Ana Marušić
Mirko Petrić
Vedran Katavić
Tomislav Bracanović
Prepisivanje i šutnja u akademskoj zajednici: uzroci, posljedice i rješenja
Temu ove tribine je predložio i uvodničare dogovorio
Forum za etičnost i razvoj znanosti i visokog obrazovanja.
tribina.gornji.grad@zg.t-com.hr
Nakon kraćih uvodnih izlaganja slijedi rasprava koju će moderirati akademik Vlatko Silobrčić.
Ulaz je slobodan.
U očekivanju Vašeg dolaska s poštovanjem Vas pozdravljam,
Marko Melčić, dipl. ing.
voditelj tribine
O uvodničarima:
Dr. sc. Ana Marušić je redovna profesorica i pročelnica katedre za anatomiju na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Od 1995. dijeli dužnost glavne urednice časopisa Croatian Medical Journal. Od 2004. do 2010. godine predsjedavala je Povjerenstvom za izdavačku djelatnost pri MZOŠ-u. Negdašnja je predsjednica World Association of Medical Editors (WAME) i Council of Science Editors (CSE). Članica je odbora European Association of Science Editors (EASE) i članica je International Committee of Medical Journal Editors.
Mr. sc. Mirko Petrić je viši predavač medijske i kulturne teorije na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru, a predaje i kolegij Uvod u znanstveno komuniciranje. Koordinator je izrade Postupovnika u slučajevima akademskog nepoštenja koji je u procesu usvajanja na odjelu na kojemu je zaposlen.
Dr. sc. Vedran Katavić je docent na katedri za anatomiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od 2001. godine urednik je za znanstveno-istraživačku čestitost u časopisu Croatian Medical Journal. Od 2006. godine član je i predsjednik Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju Republike Hrvatske.
Dr. sc. Tomislav Bracanović je docent na Odjelu za filozofiju na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu gdje drži nastavu iz etike, filozofije znanosti i metodologije znanstvenog rada. Od 1998-2001. bio je voditelj izdavačke djelatnosti Hrvatskih studija. Od 2006-2008. bio je glavni urednik časopisa za filozofiju Prolegomena. Član je Etičkog povjerenstva i Povjerenstva za izdavačku djelatnost Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.
65 komentara… pročitajte ih ispod ili dodajte jedan
O tome koliko je akutan problem plagijata u našoj akademskoj zajednici jasno govori ovaj prilog iz jučerašnje (21.4.2010.) Slobodne dalmacije.
U slučaju da vam link ne radi, pdf možete preuzeti ovdje.
Hvala Pavelu za skretanje paznje na clanak o Ostaricu u SD. Kupio sam novine, jer mi je pristup bazi SD zaprijecen.
Svoja razmatranja zasnivam na podacima u clanku. Uvjeren sam da je novinar, Ana Vucetic-Skrbic, provjerila informacije, kako ne bi riskirala podizanje tuzbe zbog krivih podataka.
Pojmovi o tome sto je eticki dozvoljeno, a sto ne, su izvrnuti na glavu. Prije svega,kako je uopce s takvim materijalom mogao (kako se kaze u clanku) magistrirati i doktorirati na (!) Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Dr Esad Cimic, kaze novinarka, to je tesko podnio. Kako je uopce mogao obaviti svoju mentorsku duznost, a da mu neke postavke tih djela nisu bile bar nekako poznate. Ako je mentor nestrucnjak u podrucju, neka se ne
prihvati mentorstva. Ili, kao sto je to cest slucaj i u prirodnim znanostima, mentor uopce ni ne procita tezu. Koji su to obicaji i kriteriji na FF? Kada se danas pozivamo na kompjutorske baze podataka, kako to da
nikome nije palo na pamet da se barem naslovi i teme mogu lako provjeriti.
To asistenti na Zadarskom sveucilistu mogu prepoznati, a ugledni profesori na FF ne. Ili je problem u nezamjeravanju? Kako je uopce mogla proci teza (magisterij, pa doktorat) bez liste citirane literature? Vec je to moralo pobuditi sumnjicavost i mentora, ali i komisije za obranu teza. Ne pobuduje
li Vam to u svima nama sumnjicavost, da takvih slucajeva mora biti jos? Na kraju, tek zadarski asistenti i profesori su oni koji su se od toga ogradili. Zagrebacki FF ni rijeci. I umjesto da takav nastavnik izleti s fakulteta istog casa kada se takav slucaj ustanovi, on i dalje prima placu, iako nista ne radi. Mozda ce se slucaj i zataskati. Koja je to pravna norma koja trazi sudski postupak i dokazivanje krivnje, prije nego sto se krivca sankcionira? Kakav je dokaz jos potreban? Koje li sramote da se s provedbom
ponistavanja teza ceka, i to na FF u Zagrebu.
Rasprava Foruma je vise nego potrebna. Koliko u javnosti uopce vrijedi doktorska titula Sveucilista u Zagrebu? Samo nemojte ukazivati na to, da je taj slucaj iznimka, tek jedan slucaj. Mozda. Ali krivnja je na citavoj
organizaciji. Analogno sramoti koju podnasa Katolicka crkva, ne zbog sacice pedofila, nego zbog zataskavanja slucajeva i nedjelovanja.
Još jedan primjer
Pogledajte ovdje tko je pročelnik Katedre za upravno pravo na Pravnog fakutletu Sveučilišta u Splitu.
A onda pogledajte ovo, pa recite tko je ovdje lud!?
Ispravka posta #3
Ispričavam se, nakon što pogledate
ovdje tko je pročelnik Katedre za upravno pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, pročitajte OVO i recite tko je ovdje lud!?
Tko želi, može dolje pogledati moj forenzički prilog raspravi o akademskom prepisivanju i šutnji hrvatske akademske zajednice o toj pošasti. Premda je problem prisutan i u drugim sredinama, uključujući one najrazvijenije, tvrdim (iako ne raspolažem odgovarajućim pokazatejima) da se kod nas on ne prepoznaje i ne suzbija kao u razvijenijim zemljama, zbog čega je taj problem u našoj sredini poprimio epidemijske razmjere. Tome se ne treba čuditi. Naprotiv, bilo bi čudno da nije, uzevši u obzir razinu tolerancije kakva u Hrvatskoj vlada čak i prema najnotornijim oblicima povrede znanstvene etike. O pasivnosti institucija da se ne govori. Evo obrazloženja.
Na ovom portalu prije nekoliko godina vodila se rasprava povodom plagijata “uglednog hrvatskog znanstvenika” Zdravka Radmana objavljenog u domaćem časopisu Synthesis philosophica – plagijata koji, uzgred (usprkos pokrenutom postupku), nikada nije dobio čak niti etički epilog (saborski Odbor za etiku u znanosti i visokom školstvu do danas je ostao nijem!), a kamoli zakonski epilog. Osobno sam tada (zajedno s nekolicinom kolega) prozvao (odnedavno bivšu) predsjednicu Povjerenstva za izdavačku djelatnost MZOS-a Anu Marušić za netransparentno postupanje njezinog povjerenstva kada je u pitanju raspodjela sredstava za financiranje znanstvenih časopisa. Povod toj raspravi (koja je na Connectu tada okupila dosta zainteresiranih) bio je službeni podatak da je filozofski časopis u kojem je Radman objavio svoj plagijat (zajedno s domaćom inačicom istog tog časopisa zvanom Filozofska istraživanja) u 2007. godini iz javnih izvora primio više novaca nego bilo koji drugi znanstveni časopis u Hrvatskoj?! (Ukupan iznos premašio je pola milijuna kuna!) Pritom je dr. Marušić upozorena da Radmanov plagijat nije jedini takav slučaj u dotičnom časopisu, da njegova redakcija provodi krajnje selektivan ili nikakav recenzentski postupak, da je časopis čudesno produktivan, tj. da količina objavljenih izvornih znanstvenih članaka domaćih autora već na prvi pogled višestruko premašuje “strukovne mogućnosti”, da su mnogi od tih radova vrlo sumnjive kvalitete (prema elementarnim znanstvenim mjerilima), da su među najproduktivnijim autorima i sami članovi redakcije tog časopisa (uključujući glavne urednike) te da su neki od tih autora izabrani u znanstvena odnosno znanstveno-nastavna zvanja uglavnom (ili čak isključivo!) temeljem radova objavljenih u “vlastitoj nakladi” (tzv. problem samizdata) itd. itd. Umjesto odgovora, dr. Marušić je slavodobitno objavila popis domaćih časopisa koji su referirani u Thomson-Reutersovoj bazi, a na kojem se popisu nalazio i dotični časopis. To je bio njezin voilà kritičarima, premda je prešutjela činjenicu da Thomson-Reuters časopise ne uvrštava u svoje baze samo po ključu kvalitete, nego i po ključu regionalne reprezentativnosti, da ne spominjemo ostali bravarski alat. Istina, učinila je još nešto: pozvala je svakoga tko raspolaže odgovarajućim dokazima o postupcima uredništva časopisa koji se protive “dobroj uredničkoj praksi” da ih dostavi povjerenstvu, umjesto da o se o tome javno raspravlja (vidi #43 u spomenutoj raspravi). Ne budimo lijeni, osmorica kolega sastavili smo dopis u kojem su povjerenstvu dostavljeni vrlo detaljni dokazi o masovnom odstupanju uredništva časopisa Synthesis philosphica / Filozofska istraživanja od “dobre uredničke prakse”. Epilog? Da skratim priču, efektivno nikakav. Dr. Marušić je u kratkom službenom odgovoru navela da njezino povjerenstvo “nije nadležno ulaziti u etičke prosudbe”. I to je to.
Najnoviji slučaj plagiranja objavljen u Filozofskim istraživanjima – na koji me upozorio mladi doktorand koji iz razumljivih razloga želi ostati anoniman – pokazuje koliko je pogubna pasivnost institucija (da ne upotrijebim neku drugu riječ) kada su u pitanju oni najočigledniji slučajevi kršenja znanstvene etike. Poruka koju je dr. Marušić, zajedno s većinom članova svog povjerenstva, efektivno poslala članovima redakcije i/ili “suradnicima” gore navedenog časopisa zapravo je glasila: “Samo naprijed, dragi kolege! Računajte i dalje na našu moralnu i financijsku podršku!”
Iz navedenog bi trebalo biti jasno da mi nipošto nije namjera pribijati (potpisanog) autora navedenog članka na križ – pogotovo s obzirom na nepostojanje minimalnog senzibiliteta u odnosu na problem znanstvenog prepisivanja u našoj sredini. Ipak, ne mogu s čitateljstvom Connecta ne podijeliti sljedeće činjenice i dojmove u vezi s tim slučajem (osim činjenice da nije ni prvi, a vjerojatno ni zadnji u dotičnom časopisu), kako bih ukazao na narav i dubinu problema s kojim imamo posla:
- da je autor članka dugogodišnji izvršni urednik, a sada član uredništva časopisa u kojem ga je objavio;
- da je glavna teza članka pomalo trivijalna (ako sam dobro shvatio, ona bi trebala glasiti nešto poput: “Smrt fašizmu!” ili “Fašizam je društveno zlo.” ili, u suptilnoj varijanti, “Hrvatska je puna prikrivenih fašista.”);
- da su one manje trivijalne teze koje sam uspio razabrati iz članka suviše heterodoksne za prosječan ukus (poput teze koja se detaljno obrazlaže u mamutskoj fusnoti broj 14, naime da se staljinizam/boljševizam, za razliku od naci-fašizma, legitimira kao republikanska ideja);
- da autor članka na nekoliko mjesta spominje autora od kojega je ekstenzivno prepisivao, ali da ga to nije omelo u prepisivanju;
- da prepisani dijelovi (a to je gotovo polovina članka) vrve pjesničkim i “dijalektičkim” formulacijama (a la Žižek – autorov uzor) u kojima se pojedine riječi upotrebljavaju tako da znače upravo suprotno od onog što bi se priglupom puku činilo da znače, tako da se čitatelj/-ica ne može ne zapitati: A zašto je dovraga to trebalo prepisivati???;
- da bismo za one neprepisane dijelove rada, imajući u vidu odabir riječi, intonaciju i ilokucijsku snagu, kada ne bismo znali da su objavljeni u znanstvenom časopisu (referiranom u najpoznatijoj svjetskoj bazi!), morali pomisliti da čitamo ili pamflet neke ultra-radikalne studentske organizacije, kakav krasi zidove i klupe nekih naših fakulteta, ili dijelove romana toka svijesti nekog domaćeg autora;
- da je autor članka samim njegovim objavljivanjem želio poslati (ali kome? i čemu?) neku vrlo, vrlo suptilnu poruku koja se svojom tajnovitošću i dubinom može usporediti samo s krugovima u žitu ili misterioznim brazdama u pustinji Atakami;
- da ću pojesti svoj šešir (premda ga nemam, ali kupit ću ga za tu priliku, i to kod Cahuna!) ako mi se dokaže da je članak itko živ vidio prije nego što je objavljen, a kamoli da je prošao recenzentski postupak. (Ako mi se dokaže suprotno, žarko bih želio – u njihovom omiljenom baru – upoznati uvažene recenzente; mora da su prokleto zanimljivi ljudi.)
Tablični prikaz dijelova Krivakovog teksta i dijelova članka Timothya Campbella koji su prepisani bez znakova navoda ili drugih potvrda o autorstvu (ukupno osam i pol stranica bez proreda) možete preuzeti ovdje. Ako netko želi, integralni Krivakov tekst može preuzeti ovdje, a Campbellov ovdje.
Na #5: Koliko je ovakvih prijevoda potrebno da bi se osoba mogla smatrati uglednim filozofom za domaću uporabu?
Na #5 “Filozofska istraživanja u 2007. godini iz javnih izvora primio više novaca nego bilo koji drugi znanstveni časopis u Hrvatskoj?! (Ukupan iznos premašio je pola milijuna kuna!) ”
“E svaka čast takvom povjerenstvu” :eek
#7
“Javni izvori” koji se spominju u #5, ako se dobro sjećam tadašnje rasprave i tabličnih prikaza dodijeljenih sredstava, ne odnose se samo na sredstva iz budžeta MZOŠ-a, nego i na sredstva Ministarstva kulture i Ureda za kulturu Grada Zagreba. Istini za volju, više od polovice ukupnih sredstava došla su iz budžeta MZOŠ-a na temelju odluke Povjerenstva za izdavačku djelatnost, a to je, ako se dobro sjećam, bio najveći iznos koji je ijedan znanstveni časopis primio te godine.
#5 “tvrdim (iako ne raspolažem odgovarajućim pokazatejima) da se kod nas on ne prepoznaje i ne suzbija kao u razvijenijim zemljama, zbog čega je taj problem u našoj sredini poprimio epidemijske razmjere”
Vjerujem da ovdje imamo sličan problem kao i s kršenjem ljudskih prava – tamo gdje je njihova zaštita razvijenija imamo i veći broj prijava, dok su prema broju procesuiranih slučajeva kršenja istih totalitarni režimi vjerojatno statistički s vjerojatno najmanjim brojem obrađenih slučajeva (naravno, ne zato što ih je najmanje, nego zato što ih se ne usude prijaviti).
U tom smislu, odgovarajući pokazatelji ne bi bili pouzdani u onoj mjeri u kojoj bi to bila analiza legislative vezane uz procesuiranje plagijata i ostalih oblika akademskog nepoštenja (fabriciranje podataka i slično). Vjerujem da je intistucionalna razina borbe protiv rečenih pojava takva da dovoljno govori o sredini u kojoj se nalazimo – imamo manjak pravilnika i procedura vezanih uz plagijate koji su idealni za ignoriranje problema i pravne akrobacije ili, još gore, nečinjenje.
A o daljnjim posljedicama da ne govorim. Recimo, je li se ikad otišlo korak dalje nakon što je neki plagijat otkriven pa provjerilo je li rečena osoba možda napredovala u zvanju na temelju objavljenog te povuklo odgovarajuće konzekvence?
Mislim da je već ta razina analize dobar indikator za stanje vezano uz plagiranje.
#8
“najveći iznos koji je ijedan znanstveni časopis primio te godine”
Mislim da ne. Koliko se sjecam, znatno najvise (uz Croatica Chemica Acta) je dobio casopis kome je urednica tadasnja predsjednica povjerenstva.
#10
Hvala na opasci. Točno, tretirao sam Filozofska istraživanja i Synthesis Philosophica kao jedan časopis, ali to nije posve netočno s obzirom da imaju istog glavnog urednika, dobar dio uredništva, istog izdavača i značajan broj članaka objavljenih u oba časopisa (u jednom na hrvatskom, u drugom na nekom stranom jeziku). Dakle, ta dva časopisa zajedno su dobila više od dvaju časopisa koje spominjete: Filozofska istraživanja su dobila 229.021 kuna, a Synthesis Philosophica 144.397 kuna, što skupa iznosi 373.418 kuna, dok je Croatian Medical Journal dobio 348.298kuna, a Croatica Chemica Acta 357.235 kuna. Pritom, potonja dva časopisa nisu bila u prilici povući novac još i iz Ministarstva kulture i iz Ureda za kulturu Grada Zagreba.
#10
Budući da sam iznio podatak o pola milijuna kuna u 2007. godini, želio sam ga pojasniti, ali to je već učinio kolega u #11. Riječ je, kao prvo, o SVIM javnim izvorima, a kao drugo o zbroju iznosa dodijeljenih dvama časopisima koji su zapravo JEDAN časopis. Drugim riječima, tvrdim da je ne samo opravdano tretirati publikacije Synthesis philosophica i Filozofska istraživanja kao jedan časopis (iz razloga koje je uglavnom iznio kolega u #11), nego da ih je povjerenstvo bilo dužno tako tretirati. Zašto nije, treba pitati predsjednicu povjerenstva, ali i njegova dva člana koja su ujedno članovi redakcija dotičnih publikacija.
Tako treba tretirati i istosadržajne radove kod izbora u zvanja. Podijeliti po najmanjoj relaciji ekvivalencije koja čini članke koji su istovjetnog ili inkluzivnog sadržaja ekvivalentim.
Dokument 1
Zahvaljujem kolegi #5 na otvranju rasprave kao pripremi za Tribinu. Stoga molim da se govori argumentima, a ne paušalnim tvrdnjama koje onda izazivaju uzbuđenje i emotivne odgovore. Kolega #5 spominje mišljenje koje je Povjerenstvo za izdavaštvo dalo u slučajevima predstavki o časopisima FI i SF. Kako se radi o javnim dokumentima koji su poslani i Nacionalnom vijeću za znanosti, svim nadležnima u Ministarstvu znanosti i Odboru za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, stavljam oba dokumenta na Portal. U njima su činjenice i mišljenja utemeljena na međunarodnim pravilima i običajima znanstvenog izdavaštva.
Dokument 1 (ispričavam se zbog duljine teksta i neobičnog formatiranja):
Povjerenstvo za izdavaštvo
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Zagreb, 12. prosinca 2008.
Predmet: mišljenje o predstavci skupine znanstvenika o časopisima Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica
Povjerenstvo za izdavaštvo Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa zaprimilo je predstavku skupine znanstvenika (prilog 1) koji su prijavili da znanstveni časopisi Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica objavljuju iste članke bez oznake. Upozorili su da sadašnji i bivši urednik tih časopisa zloporabe svoje urednički položaj i objavljuju znanstvene članke u navedenim časopisima. Povjerenstvo je na svojoj sjednici od 3. listopada 2008. zaključilo da nema ovlasti procjenjivati etičnost postupaka prilikom publiciranja znanstvenih članaka. Njegova je zadaća skrb o kvaliteti uredničkoga rada i odgovorna raspodjela sredstava iz državnog proračuna. Stoga je uputilo dopis (prilog 2) prof. dr. sc. Anti Čoviću, glavnom uredniku navedenih časopisa i zamolilo ga za očitovanje prema navodima iz predstavke. Povjerenstvo je zaprimilo odgovor glavnoga urednika (prilog 3), napravilo nezavisnu analizu tvrdnji iz predstavke protiv dva časopisa, te na svojoj redovitoj sjednici od 12. prosinca 2008. godine, donijelo sljedeće zaključke, uz izuzimanje dva člana Povjerenstva (prof. I. Čatić i akademik M. Ježić zbog mogućeg sukoba interesa – članstvo savjetodavnog odbora dva časopisa).
1. Povjerenstvo još jednom napominje da njegova zadaća nije etička ili pravna prosudba nego prije svega profesionalni odnos urednika prema svome uredničkome poslu, te stalno unaprjeđivanje dobre uredničke prakse i izobrazba urednika o njihovim pravima i odgovornostima. Stoga je i naše mišljenje rezultat analize dobre uredničke prakse u međunarodnoj znanstvenoj zajednici, kao i konkretne prakse časopisa u Hrvatskoj. Povjerenstvo je uvijek otvoreno za razgovor, raspravu, rješavanje problema i stjecanje novih znanja i vještina. Stoga žali što su potpisnici u svojoj predstavci najavili prijavu međunarodnim citatnim i bibliografskim bazama podataka (Thomson Reuters) prije no što se o problemu raspravilo na mjerodavnom mjestu i donijeli odgovarajući zaključci i preporuke.
2. Povjerenstvo će u svojem izvješću najprije navesti podatke vezani uz tvrdnju o usporednom, a neoznačenom objavljivanju istih članaka u dva časopisa, a potom o urednicima kao autorima znanstvenih članaka u časopisima kojima su na čelu.
3. Povjerenstvo je pregledalo sadržaje oba časopisa od 2000 godine do danas (Fil. Istr. 110. Vol. 28. Fasc. 2; Synth. Phil. 45, Vol. 23, Fasc. 1). Utvrdili smo sljedeće:
a. Do broja 41 (Vol. 21, Fasc. 1, 2006 godine) Synthesis philosophica je imala sljedeću naznaku na impresumu International Edition of the Journal FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA, što bi podrazumijevalo da članci objavljeni u Filozofskim istraživanjima izlaze na drugim jezicima u časopisu Synthesis philosophica.
b. Iz očitovanja sadašnjeg glavnog urednika oba časopisa, a koji je bio član uredničkog odbora od prvog broja Filozofskih istraživanja 1980. godine, vidljivo je da je časopis Synthesis philosophica osnovan s namjerom da se međunarodnoj znanstvenoj zajednici predstavi hrvatska filozofija u prijevodu na svjetske jezike.
c. U početku izdavanja časopisa, oznaka o Synthesis philosophica kao međunarodnom izdanju Filozofskih istraživanja bila je dostatna da razlikuje te dvije publikacije. Njihov kasniji razvoj je doveo do većeg razlikovanja dvaju časopisa, te je navedena oznaka o odnosu dvaju časopisa postala nedostatna i zastarjela. Pritom je hvalevrijedan bio napor Uredništva da hrvatsku filozofiju prevede na svjetske jezike, a članke svjetskih filozofa na hrvatski jezik. Stoga je do 2006. godine u slučajevima kad se objavio isti rad u prijevodu u oba časopisa doista napravljena pogrješka u suvremeno prihvatljivom, jasnom označavaju tzv. prihvatljive sekundarne publikacije, jer opća oznaka povezanosti dvaju časopisa nije više dostatna i izaziva zabunu.
d. Povjerenstvo nije moglo naći jasno definirane prihvatljive sekundarne publikacije u filozofskim i općenito humanističkim časopisima. Jedino nama dostupno jasno pravilo je ono udruge International Committee of Medical Journal Editors (ICMJE) i bibliografske baze podataka MEDLINE (prilog 4).
e. Povjerenstvo je posebice pozorno provjerilo sveščiće dva časopisa od 2006. godine, otkad je glavni urednik A. Čović. Utvrđeno je da je tematski skup članaka iz Synthesis philosophica, objavljen u broju 40 (vol. 20, fasc. 2) 2005. godine, objavljen i na hrvatskom u Filozofskim istraživanjima br 102 (vol. 26, fasc. 2). Provjereni su navodi sadašnjeg urednika o tome da su ti članci bili zaprimljeni i prihvaćeni u doba prethodnog uredništva, te ustvrdili da je nadnevak zaprimanja u časopis za te članke bio od 5. rujna do 29. studenog 2005. godine, dakle prije no što je novo Uredništvo preuzelo oba časopisa u 2006. godini.
Ustvrđeno je da su i dvije recenzije knjiga objavljene u oba časopisa, na različitim jezicima (Filozofska istraživanja 102, vol. 26, fasc. 1, 2006; i Synthesis philosophica 42, vol. 21, fasc. 2, 2006). Budući da se radi o recenzijama knjiga, koje nisu znanstveni nego urednički članci, nije smatramo da se u tom slučaju ne radi o propustu Uredništva.
f. Povjerenstvo posebice pohvaljuje napor novoga urednika, A. Čovića, u jasnom razdvajanju dvaju časopisa. Od prvog broja 2006. godine, Synthesis philosophica ne nosi više naznaku da je međunarodno izdanje Filozofskih istraživanja (prilog 5). Isto tako, ni jedan znanstveni članak objavljen u jednom od tih časopisa nije objavljen u prijevodu u drugom časopisu. Očekuje se da će Uredništvo nastaviti s dobrom uređivačkom praksom i razvijati specifičnosti oba časopisa, posebice uzimajući u obzir da je međunarodna znanstvena javnost prepoznala vrijednost oba časopisa. ,stoga je časopis Synthesis philosophica uvršten od 2005. u Arts and Humanities Citation Index i Current Contents/Arts and Humanities, a Filozofska istraživanja od 2008. u Arts and Humanities Citation Index.
g. Povjerenstvo ponovno ističe da je dopuštena objava istog znanstvenog članka na različitim jezicima, u istom ili različitim časopisima, ali uz obvezno navođenje prve (primarne) objave članka. Sve je učestalija praksa da hrvatski časopisi koji se objavljuju na hrvatskom jeziku, kategorizirane radove usporedo objavljuju na stranim jezicima (npr. Acta Stomatologica Croatica, Biochemia Medica, Tekstil, Goriva i maziva itd.). Povjerenstvo potiče takav način predstavljanja hrvatske znanosti u međunarodnoj znanstvenoj zajednici, uz brigu za razvoj hrvatskog znanstvenog i stručnog jezika.
4. Povjerenstvo je provjerilo podatke o člancima koje su članovi uredništva časopisa Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica objavili od 2000. godine u tim časopisima, te su uspoređeni s člancima koje su članovi uredništva drugih filozofskih časopisa (Prolegomena, indeksiran u Arts and Humanities Citation Index i Croatian Journal of Philosophy, indeksiran u Arts and Humanities Citation Index i ERIH) objavili u vlastitim časopisima (prilog 6). Povjerenstvo svoje zaključke iznosi samo o znanstvenim člancima u časopisima jer se podrazumijeva da urednik u svojem časopisu redovito objavljuje uvodnike i druge vrsti uredničkih članka.
Uz ograničenje da je analiza napravljena samo prema podatcima dostupnim na mrežnim stranicama navedenih časopisa, Povjerenstvo je zaključilo da članovi uredništva svih proučenih hrvatskih filozofskih časopisa objavljuju znanstvene članke u vlastitim časopisima.
5. Povjerenstvo smatra da broj objavljenih znanstvenih članaka članova uredništva proučenih hrvatskih filozofskih časopisa nije neprimjeren i da nije protivan dobroj uredničkoj praksi. Za razliku od velikih i često komercijalnih časopisa, gdje je mjesto glavnog urednika profesionalno zaposlenje u punom radnom vremenu, urednici malih, akademskih časopisa u pravilu su amateri, koji svoje dragocjeno vrijeme aktivnih znanstvenika posvećuju promicanju prvenstveno djelatnosti svojih kolega. Dostupna pravila svjetskih uredničkih organizacija nemaju jasnih naputaka o ovome problemu (prilog 7), što je vjerojatno upravo posljedica profesionalnog mjesta glavnog urednika i članova uredništva, te i nepostojanja problema objave vlastitih znanstvenih članaka. Jedini neposredan naputak daje udruga Committee on Publication Ethics, COPE, u svojem mišljenju o konkretnom pitanju urednika smije li objavljivati svoje znanstvene članke u časopisu kojega uređuje.
6. Povjerenstvo podržava preporuku COPE da je dopušteno objaviti umjeren (malen) broj članaka u vlastitom časopisu, pod uvjetom da je postupak recenzije i uredničke odluke o članku strogo određen da se izbjegne svaki sukob interesa (prilog 7). Isto tako, važno je da je taj postupak poznat svim autorima i čitateljima časopisa.
7. Povjerenstvo je utvrdilo da upute za autore četiri proučena filozofska časopisa (prilog 8) ne sadrže informaciju ili uputu o postupku ocjene i donošenja odluke o znanstvenom članku kojemu je autor urednik ili član uredničkog odbora. Slično vrijedi i za većinu hrvatskih znanstvenih časopisa.
Stoga Povjerenstvo preporuča navedenim filozofskim časopisima, u kojima njihovi urednici rijetko ali redovito publiciraju vlastite znanstvene članke, te svim časopisima koji dobivaju novčanu potporu iz državnog proračuna, da jasno navedu u svojim uputama za urednike način postupanja s člancima vlastitih urednika kojim se izbjegava svaki sukob interesa.
Na kraju, Povjerenstvo još jednom ističe spremnost sudjelovanja u rješenju bilo kakvog problema vezanog za znanstveno izdavaštvo, te zagovara objektivan i sveobuhvatan pristup, prije svega zasnovan na argumentima i podatcima.
Povjerenstvo za izdavaštvo
Predsjednica
Prof. dr.sc. Ana Marušić
Prilozi:
1. Dopis skupine znanstvenika o časopisima Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica
2. Dopis upućen glavnom uredniku časopisa Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica
3. Odgovor glavnog urednika časopisa Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica
4. Definicija tzv. prihvatljive sekundarne publikacije prema ICMJE i MEDLINE
5. Preslika impresuma časopisa Synthesis philosophica iz prvog broja 2006. godine u usporedbi s impresumom zadnjeg broja 2005. godine
6. Broj priloga koje su u vlastitim časopisima objavili članovi uredništva četiri hrvatska filozofska časopisa
7. Preporuke međunarodnih uredničkih organizacija o urednicima kao autorima u vlastitom časopisu
8. Upute za autore četiri proučena hrvatska filozofska časopisa
Preslika:
dr. sc. Dragan Schwarz, državni tajnik
prof. dr. sc. Dražen Vikić Topić, državni tajnik
mr. sc. Jozo Ćavar, ravnatelj Uprave za zajedničke programe
dr. sc. Hrvoje Meštrić, ravnatelj Uprave za znanost
prof. dr. sc. Krešimir Pavelić, predsjednik, Nacionalno vijeće za znanost
doc. dr. sc. Vedran Katavić, predsjednik, Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju
prof. dr. sc. Ante Čović
dr. sc. Tomislav Bracanović
Prilog 6
Analiza publikacijske aktivnosti urednika i članova uredništva u glavnim hrvatskim filozofskim časopisima prema podatcima na mrežnim stranicama časopisa:
(Napomena: analiza je napravljena prema sadržaju pojedinih brojeva, gdje nije uvijek bilo oznake vrsti članka, nego samo teme. Zbog toga su moguća odstupanja)
Članci koje su glavni urednik i članovi uredništva objavili u časopisu Synthesis philosophica od 2006. Do 2008. (vol 23. br. 1):
Ante Čović, glavni urednik 1 znanstveni članak
1 uvodnik na tri jezika (eng, njem, fran)
Hrvoje Jurić, zamjenik urednika 0
Marijan Krivak, izvršni urednik 0
Ivana Zagorac 0
Napomena:
a. A. Čović od 2000. do 2005. nije bio ni urednik, ni član uredništva niti član uredničkog odbora. U tom razdoblju je objavio 1 izvorni znanstveni članak (studiju).
d. H. Krivak je bio izvršni urednik od 2000. do 2005. U tom je razdoblju objavio 1 izvorni znanstveni članak, 1 uvodnik i 5 recenzija knjiga.
c. H. Jurić je bio jedan od dva pomoćna urednika od 2000. do 2005. U tom je razdoblju objavio 1 izvorni znanstveni članak, 2 uvodnika i 1 recenziju knjige.
d. I. Zagorac nije bila član uredništva časopisa i nije objavila niti jedan članak u časopisu.
e. Damion Buterin je od 2000. do 2005. bio pomoćni urednik; objavio je 1 uvodnik.
f. Glavni urednik časopisa od 2000. do 2005., Pavo Barišić, objavio je u tom razdoblju 2 izvorna znanstvena članka i 3 uvodnika.
Članci koje su glavni urednik i članovi uredništva objavili u časopisu Filozofska istraživanja od 2006. Do 2008. (vol 28. br. 2):
Ante Čović, glavni urednik 1 znanstveni članak
1 uvodnik
Hrvoje Jurić, zamjenik urednika 2 pregleda (u koautorstvu s 4, odn. 5 sur.)
Marijan Krivak, izvršni urednik 1 znanstveni članak
1 pregled (u koautorstvu s 4 sur.)
3 recenzije
Ivana Zagorac 2 znanstvena članka
Napomena:
a. A. Čović od 1999. do 2005. nije bio ni urednik, ni član uredništva niti član uredničkog odbora. U tom razdoblju objavio je 2 gostujuća uvodnika i 1 izvorni znanstveni članak.
b. H. Jurić je pomoćni urednik od br. 3 iz 1999. Od toga broja do 2005. Objavio je 6 izvornih znanstvenih članaka, 4 uvodnika, 8 recenzija i prikaza i 1 in memoriam.
c. H. Krivak je od br. 4 iz 2001., kad je postao izvršni urednik, do 2005. objavio 6 izvornih znanstvenih članaka, 3 uvodnika, i 21 recenziju knjiga ili prikaz zbivanja.
d. Glavni urednik časopisa od 2000. do 2005., Pavo Barišić, objavio je u tom razdoblju 3 izvorna znanstvena članka i 3 uvodnika.
Članci koje su glavni urednik i članovi uredništva objavili u časopisu Prolegomena, od 2002 (vol. 1, br. 1) do 2008 (vol. 7, br. 2):
Josip Talanga, glavni urednik (2002.-2005.)/urednik prikaza knjiga (2006.-2008.) 2 komentara/bilješke
1 uvodnik
10 recenzija knjiga
1 in memoriam
Tomislav Bracanović, pomoćni urednik (2002.-2005.)/glavni urednik (2006.-2008.) 2 znanstvena članka
2 komentara/bilješke
1 komentar / bilješka u koautorstvu s T. Jolićem
3 recenzije knjiga
1 in memoriam
Zvonimir Čuljak, član uredništva (2002.-2005.) 1 znanstveni članak
1 recenzija
Mihaela Girardi Karšulin, članica uredništva (2002.-2005.) 3 recenzije
Tvrtko Jolić, član uredništva (2006.-2008.) 1 recenzija
Petar Šegedin, član uredništva (2006.-2008.) 3 recenzije
Dušan Dožudić, član uredništva (2006.-2008.) 0
Članci koje su glavni urednik i članovi uredništva objavili u časopisu Croatian Journal of Philosophy, od 2001. (vol. 1. br. 1.) do 2008. (vol 8. br. 2)
Nenad Miščević, glavni urednik 7 znanstvenih članaka
10 recenzija knjiga
1 in memoriam
Dunja Jutronić, savjetnička urednica 4 znanstvena članka
1 uvodnik
3 recenzije knjiga
Predrag Šustar, izvršni urednik 1 izvorni znanstveni članak
1 recenzija knjige
Zsófia Zvolenszky, izvršna urednica 1 znanstveni članak
Ana Gavran Miloš, tajnica 1 znanstveni članak
1 recenzija knjige
Prilog 7
Pretraživanje postojećih uputa i pravila o urednicima kao autorima u svojim časopisima pokazalo je da ne postoje čvrsta pravila o tome smije li urednik objavljivati znanstvene članke u časopisu kojeg uređuje. U naputcima glavnih uredničkih udruga o tome nema izravnih naputaka. Najizravnije se tim problemom bavila udruga Committee on Publication Ethics, COPE, u svojem mišljenju o specifičnom upitu urednika časopisa:
COPE (http://publicationethics.org/case/editor-author-own-journal):
»The issue here basically revolves around whether it is acceptable for editors to publish their own work in their journals; if it is, then the review process must be made as transparent and rigorous as possible. Certainly there are examples of editors publishing studies in their own journals, particularly in those circumstances where the choice of journals is limited, as in this case. Provided every effort is made to minimise any bias in the review process by having another associate editor handle the peer review procedure independently of the editor (recognising that it would be impossible to remove bias completely), and the process is absolutely transparent, then this would be the most appropriate route to take. It was suggested that the editor send the article out for review without any names on it, but he said the subject field was so narrow and specialised that any reviewer would know who had written the paper. As an extra precaution, if and when the article in question is published, the editor might like to publish an accompanying commentary showing how transparent the reviewing process had been. «
U uputama uredničkih udruga urednika medicinskih časopisa, postoje neizravni naputci o sukobu interesa urednika časopisa:
ICMJE (http://www.icmje.org/#conflicts):
II.D.3. Potential Conflicts of Interest Related to Commitments of Editors, Journal Staff, or Reviewers
»Editors who make final decisions about manuscripts must have no personal, professional, or financial involvement in any of the issues they might judge. Other members of the editorial staff, if they participate in editorial decisions, must provide editors with a current description of their financial interests (as they might relate to editorial judgments) and recuse themselves from any decisions in which a conflict of interest exists. Editorial staff must not use information gained through working with manuscripts for private gain. Editors should publish regular disclosure statements about potential conflicts of interests related to the commitments of journal staff.
WAME Publication Ethics Policies for Medical Journals (
http://www.wame.org/resources/publication-ethics-policies-for-medical-journals#conflicts:
»Conflict of Interest
Manuscripts authored by members of the editorial board present a special instance of potential conflict of interest. The review of these manuscripts must always be supervised by a senior editor (deputy editor or higher) who will review the decision of the assigned decision editor for objectivity before the decision is final.«
Prilog 4
Definicija prihvatljive sekundarne publikacije u časopisu:
ICMJE (http://www.icmje.org/#over):
»III.D.3. Acceptable Secondary Publication
Certain types of articles, such as guidelines produced by governmental agencies and professional organizations, may need to reach the widest possible audience. In such instances, editors sometimes deliberately publish material that is also being published in other journals, with the agreement of the authors and the editors of those journals. Secondary publication for various other reasons, in the same or another language, especially in other countries, is justifiable and can be beneficial provided that the following conditions are met.
1. The authors have received approval from the editors of both journals; the editor concerned with secondary publication must have a photocopy, reprint, or manuscript of the primary version.
2. The priority of the primary publication is respected by a publication interval of at least 1 week (unless specifically negotiated otherwise by both editors).
3. The paper for secondary publication is intended for a different group of readers; an abbreviated version could be sufficient.
4. The secondary version faithfully reflects the data and interpretations of the primary version.
5. The footnote on the title page of the secondary version informs readers, peers, and documenting agencies that the paper has been published in whole or in part and states the primary reference. A suitable footnote might read: “This article is based on a study first reported in the [title of journal, with full reference].”
Permission for such secondary publication should be free of charge.
6. The title of the secondary publication should indicate that it is a secondary publication (complete republication, abridged republication, complete translation, or abridged translation) of a primary publication. Of note, the NLM does not consider translations to be “republications” and does not cite or index translations when the original article was published in a journal that is indexed in MEDLINE.
7. Editors of journals that simultaneously publish in multiple languages should understand that NLM indexes the primary language version. When the full text of an article appears in more than one language in a journal issue (such as Canadian journals with the article in both English and French), both languages are indicated in the MEDLINE citation (for example, Mercer K. The relentless challenge in health care. Healthc Manage Forum. 2008 Summer;21(2):4-5. English, French. No abstract available. PMID:18795553.).«“
Dokument 2
Povjerenstvo za izdavaštvo
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Zagreb, 12. prosinca 2008.
Predmet: mišljenje o predstavci dr. T. Bracanovića o mogućem plagijatu u časopisu Synthesis philosophica
Povjerenstvo za izdavaštvo Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa zaprimilo je predstavku dr. sc. Tomislava Bracanovića (prilog 1) o postupku uredništva časopisa Filozofska istraživanja slijedom njegove prijave o mogućem plagijatu u članku Z. Radmana objavljenom u časopisu Synthesis philosophica. Povjerenstvo je na svojoj sjednici od 3. listopada 2008. zaključilo da nema ovlasti procjenjivati etičnost postupaka prilikom publiciranja znanstvenih članaka, ali da je njegova zadaća skrb o kvaliteti uredničkoga rada. Stoga je uputilo dopis (prilog 2) prof. dr. sc. Anti Čoviću, glavnom uredniku časopisa Synthesis philosophica i zamolilo ga za očitovanje prema navodima iz predstavke. Povjerenstvo je zaprimilo odgovor glavnoga urednika (prilog 3), te na svojoj redovitoj sjednici od 12. prosinca 2008. godine, donijelo sljedeće zaključke, uz izuzimanje dva člana povjerenstva (prof. I. Čatić i akademik M. Ježić zbog mogućeg sukoba interesa – članstvo savjetodavnog odbora časopisa Synthesis philosophica).
1. Povjerenstvo još jednom napominje da njegova zadaća nije etička ili pravna prosudba postupka autora tijekom objavljivanja znanstvenog članka u časopisu, niti to može biti dužnost urednika časopisa. Za takve prosudbe postoje odgovarajuća tijela u Republici Hrvatskoj. No, zadaća Povjerenstva jest profesionalni odnos urednika prema svome uredničkome poslu, te stalno unaprjeđivanje dobre uredničke prakse i izobrazba urednika o njihovim pravima i odgovornostima. Stoga smo analizirali sukladnost postupanja čitatelja i urednika u navedenom slučaju s pravilima dobre uredničke prakse u rješavanju prijava nečestitog ponašanja u znanstvenom časopisu.
2. Povjerenstvo je za svoju analizu upotrijebilo etičke postupnike koje je razvila udruga Committee on Publication Ethics (COPE), a koji je Povjerenstvo prevelo na hrvatski jezik i postavilo na mrežnu stranicu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa (http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=2978) u 2007. godini (prilog 4). U tom je postupniku detaljno opisano koje se radnje preporučuju uredniku ako zaprimi prijavu čitatelja o mogućem plagijatu.
3. Iz očitovanja dr. sc. T. Bracanovića i glavnog urednika časopisa Synthesis philosophica razvidno je da nisu bili upoznati s gore navedenim postupkom dobre uredničke prakse, pa su tijekom komunikacije između čitatelja i časopisa nužno nastali propusti u usporedbi s preporučenim postupkom:
a. Čitatelj je svoju prijavu o mogućem plagijatu u časopisu Synthesis philosophica poslao uredništvu časopisa Filozofska istraživanja. Dr. Bracanović je svoju predstavku trebao poslati časopisu u kojem je sporni članak objavljen, na jeziku toga časopisa.
b. Isto tako, ako je čitatelj odlučio problem riješiti tako da se prvo obrati časopisu, a ne ustanovi u kojoj radi autor spornog znanstvenog članka, onda je bilo primjerenije pričekati odgovor od časopisa u razumnom roku, a ne izlaziti u javnost sa svojom optužbom.
c. Urednik časopisa Filozofska istraživanja trebao je upozoriti čitatelja da svoje pismo treba uputiti u odgovarajući časopis, na jeziku toga časopisa, bez obzira na to što oba časopisa imaju istog glavnog urednika. Premda razumijemo medijski pritisak koji je nastao iznošenjem slučaja u javnost, bilo bi bolje da se cijela prjepiska oko slučaja vodila u časopisu u kojem je i nastala.
d. Urednik časopisa je postupio sukladno dobroj uredničkoj praksi time što je zatražio očitovanje od autora spornoga članka. Međutim objavljivanje oba pisma, onoga dr. Bracanovića i onoga dr. Radmana u istom broju pod temom „Dijalozi“ nije u skladu s etičkim postupnikom za urednike: budući da su urednici odgovorni za integritet časopisnog zapisa znanstvene informacije, primjereno je da urednik čitatelje časopisa (onoga u kojem je sporni članak objavljen a ne drugoga časopisa) izvijesti o svojem postupku slijedom prijave mogućeg plagijata i ishodu toga postupka (zadovoljavajuće objašnjenje autora spornog rada; nezadovoljavajuće objašnjenje i povlačenje rada, itd.).
4. Povjerenstvo smatra da je navedeni slučaj pokazao važnost i vrijednost poznavanja primjerenih postupka u znanstvenim časopisima jer je i čitateljima, i autorima i urednicima stalo do vjerodostojnosti znanstvene informacije u znanstvenim časopisima. Stoga Povjerenstvo preporuča svim tijelima i ustanovama u hrvatskoj znanstvenoj i istraživačkoj zajednici suradnju i rad na promicanju odgovorne provedbe istraživanja kao preduvjetu znanstvene čestitosti.
Na kraju, Povjerenstvo još jednom ističe spremnost sudjelovanja u rješenju bilo kakvog problema vezanog za znanstveno izdavaštvo, te zagovara objektivan i sveobuhvatan pristup, prije svega zasnovan na argumentima i podatcima.
Povjerenstvo za izdavaštvo
Predsjednica
Prof. dr.sc. Ana Marušić
Prilozi:
1. Dopis dr. sc. T. Bracanovića Povjerenstvu za izdavaštvo
2. Dopis upućen glavnom uredniku časopisa Synthesis philosophica
3. Odgovor glavnog urednika časopisa Synthesis philosophica
4. Etički postupnik za urednike „Što napraviti ukoliko sumnjate na plagijarizam? (b) Sumnja na plagijarizam u objavljenom obliku“
Preslika:
dr. sc. Dragan Schwarz, državni tajnik
prof. dr. sc. Dražen Vikić Topić, državni tajnik
mr. sc. Jozo Ćavar, ravnatelj Uprave za zajedničke programe
dr. sc. Hrvoje Meštrić, ravnatelj Uprave za znanost
prof. dr. sc. Krešimir Pavelić, predsjednik, Nacionalno vijeće za znanost
doc. dr. sc. Vedran Katavić, predsjednik, Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju
prof. dr. sc. Ante Čović
dr. sc. Tomislav Bracanović
> No, zadaća Povjerenstva jest profesionalni odnos urednika prema svome uredničkome poslu, te stalno unaprjeđivanje dobre uredničke prakse i izobrazba urednika o njihovim pravima i odgovornostima.
Ovo je uvijek bio i ostao jedan jadan i nekvalitetan časopis. To je meni bilo očito još kao studentu. Unutra sam našao npr. članak o djeci s vodenom glavom iz čije su se analize davali filozofski i slični zaključci. Taj časopis je bio sramota dok sam ja bio student, pa ako komisija nije kompetentna od studenta druge godine fizike, onda ne zaslužuje članstvo. Žao mi je ali ovim pokazujete nekomptenciju.
> Urednik časopisa Filozofska istraživanja trebao je upozoriti čitatelja da svoje pismo treba uputiti u odgovarajući časopis, na jeziku toga časopisa, bez obzira na to što oba časopisa imaju istog glavnog urednika.
Na konektu je bio spominjan čak i slučaj u kojem je članak koji je poslan u jedan od ta dva časopisa bio primljen (samo) u drugi od ta dva časopisa. Dakle ako se urednici ponašaju da je to jedan časopis kojim onda moralnim pravom tražite druge da se ponašaju kao da su dva ??
> Povjerenstvo je zaključilo da članovi uredništva svih proučenih hrvatskih filozofskih časopisa objavljuju znanstvene članke u vlastitim časopisima.
Ako je to tako, onda prekiniti financiranje svih njih. Davanje ovakve premije takvoj vrsti izdavaštva, zato što ste zaključili da je u Hrvatskoj taj diletantizam raširen pokazuje vašu nekompetenciju u prosudbi o dodjeljivanju sredstava kvalitetnim znanstvenim časopisima.
> Preslika: dr. sc. Dragan Schwarz, državni tajnik
To je čovjek koji nikad nije odgovorio na pitanja koji softver koristi niti dao svoj kompjuter na stručnjačku provjeru nakon što je nađeno da je pdf fajl poslat kao anonimna i ogavna prijava sveučilištu u Frankfurtu nasloljeni podacima koji upućuju na njega. Čovjek se oglasio na konketu da nije ništa kriv i ignorirao upite za konkretno informatičko vještačenje svog kompjutora. Što tave ljude zanima krivnja drugih ako nisu spremni niti vlastitu eventualnu nevinost pokazati na transparentan način. Dosta jadno ako očekujete od takve osobe očitovanje, a osim toga ta osoba po struci nije bila kompetentna za obavljanje svoje funkcije, jer je liječnik, a ne informatičar.
Na # 19 Hej ljudi te dvije osobe odavno nisu državni tajnici :roll
Na #20
1. Dragan Schwarz je razriješen 21. siječnja 2010. što nije baš “odavno”.
2. Na koga se još odnosi ono “te dvije osobe”? Naime, u #19 se ne spominju dvije osobe, nego samo ta jedna osoba – dr. sc. Dragan Schwarz.
Na #15
I ja se vama, poštovana dr. Marušić, zahvaljujem na vašem prilogu raspravi. Drago mi je da dijelite samnom zabrinutost zbog činjenice da se među nama nalaze i takvi članovi akademske zajednice koji su spremni prepisati čitave dijelove tuđih publikacija i prikazivati ih kao svoje.
E, sad, nakon početne razmjene ljubaznosti, pređimo na stvar. Budući da nisam siguran na koje moje “paušalne tvrdnje” mislite, bilo bi jako dobro kada biste nam, u općem interesu, to pojasnili, e kako bismo ubuduće izbjegli “uzbuđenje i emotivne odgovore”. Mislite li na tvrdnju da ste kao predsjednica povjerenstva najodgovorniji za dodjelu neobično velikih sredstava poreznih obveznika časopisu za koji ste, NA VAŠE TRAŽENJE, dokumentirano upozoreni da masovno i sustavno odstupa od “dobre uredničke prakse”, a koji je paralelno financiran iz još dvaju javnih izvora? Ili možda mislite na tvrdnju da su Synthesis philosophica i Filozofska istraživanja zapravo jedan časopis? Ili na tvrdnju da su dva člana uredništva (i kućna autora / auktora) tih časopisa sjedila u vašem povjerenstvu? Ili je možda ipak riječ o tvrdnji da ste na dokumentaciju osmorice kolega zapravo odgovorili izjavom da se vaše povjerenstvo ne može baviti etičkim prosudbama?
Meni se čini da stavljanje čitavih dokumenata na portal prije zagušuje ovu raspravu, nego što pojašnjava postupke vašeg povjerenstva. Ali ako ste se već odlučili za tu taktiku, onda je nemojte primjenjivati SELEKTIVNO. Drugim riječima, pozivam vas da stavite javnosti na raspolaganje i sve dopise koje su kolega Bracanović i sedmorica drugih kolega poslali vama (ponavljam: na vaše traženje!) zajedno sa svim prilozima iz kojih se vidi na koje ste sve postupke uredništva navedenih časopisa bili upozoreni. Kada to učinite i kada pokažete koje su moje tvrdnje u vezi s postupcima vašeg povjerenstva bile paušalne, onda će ova rasprava imati dalje smisla.
Za kraj jedan mali podsjetnik: samoizdani plagijat člana uredništva časopisa (vidi gore) izašao je prošle godine, dakle debelo NAKON što ste konstatirali da se situacija u dvama časopisima (ja bih rekao u časopisu) bitno popravila u odnosu na prošlo razdoblje te da je glavni urednik postupao sukladno dobroj uredničkoj praksi. Istina, možda je riječ o izoliranom incidentu (kao što slutim da biste mogli reći). A možda i nije. Jer tko može znati što bi još moglo isplivati na površinu…
»… se među nama nalaze i takvi članovi akademske zajednice koji su spremni prepisati čitave dijelove tuđih publikacija i prikazivati ih kao svoje«.
Navod iz posljednjeg komentara.
Marijan Krivak nije lopov. Marijan Krivak nije ni prevarant. Ono sto se dogodilo M. Krivaku jest to da je bio vise negoli inertan prilikom prevodjenja za sebe jednoga teksta koji do tada nije bio preveden na hrvatski, te kojeg nije parafrazirao nego ga doslovce ostavio takvim.
Mozda, da je tekst parafrazirao ne bi bio optuzen za plagiranje. Ali, nota bene, text ne postoji ne hrvatskome, i svatko bi ga vjerojatno drukcije preveo.
Nekako drzim da bi bio veci moj grijeh da sam iskoristio neki tudji prijevod.
Esposito je stavljen u kontekst tematiziranja fasizma. Dakle, radi se o re-kontekstualizaciji. Slicne , ili iste recencie ne moraju znaciti isto kod Krivakai kod Campbella. Dakle, dok sam »prepisivaon« u nijednom trenutku nisam osjetio da radim nesto amoralno iili, ne daj boze, prevarantski.
Mea cullpa, ali se i dansa tako osjecam.
Mislim da sam u hrvatski fil. prostor unio nesto sto jos dosad nije bilo prisutno.
Ipak, vidim sad da sam duboko pogrijesio.
Ipak, čini se da se ipak ne treba sramiti samoga članka kao cjeline.
Jer, i »prepisani« dijelovi i oni koji to nisu (začudo, ima i takvih) zapravo čine novu cjelinu i zaključci te cjeline razliku se od zaključaka onih tekstova od kojih se preuzimalo.
Naime, tema fašizma, koja je posebice ismijavana od prokazatelja glede autorova pristupa istoj, zaslužuje svoje elaboriranje i u znanstvenom časopisu. Koliko god se prozivatelju i prokazatelju Krivaka činilo da se radi o »pamfletu neke ultra-radikalne studentske organizacije, kakav krasi zidove i klupe nekih naših fakulteta, ili dijelove romana toka svijesti nekog domaćeg autora«.
Čini mi se izlišnim i komentar na staljinizam/boljševizam kao (doduše izvitoperene) inačice republikanske ideje (inače, Lyotardov stav).
Da ne govorimo i o stajalištu prema kojemu su poruke članka (»kome, čemu)« zapravo besmislene i bespotrebne!
No, ponavljam M.Krivak nije ni liopov niti prevarant.
(sto bi se moglo zakljuciti iz tonusa kolege Janovica)
Zao mi je sto se kolega Janovic obrusio na mene, no u kontekstu prijave mladog doktoranda, bilo bi punoljepse za akademski zajednicu da je isti napisao tekst o Espositu, Campbellu ili nekom trecem, koji, kao i doticna sdvojica jos nije bio tematiziran od hrvatskih filozofa.
Ulozen trud denunijaciju mogao se pametnije iskoristiti.
Veliki dio svog članka »Koliko nam fašizma preostaje nakon Auschwitza?« Krivak preuzima parafrazama filozofijskih stavova Roberta Esposita, i to u dobroj mjeri iz navoda Timothyja Campbella. Taj isti, dakle, Timothy Campbell naveden je u fusnoti 5 istoga teksta, gdje se spominju i stranice teksta iz kojega Krivak preuzima (2-22).
Nota bene, Krivak nije niti pomišljao prikriti i sakriti svoje izvore… prevariti čitatelja.
No, »autor« teksta (kojemu se ova instanca autorstva niti ne čini presudnom za pisanje) ne poštuje znanstvenu akribiju. Naime, nije navodio svaki puta putem navodnika, niti oznakom stranice kada je i gdje štogod preuzeo iz toga teksta.
Krivak, dakle, više negoli šlampavo izvodi svoj rad po pitanju preuzimanja nekih Espositovih i Campbellovih teza.
Jer, nakon što je u jednoj fusnoti postavio stranice (2-22), kasnije ih ne spominje u fusnotama s točnim brojem stranice ni navodnim znakovima.
Radi se, naravno sa stajališta znanstvene akribije, o neoprostivom previdu.
Prilikom redakcije, koju je radio sam »autor«, ispuštena je fusnota iz prvotne verzije teksta. Na st. 561 spominje se i interview što ga Campbell za časopis Diacritics vodi s Robertom Espositom. Dolje, nema fusnote za baš taj tekst. Dakle, ponovno se ne prikriva izvor informacija.
Naravno, sve ovo gore rečeno nimalo ne opravdava Krivaka glede neprimjerenog preuzimanja teksta, ili » prepisivanja« (reći će prokazatelj, »a to je gotovo polovina članka«).
Krivak je mnogo pisao o nekim fenomenima suvremene filozofije i teorije.
Nekada bolje, nekad lošije.
Makar to nekome smetalo i zvučalo svetogrdno, Krivakovi su se tekstovi čitali.
Vjerojatno nikada nisu bili strogo znanstveno akribijski.
Prije, bili su to eseji koji su pristupali filozofiji na jedan način koji se poprilično udaljavao od strogo znanstvenog diskursa.
No, ne bih volio da se Krivakovo »prepisivanje« iskoristi za napad na časopis Filozofska istraživanja. Iako sam dugo godina tamo bio izvršnim urednikom, nikada nisam tamo objavio tekst bez recenzentskog postupka.
(Prozivatelj naime proziva i recenzente). T
No,iako me ljudi iz FI sda mrze iz dna duse, mislim da propusta glede ne-recenziranja tesktov anije bilo. Iskreno.
Također, iako sam, kako već rekoh, bio nominalnim urednikom, ponekad sam od nadređenih iz Filozofskih istraživanja bio upozoravan zbog svog načina pisanja koji je odudarao od onoga ostalih autora.
Dakle, svu krivnju preuzimam na sebe i spreman sam preuzeti sve konzekvencije svojega postupka.
Uostalom, čini mi se da mi je nedvosmisleno već presuđeno i da će svaka moja dodatna riječ biti iskorištena protiv mene.
No, braniti se šutnjom (pa makar i onom akademske zajednice) bilo bi besmisleno i nadasve nepošteno.
Krivak nije varalica niti lopov.
Svjestan je težine svog previda i zbog njega sekaje.
Krivak se kaje… No hoce li se prokazivanjem Krivaka doista hrvatska akademska zajednica procistiti?
Iskreno sumnjam.
Pozdrav,
Marijan krivak
“No, ponavljam M.Krivak nije ni lopov niti prevarant.
(sto bi se moglo zakljuciti iz tonusa kolege Janovica)”
Kolega Krivak, ja nisam upotrijebio riječi “lopov i prevarant”. Ja to o vama ne mislim. Mislim da je u pitanju velika, velika šlampavost, lakomislenost i ignoriranje elementarnih pravila akademskog pisanja, što je pak povezano s vašim — meni potpuno stranim — shvaćanjem filozofije.
Bio sam dosta oštar prema vašem tekstu jer duboko vjerujem da je takav način pisanja štetan – ma šta štetan: poguban! – za našu struku. (Potrudite se pretražiti arhivu ovog portala i pogledajte što o nama misle kolege iz drugih struka! Da puno ne lutate, za početak preporučam raspravu povodom otkrivanja Radmanova plagijata.)
I reći ću vam još nešto. Prisilio sam se da pročitam Campbellov tekst u cjelini i nikako mi jasno zašto ste ga odabrali da na njemu izgradite svoj članak, niti čemu takvi tekstovi služe. Ako dotični Esposito nije u stanju sam dovoljno jasno izložiti vlastite stavove, ne vidim kako će mu netko drugi u tome pomoći (Campbell, Krivak ili netko treći).
Ironično je da su vaši vlastiti dijelovi teksta zanimljiviji od onih koje ste preuzeli od Campbella, premda mislim, a to sam i pokazao, da vrve krajnje egzotičnim stavovima, pjesničkim formulacijama te da ne udovoljavaju ni minimalnim kriterijima znanstvenog pisanja i publiciranja. Za takve tekstove (točnije, takve literarne žanrove) postoje druge vrste publikacija.
Kolega Krivak, vaše (i Campbellovo i Espositovo) i moje shvaćanje filozofije razlikuje se kao nebo od zemlje. Mislim da zapravo uopće ne dijelimo istu struku, osim nominalno. (To možda nije tragično za vas, ali jest za mene.) No, bez obzira na tu razliku, morate shvatiti da je filozofija — za razliku od poezije ili astrologije — ipak akademska disciplina i da se u tekstovima koji se objavljuju u časopisima kvalificiranim kao “znanstveni”, a pogotovo u onima koji su klasificirani kao izvorni članci, moraju poštivati pravila akademskog pisanja i publiciranja.
Što se pak tiče recenziranja radova u časopisu Filozofska istraživanja / Synthesis philosophica, dopustite mi da vam ne vjerujem na riječ kada kažete da u toj proceduri nije bilo propusta. Moj jedini komentar na tu vašu izjavu je: kaj kot! I vi i ja dobro znamo da je tako, a još bolje to znaju vaši “nadređeni” (kako ste ih nazvali). Uostalom, 2008. godine bili su upozoreni na čitav niz očiglednih uredničkih postupaka koji, blago rečeno, odudaraju od “dobre uredničke prakse” (kako se voli izraziti dr. Marušić). Umjesto da ta upozorenja shvati dobronamjerno i nešto ozbiljno promijeni u načinu funkcioniranja časopisa, glavni je urednik Ante Čović tim povodom poslao opširno očitovanje MZOS-u i Nacionalnom vijeću za znanost. Na desetak stranica napisanih egzaltiranim tonom uvrijeđene veličine on ni ne pokušava opovrgnuti iznesene činjenice, već je opsjednut mesijanskom ulogom “svog” časopisa u hrvatskoj humanističkoj znanosti, ali i potrebom da stručno diskvalificira osmoricu potpisnika dotičnog upozorenja. (Uz podršku kakvu je imao od strane Povjerenstva za izdavačku djelatnost MZOS-a, na čelu s dr. Marušić, nikakvo opovrgavanje mu nije ni bilo potrebno. Činjenice su tu bile potpuno nevažne.)
Na kraju, mislim da je jako dobro da se niste odlučili braniti šutnjom ili protunapadom (kao jedan drugi kućni autor vašeg časopisa). Već sama ta činjenica baca ponešto drugačije svjetlo na vaš slučaj.
Na 22
Dragi kolega Janović,
Nažalost, ne mogu postaviti na portal dopise drugih osoba ili ustanova – mi smo svoje izvješće poslali nadležnim osobama i tijelima, od državnih tajnika službeno zaduženih za časopise, do Nacionalnog vijeća za znanost i Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, zajedno sa svim dopisima. Na njima je da na osnovu tih dopisa i našeg mišljenja (jer je Povjerenstvo stručno tijelo) donesu svoje zaključke.
Što se tiče slučajeva plagiranja – autorima, čitateljima i urednicima su od 2007. godine dostupne upute za postupanje u takvim slučajevima Etički postupnik za urednike. Pogledajte postupnik broj 4.
Gospodjo 25, čemu da društvo osniva, financira i poštuje razne komisije kao što je vaša, ako je njima cilj raditi iza zatvorenih vrata, sa dokumentima koje ne smije proslijeđivati, zar nije to javna koimsija koja baratai odlučuje o javnim sredstvima na osnovu javnih natječaja, javnih časopisa koji nisu privatni i tajni klubovi ? Zar se ne može razlučiti ako je slučajno koji dokument službena tajna (teško mi je shvatiti da u oostrupku vrednovanja javnih časopisa tako neštp može postojati, to nije vrednovanje privatne osobe na natječaju za posao) ?? U normalnim zemljama institucije kao NSF na web stave jako puno dokumenata o svakom pojedinačnom projektu, a projekti su ipak vezani uz osobe i može se uz njih vezati puno više lične privatnosti nego je dozvoljivo za javne časopise s javnom potporom ? Ako je netko dao komisiji Republike Hrvatske za nešto, neke dokumente, onda su ti dokumenti u raspolaganju te komisije u najboljoj volji. Vlja za skrivanje nije najbolja volja. Dapače ne vidim najmanju volju u vašem emailu da razgraničite eventualni neki dokument koji nije takve prirode od onih koji jesu. Time opet pokazujete nekompetentnost vaše komisije da služi hrvatskom narodu.
Na #25
Poštovana kolegice,
kao što sam vam napisao u #22 daljnja rasprava nema smisla sve dok budete odbijali odgovoriti na pitanja koja sam vam, kao bivšoj predsjednici Povjerenstva za izdavačku djelatnost, postavio povodom vaše KONKRETNE ODLUKE o dodjeli sredstava časopisu za koji ste dobili podatke da postupa protivno “dobroj uredničkoj praksi” (DUP-u). Iz dvaju dopisa koje ste objavili, a koji su puni birokratskih fraza, irelevantnih upozorenja i neobičnih pohvala uredništvu časopisa, nije moguće dokučiti ono najvažnije – naime, na temelju čega ste se proglasili nenadležnima za donošenje odluke o visini potpore časopisu FI/SP U ČIJEM DONOŠENJU BISTE UZELI U OBZIR I NEKE OČIGLEDNE ČINJENICE O ODSTUPANJU OD DUP-a.
Priznajem: odgovor na to pitanje čitatelji Connecta neće dobiti ni nakon čitanja naših dopisa i njihovih priloga (koje ste, kao što je dobro primijetio kolega u #26, neopravdano odbili podastrijeti javnosti). Stoga nam, ljubazno vas molim, odgovorite, je li u poslovniku o radu vašeg povjerenstva izričito pisalo da se navedenim činjenicama o odstupanjima od DUP-a NE TREBATE (ili čak NE SMIJETE) rukovoditi? Ili je u pitanju vaša diskrecijska odluka? Ili možda smatrate da je objava plagijata ipak kompatibilna s DUP-om? (Ali u kojoj mjeri? Pod kojim uvjetima?)?
Jedino što je iz dvaju vaših dopisa u #14 i #15 razvidno je da niti vaše povjerenstvo niti urednik časopisa nemaju ništa s “etičkom prosudbom” objavljenog plagijata. Jer to je stvar nekog drugog (nekog tko, uzgred, ni nakon tri godine nije donio odluku po zaprimljenoj prijavi!). Ako je, prema vama, netko uopće nešto skrivio, onda je to sam kolega Bracanović koji je razotkrio plagijat, jer je, zamislite, “svoju predstavku trebao poslati časopisu u kojem je sporni članak objavljen, i to na jeziku toga časopisa”!
Kolegice Marušić, pokušajte shvatiti da nas ne zanima “postupnik” za urednike časopisa. Zanima nas “postupnik” za predsjednike povjerenstva za financiranje časopisa! Konkretno, koja vrsta odstupanja od DUP-a bi povjerenstvo poput onog kojemu ste vi bili na čelu smatralo DOVOLJNIM RAZLOGOM za smanjenje (ili, nedajbože, ukidanje) potpore nekom časopisu? Na primjer, bi li tri očigledna plagijata (poput onog obznanjenog u #5) godišnje po vama bila dovoljna? Ili možda 33? Ili 333? Ili smatrate da se takva odluka jednostavno ne može donijeti, bez obzira na broj objavljenih plagijata (odnosno drugih vrsta odstupanja od DUP-a)? Znači li to da bi svaki puta kada bude obavješteno o nekom plagijatu povjerenstvo za financiranje časopisa trebalo oprati ruke i prepustiti problem nekom drugom porvjerenstvu, a ovo pak nekom trećem (što se u konkretnom slučaju upravo i dogodilo!), u začaranom krugu međuinstitucijskog prebacivanja (ne)odgovornosti (“Sorry, not my department!”). I na kraju krajeva: zašto povjerenstvo svoju odluku o dodjeli sredstava časopisu u kojem su se pojavili plagijati ne bi ODGODILO do konačnog pravorijeka (ako treba i sudskog) o tome jesu li doista u pitanju “autentični” plagijati“?
U ovoj raspravi se paralelno vrte više slučajeva pa ću se u ovom komentaru fokusirati na reakciju Povjerenstva za izdavaštvo MZOŠ-a (#15) u vezi sumnji na plagijate objavljenih u znanstvenom časopisu, koje je po mom mišljenju mlako i pogrešno:
Povjerenstvo je na svojoj sjednici od 3. listopada 2008. zaključilo da nema ovlasti procjenjivati etičnost postupaka prilikom publiciranja znanstvenih članaka, ali da je njegova zadaća skrb o kvaliteti uredničkoga rada
S obzirom da plagijarizam i krivotvorenje podataka potkopava same temelje znanstvenog rada, po mome mišljenju Povjerenstvo je trebalo odlučno reagirati na navode o potencijalnom plagijatu i to na okvirno sljedeći način: 1) provesti internu evaluaciju o težini povrede angažiranjem neovisnih znanstvenika (posebno iz inozemstva) ; 2) proslijediti slučaj nadležnom tijelu (valjda Odboru za etiku u znanosti i visokom obrazovanju pri AZVO) 3) u slučaju ozbiljne povrede zatražiti od časopisa povlačenje članka, te zatražiti od matične ustanove autora disciplinski postupak (koji bi u ozbiljnim slučajevima trebao dovesti do otkaza!) i 4) odmah suspendirati daljnje financiranje časopisa ukoliko se odlučno ne obračuna s plagijatima i krivotvorenim podacima.
Niti jedan od ovih, po meni, ključnih postupaka se nije napravilo.
Smatram da kao glavni financijer znanstvenih časopisa Povjerenstvo mora itekako imati interesa o tome što se zbiva u časopisima i mora odlučno postupati kao npr. Nature kada posumnja u slučajeve plagiranja u člancima koje dobiva. Ovaj tekst “Under suspicion” u zadnjem broju Nature-a o postupanju s potencijalnim plagijatima je došao kao naručen za ovu raspravu.
U svakom slučaju, ovakvo ograđivanje od slučaja odvlačeći srž problema na doduše važne, ali ne toliko važne aspekte slučaja poput (ne)poštivanja formalne procedure (npr. opaska da je dr.Bracanović pogriješio slanjem dopisa u časopis na drugom jeziku iako su ta dva časopisa de facto identična! itd… ) razvodnjava ozbiljnost problema i šalje krivu poruku: Plagirajte i dalje, neće Vam biti ništa!
#23
Iako sam dugo godina tamo bio izvršnim urednikom, nikada nisam tamo objavio tekst bez recenzentskog postupka.
Kolega #24 je već iznio svoju nevjericu prema ovoj tvrdnji u #23. Ja bih se pridružio izrazima nevjerice i to bih potkrijepio osobnim iskustvom u ulozi recenzenta časopisa Filozofska istraživanja i Synthesis Philosophica. Ovdje citiram vlastiti komentar iz rasprave koja se na Connectu vodila koncem 2007. godine i u kojoj je sudjelovala prof. Marušić, tadašnja predsjednica povjerenstva za izdavačku djelatnost:
“U par navrata sam bio angažiran kao recenzent za spomenute časopise. Jednom prilikom pozitivno sam ocijenio prilog i sugerirao neka poboljšanja te dao popis jezičkih i tipografskih korekcija. Članak je objavljen bez da su sugestije i korekcije uzete u obzir. Kasnije sam slučajno doznao od same autorice da joj recenzije nikada nisu bile dostavljene. Drugom prilikom sam negativno ocijenio prilog, također sa sugestijama i korekcijama, a članak je svejedno bio objavljen. U redu, možda je zatraženo treće mišljenje koje je bilo pozitivno, ali držim da su sugestije ili bar korekcije trebale biti uvažene.”
Dopustite još jednu seriju opaski. Kolega u #23 kaže da nikada nije u svom časopisu objavio tekst bez recenzentskog postupka. Meni to još ništa ne znači. Prvo, je li recenzentski postupak bio anoniman? Drugo, je li osigurano da sporni tekst bude poslan na recenzentski postupak osobi koja je, osim što je stručna za područje obrađivano u radu, nepristrana i objektivna? Treće, je li primljena recenzija u primjerenom roku? I četvrto, je li primljenu recenziju bila obvezujuća, u smislu da je autor opaske recenzenta morao uzeti u obzir da bi tekst bio proslijeđen u tisak?
Ako je odgovor na sva četiri pitanja potvrdan, onda mi je upravo nevjerojatno da je sporni tekst dospio u tisak. Možda je posrijedi bila slučajnost. Ali ta slučajnost morala je biti posrijedi i s tekstom Z. Radmana nad kojim Etički odbor arbitrira od 2007. Treba li utvrditi još koji plagijat da bi se pokazalo da nešto ne štima s recenzentskim postupkom?
Ja bih rekao postoje dva načina provedbe recenzentskog postupka. Jedan je ozbiljan i uključuje izbor stručnih i nepristranih recenzenata za potpuno anonimizirani rukopis, zatim odašiljanje recenzije autorima, dostavu recenzije u razumnom roku i konačno to da su recenzije za autora obvezujuće. (Osobno nisam siguran da se za časopis na hrvatskom jeziku može osigurati ozbiljna provedba recenzentskog postupka, jer smo odviše mala sredina, ali to je druga priča.) Drugi način provedbe recenzentskog postupka je neozbiljan i ne uključuje valjan izbor recenzenata, dostavu anonimiziranih rukopisa, odašiljanje recenzije autorima, ili obvezu da se one uzmu u obzir. Pa čemu onda služi takav recenzentski postupak? Možda samo zato da se povjerenstvu dostave recenzije i tako ispuni jedan od formalnih uvjeta za dobivanje financijske pomoći?
Naravno, netko bi mogao reći da nekolicina ljudi u povjerenstvu nije u mogućnosti provjeravati jesu li recenzije dane na uvid povjerenstvu bile obvezujuće, tj. jesu li i u kojoj mjeri bile uzimane u obzir. Na to bih odgovorio da bi za početak dovoljno bilo napraviti nekoliko štih-probi. Nekako slutim da ću dobiti sljedeće objašnjenje: povjerenstvo za izdavačku djelatnost nije nadležno za provjeru ozbiljnosti provedbe recenzentskog postupka. Čak niti kada postoje indicije da on ne funkcionira? Ne, niti tada. Just keep rollin’!
#29
“Jedan je ozbiljan i uključuje izbor stručnih i nepristranih recenzenata za potpuno anonimizirani rukopis, zatim odašiljanje recenzije autorima, dostavu recenzije u razumnom roku i konačno to da su recenzije za autora obvezujuće.”
Trebao sam biti još jasniji. Ozbiljna provedba recenzentskog postupka nakon zaprimanja rukopisa uključuje redom: (i) pronalaženje stručnog i nepristranog recenzenta, (ii) čišćenje rukopisa svih indicija o tome tko je autor (anonimiziranje), (iii) slanje anonimiziranog rukopisa recenzentu, (iv) zaprimanje i obradu recenzije u razumnom roku, (v) prosljeđivanje recenzije autoru s opaskom, u slučaju pozitivne ili uvjetno pozitivne recenzije, o roku u kojemu je autor dužan dostaviti rukopis prepravljen u skladu s komentarima recenzenta, zatim (vi) uvtrđivanje je li revidirani rukopis prepravljen u skladu s komentarima recenzenta, pa ako jest, onda (vii) slanje popravljenog rukopisa u tisak (ako je recenzija bila pozitivna) ili prosljeđivanje revidiranog rukopisa na pregled recenzentu (ako je recenzija bila uvjetno pozitivna) i tek onda, ako recenzent da zeleno svjetlo, slanje popravljenog rukopisa u tisak.
Ako pak urednik u koraku (vi) utvrdi da rukopis nije prepravljen u skladu s komentarima recenzenta, onda piše autoru da bez uvažavanja opaski recenzenta rukopis neće biti objavljen i eventualno autoru daje rok da to učini ili će se smatrati da je tekst povučen. Naravno, ukoliko urednik ima dvojbe u vezi s kvalitetom zaprimljene recenzije, može angažirati još jednog ili više recenzenata.
Ukoliko i jedan jedini od ovih koraka izostane, mislim da ne može biti govora o ozbiljnoj provedbi recenzentskog postupka. A bez toga mislim da znanstveni časopis ne zaslužuje da bude financiran iz mog i džepa ostalih poreznih obveznika.
Na #30 Kako je lijepo opisan postupak po kojem upravo rade ozbiljni časopisi tip IEEE Transactions of …..
Samo tako i nikako drugačije. Biti recenzent takvim časopisima je iznimna čast. Ima jedan izuzetak tamo se recenzentima dostavlja kompletan rad s popisom autora ;) Ne znam postoje li ikakvi problemi vezano s time u USA gdje časopisi izlaze?
Dragi kolegice i kolege, sad i ja imam potrebu da se ukljlučim u raspravu o recenzijama. Mislim da najprije moram spomenuti da sam suosnivač časopisa Periodicum biologorum i da sam bio njegov glavni urednik oko 20 godina. Iznosim to samo zato da predstavim “poputbinu” kojom se uključujem u raspravu. Ako netko kaže: “To još nije nikakva garancija za ispravnost gledišta”, reći ću: “Slažem se”. Ali da vidimo što imam reći.
Moje polazište je činjenica da bilo koji pojedinac – glavni urednik časopisa, pored mogućeg iskustva u ijednom području, ne mora moći sam dobro procijeniti vrijednost (podobnost za objavljivanje) stanovitog rukopisa. Drugo, siguran sam da više eksperata (u načelu) može to učiniti bolje od jednoga. Dakle, recenzija i služi tomu da pomogne glavnome uredniku da dobije ARGUMENTIRANA GLEDIŠTA o kojem rukopisu. Glavni urednik mora moći prepoznati utemeljenost argumenata recenzenata. Ako je to tako, stvarna recenzija može biti samo ona “ozbiljna” (vidi tekst pod brojem 29). Bilo kakva druga recenzija može služiti samo drugim svrhama, ali ne i toj da glavni urednik, procjenjujući argumente recenzenata/recenzentica može pred svojom savješću ali i pred javnošću braniti svoju odluku o prihvaćanju ili odbijanju kojeg rukopisa. Ako se to prihvati kao polazište, sve se drugo nadaje kao logičan slijed i postupka i odluka. Tako, npr., nema nikakva razloga da glavni urednik zanemari ili “oprosti” autoru koju sugestiju recenzenta ako je ona argumentirana i poboljšava tekst rukopisa. Glavni bi cilj urednika trebao biti da objavljuje vrijedne i dobro napisane tekstove. Time se brine o ugledu časopisa a to bi mu trebala biti glavna zadaća. Po mome mišljenju, sve su drugo anomalije.
Kada smo kod anomalija, želio bih biti konkretniji (premda nemam ništa protiv teorijske rasprave o uređivanju časopisa koju su kolege pokrenuli, i to na vrlo kompetentan način). Već sam izrazio svoju nevjericu u recenzetski postupak u časopisu Filozofska istraživanja / Synthesis philosophica. Nemam osobnih iskustava poput kolege u #29, ali plagijati govore za sebe. No, kao i obično, gdje su otisci prstiju uprljanih pekmezom, tu ima i otisaka prstiju koji su bili u čokoladi . Naime, postoji još jedan podatak koji baca vrlo ozbiljnu sumnju u recenzentski postupak u dotičnom časopisu. To je broj tzv. samizdata – članaka koje su u “vlastitom” časopisu (mogao sam i izostaviti navodnike, ali iz pristojnosti nisam) objavili članovi uredništva ili sam glavni urednik.
Tim povodom ne mogu odoljeti a da ne citiram isječak iz rasprave koja je na ovom portalu vođena 2008. godine povodom plagijata Zdravka Radmana (http://portal.connect.znanost.org/content/view/2314/). Prije citata malo pojašnjenje: neki sudionici u raspravi (npr. Ivan Đikić u #38) izrazili su mišljenje da je recenzentski postupak u navedenim časopisima vrlo čudan, budući da je u njima izašao nebično veliki broj “samizdata”. Na to je reagirala tadašnja predsjednica povjerenstva za izdavačku djelatnost:
Ana Marušić:
Što se tiče pitanja u #38, mislim da nije primjereno davati mišljenje bez detaljnih dokaza i argumenata. Preporučam kolegama se obrate Povjerenstvu za izdavaštvo – najbolje rješenje je službeni dopis i argument.
Tomislav Janović:
Kolege će svakako poslušati vašu preporuku. Ali bi me ipak zanimalo što bi (…) bili “detaljni dokazi i argumenti”?
Ana Marušić:
“Detaljan dokaz i argument” bio bi službeno pismo Povjerenstvu s preslikama sadržaja pojedinih brojeva i podatcima o objavljenim člancima glavnih urednika za vrijeme njihova uredništva.
Mislite li da “službeni dopis” zajedno s “argumentom” nije dostavljen predsjednici spomenutog Povjerenstva? Naravno da jest. I to u ekspresnom roku, s obzirom na količinu članaka koje je trebalo pretražiti i podataka koje je trebalo tablično prikazati (da ne spominjem trud koji je u taj posao uložen). Epilog? “Dokument1″ naveden gore u #14. Povjerenstvo nije nadležno za etička pitanja. Sorry, not our department. Uzaludan vam trud, osmorico svirača.
Znanstvena zajednica kojoj je potrebno 2 godine, tri odbora i cijeli skup prijepisa, dokumenata pisanih na pravom jeziku da ipak dokaze da casopis, glavni autor i svi u etickim i inim odborima dobro rade svoj posao a uvijek se okrive oni koji ukazuju na ocigledne popuste ne zasluzuje nista drugo nego da se i sama prozove Plagiat-friendly society….Je li Eticki odbor za znanost odlucio radi li se u ovom konkretnom slucaju o plagijatu ili jos uvijek nisu dobili sve dokumente??
Zalosno je citati kolicinu rijeci da se opravda nesto sto se opravdati ne moze…
Mozda je i bio privid da su za mnoge probleme u HR znanosti krivi politicari, no sve je ociglednije da su HR znanstvenici (najveci dio njih) sami kreatori i promotori tragicnog stanja u kojem je plagiranje uvijek na jedan nacin opravdano, u kojem se uspjeh mjeri brojem veza a ne brojem kvalitetnih radova, u kojem ne postoje natjecaji nego usmeni dogovori tko dobiva posao itd. Samo rijetki pojedinci u tom drustvu strse svojim moralnim, strucnim i ljudskim kvalitetama. i oni su strano tijelo koje se sto prije treba ukloniti ili protjerati.
Drugi primjer u istom kosu je i izbor rektora u Splitu. Zalosno je gledati kako se trguje akademskom slobodom, strucnoscu radi fotelja i novaca. Dok samo deklarirani borci za transparentnost, dezurni moralisti, odgovorni u MZOSu odjednom sute i prave se da se nista lose ne dogada, grupa odgovornih i hrabrih profesora Sveucilista u SPlitu pokrenula je peticiju da pokazu da postoji jos uvijek duh onih koji se ne mogu kupiti polupraznim objasnjenjima. To ipak budi nadu da cemo mozda u buducnosti uspostaviti pravednije drustvo u RH.
Pojašnjenje uz #27 i #33
U dopisu iz 2008. godine koji su potpisala osmorica filozofa s pet različitih institucija Povjerenstvo za izdavačku djelatnost je, između ostalog, upozoreno da su dva glavna urednika Filozofskih istraživanja i Synthesis philosophica, a to su Ante Čović (1984.-1993., 2006.-) i Pavo Barišić (1994.-2005.), sami sebi (u funkciji urednika) ili jedan drugome (u funkciji urednika) objavili ukupno 44 rada od početka izlaženja tih časopisa (tj. tog časopisa) pa do 2006. godine, od toga Čović sam sebi 9, Barišić sam sebi 14, a ostalo jedan drugome). Detaljan popis koji je poslan Povjerenstvu nalazi se ovdje.
Povjerenstvo je na naše upozorenje odgovorilo: prvo, da ga ne zanima daleka prošlost navedenih časopisa, već ono što se događa u sadašnjosti, i drugo, da i urednici drugih domaćih filozofskih časopisima publiciraju u “svojim” časopisima. Drugu točku Povjerenstvo je potkrijepilo tabličnim prikazom u kojemu stoji da su u časopisu Prolegomena objavljena 3 rada svih članova uredništva, a u časopisu Croatian Journal of Philosophy 14 radova svih članova uredništva. (U potonjem slučaju Povjerenstvo je iznijelo pogrešan podatak na štetu dotičnog časopisa.)
Na to smo poslali odgovor povjerenstvu u kojemu smo dali tablični prikaz radova koje su svi članovi uredništva FI/SP objavili u recentno doba, od 2000. do konca 2008. Utvrdili smo da su članovi uredništva i (uključujući tzv. mlade urednike) u FI/SP za vlastitoga mandata od 2000. do konca 2008. objavili ni manje ni više nego 101 (brojkama: stotinu i jedan) rad! Pritom je posebno zabrinjavajuće da su članovi kruga mladih urednika od 2006. do konca 2008. godine objavili ukupno 19 radova u “svome” časopisu. Naravno, u ovim analizama urednički uvodi i recenzije nisu uzeti u obzir.
Niti ove činjenice nisu dojmile tadašnje Povjerenstvo. Valjda nije na njemu da procjenjuje vjerodostojnost podataka i u skladu s time postupa kako bi se novac poreznih obveznika što odgovornije trošio. Sada nam jedino preostaje nada da će novi sastav Povjerenstva biti odlučniji u financijskom sankcioniranju časopisa koji eklatantno krše dobru uredničku praksu i akademski moral općenito. Tim više što u MZOŠ-u najavljuju daleko racionalnije postupanje sa sredstvima za financijsku potporu časopisima, u skladu s kriznom situacijom u zemlji.
Na 34 i ostale
Dragi kolege, iz rasprave se jako doboro vidi što je akademska šutnja i kako se reagira na one koji govore.
Za razliku od drugih, Povjerenstvo za izdavaštvo je odmah napravilo analizu prema svojim ovlastima, dalo svoje mišljenje i preporuku i poslalo je nadležnim tijelima. I, umjesto da se pita zašto ta tijela nisu ništa poduzela, vi kritizirate onoga koji o tome jest nešto rekao (dobro ili loše, previše ili premalo, odgovarajuće ili neodgovarajuće – možete se slagati ili ne slagati) a ne onoga koji o tome šuti.
Kao što sam već rekla, Povjerenstvo ne može preuzimati odgovornosti i posao drugih, a onome koji pažljivo pročita izvješća jasna je poruka urednicima i javnosti. Treba pitati ostale zašto šute a ne zašto mi nismo napravili posao za njih.
Mi smo polazili sa stajališta da djelujemo edukativno a ne represivno, da prvi put upozorimo, savjetujemo i podučimo. Niti je na nama niti na urednicima da budu policajci nego da rade dobar časopis, kako je to rekao kolega iz #32.
Bolje je osloboditi 100 krivih nego osuditi jednog nevinog – zato i postupci oko etičkih pitanja u časopisu mogu trajati jako dugo i moraju biti temeljiti i oprezni.
O tome možete puno naučiti iz slučajeva udruge COPE, a urednici i jesu najčešće prve “žrtve” javnog linča kad se pojave slučajevi znanstene prijevare u časopisu – pa se njih i recenzijski postupak okrivljuje za objavu takvog članka. Preporučam uvodnik iz Medical Journal of Australia: Killing the messenger.
“Mi smo polazili sa stajališta da djelujemo edukativno a ne represivno.”
Zanimljivo shvaćanje represije. A i edukacije. Možete li iznijeti podatak koliko je edukacija urednika časopisa FI/SP koštala porezne obveznike u razdoblju vašeg mandata predsjednice Povjerenstva za izdavačku djelatnost? Iznošenjem tog podatka iskreno biste posvjedočili da se ne priklanjate akademskoj šutnji — ako već niste odgovorili ni na jedno pitanje iz #27.
Inače, floskula o oslobađanju 100 krivih i o osudi jednog nevinog u danom je slučaju potpuno neumjesna. Ovdje se ne radi o osuđivanju, već o NAGRAĐIVANJU! Stoga vam odgovaram: bolje je ne nagrađivati potencijalno krivog (tj. opravdano sumnjivog) do okončanja postupka, nego dijeliti sredstva poreznih obveznika bez ikakvog obzira prema činjenicama koje opravdavaju sumnju. Imate doista zanimljivu predodžbu o vašoj bivšoj ulozi.
#36
urednici i jesu najčešće prve “žrtve” javnog linča kad se pojave slučajevi znanstene prijevare u časopisu – pa se njih i recenzijski postupak okrivljuje za objavu takvog članka
Mislim da je ovdje pretjerano govoriti o “linču”, ali u načelu se slažem da nije primjereno odmah sankcionirati urednika. I uz najozbiljniju provedbu recenzentskog postupka može se provući poneka prevara – plagijat, izmišljeni ili frizirani rezultat. Ali što ako se to događa opetovano ili ako se utvrdi da urednik niti ne pokušava ozbiljno provoditi recenzentski postupak u svom časopisu? Ja bih rekao da onda govorimo o “killing the culprit”, a ne o “killing the messenger”.
(Disclaimer: u posljednjoj rečenici riječ je o uvriježenom engleskom izrazu metaforičkog značenja i njegovoj prigodnoj preinaci, a ne o jeziku mržnje i pozivu na bilo kakvo nasilje.)
Mislim da se ovdje radi o preklapanju nekoliko nivoa odgovornosti, pri čemu niti jedna strana u raspravi ne pomaže da se pojmove razjasni. Koliko vidim, diskusija se s konkretnih slučajeva plagijata brzo preselila na pitanja uređivačke politike i ukazivanje na propuste u istoj. Ono što se događa je sljedeće – kreće se u općenito bez da se procesuiralo pojedinačno.
Odnosno, svaki plagijat počinje s počiniteljem. Ako postoje jasna i određena pravila kako se njega kažnjava, onda se prvo treba iscrpiti ta pravila. Ukoliko do toga nije došlo treba pokretati daljnje akcije. Međutim, ako se odmah skače na politiku uređivanja, onda se širi i pravni okvir i tu stvari postaju “fleksibilne” sa svim negativnim konotacijama koje vezujemo uz hrvatski pravni kontekst – nejasnoće, preklapanje ingerencija itd. Odnosno – ako se pokaže da se u nekom časopisu pojavljivalo nekoliko dokazanih plagijatora, ali dokazanih u pojedinačnim procesima, onda je vjerojatno institucionalno održivija i tvrdnja da je politika uređivanja loša. Ako se pak kreće u proces dok pojedinci nisu sankcionirani, onda dolazimo u situaciju da se časopis optužuje na temelju pravno još uvijek neriješenih slučajeva, odnosno pravno gledano na temelju ničega, što je sjajna podloga za daljnje izbjegavanje problema i “fleksibilnost”.
Ono što je poanta mojeg posta je sljedeće – nužne su jasne i precizne sankcije za pojedine plagijatore (brze, efikasne, nedvosmislene i po mogućnosti ne vezane uz autonomnu prosudbu samih časopisa u pitanju) da bi se pravno relevantno moglo pokretati pitanje uređivačke politike.
A u podlozi svega je, dakako, to što su procesi vezani uz plagijat (i ostale oblike akademskog nepoštenja) odraz opće etičke slike u našoj akademiji, dakle nejasni i neefikasni.
Mislim da se ovdje radi o preklapanju nekoliko nivoa odgovornosti, pri čemu niti jedna strana u raspravi ne pomaže da se pojmove razjasni. Koliko vidim, diskusija se s konkretnih slučajeva plagijata brzo preselila na pitanja uređivačke politike i ukazivanje na propuste u istoj. Ono što se događa je sljedeće – kreće se u općenito bez da se procesuiralo pojedinačno.
Točno je da se radi o nekoliko nivoa odgovornosti, ali ti nivoi odgovornosti su kauzalno povezani. Vas zanima pitanje plagijata i njegovog sankcioniranja. To je legitimno, ali mislim da je portalska rasprava po tom pitanju iscrpljena. Nekolicinu drugih u raspravi zanima pitanje loše uređivačke politike koja omogućuje ili olakšava publikaciju plagijata, te pitanje opravdanosti ulaganja javnih sredstava u časopise s takvom uređivačkom politikom.
Ono što je poanta mojeg posta je sljedeće – nužne su jasne i precizne sankcije za pojedine plagijatore (brze, efikasne, nedvosmislene i po mogućnosti ne vezane uz autonomnu prosudbu samih časopisa u pitanju) da bi se pravno relevantno moglo pokretati pitanje uređivačke politike.
Osobno smatram da se i “pravno irelevantno” može pokretati pitanje uređivačke politike ukoliko postoji niz neovisnih naznaka o tome da je posrijedi loša uređivačka politika. Ako je poznato da se plagijati procesuiraju neodređeno dugo (godinama), a svakome s malo zdrave pameti je dosta 15 minuta da iz tabličnih prikaza utvrdi radi li se ili ne o plagijatu, te ako postoji osnovana sumnja da se recenzentski postupak ne provodi ozbiljno i da časopis uvelike služi svojim urednicima za objavljivanje vlastitih radova, treba li Povjerenstvo neodređeno dugo u punom opsegu financirati taj časopis sredstvima poreznih obveznika? Čini se kako ste Vi i bivša predsjednica povjerenstva za izdavaštvo mišljenja da treba. Ja, a vjerujem i kolega #37, mišljenja smo da ne treba. Možda bismo trebali pitati ostale porezne obveznike što misle, počevši od kolega na ovom portalu.
Par pitanja
Na #36.
U RH postoji nesto kao Office of research integrity – OEZV) – Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju. Slusali smo dosta o velikoj vaznosti tog tijela i potpunoj neovisnosti u svom radu.
Je li OEEZV donio odluku o slucaju ZR? Ukoliko ne zasto nije?
Koliko dugo je potrebno za odluke ove vrste koje bi trebale biti akutne upravo rado nulte tolerancije na bilo kakvu sumnnju na plagiranje, te da se sto prije ukloni ili potvrdi sumnja na moguceg palgijatora?
Moze li kolega Katavic koji je predsjednik Saboskog povjerenstva komentirati odluke o ovom slucaju?
Ukoliko Povjerenstvo za casopise ima dokumente koji ukazuju na blago receno nepravilnosti u procesu recenzija i publikacija svojih i tudih radova ima li to povjerenstvo pravo i dalje financijski podrzavati takvu urednicku praksu, te ne pricekati da se dobije pravorijek i pokrenu promjene u tom casopisu prije nego se odobre budgetska sredstva za drugu godinu?
Postoji li pitanje kvalitetnog urednickog rada prije nego povjerenstvo donese odluku o financiranju znanstvenih casopisa za sljedecu godinu???
#40
Kolega, mislim da smo se krivo razumjeli. Ja sam pričao o efektima lošeg postojećeg sustava, odnosno o tome da se u sustavu koji nije u stanju riješiti pojedinačne slučajeve nije efikasno tražiti korak dalje, tj. preispitivanje uređivačke politike.
Naime, koliko god plagijat bio etički problem, nažalost (i ovo naglašavam, nažalost) u sustavu koji je legitimiran procedurom ne može se rješavati viši nivo dok se pravno ne pokaže da na nižem imamo problem.
No, time ne branim legalistički stav, nego ukazujem na diskrepanciju između postojeće legislative i potrebe za sankcioniranjem činjenice plagijata. Sve ovo što govorim iznosim kao zaposlenik ustanove na kojoj je godinu i pol nakon što je otkrivena i dalje zaposlena osoba za koju je nekoliko komisija ustanovilo da je počinila plagijat epskih razmjera, uključujući i značajan dio rada na temelju kojeg je stekla titulu. Još uvijek je tu zbog toga što su procedure nejasne, pravilnici ne postoje, a zakoni su nedorečeni.
U takvom okruženju bojim se da problem kao što je propitivanje uređivačke politike praktično (i to ne u smislu poštapalice, nego pravne prakse) nemoguće rješavati kad se i niži stupanj, onaj koji bi trebao dovesti do dokaza o ovakvoj ili onakvoj uređivačkoj politici, teško procesuira čak i kad se lako dokazuje da se radi o plagijatu.
Vjerujem da se u tom smislu može bolje shvatiti na što sam mislio kad sam napisao da su “nužne su jasne i precizne sankcije za pojedine plagijatore (brze, efikasne, nedvosmislene i po mogućnosti ne vezane uz autonomnu prosudbu samih časopisa u pitanju) da bi se pravno relevantno moglo pokretati pitanje uređivačke politike”. Sustav je formiran tako da olakšava posao plagijatorima, ali to je uistinu problem šire akademske zajednice. Nadam se da će tribina pomoći da se stvari promijene.
Na #45
Dragi kolega, pa ne mislite valjda da sam ja mislio da će o plagijatu odlučivati ona osoba koja ga otkrije. Dakako da treba neovisno tijelo to utvrditi, ali mu zato ne treba nikakav pravilnik.
Ili mislite da bi, na primjer, autor mogao tužiti časopis zato što su mu odbili rukopis a za to nisu imali zakonsku osnovu.
#43
Kolega, mislim da smo se krivo razumjeli. Ja sam pričao o efektima lošeg postojećeg sustava, odnosno o tome da se u sustavu koji nije u stanju riješiti pojedinačne slučajeve nije efikasno tražiti korak dalje, tj. preispitivanje uređivačke politike.
Kolega, mislim da smo se sasvim dobro razumjeli. Ja smatram da jest – ili bi moglo biti – efikasno tražiti preispitivanje uređivačke politike znanstvenih časopisa financiranih javnim sredstvima, istovremeno s traženjem uspostave sustava u kojemu će se bar akutni oblici akademskog nepoštenja brzo i efikasno procesuirati i sankcionirati. Zaključio bih da dijelimo ciljeve, ali da se razilazimo u strategiji njihova ostvarivanja.
I ja se nadam da će tribina pridonijeti razumijevanju težine i opsega problema, kao i promjenama u smjeru rješavanja tog problema.
#47
Nisam mislio na to da o plagijatu odlučuje osoba koja ga otkrije, nego samo kažem da koliko god dokaza bilo ne možete javno govoriti o plagijatu dok se on ne proglasi takvim od strane nekog tijela. I tu počinju svi problemi u našoj znanosti, jer tijela ne funkcioniraju.
Sve ove priče koje se ponavljaju se svode na isto – pravni dokumenti nisu adekvatni za borbu protiv akademskog nepoštenja, a kako živimo u društvu koje je bazirano na pravu, tako je akademskom nepoštenju situacija maksimalno olakšana.
Etika, logika, zdrav razum, dobra volja… nisu pravne kategorije i zbog toga nemaju efekta.
Ponovit ću još jednom – moj je motiv da se uključim u ovu raspravu taj što radim na instituciji koja već godinu i pol ne može procesuirati slučaj eklatantnog plagijata, uz najbolju volju svih uključenih da se problem riješi i uz golemu količinu dokaza, jer su pravne procedure neefikasne i spore. Imam osobni uvid u to kako se taj problem u Hrvatskoj (ne) rješava i svo ovo inzistiranje na pravu nije odraz mog legalizma, nego opis onoga što se događalo. Uostalom, link na opis slučaja je u prvom postu pa pogledajte sami.
Mislim da je i u ovoj raspravi došla na vidjelo jedna od bolesti hrvatskoga društva. Za sve se traže zakoni, pravilnici, podzakonski akti. Zatim se u tim aktima “ne nađe” konkretan slučaj i zato ga se ne može sankcionirati. Pitam se što je sa zdravim razumom, etikom, logikom, poštenjem, deontologijama, profesionalnošću i sličnim. Zar zaista treba ikakav pravilnik da se kaže da je plagijat krađa, nepoštenje, neprofesionalnost, itd. I odmah logično dalje: može li netko tko tako postupka biti legitiman član akademske zajednice koja, i bez pravilnika i sličnih dokumenata, ima svoja pravila ponašanja. I još: može li se takvoj osobi dozvoliti da odgaja i obrazuje studente. Jesu li doista nužni pisani dokumenti da propišu ovakav način razmišljanja!
#44
Nažalost, zdrav razum, etika i logika nisu pravno obvezujuće kategorije. Evo vam samo jedna moguća posljedica – ako otkrijete plagijatora i javno ga proglasite plagijatorom na temelju etike i logike koja kaže da je osoba koja je prepisala, recimo, 50 strana svoje knjige, neosporno plagijator, ta vas ista osoba može tužiti za klevetu sve dok neka službena komisija ne ustanovi da se radi o plagijatu.
#43
Mislim da je distinkcija između “jest” i “moglo bi biti” ključna – moje je mišljenje da se obznanjivanjem većeg broja pojedinih slučajeva može doći do pritiska na one koji se bave legislativom da se stvori kvalitetan način procesuiranja te razine problema. A onda kad se jednom dođe do brzih i efikasnih sankcija za pojedine prekršitelje, može doći i do širih posljedica. Recimo, ako se pokaže da su osobe x, y i z dokazani plagijatori, a svi su objavili u časopisu A, onda je to dobar argument za propitivanje uređivačke politike. Ako se radi o tome da za osobe x, y i z postoje indicije, onda to i dalje ne povlači pravne konzekvence.
Što, dakako, ne znači da od svega ostalog treba odustati, svaka vrsta pritiska je dobrodošla.
Naglasio bih da o cijeloj stvari govorim iz vrlo praktičnog kuta, u mojem postu #42 možete vidjeti kakvoj sam situaciji svjedočio. Ne znam detaljno o čemu se radi u slučajevima koje opisujete, ali primjećujem da je situacija toliko akutna da jednostavno i najveći prekršaji mogu proći ili nekažnjeno ili sankcionirano uz velike probleme. Bojim se da u takvim okolnostima rješavanje šireg problema ostaje vrlo teško izvedivo.
> Za sve se traže zakoni, pravilnici, podzakonski akti. Zatim se u tim aktima “ne nađe” konkretan slučaj i zato ga se ne može sankcionirati.
Ne vidim nikakvog razloga da se traži zakonsko propisana “kazna” kad se radi o odluci nefinanciranja na osnovu kvalitete. Ako postoji humana komisija, ona će pod kvalitetu staviti sve što zdrav razum i svjetski stanadrdi nalažu. Ako umjesto toga traži bodove po nekakvim lokalnim pravilnicima onda je sve ionako otišlo u Zanzibar.
#48 moj je motiv da se uključim u ovu raspravu taj što radim na instituciji koja već godinu i pol ne može procesuirati slučaj eklatantnog plagijata, uz najbolju volju svih uključenih da se problem riješi i uz golemu količinu dokaza, jer su pravne procedure neefikasne i spore
Našao sam članak u Slobodnoj Dalmaciji iz siječnja 2009 (dakle prije skoro godinu i pol dana!) gdje se spominje taj slučaj vezan uz #1: Titule Oštarića: optužbe za plagijat ‘putuju’ u Zagreb.
To mi je nevjerojatno: ne samo da niti nakon godinu i pol dana taj čovjek nije dobio otkaz, nego se javio na novi natječaj za promaknuće. Kao razlog se navodi: plagijat (još) pravno nije dokazan, njegove titule nisu oduzete, pa se ima pravo kandidirati!
Takvi slučajevi potkopavaju samu srž znanstvenog rada i oni se moraju odlučno procesuirati.
Očito da Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju koja djeluje kao najviša instanca za takve probleme u Hrvatskoj ili nema dovoljni moći i autoriteta rješavati slučajeve ili ne obavlja svoj posao.
#49
Nastavak: … ili u njemu sjede krivi ljudi
> nego samo kažem da koliko god dokaza bilo ne možete javno govoriti o plagijatu dok se on ne proglasi takvim od strane nekog tijela
Malo morgen. Ako netko nešto misli može reći da tako misli i može reći zašto tako misli. Intelektualci o intelektualnom jadu mogu govoriti javno na osnovu argumenata, i za takvu raspravu im ne treba ovlašćenje od nekog pravnog ili formalnog postupka. Naravno intelektualac će uvažiti kasnije informacije u kojima neka detaljnija analiza pokaže korekcije prvotnog mišljenja. Procedure tajnosti koje vi predviđate podrazumijevaju nekompetentnost znanstvenika da raspravljaju o originalnosti i domeni znanstvenih radova. To bi bio totalni idiotizam i poniženje naše struke.
#51
Možda sam se krivo izrazio pa smo se krivo shvatili… Ne možete govoriti o plagijatu u smislu da se radi o dokazanom plagijatu.
Dakako da treba iznositi dokaze u javnosti, ne govorim ovdje o tajnosti. Samo govorim o apsurdnosti sustava koji može dovesti do posljedice koju sam opisao, a to je da budete tuženi zato što plagijat nazivate plagijatom…
Naime, ovdje se cijelo vrijeme suprotstavljaju dvije stvari – jedna je ta da je većini jasno da je plagijat neetičan, loš, kriv, prekršaj, neodrživa praksa itd itd.
S druge strane, malo se osoba srelo s činjenicom plagijata u svojoj neposrednoj okolini i zbog toga ne zna koje se sve zavrzlame i apsurde mora proživjeti u takvoj situaciji, a sve proističe iz nikakvo sređenog pravnog okvira.
Kolega Škoda, zamolio bih Vas da pažljivije čitate, jer reagirate tonom koji nije adekvatan zato što mislite da pišem nešto drugo u odnosu na ono što sam htio reći – a to je da pišem iz pozicije osobe koja već godinu i pol promatra razvoj jednog kristalno jasnog slučaja koji nikako da se riješi.
Shvatite – ja apsurde opisujem (na temelju onoga što sam vidio), a ne radi se ni u kojem slučaju o tome da ih podržavam . Jer tek kad vam netko opiše što se sve događa u takvim situacijama možete shvatiti koliko je nizak standard borbe protiv akademskog nepoštenja.
Moje napise shvatite kao ilustraciju stanja. Frustraciju tim stanjem dijelim jednako kao i Vi.
Zašto bih ja morao ulaziti u vaše motive i širi kontekst ? Napisali ste jasno:
“ne možete javno govoriti o plagijatu dok se on ne proglasi takvim od strane nekog tijela”
i ja sam replicirao samo na to. S tim se izrazito ne slažem i ne vidim u tome nikakv drugi ton nego jasno neslaganje.
Dopuna: riječ “plagijat” ima smisla, rvijednosti i legitimnosti i izvan pravnog konteksta. Ako me na ulici neko udari i uzme mi torbu i potrči s njom, od tog momenta ga ja zovem lopovom, bez obzira da li ga je sud proglasio krivim ili ne. Ja sam svjedok i svoje svjedočanstvo govorim. Isto i s bilo kojim kompetentnim izvodom, pa tako i uvidom u prepisivani materijal.
> a to je da pišem iz pozicije osobe koja već godinu i pol promatra razvoj jednog kristalno jasnog slučaja koji nikako da se riješi
Želite li sažaljenje ili se proglašavate kompetentniji od drugih sugovornika ? Jedno i drugo smatram vrlo nelegitimnim argumentom u diskusiji, mnogo manje legitimnim od nazivanja nekoga plagijatorom kad ima dokaza za to.
#53-55
Iskustvo me tog konkretnog slučaja naučilo da dvije vrste ljudi osobito odmažu u rješavanju. Jedni su oni koji slučaj blokiraju i sabotiraju. Drugi su oni koji se pozivaju na nekakva opća mjesta i etičke norme – problem s njima je što najčešće govore ono što ionako svi već više nego dobro znamo (da se radi o plagijatu i da ga treba procesuirati), ali ne govore kako, što je ključno pitanje, i tako se nepotrebno troši energija.
Širi kontekst je uvijek bitan, jer nudi više opcija za objašnjenje što vaš post #55 čini neadekvatnom redukcijom – niti sam kompetentniji, niti trebam sažaljenje, nego pomažem kontekstualizirati problem. Kad kažem da se ne može govoriti, mislim na to da se ne može pravno govoriti o plagijatu (jer se činjenica plagijata u pravnom smislu dokazuje odlukom nekoga ili nečega da se radi o plagijatu), što kontekst čini presudnim. Primijetite da cijelo vrijeme govorim o pravnom kontekstu.
Utoliko bih vam postavio sljedeće pitanje – kako bez adekvatne procedure rješavati problem? Tako da plagijat izglasamo aklamacijom? Da damo otkaz plagijatoru bez provedenog postupka pa da kasnije tuži ustanovu i ostvari profit od svog postupka?
Osobno, vaša etička motivacija mi se čini iznadprosječnom, ali ne shvaćam čemu tako površno čitanje mojih postova.
Probat ću sažeti još jednom:
Ukoliko vi otkrijete plagijatora i to kažete javno, on vas može tužiti za klevetu sve dok neka komisija ne ustanovi da je to uistinu plagijat. S druge strane, komisije rade sporo, neefikasno i aljkavo. To stvara klimu u kojoj se ljude odbija od prijava, čak i ako do tužbi ne dođe, jer se izlažete nečemu što možda uopće neće pozitivno završiti.
Zaključak: treba donijeti preciznije i efikasnije mjere za borbu protiv plagijata, jer postojeće idu u korist plagijatorima i otežavaju posao onima koji ih prijavljuju.
Otišao bih i korak dalje – integralan dio tih mjera treba postati i propitivanje napredovanja na temelju tih djela.
U krajnjoj liniji, zakoni su odraz etičkih standarda neke zajednice. Vjerujem da ćemo se lako složiti da se ta tvrdnja lako dokazuje na problemu o kojem govorimo.
#54
Nadopunio bih vaš primjer s lopovom. Osoba koja vam je na ulici ukrala torbu svakako je lopov. Međutim, posljedice svojeg čina snosit će tek onda kad ga policija uhvati i privede, a sud osudi prema postojećim zakonima.
U tom smislu on je realno lopov, ali pravno gledano nije dok se ne osudi. I zbog toga se u pravnom smislu ne može govoriti o lopovu.
Tako je i s plagijatom – mi možemo govoriti o plagijatu, ali pravno gledano on to postaje tek kad se procesuira i tek onda za sobom vuče posljedice.
Ovo može izgledati kao cjepidlačenje, ali ima itekakvu važnost. Naime, kad su procedure nikakve, onda nema ni realnih posljedica pa makar cijeli svijet vidio o čemu se radi.
#56
Ako je netko idiot koji prenosi tračeve o tome da je netko nešto prepisao bez da je naveo izvornog autora – u redu je da ga se tuži, jer to je izgleda jedina škola koja njemu može pomoći.
Ukoliko bih ja iznio tvrdnju o nečijem plagiranju, a koja je utemeljena na činjenicama – odlično je da me se tuži, jer ću imati priliku javno dokazati da je taj netko plagijator. Na sudu mi je dovoljno pokazati da je netko napravio plagijat, iliti “književno, znanstveno ili drugo djelo nastalo prepisivanjem u cjelini, u bitnim ili u prepoznatljivim dijelovima i prisvajanjem tuđega rada uloženog u to djelo”. Ako sam to izjavio za nekoga na temelju činjenica – ne bi trebalo biti problema. Ako ne, vidi prvi pasus.
Kod tipičnog prepisivanja, u dokazivanju bih sugerirao da se pozadina prepisanih dijelova teksta označi drugom bojom, bez čitanja samih rečenica. Kod kopiranja ideja, fokusirati se treba na sažetke i uvodne i zaključne dijelove. Uz malo mudrosti i nešto prezentacijskih vještina, ne bi trebalo biti frke.
Neki se možda (ne bez vraga) boje našeg pravosuđa, no ovakve stvari uvijek prizivaju medijsku pozornost. Tako će, čak i ako se prvostupanjski sud neprofesionalno i neetički postavi na stranu plagijatora, mediji dići dovoljno prašine da drugostupanjski može/poželi/mora postupiti ispravno. Nakon toga se postavi pitanje: može li sudac prvostupanjskog suda koji nije u stanju savladati tekst koji čak i ovi naši žutilom premazani novinari s lakoćom prepoznaju kao plagijat, može uopće raditi svoj posao. I više ne bi trebalo biti problema, jer će postojanje daljnjih problema biti jasna indikacija da novinari trebaju s relativno banalnog pitanja plagiranja krenuti njuškati što se to zapravo događa na tom prvostepenom sudu.
Na kraju, ako naša etička povjerenstva ne rade svoj posao (a kako stvari stoje, reklo bi se da barem neka ne rade) – sudovi će morati preuzeti njihov posao. I to je u redu. A bilo bi još bolje da se nakon pravomoćnih presuda ta tijela raspuste i da njihovim članovima prestanemo davati obaveze koje su iznad njihovih mogućnosti.
na #57
Primjecujem da se u Hrvatskoj svi vole pozivati na zakone i zakonsku proceduru, narocito kad im to ide u prilog, ali isto tako vrlo rado krse i ignoriraju zakone kad im to donosi korist a nema posljedica (vidi izbor rektora u Splitu).
Jedna je stvar kad plagijatora tuzi ostecena strana (tj. onaj od koga je prepisao) – onda to mora radit na sudu.
Ali necete valjda reci da ja kao editor ne mogu odbiti neciji rad za koji sam ustanovio da je plagijat nego da moram cekati sudsku odluku. Taman posla!
Isto tako ako je netko napredovao u zvanju ili sluzbi zahvaljujuci plagijatu onda to isto tijelo valjda moze opozvati svoju odluku ako ili kad ustanovi plagijat. Za otkriti i dokazati plagijat ne treba sudski vjestak niti sudski proces. Barem je tako u normalnom svijetu.
na#58
Danas postoje software programi koji otkrivaju prepisivacinu (istina ne mogu otkriti prevode). Ja svaki rad koji dobijem provucem kroz ovaj software koji mi pokaze koliki je postotak rada prepisan i odakle, i onda mi u tekstu oznaci prepisane djelove. Obicno se do 30-ak posto tolerira (obicno oni s ne-engleskog govornog podrucja prepisu po nekoliko recenica od drugih u uvodu, ili prepisu od sami sebe eksperimentalni dio). Kad otkrijem cijele prepisane paragrafe onda jednostavno odbijem rad i napisem autoru zbog cega. U slucaju drasticnih primjera prepisivanja (kakve do sada jos nisam imao) mogu napisati pismo dekanu fakulteta odakle dolazi rad i njemu/njoj ostaviti da kaznjava pocinitelje.
#59-60
Ukoliko se plagijat otkrije u recenzentskom postupku, onda će rad biti odbijen i sve je lege artis. Ukoliko pak rad bude objavljen i potom otkriven, možete se samo nadati da će uredništvo ili neko drugo nadležno tijelo nakon prijave biti kooperativno.
Ako ne, počinje sve ovo o čemu pišem.
A dovoljno je imati jednu ili dvije osobe na pravim pozicijama u sustavu pa da se stvari otegnu u nedogled ili nikada ne riješe.
Zato toliko i inzistiram na pravnom aspektu, jer je on najveća prepreka. A što se sudova tiče, sjetite se slučaja Đapić…
Takve stvari mora riješiti akademija sama sa sobom.
Prosvijetite te me jer ja jos uvijek ne razumijem sto zakon i sudski postupak ima sa plagijarizmom.
Osim u slucaju kad ostecena strana (dakle onaj od koga je prepisano) pokrene sudski postupak. Onda mora dokazati ne samo da je prepisano nego da je zbog toga pretrpio i materijalnu stetu.
Druga je stvar akademsko napredovanje na racun plagiranih radova. U tom slucaju ono isto tijelo/povjerenstvo/komisija moze valjda opovrci svoju odluku. Problem je kod nas sto ta tijela/povjerenstva ne rade svoj posao kako treba nego samo broje radove bez da ocjenjuju kvalitetu i originalnost tih radova. Kod nas se nuzni uvjeti tumace kao i dovoljni i svako ocekuje automatsko unapredjenje po njihovom (ali na zalost kod nas uvrijezenom) nakaradnom tumacenju zakona. I onda se rad povjerenstava svodi na puko prebrojavanje radova. A na zakone se najvise pozivaju oni koji ih zapravo krse (cesto bas tim nakaradnim tumacenjima).
Naravno da takve stvari mora rijesiti akademija sama sa sobom. Samo u kakvom nam je (moralnom) stanju akademija ona to ne zeli.
> Osobno, vaša etička motivacija mi se čini iznadprosječnom, ali ne shvaćam čemu tako površno čitanje mojih postova.
Ne vidim zašto bih ja morao posjećivati nekakav connect, i čitati nečije postove. Sluačajno sam primijetio da netko izlazi sa stavom koji smatram da je štetan (a to je da su nam potrebne komisije da bi imali pravo zvati plagiranje pravim imenom) i na to sam replicirao. Ne vidim razloga d se upuštam u širu diskusiju, u kojoj ne vidim mogućnost svog doprinosa (tj. gdje se moj stav ne razlikuje dovoljno od izrečenog da bi imalo smisla opisivati ga). Dok sam bio ocjenjivač u Wisconsinu prijavio sam na rektorat 19 slučajeva varanja u računarskim projektima i jedna od osoba je isključena s fakulteta a 10-tak dobilo pismo u svoj rektorski fajl. To je bio moj posao i napravio sam ga kako treba. Dok sam primijetio da je Chaos soliton and fractals sumnjiv časopis nisam se dao ućutkati mada su prijetnje dolazile i do mog ravnatelja, te prijetnje sudskim tužbama, Jednostavno nisam promijenio retoriku radi nekih vanjskih pravnih i sličnih zavrzlama. Nisam se žalio nego sam radio svoj posao. Ako netko drugi ima svoj proces neka ga isto tako nepokolobljivo radi. Ako trebate konkretnu pomoć, dajte konkretni prijedlog. Žalbe da je to teško, da tre bamo te teškoće razumijeti, da pravnici tako ne govore i slično smeće me ne zanimaju i smatram ih sociološko-psihološkim balastom koji zagađuje okoliš.
> A što se sudova tiče, sjetite se slučaja Đapić…
Vidite, bez obzira što sud presudio, sveučilište je imalo pravo nezavisno donijeti svoju odluku u svojoj nadležnosti (svako sveučilište može poništiti vlastite diplome, no ne može krivično kazniti prepisivača, to može samo sud). Dok za sud postoji zastara, kod poništenja diploma, sveučilište može napraviti poništenje nakon dužeg vremena (nema zastara), što je relevantno u slučaju Đapić. Konačno, sudac je izjavio da su slična prepisivanja praksa na sveučilištu. Pošto to nije bilo provatno mišljenje no izjava iz sudske stolice, ona ima punu težinu, i sveučilište je moralo tužiti suca (sud?/Republiku Hrvatsku?) za narušavanja ugleda sveučilište službenom izjavom koja je sadržavala klevete o sveučilištui koj mogu dovesti do smanjenja studenata koji plaćaju studij i drugih materijalnih šteta. Naravno, mlako sveučilište nije tužilo suca, nego je progutalo objede.
>Naravno, mlako sveučilište nije tužilo suca, nego je progutalo objede.
Pa o tome se cijelo vrijeme i raspravljamo. Akademija, a ne sudovi, bi trebali biti instanca. Međutim, kako se akademija ne očituje i ne djeluje, onda priča postaje pravna i to na loš način.
>a to je da su nam potrebne komisije da bi imali pravo zvati plagiranje pravim imenom
Ne, nego da bi za sobom vuklo posljedice. Bez procedure nema posljedica. Pogledajte samo koliko se puta u #58-64 provlači pitanje akademskih tijela i njihovog (ne)djelovanja. A kad već spominjete sociološko-psihološki balast i pravni jezik – ključno pitanje je ovo: jesu li u Wisconsinu reagirali na vaše primjedbe i je li se znalo kako i na temelju čega se moralo reagirati? Ako je odgovor “da”, onda tu priča staje, jer u najvećem broju slučajeva, hrvatska akademska tijela nemaju odgovore na to pitanje.
Morate se ulogirati da bi mogli komentirati.