HRVATSKI znanstvenici su lijeni, ne objavljuju svoje radove, ne zadovoljavaju svjetske kriterije i ne surađuju s kolegama u inozemstvu.
VLADINA Agencija za znanost i visoko obrazovanje već godinu i pol dana pokušava vrednovati hrvatske znanstvene institute, a iako je sve trebalo biti gotovo još u rujnu prošle godine, velika studija o tome “tko je gdje u hrvatskoj znanosti” i dalje nije gotova.
Lijenost, nedostatna suradnja i neispunjavanje kriterija
Riječ je o prvom cjelovitom vrednovanju javnih znanstvenih instituta koje je trebalo biti poslano svih akterima u sustavu znanosti još prije pola godine kako bi pokušalo dati odgovor na vječno pitanje gdje je hrvatska znanost u svjetskim okvirima. No, rezultati studije-valorizacije toliko su loši po hrvatske znanstvenike da se još uvijek nisu udostojili te rezultate i objaviti.
Valorizacija koja se još uvijek radi, kako doznajemo, ustanovila je nedostatke poput nedostatne međunarodne suradnje i mobilnosti znanstvenika, zatim nedovoljne znanstvene produkcije, pri čemu se teži zadovoljavanju nacionalnih kvantitativnih kriterija, a ne svjetskih koji su u najvećoj mjeri kvalitativni.
Ostatak ovdje:
37 komentara… pročitajte ih ispod ili dodajte jedan
Netko bi autoru trebao dojaviti da GR iliti global ranking po kojem je Sveučilište u Zgb-u 330. (a IRB 1078.) u svijetu mjera ukupne produkcije radova (koja je ugrubo to veća što je više znanstvenika na određenoj instituciji) i nije mjera izvrsnosti. Indikatori znanstvene izvrsnosti (koje također treba uzimati s ogromnim grumenom soli) su NI iliti normalized impact (Splitsko, pa IRB, pa tek onda Zagrebačko) i ER iliti excelllence rate (IRB, Splitsko, Riječko, pa tek onda Zagrebačko).
O tome se već diskutiralo ovdje
Hvala na linku i na komentaru kolege #1.
Skromni komentar na članak – u kojemu upozoravam na posebno zabrinjavajuće stanje u humanističkim i društvenim znanostima – stavio sam na svoj blog.
Nazalost, iako clanak donosi niz porazavajucih (ne)istina o stanju u Hrvatskoj znosti i nadleznom ministarstvu, nacelno populisticki generalizira i ocrnjuje znanstvenike u HR, te ni ne pokusava ukazati na pravog krivca za postojeceg stanje. Evaluacija postojeceg stanja u HR je nuzna, medjutim nece biti nikakve koristi od evaluacije ukoliko se ne donese, ili je vec trebao odavno biti donesen, plan na koji nacin takvo stanje promjeniti. Jedna od svrha trenutne I buducih evaluacija svakako bi trebala biti I ocjena rada ministarstva te ukazivanje na komponente sistema, I samim time i ljude koji ne ispunjavaju svoje zadace, vec kontinuirano stimuliraju odrzavanje postojeceg sto vodi produbljivanju krize. Npr. kako se od znanstvenog novaka moze ocekivati mobilnost kad mehanizmi koji bi to omogucavali I podupirali ne postoje??
Da li se tu misli na postdoc ili mobilnost za vrijeme izrade doktorata? Ako je ovo prvo, onda ne treba zaboraviti da se u Hrvatskoj novacima nudi u svijetu rijetka prilika da odu na postdoc i zadrze svoje radno mjesto u domovini.
Članak Ivane Kalogjere o neslužbenim rezultatima međunarodne evaluacije naših znanstvenih instituta u današnjem Jutarnjem listu (25. siječnja 2012.)
Ta “rijetka prilika” je rijetka jer umjesto uposljavanja “svojih” studenata, inace je tipicno da postoje javni natjecaji (kao i za svaku drugu poziciju) gdje dolaze razni postdocovi drzati seminare i biraju se najbolji ili oni koji bi se najbolje uklopili u postojeci odsjek. Tako se postize da situacija ne bude onakva kakva je kod nas gdje samo iznimno dobijete odlicnu osobu. S obzirom na vlastito iskustvo, mislim da je dugurocno vrlo los sistem.
Na #3. “Nazalost, iako clanak donosi niz porazavajucih (ne)istina o stanju u Hrvatskoj znanosti i nadleznom ministarstvu, nacelno populisticki generalizira i ocrnjuje znanstvenike u HR, te ni ne pokusava ukazati na pravog krivca za postojece stanje”.
Što se tiče “krivaca” za postojeće stanje – vidim podatak u Jutarnjem listu da država svake godine izdvaja 500 miljuna kuna za znanstveni rad u spomenutim institutima. Radi se o unaprijed utvrđenom proračunu koji se vjerojatno ravnomjerno distribuira. U kaptalističkim zemljama instituti su istraživačko-projektne ustanove koje najveći dio novca za svoje projekte pronalaze natjecanjem na tržištu i nose rizik svog poslovanja. Naručitelj projekta očekuje da za svoj novac dobije nešto korisno – ono što će mu unaprijediti djelatnost i donijeti novu dobit.
Koja je struktura i sadržaj projekata koje financira naša država? Ima li javnost uvid u te projekte, njihovu namjenu, realizaciju i korist od njih? Koliko od ukupne sume odlazi na osobne dohotke (koji su uvijek osigurani bez obzira na rezultate rada), a koliko na ostale troškove istraživanja? Smatram da je glavna krivnja u sustavu koji omogućuje ovakvu situaciju. Financiranje je samo jedan element sustava, ali njegovo funkcioniranje ovisi i o mnogim drugim elementima. Hrvatska ima dovoljno pametnih ljudi, istraživača i znanstvenika koji su prisiljeni funkcionirati u sustavu u kojemu su se našli. Kako promijeniti postojeći neučinkovit sustav? Što bi se promijenilo u tom neučinkovitom sistemu kad bi država uložila npr. pet puta veća sredstva? Bojim se ne mnogo.
Novinari bi trebali šire sagledati cijelu problematiku kada pišu o znanstvenicima i uzeti u obzir i njihova iskustva i prijedloge. Ipak su ovo dnevne novine pa ne možemo od njih previše očekivati. Dovoljno je da su upozorili na problem.
Ako članak govori o “Uočena je nedovoljna zastupljenost u međunarodnim i europskim projektima” što je točno, a kako bi i bila, da kada imate i dobijete projekt i rad s konzorcijem u EU EUREKA Clusteru (projektna suradnja gospodarskog sektora, razvojno-istraživačkih centara i sveučilišta) a od bivšeg MZOS-a ili BICRO-a Agencije niti lipe potporu takvim projektima.
Što očekujeue više ??
Manje više je stanje takvo kakvo mediji izvještavaju. Naravno, s druge strane postoje instituti koji su odlično prošli na testu. Ali njih je (pre)malo. Osobno nemam problema da država financira institut, posebno ako smatra da joj je neki institut potreban kako bi istraživanja na takvim institutima mogla iskoristiti u stvaranju strateških odluka. To mi se čini i da je bila prvotna ideja stvaranja državnih instituta, plus naravno otvorena mogućnost da se kontrolira njihova proizvodnja i stvara dojam da su političke nebuloze utemeljene u istraživanjima. Posljednji je takav slučaj bjes bivše premjerke nakon popisa stanovništva kada se shvatilo da postoji više birača nego stanovnika u RH. S obzirom da znanost više nije potrebna za opravdavanje poteza politike odjednom nam ti instituti postaju trošak. Ajmo ih pustiti na tržište pa nek se snalaze. Takvu nam je šok terapiju već priuštila ekonomija pa je sve završilo u tranzicijskoj korupciji od koje se još nismo oporavili. Ne vidim niti jedan razlog koji bi me uvjerio kako se sve to neće ponoviti u ovom sektoru. Ključ napretka je osigurati sredstva da svi naši studenti na doktorskom studiju imaju strane mentore ili provedu barem godinu dana na nekom od stranih sveučilišta. To su neke prirodne znanosti već učinile, red je da se to omogući i ostalima. To mora postati uvjet na svakom doktorskom studiju. Te uvjete ne može osigurati student sam, treba mu infrastrukturna pomoć svih. Nakon šest godina imate kompetitivan sektor kojeg onda možete polako otpuštati s lanca državnog financiranja. To se moglo učiniti odavna, ali nije. Pitanje je naravno zašto?
> Ključ napretka je osigurati sredstva da svi naši studenti na doktorskom studiju imaju strane mentore ili provedu barem godinu dana na nekom od stranih sveučilišta.
Za odlazak van na godinu dana ne trebaju sredstva iz RH, nego kompetentan mentor u Hrvatskoj i kvalitetan student koji mogu naći sami takav aranžman s novcima na instituciji koja prima kadar. Hrvatska je iškolovala kadar to tog nivoa, još bi vi da financira i boravak tih studenata na privremenom radu u tuđem laboratoriju ??????
> Da li se tu misli na postdoc ili mobilnost za vrijeme izrade doktorata? Ako je ovo prvo, onda ne treba zaboraviti da se u Hrvatskoj novacima nudi u svijetu rijetka prilika da odu na postdoc i zadrze svoje radno mjesto u domovini.
> Za odlazak van na godinu dana ne trebaju sredstva iz RH, nego kompetentan mentor u Hrvatskoj i kvalitetan student koji mogu naći sami takav aranžman s novcima na instituciji koja prima kadar. Hrvatska je iškolovala kadar to tog nivoa, još bi vi da financira i boravak tih studenata na privremenom radu u tuđem laboratoriju ??????
Kojoj instituciji će takav student povećati GR iliti global ranking, NI iliti normalized impact i ER iliti excelllence rate, a Hrvatska ga je iškolovala do to tog nivoa da im tek tada može značajnije pridonijeti?
@10
Možda u području teorijske fizike i imate samo kompetentne mentore. To imate zahvaliti prvenstveno prof. Supeku i svima koji su nastavli predano raditi na umrežavanju. Dakle radi se o dugotrajnom neprekinutm procesu. Govorim vam o cjelini. Ili smatrate kako nam je jedno ili dva područja znanosti dovoljno, a s ostalima se ne treba zamarati? Neću ulaziti u šire društvene razloge zašto je fizika mogla, a neki drugi nisu. Tek kao napomena: mislim da razlog nije genetika.
@11
Mislio sam na doktorski studij. Posdoc je druga stvar. To bi ujedno i postdoc postavilo na sasvim druge temelje.
Za #9.Što se tiče financiranja sveučilišta i instituta u narednom razdoblju njega dijelom određuje Zakon o osiguravanju kvalitete u znanosti i visokom obrazovanju donesen 2009. godine. Za njegovu provedbu skrbit će Agencija za znanost i visoko obrazovanje. Svakih pet godina Agencija je dužna provesti reakreditaciju instituta i sveučilišta koji se financiraju iz državnog proračuna. Sveučilišta su dužna dostaviti Agenciji između ostaliih i elaborat o opravdanosti daljnjega rada, a sveučilišta i analizu zapošljivosti studenata po završetku studijskog programa. Elaborat uključuje mišljenje triju organizacija vezanih za tržište rada (primjerice: strukovnih udruga, poslodavaca i njihovih udruga, sindikata i javnih službi). Isto tako trebaju predati izvještaj o primjerenosti ishoda učenja koji se stječu završetkom studija za potrebe tržišta rada. Preduvjet za početak reakreditacije je izrada standarda i indikatora vrednovanja rada sveučilišta i instituta u zemlji. O svemu tome brinut će novi ministar – neka mu Bog pomogne!
Za #2.Hrvatska ima osam javnih sveučilišta, kao i osam filozofskih fakulteta. Osobno sam sudjelovala u radu jednog međunarodnog skupa na kojem sam govorila o suradnji moje ustanove sa spomenutim fakultetima. Kada sam spomenula broj fakulteta društveno-humanističkih znanosti u Hrvatskoj nastalo je takvo komešanje da sam morala zastati s izlaganjem i dodatno ga pojasniti. (Sjećam se da se jedan Francuz u šoku uhvatio za srce). Nadam se da će spomenuti zakon s pratećim Pravilnikom u rukama Agencije za znanost i visoko obrazovanje riješiti i tu situaciju kao i pitanje kvalitete rada tih fakulteta.
#14
Prvo, ako se ne varam, Hrvatska još uvijek ima sedam (7) javnih sveučilišta.
Drugo, Sveučilište u Dubrovniku i Sveučilište u Puli nemaju Filozofski fakultet, iako potonje ima Odjel za humanističke znanosti. Ako uz Filozofski fakultet te Filozofski fakultet Družbe Isusove u istu kategoriju uvrstimo još i Hrvatske studije Sveučilišta u Zagrebu, imamo sedam (7) filozofskih fakulteta.
Bojim se da spomenuti zakon s pratećim Pravilnikom, osobito ne u sadašnjem sastavu Agencije, ne može riješiti situaciju s društveno-humanističkim sastavnicama Sveučilišta u Zagrebu.
Za #15.
Osam ili sedam – i sedam je previše za ovu zemlju.
Ako neće situaciju riješiti naši zakoni i naša dobra volja, onda će to učiniti MMF čiji “izviđači” upravo proučavaju teren u Hrvatskoj.
Na #6
Nisam shvatio što ste htjeli reći – koji je sistem loš?
Čitajući ovaj članak u kontekstu nekih nedavnih, kao i recentnih rasprava na ovom portalu, možda bi mu primjereniji naslov bio: Znate li u kakvom je stanju hrvatska znanost? Ne mogu to ni izračunati – jer im stalno ispada neželjeni rezultat!
#16
Načelno se slažem s vama, ali ipak ću malo cjepidlačiti:
(i) sedam sveučilišta je previše za ovu zemlju;
(ii) sedam filozofskih fakulteta je previše za ovu zemlju;
(iii) tri filozofska fakulteta je previše za jedno sveučilište;
Svaka stavka zapravo je različita i zahtijeva drugačiji zahvat, s drukčijom političkom i pravnom osnovom.
Ne znam što podrazumijevate pod našom “dobrom voljom” da situaciju riješimo, ali meni se čini da se ovdje “dobra volja” zapravo svodi na spremnost da se dijelu ljudi u sustavu otkaz uruči odmah, a dijelu nakon pet godina ukoliko ne povećaju znanstvenu i nastavnu produktivnost mjerenu međunarodnim kriterijima.
Mislim da takve “dobre volje” nikada nije bilo među nama i bojim se da nam nikakvi izviđači MMF-a tu ne mogu pomoći.
#19
O kakvoj političkoj i pravnoj osnovi govorite? Vi, sveučilišni profesori i znanstvenici u institutima, ne možete ili ne želite shvatiti da se morate odgovorno i tržišno ponašati – htjeli vi to ili ne. Rad sveučilišta i instituta se mora planirati na osnovi potrebe za radnom snagom i kao investicija u ekonomski rast. Krajem rujna 2011. godine u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje registrirano je 283.667 nezaposlenih. Od toga na visokoobrazovane otpada 10.1%, a na magistre i doktore znanosti 6%. Reakreditacija vas treba osvjestiti.
Kreditne agenije tražit će od nas već ove godine da im se rashodi iz državne blagajne predoče detaljno po stavkama, inaće će nas proglasiti smećem jer u 2013. godini dolaze nam na naplatu vanjski dugovi. Ono što se posudilo mora se i vratiti. I vaš rad se treba preispitati. Ii vi, zajedno s političarima, snosite odgovornost za razvoj ovog društva.
Oni koji svojim radom ne pridonose razvoju gospodarstva i društva trebaju dobiti otkaz. Da, dijelu ljudi u sustavu obrazovanja (nesposobnima i polusposobnima) odmah treba dati otkaz, a broj sveučilišta treba što prije smanjiti. Hrvatskoj su i dva Filozofska fakulteta na državnom proračunu previše.
I ne očekuje se vaša dobra volja već profesionalna i fikasna Agencija za znanost i visoko obrazovanje koja će između ostalog, kroz dobro razrađne kriterije za procjenu rada svakog pojedinca, uvesti red u sustav.
Na #17,
Nista iznenadjujuce da niste shvatili. Ako ikad budete izlozeni (mozda uz malo srece unutar EU toga bude vise) sustavu u kojemu se radna mjesta na znanstvenim institucijama dodjeljuju na temelju znanstvenog, rada umjesto osobnih poznanstava bit ce ocito koji sustav je bolji za studente i opcenito drzavu. Hrvatski sustav trenutno je dobar jedino za odrzavanje ovakvog znanstveno siromasnog stanja kakvog je sada i trosenju novca poreznih obveznika na istrazivanja koja su znanost jedino po definiciji nekolicine profesora sa PMF-a (cast iznimkama!).
#20
Pa čiji je to zadatak? Doktoranata, asistenata i nastavnika ili ipak možda Ministarstva gospodarstva i Ministarstva obrazovanja?
6% od 283.667 je 17.020 – nekako mi je sumnjivo da ima toliko magistara i doktora znanosti nezaposleno. Čak i ako je, puno veći problem je struktura nezaposlenih. Koliko je od njih inženjera (tehničkih usmjerenja koji su sposobni voditi proizvodnju i stvarati nove proizvode)?
#22
Ispričavam se za djelomično netočne podatke, stavila sam težiše na meritum problema. Detaljni podaci o broju nezaposlenih prema razini obrazovanja mogu se naći u dokumentu pod nazivom “Hrvatski zavod za zapošljavanje – registrirana nezaposlenost i zapošljavanje u rujnu 2011.” koji je dostupan na internetu.U njemu stoji slijedeće:osobe s prvim stupnjem fakulteta, stručnim studijem i višom školom 4,2%; osobe s fakultetima, akademijama, magisterijima i doktoratima 5,9%…. ukupno 10,1% visokoobrazovanih nezaposleih u RH.
Što se tiče planiranja rada sveučilišta i instituta on je za budućnost reguliran novim “Zakonom o osiguranju kvalitete u znanosti i visokom obrazovanju” i “Pravilnikom o sadržaju dopusnice te uvjetima za izdavane dopusnice za obavljanje djelatnosti visokog obrazovanja, izvođenje studijskih programa i reakreditaciju”. Mogu se pročitati na web stranici Agencije za znanost…Sveučilišta i instituti moraju preuzeti odgovornost za svoj rad i izradom gore spomenutih elaborata i analiza (#14) planirati svoj rad.
U trenutku kada je donesen stari “Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju”u RH bilo je 6 sveučilišta, 7 veleučilišta i 15 visokih škola, a danas postoji10 sveučilišta, 15 veleučilišta i 30 visokih škola. Studijskih programa prije 2005. bilo je nešto više od 400, dok ih je danas gotovo 1300. Kvaliteta tih sveučilišta, veleučilišta i visokih škola, a također i instituta nam je vrlo dobro poznata. Jesu li oni širili za potrebe tržišta ili su ih znanstvenici i sveučilišni profesori osnivali da bi zapošljavali vlastitu djecu, rođake, prijatelje i njihovu djecu, čak djecu svojih liječnika (u znak zahvale za produljenje života)…!? Što je to “profesorski turizam”, tko ga je osnovao i kako je on unaprijedio rad sveučilišta, veleučilišta i visokih škola? Preporučujem znanstvnicima istraživanje koje će dati odgovor na ova pitanja. Garantiram studija će sigurno biti prevedena na najmanje 22 jezika i čitat će se na svim kontinetima!
Na #21
Kolega, to sto vas ja nisam shvatio, vi ste iskoristili da se postavite s visoka samo zato sto vam uz ime i prezime pise SAD. Ja nisam dobio posao u Hrvatskoj preko poznanstva, a nakon doktorata mi je ponudjen postdoc u UK po “Vasim” pravilima, znaci javljanjem na natjecaj. Ne razumijem vas nastup, ali valjda imate svoje razloge.
Za #23. Mislim da ste otvorili mučnu temu koju mnogi izbjegavaju. Vidim da je u Hrvatskoj registrirano 10,1% visokoškolovanih nezaposlenih osoba od ukupnog broja nezaposlenih. Visoko školovanje nema smisla bez privredne podloge koja nudi zaposlenje. Spominjete potrebu da se neki fakulteti zatvore, što može imati logike, jer gotovo 30.000 visokoškolovanih nezaposlenih je zastrašujuća brojka. Koja država može sebi dozvoliti luksuz da ulaže golem novac u obrazovanje mladeži za zanimanja u kojima nikada neće raditi? Bezobzirno je to što takvi fakulteti ne dozvoljavaju raspravu o tome, iako njihovih završenih studenata ima na stotine – i dalje se množe kao na tekućoj vrpci. Bojim se da ni studenti tih fakulteta nisu svjesni situacije jer u svojim protestima o tome ne govore. Zna li netko od čega ti ljudi poslije žive i tko ih hrani? Naime, mladi ljudi koji su diplomirali na društveno-humanističkim fakultetima imaju minimalne mogućnosti zapošljavanja u inozemstvu, jer se od njih traži uz visoku stručnost i savršeno znanje engleskog jezika. Istražuje li netko ovu situaciju?
Čini mi se da u nas fakulteti imaju još jednu važnu dopunsku funkciju – a to je produljnje socijalnog djetinjstva: kad ih već nemamo gdje zaposliti, neka se djeca barem školuju, pa će se lakše snaći u životu. Na kraju bih Vas upitao što je to “profesorski turizam”- vjerojatno niste mislili na studentske ekskurzije jer one su potrebne i korisne?
“Profesorski turizam” je izvorni tranzicijski izum hrvatskih znanstvenih elita. On se sastoji od obilaska brojnih fakulteta koji su utemeljeni iako nisu mogli zadovoljiti znanstveno-stručne kriterije za svoju verifikaciju, pa se “ispomažu” verificiranim znanstvenim kadrovima nekog većeg fakulteta. Možete zamisliti rano ustajanje, dugo putovanje, kratko predavanje pred studentima koje prvi puta vidite, putovanje prema narednom fakultetu – i tako u krug. Vjerujete li u kvalitetu takvog “studiranja”? A znanstvena produkcija? Čini mi se da je posao tako stimulativan da smo u kratkom roku (zadnjih sedam godina) ad hoc dobili četiri nova sveučilišta.
Ja bih postavila slijedeća pitanja: Zašto našim intelektualcima nerijetko nedostaje moralni nerv? Zašto većina nema kritički stav? I što u našoj zajednici uopće znači biti intelektualac?
na #26.
To baš i nije turistički obilazak, bolja i ljepša riječ je “torbarenje”, a posljedica torbarenja je stvarni turizam profesora (no neki možda investiraju i u nekretnine).
#23 i #26
Da, za pojavu koju kolegica spominje uvriježili su se nazivi “tezgarenje” i “torbarenje”. O toj pojavi bilo je dosta riječi na ovom portalu u proteklih pet godina, a podaci izneseni u jednoj raspravi našli su se na naslovnici dnevnih novina, nakon čega je protagonist tužio novinarku za klevetu, s brojnim peripetijama u postupku koji još uvijek nije pravomoćno završen. To vam je možda jedan mali ali ipak dio objašnjenja zašto “našim intelektualcima nedostaje moralni nerv” i “zašto većina nema kritički stav”.
Inače, maločas sam vidio da se kolegica #23 i #26 nedavno priključila ovom portalu, pa joj sugeriram da koristi opciju traženja ključnih riječi i arhivu ranijih rasprava, jer se iz njih zaista može dosta toga naučiti.
Na #24:
Siguran sam da ce te i HR dobiti poziciju isto tako javljanjem na natjecaj. Natjecaj koji ce biti otvoren doslovno samo vama.
Huh, “postavio sa visoka”? Ja vam objasnjavam nesto sto bi svakome tko ima imalo postenja trebalo biti potpuno ocito — sto je bolji sustav. Vama je super nas sustav HR gdje se pozicije dijele sakom i kapom . OK — zato i jest stanje ovakvo kakvo opisuje clanak u Index.hr-u (#0). I sve dok svaka nova osoba koja dolazi nema iskustva kako stvari funkcioniraju na boljim institucijama, tesko da ce doci do ikakve pozitivne promjene. I ne, provesti 1-2 godine negdje kao postdoc ne znaci da ce te vidjeti tocno kako stvari funkcioniraju od dodiplomskog, do profesorskog nivoa (sorry).
Na #26,
Uz ono sto je napisano u #28, moje misljenje je da je malo vjerojatno da ce se kriticki stvar spontano razviti u sredini u kojoj ga gotovo uopce nema i nemate ga od koga nauciti. Uz to, takav stav u HR nece vas dovesti nigdje jer bi onda cesto kritizirali osobe koje vam mogu zagorcati zivot. Jednostavno nema kriticne mase postenih ljudi da bi tako nesto funkcioniralo, a korupcija vlada na toliko nivoa da javno kritiziranje nikome niti ne pada na pamet. Novi ljudi koji dolaze su po defaultu odabrani (kako je vec #24 spomenuo) kao “nasi” studenti i nema selekcije po znanstvenom radu. I to stacionarno stanje se vec propagira >10 godina bez neke naznake da ce se stvari potpuno preokrenuti. Tuzno, ali istinito.
Navedite mi gdje ja točno hvalim hrvatski sustav? Gdje točno sam rekao da je hrvatski sustav super? Otkud vi znate da ću ja ostati u hrvatskom sustavu i da ću odraditi samo jedan postdoc? Ja sam rekao da onaj tko je već u hrvatskom sustavu bi trebao barem iskoristiti da ode na postdoc jer time ne gubi svoju novačku poziciju. Nisam siguran da je to praksa u svijetu. Vasa ekstrapolacija o tome što ću i što ja neću raditi u životu je u najmanju ruku potpuno netočna, da ne kazem svađalačka i nepravedna. (sorry)
Za#28
Hvala Vam kolega što ste me uputili na arhivu vaših ranijih rasprava. Osobito je dojmljivo bilo čitati raspravu kako naše provincijsko splitsko sveučilište sanja o vlastitoj “harvardizaciji” gradeći CAMPUS i dovodeći naše mlade znanstvenike izvana. Svi su se obvezali pridonositi svojim radom uspješnosti sveučilišta, a na kraju je sve završilo dobrim potkoživanjm “elitnog” dijela akademske zajednice na račun poreznik obveznika, studenata i njihovih roditelja.
Čini mi se da je svih ovih 106 komentara dobar predložak za jednu suvremenu crnu komediju poput Brešanovog “Hamleta u Mrduši Donjoj”. Možda se nađe autor!
Za #29
Rasprava na tradiciji kritičkog mišljenja,slobodne rasprave, jednostavnog i jasnog jezika i političke slobode – od toga nikada ne odustajem!
Kritički stav razvijamo obrazovanjem i čitanjem, od samog početka našeg školovanja pa do kraja života. Nema njegova spontanog razvoja kako u tradicionalnim tako niti u najrazvijenijim sredinama. Ako u sebi imamo razvijeno kritičko mišljenje, od njega odustajemo najčešće zbog oporunizma; imamo poziciju i pogodnosti u zajednici od koje ne želimo odustati. Akademska zajednica je puna oportunista – to je njezin problem!
Na #30,
Nije da HR sustav hvalite eksplicitno ali (meni) iz tona vasih postova zvuci kao da ima prednosti u odnosu na sustav zaposljavanja u drugim zemljama. Ne znam da li ste to mislili, ali meni je tako zvucalo.
Pardon, ja sam to pretpostavio da ostajete u HR (opet iz vasih postova) jer eto velika vecina nasih studenata iskoristava to pravo da zadrzi svoju “poziciju” ili iz razloga jer je to put manjeg otpora ili (cesce) niti nemogu biti kompetitivni sa doktorandima / postdocovima sa drugih institucija. Ne tvrdim da je to vas slucaj, samo da je to tipican slucaj.
Na #32,
Slazem se. Tu i tamo ima ljudi koji upozoravaju na nepravilnosti, ali stvari se jednostavno ne pomicu nikamo. Meni to izgleda kao borba s vjetrenjacama. I zapravo cijela ta situacija je barem meni, koji se zelim baviti znanoscu (a ne politikom) vrlo vrlo odbojna. Vjerujem da je slicno i sa novim studentima a i sa nekim novim profesorima, npr. sa IRB-a koje sam pitao za misljenje o PMF-FO kada sam diplomirao, a oni su ga (PMF-FO) opisali kao “osinje gnijezdo”. Mislim da je to prilicno dobra metafora a razgovarajuci sa prijateljima i drugim studentima dobio sam osjecaj da slicno stanje vlada i na drugim institucijama u HR. Meni ne pada na pamet kojim mehanizmom bi unijeli toliku promjenu u HR sustav da se toliko znantno promijeni.
na #31
Ne znam što vam je sad skrivilo splitsko sveučilište. I ne vidim što je loše u tome nastojati ne biti provincijsko sveučilište (u vašem kontekstu to je trebalo biti uvredljivo). I ne vidim što je loše u gradnji CAMPUSA (možda vi znate nešto što ja ne znam – molim vas prosvijetlite me). I ne vidim što je loše u dovođenju mladih (a evo i mene malo starijeg) znanstvenika izvana. I ne vidim što je loše da su se svi obvezali pridonositi svojim radom uspješnosti sveučilišta. Mislim da se neki rezultati-pomaci pa ma kako mali bili vide. Eto po nedavno objavljenoj studiji po znanstvenoj aktivnosti splitsko sveučilište (iako provincijsko) je bilo bolje rangirano od zagrebačkog. To me čini neobično ponosnim. Da se razumijemo, ja sam svjestan da je splitsko sveučilište provincijsko ali ne u pogrdnom smislu. Zapravo bih ga prije nazvao regionalno sveučilište. Ako ćemo pravo onda je sve osim Zagreba provincija, ali ni zagrebačko sveučilište po svojim rezultatima nije daleko od provincijskog. Ne vidim razloga zašto bi ovdje na ovom portalu vrijeđali jedne druge. Mislim da nam je svima cilj napraviti neke pozitivne pomake u hrvatskoj znanosti, a to nećemo postići omalovažavanjem i vrijeđanjem drugih.
Za #34
Kritičko mišljenje svojstveno komentarima na portalu podrazumijeva “nothing personal”; različita mišljenja ne treba smatrati osobnom uvredom. Isto tako, naši komentari ne moraju uvijek izražavati kritički stav,već si ponekad možemo dozvoliti i “licentiu poeticu” koju sam sebi u ovom slučaju dozvolila nakon što sam uspjela pročitati 106 komentara kao jednu mentalnu cjelinu. Dijalozi puni emocija su pred nama; treba samo oblikovati karaktere – i predstava je gotova! To je moj “umjetnički dojam”.
Pojmove provincijsko sveučilište, harvardizaciju i CAMPUS našla sam u komenetarima i oni iz njih iskaču.
Sa znanstvenicima na Filozofskom fakultetu u Splitu vrlo uspješno surađujem i među njima imam i prijatelje. Provincija je stanje duha, pa prema tome možemo je naći kako u Splitu tako i u Rijeci i Zagrebu. Poštujem mlade znanstvenike u zemlji i isto tako one koji dolaze izvana.
Molim Vas da moje komentare shvatite na taj način. No hard feelings, please!
Na #33
Ton mojih postova nije prepun kritika na račun hrvatskog sistema ne zato što je sistem po meni dobar, nego zato što to nije moj stil. Ja ću pomoći tamo gdje mogu i napravit ću ono najviše što ja mogu – truditi se biti dobar, konkurentan i kompetentan fizičar, ma gdje bio i zato u mojim postovima nećete naći politikanstva, tračeva itd. I nemojte mislite da sam išta manje pun gorčine i ljutnje spram nepravilnosti ili nepravednosti, razlika je jedino u nastupu – moje je mišljenje da mladi znanstvenici koje tek čeka dokazivanje i ne mogu puno u ovom trenutku promijeniti, osim dovesti sebe u poziciju da svojim znanjem i ugledom nešto poprave.
Za #33
Smatram da se kao znanstvenici ne možemo zatvoriti u “kulu od bjelokosti” iako je to mnogima ideal. Ako se mi ne bavimo politikom, ona će se baviti nama! Hrvatska je na trusnom području i ljudima je tu oduvijek prva briga kako preživjeti. Ljudi se prilagođavaju novoj situaciji (demokraciji i tržišnoj ekonomiji) na različite načine. To “osinje gnijezdo” koje spominjete je rezultat te borbe za preživljavanjem.
Vrlo je zanimljivo kako su se znanstvenici na našim sveučilištima prilagodili novoj situaciji nakon 90-ih. Vidim tri skupine:
- u prvu spadaju ideolozi i oportunisti u službi trenutačno vladajuće stranke,
- u drugu dolaze osobe bez skrupula koje su pohrlile u zgrtanje novca i
- u trećoj grupi ostali koji sve to nemoćno promatraju.
Prve dvije skupine sklapaju ili obnavljaju već 20 godina “samoupravni sporazum” s političkim elitama. Sporazumom prva skupina dobiva sinekuru, a druga pravo na rafiniranu korupciju. Za uzvrat te dvije skupine daju političkoj eliti slobodu da vladaju kako žele. Treća grupa živi pošteno, mirno spava i ima odgovornost i građansku dužnost da se taj štetni sporazum raskine. Čini mi se da je došlo vrijeme za pozitivne promjene i da će se stvari u narednim godinama pomicati na bolje. Ja sam optmistčna.
Morate se ulogirati da bi mogli komentirati.