborili da ne idu u reizbor, pa je onda logičnije da njih prozivate za tzv. “uhljebljenje”, a ne mene.” – Slazem se da u sustavu znanosti ima puno uhljeba tj. onih koji se znanoscu opce na bave. Njih nisam prozvao jer sam samo reagirao na vas nacin razmisljanja.
Ovi su prijedlozi podneseni u kontekstu tvrdnje da “prava” reforma tek predstoji, i o njoj će se dostojno raspraviti, a ovo sada je tek nešto malo i na brzinu, pa je dosta nekoliko tjedana za raspravu. I onda se tako “malo” i “na brzinu” iz temelja izmijene i sustav novačenja i sustav financiranja i sustav napredovanja. Ako su to male promjene, kako će tek izgledati velike? Ili ih nakon ovoga neće trebati, pa tako ni rasprave?
U potpunosti podržavam stajališta u #34 i #38.
Inace, za mene je daleko najgora izmjena ona koja je spomenuta u #4,, odnosno, čekanje u svakom zvanju barem 5 godina i zabrana preskakanja zvanja. To je potpuno naopako i izrazito demotivirajuce za izuzetno nadarene i uspjesne. Takve vrste odredbu nisam uocio nigdje na svijetu. Npr. matematicar Charles Fefferman, koji je doktorirao u Princetonu 1969. s jedva navrsenih 20 godina, jednu je godinu bio predavac (lecturer) u Princetonu, jednu godinu docent (assistant professor) u Princetonu, zatim je dobio tenure (trajno zvanje) redovnog profesora na University of Chicago i tamo proveo dvije godine, a zatim je od 1973. godine (tada je imao 24 godine) redovni profesor u trajnom zvanju u Princetonu.
Napokon, ove izmjene ni na koji nacin ne diraju i ne potiču integraciju sveucilišta, a bez toga nam nema naprijed i ne moze se postići ništa od lijepih i važnih ciljeva navedenih u #24. Zbog toga su “Fuchsovi zakoni”, iako puni propusta i nelogičnosti (koji su se, međutim, svi mogli u argumentiranoj raspravi ispraviti i ukloniti) daleko bolji od ovog prijedloga.
Na #39
Kad bi se kod nas uvela mogucnost preskakanja onda bi svi preskakali i za koju godinu svi bi bili redovni profesori u trajnom zvanju.
Uzalud je nama donositi zakone i propise ako ih necemo provoditi ili ako cemo ih izvrdavati i pronalaziti rupe ili nedorecenosti u njima. Upravo zbog toga vecina nasih zakona je prenormirana (na primjer u SAD ne postoji zakon koji regulira napredovanje u zvanjima) i zbog toga postanu neprovedivi i tako u krug. Treba se prvo promijeniti mentalitet – svi u sustavu moraju prihvatiti prvo da su zakoni tu da ih se postuje, drugo da nismo svi jednaki, a trece da se uvede meritokracija a ne sadasnji primitivni sustav ja tebi ti meni. Samo donosenje novih zakona i pravilnika ce malo napraviti u tom smjeru.
Na #39
Ispravak: u posljednjem odlomku u #39 umjesto #24 treba stajati #34 (iako podržavam i #24).
Na #40
Naravno, imate pravo. Ali ovakva odredba je ipak izrazito štetna i zapravo treba to u potpunosti prepustiti sveučilištima. No tada treba i financiranje promijeniti, a ne automatski priznavati što su sveučilišta i fakulteti napravili i isplaćivati plaće na tekuće račune direktno iz državne riznice. Naprotiv, plaće treba isplaćivati sveučilište, a ono potreban novac treba osigurati na temelju jasnog višegodišnjeg ugovora s državom. No za to treba sveučilište postati dobro organizirana ustanova, a ne nakupina potpuno neovisnih pravnih osoba kao što je sada.
Inače, integracija sveučilišta donijela bi ogromne uštede, znatno veće od ove koja se namjerava postići umorivljenjem svih 65-godišnjaka. Na primjer, u slučaju dobro organiziranog sveučilišta postali bi potpuno nepotrebni veliki dijelovi računovodstava pojedinih fakulteta (koja su kod nekih apsurdno brojna).
na #37
Vi ste sve što sam ja rekao izvukli iz konteksta ili uopće niste shvatili glavni problem.
Problem je da bi asistenti mogli ostati bez plaće ne bez zagarantiranih radnih mjesta jer to nemaju ni sad (pa bez tog ne mogu ni ostati). Mogli bi ostati bez plaće ako se plaće financiraju iz projekata, a rate za projekte ne budu dolazile na vrijeme, kao što ni sad ne dolaze, a nekad ne dođu ni sve. Kako je to navedeno u prijedlogu zakona, to je iznimno važno u raspravi o prijedlogu zakona. I to je onaj glavni razlog zbog kojeg sam rekao da pod tim uvjetima samo nezaposlena osoba može pristati na to.
Pitanje motivacije sam već obrazložio prije. Za nju možete reći da je karakteristična za Hrvatsku (a nije, što sam saznao iz razgovora s kolegama asistentima kad sam prije par mjeseci bio u Francuskoj – o tome kako asistenti “uživaju” u SAD-u, pogledajte u ovom spotu: http://www.youtube.com/watch?v=Fl4L4M8m4d0), ali mi i govorimo o zakonu koji će vrijediti u Hrvatskoj, a ne u SAD-u, Francuskoj ili Uzbekistanu. Motivacija za rad je iznimno bitna jer izravno utječe na obim i kvalitetu rezultata. Čak i stariji kolege u zemlji imaju problem s motivacijom za rad kad ih birokracija zakoči na svakom koraku.
Citat: “Ukoliko način financiranja plaće asistenata želite promijeniti na u prijedlogu naveden način, onda prvo osigurajte da taj način financiranja funkcionira.” se nije odnosio na vas, Franu Barbira imenom i prezimenom, nego se odnosio na predlagatelja zakona.
Što se tiče postdoka, tu ste opet govorili iz aspekta zanemarivanja stanja u Hrvatskoj. Ja sam rekao da se ne isplati ići na postdok asistentu zato što:
a) kad se vrati u Hrvatsku mora odraditi na svojoj instituciji onoliko vremena koliko je proveo na postdoku čak i ako mu ugovor o radu u međuvremenu istekne (u tom slučaju radi bez plaće);
b) ako se vrati u Hrvatsku i nađe posao izvan znanosti, nakon što je odradio obavezu, onda mu za taj posao u 99,9 % slučajeva neće trebati ni doktorat, a kamoli iskustvo (ogromno i pozitivno, inače tek čemu sve) koje bi stekao na postdoku.
Na postdok ne da se isplati nego bi svaki docent trebao ići upravo zato što, prema prijedlogu zakona, ima sigurnost rada u znanosti ako to želi, a na postdoku će steći to iskustvo. Plus, ako niste znali (a moguće je da niste), ako netko iz Hrvatske, iz sustava znanosti, ode na postdok, prvu godinu mu lijepo ide redovna plaća – dakle, dobije i stipendiju kao bilo tko drugi i vlastitu plaću. To je još jedan, iako posve pogrešan, razlog zašto bi docent trebao ići na postdok.
Treća opcija je da nekome istekne ugovor ili dâ otkaz na svojoj instituciji i onda ode na postdok. No onda ionako više nije asistent nego “freelancer” i kao takvog ga se bilo kakva promjena zakona o znanosti ne tiče (mada to nipošto ne znači da ne treba o tome raspravljati). Napominjem da nigdje nisam spominjao koju opciju bih ja izabrao ili ne bi. Isključivo govorim o tome kako bi netko, upoznat sa situacijom, logično zaključio.
Za kraj bih ostavio one ugovore na neodređeno za asistente za slučaj da niste shvatili razlog zbog kojeg sam iste spomenuo – to sam rekao zato i samo zato što svi drugi u sustavu znanosti u Hrvatskoj imaju ugovore na neodređeno. Ako baš hoćete i stručni suradnici u sustavu znanosti imaju ugovore na neodređeno, a često su stručni suradnici kolege i vršnjaci asistenata koji isto tako često rade čak i isti posao. Asistent koji to vidi i kad još shvati da njegov šef ima manje poslovnih obaveza od njega – manje uvjete za ostanak u sustavu – ne znači da se netko neće potruditi i napraviti i više od minimuma, dapače, ali to mu nije obaveza nego dobra volja i želja za tim da bude bolji i uspješniji, ma nema šanse da taj asistent bude motiviran kako spada. Nažalost.
H-alter: Mašenjka Bačić: Stilski dotjeran neoliberalni model.
U #39, #41 i #42 zaboravio sam na još jednu primjedbu koja se odnosi na novo Nacinalno vijeće za znanost i visoko obrazovanje koje objedinjuje nekoliko dosadašnjih vijeća. Smatram da je nužno da se onemogući arbitrarnost izvršne i zakonodavne vlasti u imenovanju članova tog Vijeća. Naime, unatoč mogućim uvjeravanjima da će se imenovati samo izuzetno kvalitetne osobe, događalo se već da se u Nacionalno vijeće za znanost imenuje vlasnik autoškole bez zunanstvene kvalifikacije ili bivši ispodprosječan student bez magisterija i bez doktorata, a u Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje (nedavno za financijske malverzacije osumnjičeni) ravnatelj Studentskog centra.
Trebalo zakonom propisati da svi članovi (dakle, i oni sa sveučilišta i oni sa znanstvenih instituta i oni izvan znanstvene i visokoobrazovne djelatnosti) budu vrhunski znanstvenici ii profesori po svjetskim kriterijima (npr. moglo bi se zahtijevati da su nezanemarivi dio svog radnog vijeka proveli na nekom od sveučilišta i instituta koji su visoko plasirani ne nekoj relevantnoj međunarodnoj ljestvici – npr. među prvih 50 na “Šangajskoj ljestvici”).
Na #44
Prema Fleginim riječima odredba o umirovljenu sa 65 godina bit će na snazi samo godinu dana, odnosno, do donošenja strategije (inače, državna strategija u znanosti i visokom obrazovanju već je donesena prije desetak godina, ali nitko je nakon donošenja nije ni citirao ni kritizirao a kamoli se ponašao po njoj). Isto vrijedi i za odredbu o nemogućnosti napredovanja tek nakon punih pet godina u nekom zvanju.
Zagrepčani bi rekli “za krepat od smijeha”.
mzos.hr:
Osvrt Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja na prijedlog izmjena i dopuna Zakona.
Ivan Ladislav Galeta, profesor Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, obratio se ministru Jovanoviću otvorenim pismom povodom prijedloga izmjena i dopuna Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Tportal: “Umjetnost je zadnja rupa na svirali“.
Naoko, bez ulaska u detalje, pozdravljam prijedlog novih Zakona.
Ipak, uočavam dvije stvari na koje skrećem pažnju; jedna je formalna, a jedna suštinska.
1. Formalno, prijedlog novog zakona valjalo bi prikazati u cjelovitom obliku, a ne “iskidanom” s naznakama izmjena, brisanja i dodataka. Teško je, naime, iz parcijalnih prikaza dobiti uvid u cjelovit tekst Zakona, pa onda pri čitanju lako promaknu neki možda i važni detalji.
2. Suštinski; stvari, odnosi, bodovi, napredovanja … su suviše formalizirani. Znanost se ne da i ne smije samo tako ukalupiti. Prava i velika, pa i najveća otkrića i napreci u znanosti događaju se mimo takvih ukalupljenih formalizama. Zato valja predvidjeti putove za ona otkrića i znanstveni napredak koji bi se događao po bilo kojoj mogućoj osnovi, a koja nije tako formalizirana (npr. knjigovežac M. Faraday nikada po takvom zakonu ne bi postao cijenjeni znanstvenik – nije to tako čest slučaj, ali se događalo – ne bi ga trebali isključiti). Sloboda misli, uloženi napori, slučajnosti, interdisciplinarnosti i interaktivnosti mogu roditi čak i veoma zanimljiva otkrića. Taj dio, po mom mišljenju, nije dostatno vrednovan u ovim prijedlozima Zakona.
Primjerice; Nacionalno vijeće za znanost, pojedini fakulteti (ili pojedini instituti, samo Sveučilište ili Vlada – ministarstva znaju što ih muči) bi mogli stvoriti listu od desetak odabranih, neriješenih znanstvenih problema, koja bi predstavljala poticaje znanstvenicima za njihovo rješavanje, a možda bi neki znanstvenici već imali trenutno rješenja za druga područja, koja ne prate tako detaljno pa i ne znaju da njihove spoznaje mogu riješiti ili pomoći rješavanje postojećih problema drugih (npr. objedinjavanje kvantne i klasične znanosti; problem povećanja akumuliranja energija baterija; povećanja korisnosti foto-naponskih ćelija; objašnjenje “crne energije” i sl.) uz raspisani natječaj za takva rješenja s naznakom nagrada za njih. Nagrade mogu biti i znanstena unaprijeđenja za otkrivače – zaslužili bi ih, zar ne? A osiguranjem nekih (možda i ne tako velikih) financijskih nagrada značajno bi povećalo interes za takva rješenja. Usput, često rješavajući jedno, rješavamo i puno drugih, neočekivanih, stvari.
SuZ, ZZDVO
SuZ, HRZZ
ravnatelji javnih znanstvenih instituta
Primjedbe Hrvatske zaklade za znanost na prijedlog izmjena Zakona o Hrvatskoj zakladi za znanost:
http://www.hrzz.hr/doc/vijesti/HRZZ_Prijedlozi_nacrt_prijedloga_Zakona_o_HRZZ.pdf
Kada će u zakon ući klauzula da se lokalni obrazovni vrtić ne može zvati sveučilište ako ne dozvoljava stranim stručnjacima da se natječu za radna mjesta predavača i profesora ? Pogledajte npr. ovaj natječaj u Zadru koji izričito zahtjeva državljanstvo Republike Hrvatske za sva ponuđena radna mjesta:
narodne novine
a neki nedavni izvještaji na natječaje u istom vrtiću diskriminiraju ljude i po nacionalnosti; naime nekima se u izvještaju nabija na nos ako nisu hrvatske nacionalnosti (a imaju hrvatsko državljanstvo). Zašto je naš novac kao poreznih obveznika rasipan na natječaje u kojima ne ponjeđuju najbolji nego podobni ? Kako je moguće da pisci takvih izvještaja ne odgovaraju na sudu za šovinizam ?
Izašao je koloplet primjedbi i komentara na prijedlog izmjena Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju na http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=11833&sec=1933, lagano štivo za ekstra produženi hrvatski vikend …
Morate se ulogirati da bi mogli komentirati.