Primila sam tekst moje prijateljice i kolegice, gospođe Doroteje Kirhmajer – Vujčić, dugogodišnje radnice u PLIVI, koja je uspješno rukovodila s nekoliko proizvodnih programa, prolazila FDA inspekcije i koja nakon prisilnog umirovljenja radi kao savjetnik za uvođenje dobre proizvodne prakse. U tom svojstvu radila je i u Imunološkom zavodu gdje sam je imala priliku upoznati kao vrhunskog stručnjaka i predivnu osobu. Tekst koji je poslala jest njeno viđenje nastanka i nestanka PLIVE. Tekst je potresan, i vrijedi ga podijeliti s ljudima koji razmišljaju, ako ni zbog čega, a ono da se slično pokuša spriječiti u poduzećima koja još postoje.
PLIVA IN MEMORIAM
Autorica: Doroteja Kirhmajer- Vujčić Zagreb, Dobri dol 54 , mob 091 2548767
Povijest „nastajanja“ Plivaša
( Za prikaz su korišteni podaci iz Povjesnice Plive, Zagreb 1996)
Povijest Plive započinje otvaranjem vrata dioničarskog društva i tvornice “Kaštel” u Karlovcu 1921.g. Prvi je predsjednik odbora Dioničarskog društva “Kaštel” prof. dr. Gustav Janaček, koji je u suradnji s dr. Eugenom Ladanyem, pokrenuo proizvodnju farmaceutskih preparata i galenskih pripravaka, te su na taj način utrli put suvremenoj proizvodnji lijekova na ovim prostorima.
1928. “Kaštel” seli u Zagreb, na današnju lokaciju Prilaz baruna Filipovića. Dr Eugen Ladany povezuje se s dr Vladimirom Prelogom, te zajedno postavljaju kratkoročne i dugoročne ciljeve razvoja “Kaštela”. Prvi kratkoročan cilj, bio je usvajanje postupaka za proizvodnju već poznatih lijekova, traženih na tržištu (danas bi rekli generika), dok je dugoročan cilj bio pronalaženje originalnih, biološki aktivnih spojeva. Vrlo brzo pokazalo se da su njihovi ciljevi bili realno postavljeni.
Već 1936 .”Kaštel” plasira na tržište sulfanilamid (aktivna ljekovita supstancija bakteriostatskog djelovanja), pod imenom Streptazol, kojeg patentno zaštićuje. Streptazol postiže golem uspjeh na tržištu. Na taj način “Kaštel” postaje jedan od prvih proizvođača sulfonamida u svijetu.
Uspjesi se nastavljaju. Ljubo Trinajstić i Ernest Rajner dvojica inženjera, koji su zajedno s prof. Prelogom sudjelovali u proizvodnji i uspješnom lansiranju streptazola, svoje znanje i iskustvo ugradila su u temelje nove tvornice. Sa uvođenjem u proizvodnju pentametilen tetrazola, započinje u Zagrebu tzv. sintetska proizvodnja kemijskih supstanci- zapravo sintetskih lijekova za terapiju kod različitih bolesti.
Prof. dr Ivan Štivić, 1942 obavio je integraciju Državnog zavoda za Proizvodnju Lijekova i Vakcina- PLIVA i “Kaštela”. Ubrzo nakon integracije farmaceutska tehnologija počinje se naglo razvijati.
Pliva nakon 2.svjetskog rata ima veliku podršku vlasti u obnovi i izgradnji. Ponovno izgrađene, u ratu porušene proizvodne hale, omogućile su materijalnu osnovu za novi zamah stvaralačkog duha.
Prof. dr.sci V. Prelog 1941 odlazi u Zűrich, međutim njegovi suradnici ostaju u Plivi i postaju nositelji tog stvaralačkog duha.
1952. osnovan je Plivin istraživački institut. Prvi direktor i organizator rada po namjenskim laboratorijima, bio je dr. Rativoj Seiwerth. Nastavio je suradnju sa prof. Prelogom. U desetak njegovih godina na čelu Instituta u redovnu proizvodnju uvedeno je mnoštvo organskih spojeva, najviše lijekova.
Takvo kontinuirano poticanje znanstveno- istraživačkog duha u cilju vlastitog razvoja novih proizvoda uzdizalo je polako Plivu u svjetski prepoznatljivu farmaceutsku tvrtku.
1953. Stipe Splivalo dolazi u Plivu za generalnog direktora, na kojoj funkciji će ostati do 1966. Želio je stvoriti veliku Plivu i zato je za svoje suradnike uvijek birao vrhunske stručnjake. Za njegova upravljanja, broj zaposlenih porastao je sa 700 na 2500. Došlo je do prave eksplozije u zapošljavanju visoko-obrazovanih ljudi. Izvoz je povećan sa 250.000 na 10 mil. U$. Splivalo je organizirao prvu izložbu Plivinih proizvoda u Londonu 1966.g. Potaknuo je organiziranje Konjukturne službe, prvotni organizacijski oblik istraživanja tržišta, začetak onoga što se danas podrazumijeva pod marketingom. Godine 1955. inicirao je izradu Pravilnika o premiranju, bila je to osnova za unapređivanje i stimuliranje temeljnih načela poslovanja: proizvodnosti, ekonomičnosti i rentabilnosti, te svih vrsta inovacija. U Plivi se tada strogo vodi računa o gospodarenju resursima. Stvorena je plansko-analitička služba, na čelu sa Ivanom Karačićem, koja će razvijati područje financija, računovodstva, financijske analize, financijskog planiranja, i to dovesti do razine kakva je uglavnom bila do devedesetih godina.
1953. započela je proizvodnja vitamina C, prema vlastitoj patentiranoj tehnologiji.
1955. Analitički laboratorij se izdvaja iz sastava Istraživačkog instituta i spaja s Kontrolnim uredom, pa tako nastaje Kontrolno-analitički laboratorij. Mr. Radovan Damaška začetnik je fizikalne metodologije u neovisnoj ocjeni kvalitete lijekova.
1959. započela je redovna proizvodnja oksitetraciklina u čemu su ključnu ulogu odigrali bračni par Zrinka i Gavra Tamburašev, koji su u Plivu došli iz Galenike na poziv generalnog direktora Stipe Splivala.
Iste godine započela je i proizvodnja vitamina B-6.
Čitava plejada velikih stručnjaka utkala je svoj rad, svoju kreativnost i svoje srce u razvoj Plive. Spomenimo samo prof. dr. Dragutina Kolbacha, inž Milenku Jaeger, inž. Eugena Guštaka, mr Drage Veblea, dr. Alberta Veronu, inž. Karlo Heimann, inž. Klement Crnčića, dr. Branimir Gašpert, itd. itd… Lista je neiscrpna.
1966. na čelo kompanije dolazi Juraj Razmilić. Za vrijeme njegova upravljanja, Pliva otvara novu stranicu svoga svestranog i brzog razvoja.
Nekako u to doba, kad su rođeni mnogi Plivini poslovni uspjesi, rođen je i termin- plivaš- što je bilo mnogo više od pukog zaposlenja. Tome je svakako pridonijelo uvođenje i razvoja samoupravljanja u tvornicu. Uposleni počinju “osjećati” Plivu kao vlastitu tvornicu. Radnici nisu u tvornici samo da poslužuju strojeve, oni participiraju u upravljanju, donose odluke na svim poslovnim područjima, organizirano se školuju, stipendiraju, doškoluju kroz cijeli svoj radni vijek. Jasna im je „misija i vizija“ razvoja svoje tvrtke. Odnos vrlo sličan današnjem TQM (potpuno upravljanje kvalitetom) u Japanu.
Od 1967 do 1980 integrirano je 7 radnih organizacija i podignuto na razinu Plivina standarda. Organizirani su bili u 5 osnovnih Plivinih programa: farmaceutski, sirovinski, prehrambeni, veterinarsko- agrarni i kozmetičko- higijenski.
Posebno mjesto zauzima zajedničko ulaganje Plive i Ciba-Geigyja iz Švicarske. Pliva se rasprostrla na 9 lokacija, a do 1980.g. ostvaren je natprosječan rast proizvodnje.
Do 1985. ukupni asortiman iznosi 2500 proizvoda, a broj vlastitih farmaceutskih sirovina i kemikalija povećao se dva i pol puta.. Do te 1985. sagrađeno je više od 100 većih ili velikih proizvodnih, energetskih, skladišnih, infrastrukturnih i drugih objekata. Izvoz u Zapadne zemlje i USA premašuje 100 mil U$, dok se isto toliko izvozi i u Istočne zemlje na čelu s SSSR.
Vodila se briga i o društvenom standardu- sagrađeno je 1400 stanova, 11 restorana društvene prehrane, dograđen veliki hotelski kompleks u Supetru i manji u Novom Vinodolskom. Sve su te investicije financirane uglavnom vlastitim sredstvima, iz vlastite akumulacije.
Razvoj Plive bazirao se na razvoju znanja i sposobnosti njezinih stručnjaka, ali i svih uposlenih, čiji je broj do 1985. narastao na 6400. Velika su sredstva ulagana u kadrove, znanstveni i stručni rad. Svaki radnik se cijenio, vodilo se računa o zadovoljstvu radnika na poslu, ali i izvan njega (odmarališta po povoljnoj cijeni, dodatni organizirani preventivni odmor radnika pod liječničkim nadzorom sl), da bi se radna sposobnost poboljšala.
Od 1976 do 1986 uvedena su u proizvodnju 132 nova lijeka, od kojih 58 na osnovi vlastite farmaceutske sirovine ili recepture. Zahvaljujući istraživačkom radu, 90 se posto svih proizvoda radilo po vlastitim tehnologijama.
Godine 1979. Pliva je patentirala originalni semi-sintetski makrolidni antibiotik azitromicin, te postupak za njegovo dobivanje. Tri dame autorice su izuma : Dr. Zrinka Tamburašev, Mr. Gabrijela Vazdar- Kobrehel i Mr. Gorjana Radobolja- Lazarevski, na čelu sa tadašnjim direktorom Istraživačkog instituta dr. Slobodanom Đokićem. Na taj način Pliva je uvrstila tadašnju Jugoslaviju u jednu od samo 9 zemalja širom svijeta koje se mogu podičiti vlastitim izumom (antibiotske) supstance.
1986 Pliva je potpisala licenčni ugovor sa Pfizerom , prema kojem je ta tvrtka dobila ekskluzivno pravo na prodaju gotovog lijeka (Zitromaxa, kod nas poznatog kao Sumamed) u regiji Zapadne Europe i USA.
Godine1986 Zdravko Tomičić postaje generalnim direktorom Plive i na toj funkciji ostaje do 1993. Godine su teške, ekonomska situacija u zemlji karakterizirana je krizom koja će dovesti do rata. Rat između 6 republika, pogađa najviše industriju dimenzioniranu na 20 mil stanovnika Jugoslavije. Tržište postaje zatvoreno unutar republičkih granica, što proizvodnju reducira na jednu šestinu instaliranog kapaciteta – neodrživo! Pliva nastoji povećati svoje poslove sa inozemstvom, a ima i azitromicin kao sigurni izvor prihoda iz inozemstva. I uspijeva konsolidirati poslove. Broj zaposlenih je oko 7500!
„Ubijanje“ Plivaša
(prikaz prema vlastitom sjećanju)
1993. Pliva, kao i 1921. Kaštel u Karlovcu, opet postaje dioničko društvo, Hrvatska država je nacionalizira. Dionice Plive prelaze u vlasništvo državnih fondova, koji je onda „privatiziraju“- čitaj rasprodaju. Oko 20% dionica mogli su KUPITI radnici Plive. Od „svoje“ tvornice! Pliva dotada u svojoj povijesti NIJE rasla na kredit. Rasla je temeljem profita nastalog, ne od pogodnosti na tržištu (tada je cijena lijeka bila jedna petina cijene lijeka na svjetskom tržištu), već zbog izvrsnog poslovanja. Radnici su se svjesno odricali tog profita (o tome su postojali zapisi sa Zborova radnih ljudi ili RS) i umjesto u potrošnju, glasali su da se profit utroši u proširenje proizvodnje. Sada im je sva „ušteđevina“ nacionalizirana, a samo mali dio vlastite ušteđevine ponuđen i PRODAN kroz dionice. I to bi trebalo biti to? Dok su radnici na ratištu??
Za direktora Plive postavljen je Željko Čović.
1996. Plivine dionice izlistane su na Londonskoj i Zagrebačkoj burzi.
Od 1997. do 2002. godine Pliva je provela akviziciju Polfe Krakow, poljske firme, europskih firmi Farmacom, Mixis Genetics Ltd, Lacheme- češke firme, Dominiona – engleske firme, AWD Pharma iz Njemačke. Slijedi akvizicija Sidmaka, američke firme. Kompanije koje su akvirirane, nisu bile uspješne u svojim matičnim zemljama. Pliva im nije dodala vrijednost!
Ali ulagala je u njih (npr Polfe Krakow) i prenijela tamo sve svoje uspješne lijekove. Zato jer je Poljska vlada diktirala uvjete kupovine svojih dobara. Sačuvali su tzv Zlatnu dionicu za slučaj da Pliva ne bi ulagala u Poljsku tvornicu ili ne bi donijela novu grupu lijekova. Značaj te dionice je bio takav da bi Poljska vlada oduzela tvornicu Plivi i ne bi joj vratila ništa od onoga što je do tada bilo investirano u slučaju nepoštovanja odredbi ugovora. Vrlo efikasno sredstvo čuvanja vlastite imovine.
U Hrvatskoj su otvoreni pogoni: azitromicina u Savskom Marofu (investicija oko 100 mil US) i suhih oralnih oblika u Zagreb (investicija oko 150 mil US). Otvorena je i nova zgrada Istraživačkog instituta u Zagrebu (investicija oko 200 mil US). Od cca 3 mld U$ prihoda samo od azitromicina, jedva je 450 mil uloženo u Hrvatskoj.
Kupljena je zgrada u Vukovarskoj ulici za navodno potrebe Uprave. Šest katova, koje se imalo ponovno urediti, jer zgrada nije valjala. Neproduktivno osoblje zapunjavalo je zgradu. Nisi im mogao pogoditi funkcije ni mjesto u organizaciji, a kamo li ovlasti i odgovornosti (osim ovlasti da troši).
U Plivi u Hrvatskoj (izvan Vukovarske) uslijedilo je:
- zatvaranje sintetske proizvodnje vitamina B-6, te bio-sintetske i sintetske proizvodnje C- vitamina i oksitetraciklina, a s vremenom i svih ostalih pogona bazne kemije. Podsjetimo se, aktivne farmaceutske supstance od 1966 izvozile su se uglavnom u USA i Zapadnu Evropu. Rađene su bile po svjetskom standardu, čiju primjenu je svakih 2 godine nadzirala američka FDA. Njenu inspekciju je Pliva svaki put uspješno prolazila.
Mjesta gdje su se odvijale proizvodnje i fizički se raščišćavaju, te pretvaraju u parkirališta za nekoliko stotina skupih službenih automobila (do 1990-tih u Plivi je postojao samo jedan službeni automobil- stari mercedes generalnog direktora).
- prodani su Pogon Kozmetike u Čakovcu i Kozmetički program Plive sa sjedištem u Zagrebu, Neva-Tuškanova,
- Prodan je Prehrambeni program Plive (dječja hrana konkurenciji Hippo, koja je proizvodnju odmah zatvorila, a ostatak je prodan individualnom poduzetniku);
- rasprodani su odmarališta i restorani, više se i ne zna kada se to zbilo;
- prodan je dio Istraživačkog instituta (onaj isti u koji je investirano 200 mil U$)
- prodan je i Veterinarski program;
- sve prateće službe (Održavanje, Inženjering, Opći poslovi itd), pomalo su reducirane i više ne mogu biti u potpunoj funkciji.
Broj zaposlenih u Hrvatskoj reduciran je na ispod 3000 sa tendencijom daljeg smanjenja, dok cjelokupna Pliva i dalje ima oko 6000 uključivo i zaposlene po svijetu.
Za to „sjajno“ vrijeme, „stari“ radnici postali su smetnja- pamtili su valjda „bolja vremena“. Forsiralo se dovođenje sasvim mladih školovanih ljudi, koji su bez ikakvog iskustva, nakon „skraćenih“ tečajeva (od po par dana) za upravljačke i komunikacijske vještine, postavljani na managerske pozicije kao „vrhunski“ stručnjaci. Ljudi su se šalili da ne smiješ dječicu šetati ispred Plive u Vukovarskoj, jer ti Pliva odmah „otme“ dijete i postavi ga za managera.
Gore od mladih ljudi bili su neki, koji su se, rekli bi stari Plivaši- „dobro zvali“. Imali su prava imena sa porijeklom ZNA SE odakle. Za Široki brijeg su znali, ali ni nakon više godina nisu bili u stanju niti izgovoriti (ponoviti) imena proizvoda u odjelima čiji su bili veliki (čitaj skupi a niškoristi) direktori. Kao da tada već nije bilo poznato: čovjek koji NIJE radio posao- NE MOŽE njime rukovoditi!
Dovođeni su „stručnjaci“ iz stranih zemalja, sa minornim znanjem u odnosu na Plivine stručnjake u Plivi. Plaćalo ih se vrhunski, postavljani su na top-pozicije u firmi, za plaće veće od onih koji bi takvi „stručnjaci“ mogli zaraditi u svojim zemljama.
A sve što su radili ti stranci – zapravo su, uz odobravanje upravljačke strukture, pljačkali firmu, demonstrirajući tako „nove vrijednosti“ na koje se stari plivaš imao ugledati. A za te „nove vrijednosti“ slušao je stari plivaš u kuloarima, viđao fakture u dokumentima. Više nitko mu se i tako nije obraćao, osim kad mu je predlagao da ode iz firme. A priče su bile npr:
- Jednom od takvih „stručnjaka“ se plaćao psihijatar u Njemačkoj uključivo sve troškove, bar jednom mjesečno.
- Drugi je doveo svoju intimnu prijateljicu u firmu na poziciju na kojoj je mjesečno dobivala 11000 € (žena i troje djece ostali su toj moralnoj vertikali u domicilnoj zemlji), pa su proputovali cijeli svijet na račun Plive. Zadnje, prije nego li su ipak izbačeni iz firme, jer postalo je pre očito i pre bahato, provodili su „inspekciju“ u Veneciji za Novu godinu;
- trećem se dovozila trava za konja iz Irske ili Škotske- svejedno – nekoliko tisuća funti mjesečno;
- četvrtom kojeg su našli u dječjem vrtiću u Australiji , a doveli ga kao važnog stručnjaka za formulacije, cijela je šira familija zbrinuta Plivinim novcem, a njegov glavni uradak bio je tzv. nova formulacija Plivadona.(kao da Bayer ide promijeniti svoj aspirin- zaštitni znak firme!!) U kotlu je, na temelju njegove „recepture“ nastala jedna velika „tableta“ od nekih stotinu kila, koja se iz kotla morala vaditi razbijanjem čekićima.
- Petom se u inostranstvu plaćao hotel A kategorije da bi dovlačio tuđe nedorađene fileove za lijekove, pritom taj isti nije smio u svoju zemlju, jer su ga tužili za prijevaru na tom istom polju,
- itd itd.
Pritom nitko nije znao što bi ti ljudi zapravo imali raditi u Plivi i koja su im zaduženja. Ali zato se naglo u tvornicu uvela OBAVEZA govora engleskim jezikom, čim se jedna od tih kreatura ukaže na sastanku. Za VSS kadar još kako tako, ali SSS kadar nije imao propisano u svojim kompetencijama znanje stranog jezika. Kao da je znanje engleskog jezika jedina i suštinska kompetencija za napredak firme.
A neki od tih i takvih stranaca javno su pitali zove li se naš jezik možda češki? Ili nekako drugačije? Znali su „pogodit“ gdje je Hrvatska, znali su odnositi iz nje više od 15 000 € svaki mjesec u cashu , jer za troškove u njoj imali su posebni budžet, ali kako se zove jezik te zemlje, e to je za te probisvijete bila misaona imenica.
„Starim radnicima“ efikasno se i uporno na sve načine izbijao duh koji je činio Plivu velikom firmom. Pomalo su prestajali željeti BITI PLIVAŠI. Nisu se mogli identificirati sa tim „novim“ vrijednostima, koje su naprasno željele biti inaugurirane u MISIJU I VIZIJU Plive. Na engleskom!!! I odlazili su milom ili silom, uz otpremnine ili bez njih. Sa gorkim okusom u ustima. Rezignirani u nevjerici da se tako što može dopuštati u „njihovoj firmi“.
A država je dopuštala. Čak i nagrađivala. Zlatne lisice, najbolja firma, što li sve ne. A morali su čitati bilance , završne račune- najmanje svaku godinu. I morali su znati! Bar cca 3 mld U$ moralo se primijetiti da nema. I MORALI SU INTERVENIRATI!!!!
Osnovni posao tvornice (koji je preostao) je sada, pakiranje tableta, dražeja i ampula, bazirano isključivo na preuzimanju supstanci i tehnologija od drugih. I to u pogonu koji NIJE PRIMJEREN svrsi. Svojevremeno su dovučeni skupi projektanti iz Belgije da naprave pogon tableta, odmah među radnicima prozvan MONIKOM (u“čast“ Monike Lewinski). Monika bi bila divni pogon da se u njemu radi dvadesetak vrsti tableta. Ali Pliva je radila preko 300, što je značilo da je pogon više vremena proveo u pranju, nego li proizvodeći. Za Plivin asortiman to nije bio primjeren pogon. Svi su to znali, domaći stručnjaci su to govorili, ali jednostavno ih se nije uvažavalo, dapače isključilo ih se iz projekta.
Pravi značaj „nove“ orijentacije, postajao je sve više jasan PLIVAŠIMA – pisano velikim slovima i to počevši od nacionalizacije, pa privatizacije firme tokom rata, pa zatim rasprodaje i brutalnog uništavanja svega što je Plivu činilo velikom firmom. Nova orijentacija vezana za novog direktora! Do isteka patenta za azitromicin 2006, dok se imalo što „jamiti“!! Plivašima je postajalo jasno, a državi i politici NIJE? Ili jest? Moralo je – ako nigdje onda u Veroni na „operaboxu s tenorima“.
Jer tada je završno dogovorena prodaja Barru. Jednoj opskurnoj firmici iz New Jerseya/USA. Mala tabletara sa malo više od 1000 zaposlenih ima potencijal kupiti Plivu. Zar to nije panika? Ili samo završno pranje novca? I došli „naši prijatelji“ iz Amerike, kauboji kakvi već jesu i nastaviše po utabanim stazama. Što god nije Američko- ne valja. Uključivo naš „lokalni jezik“, koji ne služi nikome, kako su to javno izjavili na skupu svih istraživača.
I naravno nisu dugo izdržali- samo do godišnjeg obračuna i iznošenja dividendi iz zemlje.
A onda je došla Teva. Uredno platili, uredno posluju. Sve što valja „čupaju“ i odnose u druge svoje pogone. Tko je to gradio, a tko im je prodao- to se ne pitaju i nije ih briga. Čupaju SVOJE !! A plivaši to osjećaju kao čupanje vlastite kože. I ne mogu vjerovati. Cijele grane poslovanja se ukidaju (biotehnologija npr). Na treba više niti studije zadržavati. Ljudi plaču, 800 ih odjednom ostaje bez posla plus njihove familije, očajni bez nade da se zaposle igdje u Hrvatskoj. I sve uz dva letka.
Letak prvi :
„ Gubitak radnog mjesta otvara niz dilema i pitanja na koja, možda nemate odgovore – obratite se informativnom centru gdje možete dobiti informacije koje vam u ovom trenutku mogu biti od koristi.
Gdje – ul.grada Vukovara 49, prizemlje, soba 21
Kada – radnim danom od 9,30-16,30
Tko – psiholozi i pravnici iz Kadrovskih poslova, a po potrebi i drugi stručnjaci
Letak drugi:
„CREIVA“- posjetite radionicu „Prevladati gubitak posla i upravljati svojim životom“
Sarkazam? Ma ne!!!! Teva samo sankcionira zatečeno stanje. VIŠE NEMA POSLA u razorenoj Plivi ZA VIŠE OD 2000 ljudi. (niti za toliko).
I tko je sada kriv???
Ma nije nam kriva politika za ovo, nije niti Željko Čović, a definitivno nije kriv Barr ili Teva – KRIVI SMO MI, JER SMO IH PUSTILI !!!
Budemo li ih puštali i dalje, za građane Hrvatske države u međunarodnoj podjeli rada ostat će samo poslova za KONOBARE I KURVE u vlastitoj zemlji. I to za mlađahne građane. A onda, kad prva mladost prođe, svi na kontejnere, naravno ako strani turisti i golferi budu milostivi pa nešto uvezene hrane i bace u smeće.
44 komentara… pročitajte ih ispod ili dodajte jedan
Hvala autoricama za ovaj potresni prilog
To su teme o kojima treba raspravljati. Umejsto novog teksta, dva starija.
Emisija na I. programu hrvatskog radija ide već 22. godinu. O čemu se razgovaralo navedenog dana. V. Ferdelji je dugogodišnji uspješni predsjednik uprave Elektro-kontakta (tamo sam završio učenje alatničarskog zanata 1954.) i vrlo aktivan u obavljanju niza dužnosti. Među ostalim je i predsjednik Društva za plastiku i gumu.
EMISIJA KOD A. BEKIĆA
10. OŽUJKA 2005.
Gosti: I. Čatić i V. Ferdelji
JE LI MOGUĆA REINDUSTRIJALIZACIJA HRVATSKE?
Posljednjih godina u javnosti sve je učestalija riječ reindustrijalizacija. Javlja se u tekstovima i govorima hrvatskih gospodarstvenika pa i najviših političkih dužnosnika. Cilj je predlagane reindustrijalizacije povećanje izvoza i otvaranje novih radnih mjesta.
Je li uopće moguća reindustrijalizacija u trenutku kada su gotovo sve banke u stranom vlasništvu i u funkciji ostvarivanja zadaća koje im postavljaju matične zemlje? Je li reindustrijalizacija znači i otvaranje novih radnih mjesta? Gdje je tu tim naporima mjesto velikih sustava? Što mogu učiniti srednje i male tvrtke? Postoji li u zemlji koncenzus za ponovnu industrijalizaciju, obzirom da zaštitari prirode sve učestalije podižu svoj glas protiv proizvodnje? Naime strogo govoreći, svaka proizvodnja je samo više ili manje čista. Čiste proizvodnje bez utroška energije i sirovina te stvaranja otpada nema. Koja su to područja na kojima je moguća reindustrijalizacija? Je li postojeće obrazovanje stvara klimu za poduzetništvo na području industrijske proizvodnje? Zašto je strukovno obrazovanje ocijenjeno najlošijom sastavnicom hrvatskoga obrazovnog sustava? Je li visoko obrazovanje i sveučilište spremno za izazove reindustrijalizacije? Je su li zaposleni spremni za novu industrijsku proizvodnju koja je obilježena sve važnijim udjelom računalne podrške? U kojoj mjeri smo spremni prihvatiti robote? Koja je uloga medija u promicanju reindustrijalizacije? To su samo neka od pitanja na koja bismo željeli odgovoriti u ovoj emisiji jer je jasno da cjelokupna nadgradnja u Hrvatskoj ovisi hoćemo li uspjeti dostojanstveno ući u ujedinjenu Europu. Ili ćemo biti prosjaci i čuvari plaža u zimskom razdoblju.
O tome ćemo razgovarati s našim gostima .
Kada prvi puta postavio pitanje Vladi pitanje je li joj treba proizvodnja. 30. siječnja 1992. u članku Kupujmo novo znanje napisano je: »U svijetu je jak informatički trendu, pa to i u Hrvatskoj treba slijediti, ali ista tako ne bismo smjeli napuštati proizvodnju hrane i roba«.
Jučer sam dobio odgovor u jednom dnevniku prijedlogom razvoja kojeg potpisuje dr. A. Babić.
Zato će ovo biti prva javna reakcija na taj prijedlog.
Poslije dugo vremena ima tekstila, odjeće i obuće. Ali nema nafte, kemijske industrije i polimera. Ali predlaže se kemijski grozd. Nema alatnih strojeva, alatničarstva. Nema onoga što se zove proizvodna osnova. Zato ima helikoptera, video igrica i mobitela. Predlaže se povezivanje velikih s malima.Koliko sada imamo velikih a recimo optimum je V:SM = 1: 3 do 6. Ali mali su manje djelotvorni. Oni zapošljavaju 2/3 radne snage ostvaruju oko 50 % prihoda industrije.
Dakle, proizvodnja polimera u 2004.g. je porasla u odnosu na 2003.g. te je iznosila: PE 121 tisuća t, PS 34,4, PVC granulat 10, 6 t ostalo 16,2 t. Ukupno: 182 tisuće t. Uvezeno je: 96,7 a izvezeno 142 t. Izvedena potrošnja je 137 000, dakle 32 k/stanovniku. Proizvodnja je bila 370 000. S porastom od 5 % godišnje trebala je biti 770 tisuća tona.
Preradba polimera: U 2004. je proizvedeno 2.299 t proizvoda od gume. Godine 1990. guma je bila oko 45 000. Objašnjenje uništena nam je u ratu proizvodnja gumenih pneumatika. Prerada oko 76 tisuća tona. Od toga u svjetskom prosjeku oko 40 % otpada na ambalažu. Ono što je zaprepašćujuće, uvezeno je za 508 milijuna USD plastičnih proizvoda a izvezeno samo za 97 milijuna. Broj zaposlenih u 2003. bio je 6 600, prema SAD treba bi biti oko 20 tisuća, dok je udio u BDP iznosio 2,81 % (1995. bio je 2,35 %). Od 1974. do 1999. rastao 2,6 % godišnje a u industriji je bio 0, 3 % gubitka svake godine.
Što se može očekivati u proizvodnji plastike? Proširenje kapaciteta polietilena od 70 000 na 90 000 tona u Diokiju, na lokaciji KRK. PS ostaje praktički isti. Međutim očekuje se povratak proizvodnje VC 150 do 200 000 t i zaokruženje s odgovarajućom proizvodnjom PVC-om.
SAD 25 000 poduzeća, 1,4 milijuna zaposlenih, više od 300 milijardi bruto domaćeg proizvoda. Hrvatska. Kroz 40 godina rasla sa stopom od 7,5 %. Posljednjih 10 godina s 5 %. Što je puno jer je ostala rasla 2 do 4 %.
Jedna od najvećih katastrofa je izbacivanje iskusnoga kadra iz industrije. Svjetski trend. Madci znaju recimo računalo. Svi pričaju o 3D konstruiranju itd. A preko 50 % još uvijek 2D.
Glenn Beall: »Kako može uslužna industrija (čudan naslov) preživjeti bez jake proizvodne osnove (11. studenoga 2004)«. Što je to uslužna industrija, a što jaka proizvodna osnova.
U SAD se upotrebljava sintagma uslužne industrija za organizacije koje prodaju usluge. To su na primjer vodoinstalateri, električari, oni koji osiguravanju zdravstvenu skrb, knjigovođe, bankari, osiguranja, odvjetnici, savjetodavni inženjeri, oni koji pripremaju brzu hranu ali i svi učitelji i nastavnici koji ne istražuju i stvaraju novo znanje. A zašto ne i vojska i policija pa i svećenstvo, svi su oni na usluzi nekome.
Sjećam se nekih drugih vremena kada smo govorili o teškoj i lakoj industriji. Je li industrija alatnih strojeva teška ili laka to ne znam. Ali znam da je temelj svekolike tehničke aktivnosti u jednoj zemlji to je sigurno. O tome ni u SAD ne vode računa (po potrebi priča iz Chicaga). A mi smo našu uništili. Imali smo jaku industriju strojeva za obradu odvajanjem česetica koju je simbolizirala Prvomajska ili strojeva za plastiku i gumu u Belišću
Ova rasprava me je potakla ne priču o državi bez proizvodnje kao siromašnoj. Odakle ona potječe. Iz usporedbe Platonove idealne države i čovječjeg tijela. Glava su vladari, prsta su servisne usluge a trbuh je proizvodnja. Ali sustavnosno, dakle ako se to promatra kao sustave, onda su to tri ravnopravna elementa. Nema tko hraniti ni liječnike ni odvjetnike ni osiguravatelje ali ni političare ako nema proizvodnje. Odnosno ima, ako posuđujete novac kao Amerikanci i Hrvati. SAD je načinila u 2004. rekordni trgovački deficit od 618 milijardi USD. I plaču za barem 10 % prihoda od
industrije.
Proizvodnja generira 3 do 5 radnih mjesta, u automobilskoj industriji i 7.
»How can the service industry survive without a strong manufacturing base
Vjesnik ovih dana, 77 % od 1990. A gdje smo trebali biti s rastom od 3, 4 ili 5 %. Trebali smo biti biti 2,04 (0,49), 2,38 (0,42) ili 2,70 (0,37).
Vjesnik 2003-05-10
Zemlja bez proizvodnje osuđena je na izumiranje
Danas je jasno da »zeleno-modra« orijentacija nije dovoljna nijednoj zemlji za stvaranje dovoljno visokog domaćeg bruto proizvoda. Pa ni ovoj. Zato je rečeno: proizvodnja je društvena energija i temelj je preživljavanja. Točno je da se državu se može održavati neko vrijeme na životu s pomoću tuđe društvene energije, zajmovima.
Ali samo do određene granice / Teza da svaka zemlja treba vlastitu industriju koju sačinjavaju veliki sustavi kao poveznica srednjih i malih poduzeća, na ovim prostorima je vrlo opasna, podsjeća na marksizam. Pritom cjeloviti marksizam nikada nije bio ni prisutan na ovim prostorima
IGOR ČATIĆ
Obrtnici su uvijek uspješno pridonosili razvoju zemlje u kojoj djeluju, pa tako i našoj. To je u prirodi stvari jer nema neuspješnog obrtnika. Neuspješni jednostavno propadaju, nisu brodogradilište ili poljoprivredni kombinati. Posljednjih godina obrtnici nastoje pomoći ovoj zemlji u onom trendu koji je sve zamjetniji, proizvodnji. Zato su proglasili 2003. godinom proizvodnog obrtništva.
Izbor uvodničara bio je logičan. Mora biti proizvodni nostalgičar. Pripadati obrtničkoj obitelji (76 godina obrtničke tradicije) i biti zanatlija, pa makar sa samo šest radnih dana alatničarskog staža. Zna se da se proizvodni nostalgičar ponosi što je upravo alatničar, jer je to temeljno i obrtničko zanimanje koje omogućuje drugima da proizvode.
Danas je jasno da »zeleno-modra« orijentacija nije dovoljna nijednoj zemlji za stvaranje dovoljno visokog domaćeg bruto proizvoda. Pa ni ovoj. Zato je rečeno: proizvodnja je društvena energija i temelj je preživljavanja. Točno je da se državu se može održavati neko vrijeme na životu s pomoću tuđe društvene energije, zajmovima. Ali samo do određene granice. Zemlja bez proizvodnje je siromašna i osuđena na izumiranje.
Postavilo se pitanje kako osigurati tu tako potrebnu društvenu energiju, proizvodnju.
Teza je da veliki sustavi moraju osigurati posao za srednje i male poduzetnike i obrtnike.
Nažalost ta teza da svaka zemlja treba vlastitu
industriju koju sačinjavaju veliki sustavi kao poveznica srednjih i malih poduzeća, na ovim prostorima je vrlo opasna, podsjeća na marksizam. Pritom cjeloviti marksizam nikada nije bio ni prisutan na ovim prostorima. U ovoj sredini postojao je samo onaj dio koji govori o tome kako se stvoreno raspoređuje. Zato četiri petine mladih Hrvatica i Hrvata želi studirati društvene i humanističke znanosti (Vjesnik, 16. srpnja 1999). To je ono što se nekada zvalo proizvodni odnosi. G. Ropohl je svojedobno napisao da je sužavanje Marxa na proizvodne odnose, siromašno razumijevanje njegova djela (1979). Marx je jasno rekao da se proizvodni odnosi mogu razmatrati ako postoje proizvodna sredstva. A o tome je riječ.
Povod promišljanjima o marksizmu bila je objava Hrvatske gospodarske komore njena plana o izlasku Hrvatske iz recesije ili krize (Vjesnik, 5. srpnja 1999.).
U tom planu prevladavanja recesije koja i sada nije potpuno prevladana, među ostalim bile su navedene neke bitne odrednice.
»Potrebno je razračunati se s »političkom klimom o nepotrebnosti pa i štetnosti, velikih sustava kako u industrijskoj proizvodnji tako i poljoprivredi … uz prevelika očekivanja od malog gospodarstva, koje samostalno – bez velikih sustava – ne može biti pokretač i nositelj gospodarskog razvoja.« (Vjesnik, 5. srpnja 1999).«
Četiri godina kasnije HGK mogla bi reaktivirati taj plan. Ali sada ipak u pozitivnijem ozračju kako je to pokazao skup obrtnika organiziran u povodu godine proizvodnog obrtništva (travanj 2003).
Treba ponoviti još jednu misao. I u vrlo dalekoj budućnosti, motor razvoja Hrvatske mora biti industrija koju vode veliki sustavi uz pomoć srednjih i malih poduzetnika. A velikih sustava gotovo i nema.
Zato se sve više čini vjerojatnom sljedeća varijanta razvoja Hrvatske koju je započeo na ovim prostorima pronositi akademik Vladimir Paar. On stalno ponavlja: »Najmoćniji je načinio za ovu zemlju nekoliko varijanti njezina razvoja. Varijanta C znači siromašna zemlja sa slabo kvalificiranom radnom snagom. Pametne će se izvući na razne načine.«
Valja pridodati, među ostalim i nedavno uvedenim bodovima koji studentima omogućuju da studiraju na sveučilištima diljem Europe.
U tom ćemo slučaju doktorande isporučivati strancima, što je već traženo na jednom službenom sastanku u HAZU.
Zašto se došlo u takvu situaciju? Zato što skupina vrhunskih stručnjaka tumači razvoj Hrvatske na sljedeći način. »Hrvatska mora biti zemlja seljaka, čuvara plaža u zimskom razdoblju, kompjutora, robota u tvornicama kojih nema i nanotehnologije.« Koja će zaposliti u Hrvatskoj možda u ovom trenutku sto ljudi. Među tim stručnjacima je i onaj koji je 1999. rekao: »Hrvatska je seljačka zemlja. … Osnova naših preokupacija proizlazi iz marksizma-lenjinizma. Svi su naši političari školovani na toj osnovi. Oni vjeruju u industriju, u proizvodnju, oni vjeruju u agrokombinate« (Vjesnik, 27. siječnja 1999.).
Mogu li pomoći obrtnici i mali poduzetnici da se promijeni stanje. Načelno da, teško u praksi, ali ipak navedeno je nekoliko prijedloga. Bilo je riječi o mogućnostima alatničarstva i proizvodnje polimernih tvorevina. Ovom zgodom samo o mogućnostima u alatničarstvu.
Unatoč tvrdnji poznate sindikalne čelnice da je alatničarstvo zastarjelo zvanje i zanimanje (Vjesnik, 12. rujna 1998.) alatničarstvu je osigurano trajanje u najdalju budućnost. Jer uvijek će trebati alata za potrebe makrotehničkih proizvoda hrane i stvari. Ne jede se i ne nosi mikrotehničke i nanotehničke proizvode. Pod informacijama se ne spava.
Što se može načiniti u Hrvatskoj za alatničare?
Najprije treba načiniti zajednicu, grozd ili nešto slično. Portugalci su započeli s proizvodnjom kalupa za plastiku petnaest godina poslije Hrvata. Svi izrađivači kalupa i ostalih alata članovi su jedne organizacije koja nudi njihove kapacitete na svjetskom tržištu. Rezultat, izvoz između 500 i 600 milijuna američkih dolara. A zna se da su kalupi i alati proizvodi s visokom dodanom vrijednošću. Kako su alatnice i u svijetu relativno male, udruživanje je jedina mogućnost za uspješan izvoz.
Tri su pretpostavke za uspješno djelovanje i izvoz hrvatskih alatnica. Alatnice moraju biti suvremeno opremljene u kojima će raditi sve obrazovaniji stručnjaci. Nažalost, nazire se manjak vrsnih stručnjaka. Primjerice, već sada nema na tržištu strojarskih inženjera koji znaju suvremenu proizvodnju koja povezuje najbolje iz tradicije »stare« i dostignuća »nove« ekonomije. A problem trajno raste. Već se dijele stipendije da se osigura nove stručnjake. Važna je i spoznaja da obrtnici i mali poduzetnici trebaju pomoć znanosti. To su osigurali i Portugalci.
Moguće je navesti neke primjere suradnje
znanstveno-nastavnih ustanova i male privrede. Jedan je izravno vezan uz alatničarstvo. Danas je sve češća brza proizvodnja. Riječ je o brzoj proizvodnji prototipova, kalupa i potrebnih dijelova u malim serijama. Započelo se raditi na uvođenju te proizvodnje u zemlji. Ali to je moguće ostvariti samo u tijesnoj suradnji znanosti i zainteresiranih poduzeća.
Obrtnici i mali poduzetnici objektivno mogu mnogo pomoći povišenju domaćeg bruto proizvoda. Ali trebat će shvatiti da im je potrebna raznolika pomoć. Među ostalima i znanosti usmjerene prema svakodnevnici.
Trebalo bi dodijeliti priznanje Zlatna toljaga za dostignuće kojim se kompanija koja je držala 85% jugoslavenskog farmaceutskog tržišta sruši na nulu a istovremeno mala firmica iz Novog Mesta višestruko naraste.
Treba se također i sjetiti arogantnih izjava iz vrha Plive (prije 4-5 godina) kako manje od 1% diplomiranih kemičara zagrebačkog sveućilišta zadovoljava visoke Plivine kriterije za zaposlenje.
Treba se naravno sjetiti i visoko moralnih ljudi koji su izbacivani na cestu jer su ukazivali na makinacije i loše poslovne poteze uprave Plive.
A ja se sjećam i niza izvrsnih kemičara s kojima sam radio prve četiri godine svog profesionalnog života (u Istraživačkom) koji su svi otjerani u mirovinu u dobi oko pedeset godina. Ti isti ljudi su izradili na stotine postupaka sinteze novih i starih supstanci. Sjetim se često i jednog prijatelja koji je prije osam godina dobio otkaz i zadnjeg dana satima odnosio golemu biblioteku članaka i patenata iz područja bazne kemije Plive u kontejner za papir jer nitko nije to želio preuzeti i sačuvati. Prioritet je bio da on ode jer je čovjek postavljao prava pitanja na koje nije bilo moguće dati suvisle odgovore.
Pliva je firma u kojoj je prvo ubijeno vlastito znanje a onda su kola gurnuta nizbrdo. Neki su za to bogato nagrađeni.
Velika hvala gospođi Doroteji Kirhmajer-Vučić i dr Beati Halassy za dirljivi prikaz.
Primjer Plive ilustrira propadanja civilizacije u RH i trebao bi se koristiti u nastavi povijesti u srednjim školama.
Mnogi od elemenata su došli iz svijeta, koji se sad postupno suočava s posljedicama iskrivljenih vrijednosti, a mnogi su i rezultat oslobođene gramzljivosti u hrvatskom društvu. Gdje smo mi od civiliziranih vremena kad je u Zagrebu ban bio Ivan Mažuranić dok je Andrija Mohorovčić predavao u gimnaziji.
Mnogo veći problemi od sadašnjih očekuju nove generacije i kao nacija trebali bismo pokušati gledati puno dalje unaprijed nego što je to sad običaj.
Meni se ipak čini da je problem isti kao i svugdje u Hrvatskoj – diletantizam i imitacija forme razvijenog svijeta bez razumijevanja sadržaja. Plivin “menadžerski” tim vidio je da velike farmaceutske tvrtke kupuju male, da si njihovi executives dijele velike bonuse, zapošljavaju “zvijezde” iz drugih tvrtki i da stalno nešto kupuju i prodaju restrukturiraju, odcjepljuju, pripajaju i reorganiziraju. Pokušali su to isto – novac od azitromicina im je to omogućio – a da sami nisu znali što rade niti su znali zaposliti suvisle “zvijezde”. Rezultat potkivanja žaba je takav kakav jest.
Na #3:
Ne slažem se. Ljudi već stoljećima opetovano pokazuju da im predviđanje budućnosti ide beznadno loše. Gledanje u daleku budućnost neće biti od nikakve pomoći ako ne razumijemo što nam se događa sada, pa niti što nam se događalo do sada. A Hrvati se ponašaju kao da definitivno ne razumiju. To je prvi problem koji treba riješiti.
I ja se zahvaljujem gospođama Doroteji Kirhmajer-Vučić i dr Beati Halassy na tekstu koji ostavlja gorak okus u ustima….
Na #4
Ja bih ovaj stav kolege #3 protumacio kao poziv da se konacno (i) odrede dugorocni strateski prioriteti RH i (ii) da se u skladu s tim prioritetima pocne i djelovati – sustavno, kroz dulji rok i bez obzira na to tko je na vlasti.
Na #6: S tim se slažem. Ako je kolega #3 to htio reći, u redu – onda na krivi put naveli”nove generacije” i prethodni stavovi kolege #3 o “globalnim” problemima. A za ovo što kažete u #6, Hrvati prije svega trebaju postati svjesni stanja u kojem jesu i vlastite objektivne (ispod)prosječnosti i (ne)važnosti u svijetu, umjesto de žive u eskapističkom svijetu mitova i legendi u kojem su oni jako pametni, perspektivni i briljantni, i da samo par lopova na vrhu stoji između njih i njihove zaslužene slave….
Naš tisak-usporedbe
Bilo bi vrijedno razmisliti, kako se naša bnrodogradnja (= nisko tehnološka, radno intenzivna proizvodnja) razmatra na dugo i široko u našem tisku i u propagandnim govorima naših vrhunskih političara.
Za propadanje PLIVE (= visokotehnološka industrijska grana) nema u tisku ni u medijima mnogo prostora, niti se to smatra problemom daljnjeg razvitka Hrvatske. O tome da je PLIVA sa svojim kadrovima i svojim uspjesima kroz nekoliko desetljeća postala simbolom nacionalne vrijednosti, nema u kontroliranom tisku i drugim medijima ni riječi.
Od licencnih naknada Pfizera, prema neslužbenim informacijama, ostvareno je nekoliko stotina miljuna dolara, navodno oko 700. Kamo je taj novac otišao?
Konačni je proizvod PLIVINE razgradnje desetak novih dolarskih miljunera. Koja je perspektiva novih naraštaja kemičara i kemijskih inženjera sa zagrebačkog i drugih hrvatskih sveučilišta? Jedino, za one najsposobnije, odlazak u svijet.
Uzasno tuzno :cry
Na #8:
Populizam, kolega. Populizam političara, populizam medija, populizam samog hrvatskog mentalnog sklopa. Veća prijetnja u očima svih navedenih je gubitak posla i posljedični bunt musavih “gladnih radnika” nego ekvivalentna sudbina visokoobrazovanih. Ovi drugi će će se valjda ionako za sebe pobrinuti. Golubovi i sirotinja neće.
Populizam hrvatskih znanstvenika
A populizam hrvatskih znanstvenika? Koji jednako tako prepisuju što će raditi Amerika pa misle da to treba raditi i Hrvatska, a ne što treba Hrvatskoj. Ponovno nam popuju već provjereni popovi. Ali od tog popovanja nikakva korist. Gdje je graja akademija, fakulteta, inženjerskih organizacija. A njih čine također pretežno znanstvenici. A dokazano od onih izvan zemlje nikakva korist, osim ako im služi za vlastiti marketing.
To samo oni koji o svemu znaju sve, bez obzira na formalnu titulu misle da je brodogradnja nešto nisko tehnološki. Molim kolege brodare da odgovore na ovakve uvrede onih koji su uvijek življeli od tuđeg rada.
Na #11: Profesore, kolega #8 je mislio na ukupnu (trenutnu) obrazovnu strukturu zaposlenika u hrvatskoj brodogradnji vs. Plivi, ne na suvremenu situaciju u svijetu (u tome i jest problem). Za visokoobrazovane, visokostručne se nitko od političara ni medija ne brine bez obzira radili oni u brodogradnji ili proizvodnji lijekova. Za brodogradnju se brine jer je u brodogradnji više onih drugih. Puno više. Visokoobrazovani i visokostručni će se lako prekvalificirati ili otići u inozemstvo. Šljakeri će izaći na ulice. Populizam je kad smatrate da je ovo drugo veći problem.
Hrvatska, zemlja znanja ?
Uz poklon gospođama Doroteji Kirhmajer-Vučić i dr Beati Halassy prilažem par popularnih stihova za prisjećanje.
………….
U bijesu svome sav je ružan
Taj kralja novca gnusni soj,
A svima dužan i predužan,
Pljačka nam on trud i znoj!
Što naš rad nam stvori i osnaži
Otmicom tuđ je zalogaj!
………
Prof. Dalibor Vukicevic
Université de Strasbourg
Da bi priča bila potpuna, želim samo podsjetiti da je čelni čovjek (ne znam je li itko drugi, i ako da, tko) PLIVE dobro zaradio kupujući njezine dionice. Čini se da u Hrvatskoj pojam “insider(‘s) information” nije niti poznat niti utuživ. Dakle, opet ima pravo Česić-Rojs: “Tko je jamio jamio”.
Na #0 Hvala kolegicama Doroteji Kirhmajer-Vučić i dr Beati Halassy vezano za tekst o Plivi.
To je priča koja se može napisati za većinu tvrtki u Hrvatskoj, jer su isto tako prošle. Neke nisu niti imale vremena propasti na takav način jer ih je pretekao rat.
Inače su imale svoje razvojne institute (Kombinat Borovo) razvijale gume od “kevlara” ulagili i razvijali u tehnologiju polimera (Boripol) imali proizvodnju strojeva za gumarski kompleks, izvozili strojeve….. itd itd
Sve je to posljedica privatizacije, degradacije znanja i struke posebice tehničke, i pretvaranja Hrvatske u zemlju turista za “bake i deke” iz EU koje će služiti naši BSc. :upset
#4 točno se sjeća moje zabrinutosti za budućnost vezanu uz okoliš (vidi na pr. “Not worst enough”, Science 14. veljače). Međutim uz temu Plive postoje još i problemi na nacionalnoj razini.
Sadašnje svjetsko uvjerenje u prednosti globalizacije donosi i mnoge poteškoće, posebno manjim zemljama. Moje razmišljanje ne slaže s prihvaćenim mišljenjem ekonomista i zato ga treba kritički čitati. Međutim nadam se da će biti bar donekle zanimljivo.
U globaliziranom svijetu ukidaju se ekonomske barijere a svako prelijevanje sredstava države (ili ekvivalentno jačih grana industrije u slabije) je zabranjeno. Ako ukinemo barijere između velike i male zemlje, na pr. Kine i Hrvatske, rezultantna ravnoteža izgledat će naravno kao stanje u velikoj zemlji. Ako ukinemo barijere između bogate i siromašne zemlje, na pr. USA i Kine, u ravnoteži će bogata zemlja postati siromašnija a siromašna će postati bogatija. To se ove godine dobro vidi.
Nema sumnje da je na razini cijelog svijeta globalizacija najefikasniji sustav. Međutim u rezultirajućoj ravnoteži bogatstvo raznolikosti nestaje. Slično se dogodi i u ekologiji kad se spoje sustavi koji su se odvojeno razvijali, na primjer uvađanjem novih vrsta.
Neke zemlje imaju (ili su imale, prije rasprodaje) određena prirodna bogatstva na pr. Hrvatska ima more ili Australija rudno blago. S tim bogatstvom standard je viši i one industrije koje nemaju prednost prirodnog bogatstva ne mogu se takmičiti na svjetskom tržištu. U uvjetima bez barijera te industrije propadaju i standard u zemlji pada do razine zajedničke ravnoteže. Na primjeru Plive, kad je Kina usvojila proizvodnju C vitamina Pliva je morala zatvoriti svoj pogon. Ne vidim kako će se sadašnja Pliva moći takmičiti na tržištu generičkih ljekova gdje dominira Indija.
Prelijevanje sredstava je zabranjeno i od Hrvatske EU traži zatvaranje brodogradilišta, što je tragedija slična Plivi. (Ne bih se složio sa stavom da je brodogradnja baš toliko tehnološki niska. Brodogradilištima naravno treba temeljita reorganizacija, što Vlada nije spremna provesti.) Istovremeno na primjer u Francuskoj je dozvoljeno subvencionirati automobilsku industriju.
Prirodno bogatstvo je osim toga izloženo napadu svjetskog kapitala, na pr. bogatstva hrvatskog mora se rasprodaju ili predaju EU kao “Common Fisheries Policy” a rudnici u Australiji prodaju se kineskim državnim konglomeratima. Ponekad se nađe vođa koji se odupre svjetskim trendovima, kao kad se prije par godina u Australiji tadašnji Treasurer Peter Costello pozvao na nacionalni interes i zabranio prodaju Woodside Petroleuma (jedna od najvećih nalazišta prirodnog plina u svijetu) Shellu. Izgleda mi da je to jedini način da se zaštiti prirodno bogatstvo. Neki pametni način podrške onih strateških industrija u zemlji koje nemaju prirodne prednosti i stoga su globalno u slabijem položaju jedini je način da se izbjegne nezaposlenost i pad standarda na globalni prosjek.
U vezi s globalizacijom i razbijanjem konkurencije u farmaciji treba se sjetiti i bombardiranja glavne tvornice lijekova u Sudanu krajem 90-tih u doba predsjednika Clintona. USA su napravile taj zracni napad pod izlikom da se imaju pouzdane informacije da se radi o tvornici kemijskog oruzja. Nakon napada na mjesto je doslo mnogo nezavisnih istrazivaca, ukljucujuci i iz WTO i svi su potvrdili da nije nadjeno nikakvih tragova kemijskog oruzja nego samo razorena tvornica lijekova. Amerikanci su priznali “poresku” i obecali kasniju kompenzaciju koja se nikad nije desila. Toliko vrijedi data rijec jednog predsjednika “amerike”. Radi se o tvornici koja je proizvodila 70% cjelokupne potrosnje lijekova u Sudanu. Govorimo o lijekovima za ljude plus za zivotinje (veterina), sto ima i daljeg ekonomskog znacaja. Zamislite da ste stanovnik Sudana i da vam brat ili sestra umre zbog nedostatka lijekova. Nije cudo da je nakon toga rasireniji antiamericki sentiment u Sudanu, povremeno do ekstremizma.
Wikipedia dokumentira dio price (ne spominju Clintonova obecanja o kompenzaciji nakon priznanja pogreske; ja ih se dobro sjecam s radia, TV i novina jer sam tada bio u SAD).
http://en.wikipedia.org/wiki/Al-Shifa_pharmaceutical_factory
#12
Hvala na objašnjenju. što je mislio #8. Problem s brodogradnjom se vuče već godinama. Jednom je Hrvatsko društvo za sustave (1998. ili 1999.) u seriji tematskih rasprava pod zajedničkim nazivom: “Od čega će Hrvatska živjeti” organiziralo raspravu o brodogradnji. Jedan vrlo uspješni konstruktor brodova, glavni za onaj brod koji je isporučen Finskoj 1989. (Amorella ili slično) postavio pitanje a što je to hrvatski brod? Krajem 20. stoljeća, najviše hrvatskog u brodu bilo je hrvatskih činovnika.
Dakle složit ćemo se da je brodogradnja vrhunska tehnička djelatnost, koju mi nikako da posložimo organizacijski i kadrovski. Ali čini mi se da mi nismo jedini koji smo novčano podupirali brodogradnju. Ako nestane brodogradnje, nestat će pretežno industrije temeljene na metalina. Alatne strojeve smo uništili već odavno, proizvodnju čelika nam također brane. Sada brodogradnja. A je li se netko pitao tko je proizvodio oružje, koje je pretežno metalno tijekom Domovinskog rata?
Kolega sada nije vrijeme za akademske rasprave. Još uvijek nisam pročitao službeno koliko je među otpuštenima visokokvalificiranog osoblja. Posebno kemijskih inženjera i sličnih stručnjaka. A nitko od zaduženih ne reagira. Nije ni Vaša, ali ni moja dužnost da pokrećemo ta pitanja, osim ako osjećamo građansku dužnost. Ali fakulteti, inženjerske udruge, sveučilišta, najrazličitije akademije bi se trebale, kolektivno obratiti javnosti.
Our Heroes of Chemistry & Biology
…SAD JE KASNO DA SE KAJE, NIMA NAZAD S OVOG PUTA
PUSTIM NEBOM SVE DOK TRAJE, MOJA ZVIZDA NEKA LUTA
NE RAZUMIM NISTA VISE, SAMO PISMA DUSU LJUBI
I NA VODI RIC DOK PISE, ONA SEBE LUDO GUBI…
…
MIRUJ, MIRUJ PISMO MOJA,TI JEDINA ZNAS DI SAM OSTAVI DUSU
MIRUJ, MIRUJ PISMO MOJA JER KASNO JE SAD, LADNI VITRI VEC PUSU
MIZERIJA, MIZERIJA, TEK PUSTA MIZERIJA
Od trave za konje, do opereta u Veroni, vec, nazalost, previse puta videno. Od 95% bankarskog sektora u stranim rukama, preko Jugolinije (Croatialinea), do Plive i brodogralista, ne preostaje nam nego u knjigu objediniti vrlo slicne price. Dobra vijest? Dok G7, G8, G20, EU, nove EU clanice, … mjesecima zasjedaju i traze izlaz iz recesije, kod nas recesije nema. Najveci je problem sto su vinjete u Sloveniji preskupe. A i ne bi bas trebali svercati alkohol nasim radnicima u Libiju diplomatskom postom. Losa vijest? Jos imamo sto za (ras)prodati i za jamiti. Navala na fotelje svih boja i vrsti je uglavnom zato i otvorena. Na svaku takvu ce u svibnju biti barem 20 kandidata. Radujte se narodi!
Na 8 Od licencnih naknada Pfizera, prema neslužbenim informacijama, ostvareno je nekoliko stotina miljuna dolara, navodno oko 700. Kamo je taj novac otišao?
odgovor nije tesko pronaci, cak sto vise mislim da se zna. Ali se ne prica javno.
Dodatak – iznos novca je znatno veci – novac od licencnih naknada koje je Pilva dobila od Pfizera je iznosio zmedu 150-200 mil USD godisnje sto iznosi oko 2,3-3 milijarde dolara kroz 15 godina. To je dovoljno veliki novac s kojim se moze uz podrsku mocnika kupiti kolektivna sutnje (i medija i sire javnosti), a sto je nazalost dovelo do zalosne price opisane u postu 0 (zahvaljjem se gospođi Doroteje Kirhmajer – Vujčić na iskrenom i vrlo potresnom clanku).
Hvala dragim kolegicama iz 0# posta.
Baš sam jučer razgovarala s kolegicom koja iz biotehnologije Plivine, koja je sada na ulici. Tek tako. Višak radnika. Višak proizvodnog pogona. A ženska se vratila s američkim doktoratom, u Hrvatsku, da uloži svoje znanje u hrvatsku firmu. Pogubila je tijekom doktorata konce čija je sad Pliva. Kobna pogreška! Sad se vraća, najverovatnije, natrag preko Bare.
Baš krasno.
A ja ne mogu da ne komentiram ovu Plivinu priču u svjetlu sadašnje hrvatske znanstvene politike. Novac se iz znanosti (i to sitniš koji MZOŠ dobiva) prelijeva gubitašima. Za znanost nikad nema novaca. Pričaju nam kako trebamo stegnuti remen. O čemu oni to? Koji remen? Kako mogu raditi bez kemikalija, instrumenata, plinova, hladnog pogona? Što da radim?
Hajdemo se svi preorjentirati u komputacijsku znanost! Pa ćemo postati svjetski centar izvrsnosti za matematičko modeliranje, bioinformatiku, komputacijsku kemiju i fiziku.
Ali opet ostaje jedan problem: na hrvatskim sveučilišnim, znanstvenim, stručnim i inim institucijama ubijaju svakog tko želi ZAISTA raditi, tko ima ideju, tko samo malo odskoči, tko želi pogurati cijelu stvar naprijed…
Prema tome, dragi kolege znanstvenici, svi ste vi krivi za Plivinu, brodogradilišnu i sličnu situaciju. Gdje ste vi u medijima? Gdje se vaš glas čuje u javnosti? Tko uopće za vas zna u Hrvatskoj (kao što se dobro zna tko je Severina, ili obitelj Boban)? Jeste li ikad stali u zaštitu mladog čovjeka koji je bio sposoban napraviti velike stvari, ili ste na svojim znanstvenim/fakultetskim vijećima glasali i/ili prešutjeli ono što se moralo glasati/prešutjeti?
Koja je vaša funkcija u NVZ-u, MZOŠ-u, matičnim odborima????
Gdje ste vi uopće? Čime se zapravo bavite?
A gđa Doroteja Kirhmajer- Vujčić lijepo kaže :”I tko je sada kriv??? Ma nije nam kriva politika za ovo, nije niti Željko Čović, a definitivno nije kriv Barr ili Teva – KRIVI SMO MI, JER SMO IH PUSTILI !!!”
Na #22: Ajmo polako, kolegice. Iznerviranim “Svi ste vi krivi!!!” nećete postići ništa nego samo skrenuti pažnju s konkretnih krivaca za konkretne propuste, konkrenat nerad i konkretne prljave rabote na apstraktno mnoštvo koje jednostavno ne može formalno odgovarati za sve loše o čemu govorite. Kakva korist od toga što optužujete znanstvenike za jadno stanje brodogradilišta? NIKAKVA. Shvatite da moramo početi od konkretne odgovornosti za konkretna djela ili nedjela. “Propast Plive” nije konkretno nedjelo. Zapošljavanje preplaćenog, a lošeg “stručnjaka” ili narudžba trave za konja jesu. Za ovo drugo zna se tko je donio odluku i potpisaoo nalog. Svaka konkretna akcija treba početi od toga – isto kao što borba protiv ogavno zašaranih zagrebačkih tramvaja i fasada treba početi od toga da konkretne derane izravno odgovorne za to efikasno obradite na način da im više nikad ne padne na pamet ponoviti nedjelo, a tek onda ići analizirati druptvena kretanja koja su dovela do toga kao pojave.
A sa znanstvenicima i medijima, opet – tko još zna za znanstvenke u USA, Velikoj Britaniji i Švicarskoj? Gadno brkate nadležnosti i društvene uloge. Ne mogu istinski znanstvenici biti posvuda i brinuti se za stvari koje im oduzimaju i vrijeme i energiju od onoga što ŽELE raditi – ZNANOSTI. Mnogi su se odlučili za karijeru u znanosti da bi se bavili znanošću, ne zato da bi se, poput Severine, u javnosti čuo njihov glas (ili gledali kućni video uratci). Oni kojima je znanost na prvom mjestu, jednom kada zaključe da se određeni tip znanosti negdje ne može raditi, mijenjaju ili mjesto rada ili područje znanosti u negdje ili nešto gdje/što će im to omogućiti. Inzistirati na tome da morate raditi baš ono što ne možete raditi i baš na mjestu na kojem to ne možete raditi je POZA, kolegice. Pitate se “što da radite”. Možete li nabaviti sredstva i stvoriti uvjete za rad na sadašnjem radnom mjestu? Jeste li sigurni da se želite baviti tim tipom istraživanja? Ako je na prvo pitanje odgovor ne, ana drugo da, NEMATE ŠTO RADITI tamo gdje jeste nego eventualno glumiti žrtvu i kriviti boga i vraga zato što ste žrtva. Ako ozbiljno mislite raditi znanost, DIGNITE SIDRO. Ima puno mjesta u Europi i svijetu koa trebaju stručne ljude koji gore za svoj posao. Niste završili sve te škole da biste proveli život u nebo vapeći da vam ne daju raditi! Da, apsolutno se treba zalagati da se stvari koje su sada teške ili nwmoguće postanu moguće ili jednostavne, ali pitajte se ČIJI JE TO POSAO. To NIJE posao svih hrvatskih znanstvenika – nemojte, zaboga, razrijeđivati odgovornost to stadija na kojem bi se svi osjećali krivi a nitko još uvijek ne bi imao nikakvu konkretnu zadaću.
#23 Ma #22 je u pravu: znanstvenici su po mom iskustvo mnogo oportuniji, sutljiviji i konzervativniji od ostatka drustva, gdje god ih to moze kostati i najmanjeg dijela
u njihovoj karijeri. NITKO se nije bunio dok je Flego uzeo 100 milijuna znanosti,
gdje su bili strajkovi ? Seljaci bi da im se uzme 100 milijuna poticaja ucjenjivali i vladu i blokirali ceste traktorima i ne znam sto. A znanstvenici na takvu vijest zijevaju i pricaju za kavom. I vole opcenite formulacije (kao i to vase da je i vani
znanstvenik slabo utjecaj), da su place znanstvenika male i slicno. Cim vise obrazovanja i vise kompliciranih veza sa sustavom, osoba je konzervativnija u odnosu na zajednicu u koju se uplela. A znanstvenici tu prednjace.
> DIGNITE SIDRO
Ma je li ? Zar nije LICNA odluka gdje su covjekovi roditelji,
i gdje je ono on ili ona koju neko voli da tamo zivi. To ako se neka osoba ne slaze s necim ne znaci da joj treba savjetovati i o zivotu, samo zato sto osoba ima zelju da radi kvalitetnu znanost. Nema razloga ne pokusati se boriti za bilo kako tezak cilj cak i u uvjetima u kojima je netko kao vi moze ismijavati.
Na #24:
Kolega, ništa i nikoga ja ne ismijavam. Sve u životu je stvar posloženih prioriteta i kompromisa. Ako vam je npr u životu jako važno kazalište, možete živjeti u velikom gradu gdje ima puno kazališta ili inzistirati na tome da želite živjeti u nekom ličkom selu na roditeljskom ognjištu i ogorčeno se buniti kako je ljubitelju kazališta tamo nemoguće konzumirati svoju strast za istim. Moja poanta je – ako Vam je primarno stalo do nečega, trebate napraviti sve što treba da dođete do toga. Ako Vam je istodobno stalo do nečegaa drugoga što otežava ili čini nemogućim ovo prvo, u redu, sami si posložite prioritete. Konkretno, ako se želite baviti nekim područjem znanosti kojim se trenutno u Hrvatskoj teško ili nemoguće baviti (kao kolegica #22), imate tri opcije:
1. Otići tamo gdje se time možete normalno baviti.
2. Ostati tu gdje jeste i pomiriti se s time da se time nećete moći normalno baviti.
3. Utrošiti nedefniranu i neizvjesnu količinu vremena, truda, energije i živaca na aktivnosti za koje se nadate da će jednog dana dovesti do stanja u kojem će se tim područjem biti moguće baviti u Hrvatskoj.
Uz svo dužno poštovanje, ni opcija 2 ni opcija 3 nisu znanost. Ljudi koji su dobri u znanosti se ne bi smjeli prepustiti rezignaciji (2), dok istovremeno nema nikakvog jamstva da će imati talenta za neznanstvenu kativnost (3), pa tako ni uspjeha u njoj. Sve to dok život prolazi. Zato sami sebi definirajte što Vam je sve važno, a onda što vam je od toga najvažnije. Većina vas sama o tome nikad nije ozbiljno razmislila.
> možete živjeti u velikom gradu gdje ima puno kazališta ili inzistirati na tome da želite živjeti u nekom ličkom selu na roditeljskom ognjištu i ogorčeno se buniti kako je ljubitelju kazališta tamo nemoguće konzumirati svoju strast za istim
Nije NEMOGUCE. Ja sam sam sa sela, i moji prijatelji koji vole kulturu, svojim cangrizanjem i aktivnostima, ukljujuci i kritiku i razne akcije cine mnogo korisnog
da si dio toga tamo i priuste. Kolegica #22 nije vas pitala za moralnu podrsku
da si ona poslozi svoje prioritete nego apelira protiv zeljezne tromosti i inertivnosti
znanstvene zajednice koja MOZE biti bolja.
Opcija slicna 3 je stvorila jako puno u svijetu. Primjer. Zelmanov je svoju doktorsku tezu pisao nocu u sobi u kojoj je spavala njegova stara i bolesna baka; drugdje nije imao uvjete. Polagao je taj doktorat u Novosibirsku u kojem je imao svjetski
izvrsnog mentora ali i velike protivnike koji su ga srusili na doktorskoj obrani.
Taj njegov mentor je odrzavao svjetski poznatu konferenciju na Bajkalu svake
dvije godine i odgojio jos dosta ljudi koji danas krase i neka od vrhunskih sveucilista u SAD; a neki su ostali i dalje i neki od njih su dosta uspjesni.
Na dan obrane Zelmanov je i svadbu. Nakon pada mora da mu nije bas
bilo raspolozenje. Nova obrana mu je bila tek za godinu dana.
Za rad iz svoje doktorske teze dobio je Fieldsovu medalju.
Napisali ste opciju 3 na nacin koji odgovara vasim o ovoj temi
jako negativnim stavovima. Umjesto da argumentirate zasto mislite da
znanstvenici nisu mogli biti uspjesniji u suprotstavljanju negativnih trendova
u kojima su zatajili u Hrvatskoj, sto je tema kolegicinog napisa, vi odustajete
od teme i pricate o nacinu njenog licnog izvlacenja iz problema po vasem ukusu.
Promasena tema.
#22-26
Čestitke autoru posta #22. Ali teško je to kada postoji najveći autoritet svih vremena na Connectu. On zna uvijek, sve bolje od drugih. Zato je izabrao što je izabrao. Moram kazati da su i odgovori #24 i 26 za mene jako prihvatljivi. Ali to ništa ne pomaže. Jer je #23 izabrao odlazak i stalno kritizira, pa rekao bih i vrijeđa one koji su tu. U redu, odlazak je pravo #23. Ali netko ipak postigne nešto i u Hrvatskoj. Kao npr. jedan računalni biolog s kojim je inače #23 u izvrsnim odnosima.
Na #26:
Ne, kolega. Kolegica je optužila sve i sva zato što ona nema novaca i kemikalija i zato nd može raditi. Ja sam se protiv toga pobunio. Ako neki ljudi mogu raditi kvalitetno u Hrvatskoj, super. Oni koji ne mogu, e oni pak moraju razmotriiti svije opcije i prioritete. Ja osobno više volim raditi nego se žaliti da ne mogu raditi. Ja osobno više volim raditi nego rješavati MZOS-ovske, stolarske, carinske ili građevinske probleme da bih nekad u budućnosti eventualno mogao raditi (a možda i ne). Bilo koji aranžman u kojem bi radost života u Hrvatskoj kompenzirala činjenicu da većinu vremena moram provoditi na meni mrske alternative mi nije bila dovoljna da ostanem, istina. Vama koji ste u Hrvatskoj JEST bila dovoljna, formulirali si vi to tako ili ne. Poštujem vaš izbor, ali bi Vi trebali poštivati moj. Ne optužujte druge kolege znanstvenike što ne rješavaju vaše probleme. Ne optužujte ih ni da su izabrali lakšu opciju. Vi mislite da je raditi na zapadu lakše nego u Hrvatskoj. Malo sutra. Ostati na koliko-toliko kompetitvnom mjestu na zapadu je ipak teže, rekao bih, nego ostati na mjestu na kojem ne možete ništa drugo nego žaliti se da nemate uvjeta za rad. The choice is yours.
I još na #24:
Kruške i jabuke, kolega. Seljacima si poticaji dio plaće. Znanstvenicima projektna sredstva nisu. Flego znanstvenicima nije smanjio plaće. Da je sustav takav da uskraćivanje projektnih sredstava rezultira nemogućnošću napredovanja i neprolasku na reizboru, bunili bi se. U sadašnjim prilikama si mogu dopustiti da za istu plaću zijevaju za kavom, i žale se da su svi njihovi kolege krivi jer se ne bune. Jer imaju savršen izgovor da raditi ne moraju. O tome i pričam.
> Kruške i jabuke, kolega. Seljacima si poticaji dio plaće. Znanstvenicima projektna sredstva nisu. Flego znanstvenicima nije smanjio plaće.
Uzasno ste neprincipjelni. S jedne strane kolegicu pitate neka primijeni zemlju boravka, tj. da si totalno naglavacke okrene zivot, a s druge strane OSNOVNI uvjet rada, a to je financiranje projekata smatrate nesudbonosnim za zivot
znanstvenika ???
> S jedne strane kolegicu pitate neka primijeni zemlju boravka
Radi istih razloga (uvjeti rada) koji su u drugoj etapi vasih razmisljanja
nevazni.
#29
> Da je sustav takav da uskraćivanje projektnih sredstava rezultira nemogućnošću napredovanja i neprolasku na reizboru, bunili bi se
U cemu je razlika od onog sto ja tvrdim o istom: rekao sam da znanstvenici
sute da bi im bilo dobro: ne talasaju da se ne bi zamjerili sefovima i konzervativni su oportuni radi lokalne karijere daleko vise od nizeobrazovanog stanovnistva.
> Poštujem vaš izbor, ali bi Vi trebali poštivati moj.
Gledajte ja se bunim zasto silite kolegicu da se odlucuje po vasoj mjeri di
ce raditi. DAKLE bunim se protiv skretanja teme s onog sto je kolegica opisala,
a to je pasivnost znanstvenika (cime smo dozvolili kojekakve anomalije
u Hrvatskoj i hrvatskoj znanosti) na sasma drugo pitanje rjesenja vlastitih
znanstvenih problema pojedinca migracijom. Dakle uopce me
ne zanima vas izbor, i nisam ga nigdje diskutirao.
Diskutiram da kolegicin izbor ima svoje prednosti, da ju postite na miru
i ako zelite argumentirano diskutirati o njenoj tezi da je izvor mnogih problema ponasanje samih znanstvenika u Hrvatskoj, onda nemojte skretati s teme
na svoje savjete o tome kako ste vi rijesili svoje privatne probleme.
Rijesili ili ne, to nema veze s pitanjem da li su znanstvenici u Hrvatskoj
veliki dio problema samim svojim odnosom. To je GLOBALNO pitanje hrvatske
znanosti, a vi ga mijesati s pitanjem pojedinca-znanstvnika.
Na #30:
Naprotiv, kolega, vrlo sam principijelan, samo što Vi i dalje brkate kruške i jabuke. Konkretno u ovom slučaju brkate privatne i profesionalne potrebe. Vama možda nema razlike, no dopustite da drugima ima – naročito u Hrvatskoj i naročito neambicioznima. Financiranje projekata nesudbonosnim za život znanstvenika ne smatram ja nego oni znanstvenici koji po Vašem iskazu zijevaju uz kavu na njihovo kresanje. Prava analogija sa seljacima bila bi situacija u kojoj država jednako plaća seljacima bez obzira koliko proizvedu: u takvim uvjetima vjerojatno bi većina izabrala da ne proizvodi ništa, i ne bi se jako uzrujala kada bi im država oduzela traktore ili uskratila umjetna gnojiva.
Na #31
Sorry, ali morat ćete mi i dalje tolerirati mišljenje da krivo razmišljate. Koliko su u prosjeku znanstvenici na zapadu društveno angažirani, naročito mlađi koji tek grade karijeru? (Pitam za prosjek, ne za anegdotalne primjere pojedinačnih ludih ruskih matematičara.) Po mom iskustvu, malo do nikako – jer imaju prečeg posla. Kako to da oni u svojim sredinama nisu problem sa svojim odnosom? Ne kažem da kolegičin izbor nema svojih prednosti, i ona bolje od mene zna koje su to prednosti. Samo govorim neka onda pregrize svoj gnjev zbog nedostataka ili neka u najmanjiu ruku ispravno dijagnosticira zašto su ti nedostaci prisutni i tko bi ih trebao rješavati a to ne čini. Ako i dalje tvrdite da je to posao mladih znanstvenika u naponu što fizičke, što kreativne snage, onda ne samo da se ne slažete sa mnom, nego idete izravno kontra praksi u zemljama razvijene znanosti. A opet, ja sam prvi koji smatra da se ne možemo znanstveno približiti zemljama razvijene znanosti tako da u ključnim aspektima razmišljamo i činimo upravo suprotno od njih,
#33 Kolega ja sam svaki vikend u provinciji i razgovarm o svojim
problemima s obicnim ljudima, ukljucujuci te seljake o kojima gore govorim. Oni me pitaju kako to da se znanstvenici tako ponasaju, zasto pristaju na te sve stvari, zasto ja ne odem sa svog sadasnjeg posla i slicno. Znanstvenici pak tipicno nemamo te odlucnosti. Posebno, kako ste naglasili, znanstveno neambiciozni.
Sto to znaci “privatno i profesionalno” ? Zar nije pitanje kvalitete posla radi kojeg saljete kolegicu profesionalno pitanje (a slanje van, tj, vase rjesenje i privatno), a gubitak love za projekte takodjer profesionalno pitanje ? Dok se govori o opcenitim uvjetima onda je saljete van, a dok se govori o jednom primjeru
tih uvjeta, tj rezanje projekata u jednoj bivsoj vladi, onda je to nevazno pitanje.
Slazem se da su znanstvenici i vani konzervativni, no ipak im je lakse dizati glas jer su opasnosti da budu kaznjeni za konstruktivnu kritiku manje a podrska veca. Takodjer morate shvatiti da u sustavu koji dobro funkcionira covjek nema interesa za neke sporadicne probleme niti znanstvenu politiku. Kod nas
sreces nepravilnost na svakom koraku, pa pocinjes razmisliti kako bi se ti problemi mogli ublaziti ili rijesiti, pa nastojis da saznas vise itd.
Na #34:
Pametni neki obični ljudi i seljaci. Govore Vam isto što i ja ;)
Ne znam točno što je posrijedi, ali nešto fundamentalno ne razumijete u mojim argumentima. Idemo još jednom. Da, gubitak novaca za projekte je profesionalno pitanje. Plaća je privatno pitanje. Neambicioznima je važno da dobivaju plaću (privatno pitanje) bez obzira na sredstva za projekta (profesionalno pitanje). Kada se netko buni što nema novaca pa ne može raditi, to ga čini deklarativno ambicioznim. Iza deklarirane ambiocioznosti može stajati stvarna ambicioznost ili obična poza. I dalje smatram da se te dvije alternative mogu razlikovati na temelju toga što rečena osoba konkretno poduzima po tom pitanju. Ako se na IMI-ju ne može raditi, a ona silno želi raditi, samo treba procijeniti koliko je vjerojatno da će joj njeni sadašnji napori omogučiti da tamo jednom može pošteno raditi i kada. Onda je na njoj da odluči želi li u sljedećem razdoblju biti primarno 1) aktivna znanstvenica, 2) pasivna osoba u znanstvenom zvanju, ili 3) društvena aktivistica. Ako želi biti 1), ja samo kažem da su joj perspektive za to ostvariti slabe. Ne mora u inozemstvo – nek proba IRB, nek proba Rijeku – ako je tako dobra i ambiciozna kao što se deklarira, možda će u htjeti tamo – a to su mjesta koja barem tvrde da se na njima može raditi dobra znanost.
O tome i pričam, ali primijetite da je to kolegica okrenula naglavačke. Ona je imputirala da je u Hrvatskoj loš sustav posljedica društvene neangažiranosti znanstvenika. Po tome bi očekivali da je u idealnom sustavu nužno da znanstvenici budu maksimalno društveno angažirani, za što i Vi i ja primjećujemo da nije slučaj, upravo obratno. Naravno, možete reći da je u dobrom sustavu posao znanstvenika znanost, a u lošem sustavu popravljanje sustava. Dopusite da mnogi znanstvenici nemaju ni volje ni talenta za ovo drugo, a i oni koji imaju moraju znati da što više vremena utroše na aktivnosti oko ovoga drugoga, to će manje vremena imati za znanost. Vaš izbor. I opet, ako želite biti kazališni glumac, možete se truditi postati član broadwayske trupe ili pak graditi kulise u napuštenoj štali u roditeljskom ličkom selu. U drugom slučaju morate se pomiriti s time da ćete malo glumiti, a puno biti stolar i zidar, kao i da je malo vjerojatno da za vašeg života tamo napravite drugi Broadway. Ako Vam se zida i tesa, samo naprijed. Ali nemojte one koji žele samo glumiti optuživati da su krivi što je u Vašem seoskom kazalištu teško postaviti teatarsku produkciju i privući publiku za nju jer je njima lakše otići na Broadway nego se latiti pile i hoblerice.
na #23 i #24
Kolega # 24, svaka čast na odgovorima.
Na #35: namjerno sam okrenula naglavačke situaciju, do apsurdnosti. Apsolutno se slažem da znanstvenik nema što tražiti u medijima, kao npr. Severina. Niti da se treba baviti politikom. Ali u RH je situacija toliko nevjerovatna, da moramo sve gledati iz drugog kuta, i baviti se stvarima s kojima se prvotno nismo željeli baviti, niti ikad sanjali da ćemo ili bismo trebali. Ako želite biti odgovoran znanstvenik u RH onda se morate mnogo potrošiti na vrlo prizemne stvari, o političkom djelovanju da ne govorim.
Ono što većina današnjih vrlih naših znanstvenika, onih koji bi nam trebali biti uzor, uglednih, pred mirovinu, radi, jest da se brinu za veću mirovinu, ostanak na matičnoj instituciji i iza 65-te, mjesto u akademiji (opet – veća mirovina) i šute.
Šute o bolonji, šute o znanstvenoj politici, šute o odbravanju ili neodobravanju projekata, šute o regrutiranju kadrova, šute o mizeriji MZOŠ i parama koje u znanost se dolijevaju, pa se opet natrag izlijevaju gubitašima, šute o korupciji na sveučilištima, šute o neradu i nemaru…
I još jedna replika:
Kolega #23, opet ste skloni subjektivnosti. Kad repliciram na #0 post, onda ne govorim o sebi i/ili (samo) o svom iskustvu.
trenutno nemam velikih problema s eksperimentalnim radom, ali me okružuje puno mojih kolega koji imaju, pa sam govorila o njihovim slučajevima. Ne znam jeste li upućeni u trenutnu RH situaciju, ali još od studenog MZOŠ ništa ne uplaćuje na znan. projekte, niti za hladni pogon, već skoro godinu dana ne odobravaju novake…. Netko bi rekao u RH ništa novo, a ja kažem “Od znanstvenika ni glasa čuti nije!”
Je li to zato što nama u RH zapravo znanost niti ne treba?
Sigurno da nam je nužno izgraditi rukometnu arenu, ili nogometni stadion, ili osigurati snježnu stazu… Mi smo ipak vođeni devizom “U zdravom telu zdrav duh!” Koga onda briga za znanost!
Na #36:
Ne morate. O tome cijelo vrijeme pričam. Sami ste to odabrali.
A što očekujete? Pričate o ljudima čije profesionalne ambicije su iza njih, i još ih jedino brine (privatno) da si osiguraju što lagodniju starost. To uključuje veću penziju i neulazak pod stare dane u bitke koje bi to mogle ugroziti. Ja Vam samo kažem – uzalud očekujete djelovanje od krive skupine ljudi.
Kolegice, rekli ste ovo:
Mene su učili da kada čovjek piše ili govori u prvom licu jednine, bez navodnika u non-fiction tekstu, da onda govori o sebi. Ako niste mislili na sebe, dotjerajte svoj stil umjesto da mene optužujete za “subjektivnost”.
A što bi znanstvenici trebali napraviti? Svi koji imaju projekte i očekuju novake znaju za taj problem. Koga mislite dizanjem glasa senzibilizirati na to pitanje? Koga je još u Hrvatskoj briga za to? Točnije, tko misli da je to veći problem nego činjenica da smo upravo izgubii još 3-4 godine na putu do EU, da su nam škole i sveučilišta loši, da nam je vlast nekompetetntna i korumpirana? U usporedbi sa svime rečenim, većini javnosti problemi s projektnim sredstvima i novacima izgledaju kao minorno zanovijetanje opskurne inteersne grupice. OPET se obraćate krivoj publici. Samo političari na vlasti i pridruženi dužnosnici imaju ovlasti da nešto promijene. Samo njihovo uvjeravanje može imati efekta. Jedini je problem što sadašnju gedžovansku garnituru nećete nikad uvjeriti da je problem znanstvenika i približno relevantan za njihov opstanak (što im je jedino važno). Pjevaj, labude, i dalje.
na #37
A ja kažem, najlakše je pobjeći.
I ja sam često vrlo sklona tome. Sad govorim vrlo subjektivno.
Pročitajte još jednom što je sve napisao kolega iz #34.
Na #38: Ne, kolegice, uspješno “pobjeći” mogu samo oni koji su u stanju opstati negdje drugdje. Puno je lakše cviliti “nema kemikalija, nema instrumenata” i piti kavu na poslu od pola jedanaest do pola tri a onda ići doma, i tako većinu radnog vijeka. (Ovdje pak JA ne mislim na Vas osobno, ali mislim na velik broj Vaših i mojih kolega u Hrvatskoj koji odgovaraju opisu.)
Budimo iskreni. Kolega BL je u pravu iako život znanstvenika stavlja u jednadžbu koja ima strogo određena rješenja.
A što se tiče:
”Puno je lakše cviliti “nema kemikalija, nema instrumenata” i piti kavu na poslu od pola jedanaest do pola tri a onda ići doma, i tako većinu radnog vijeka.”
volio bih kada bih na poslu mogao popiti s nekim kavu bilo kada od pola jedanaest do pola tri. Kavu sam i danas, kao i većinom dana, popio sam jer na poslu nema nikoga. Ali takav nam je zakon, za akademike ne postoji radno vrijeme!
Nemojte kolega, pa sam ministar tvrdi da oni rade od 8 ujutro do barem 11 navecer. A “akademici” iz MZOS, nacionalnih vijeca pa i vase mikrosredine rade u 10-ak upravnih odbora i na barem 2-5 sveucilista. Medu kojima i na sveucilisnim odjelima kojih ste i sam clan. Mozda ih zato ne vidite? Jednostavno ih mimoidete dok oni trce na svoju drugu radnu obvezu. Oni pak za kave nemaju vremena!
Na #41
Mozda ti “akademici” ipak imaju dzepne replikatore koji im naprave kavu, kao u Star-Treku. I sto je jos vaznije, imaju strojeve za teleportaciju. To boldly go where no one has gone before…
Na #40:
Ma ne kolega, ja sam naveo samo rubna rješenja, i svjestan sam da postoji cijeli kontinuum kompromisa (doslovnih kompromisa) između. Samo sam govorio o motivaciji za ovu ili onu opciju, koja je takva kakva jest.
Yep. Dosta ih je prošlo i kroz Upravni odbor Plive. To vam je društveni angažman hrvatskih znanstvenika par excellence.
Mislim da bi u idealnim uvjetima bila dobra raspodjela poslova kad bi se znanstvenici u “punoj kreativnoj snazi” bavili znanošću, a oni izvan toga ili nakon toga bavili uređivanjem sustava znanosti. I to bi moglo dobro funkcionirati da sustav znanosti u RH nije potpuno “pogrešno nasađen”. Zato bi ga se moglo urediti samo dubokim rezovima. To, nažalost, niti jedna politička opcija do sada nije niti znala niti htjela. Zato je uzaludan i angažman onih znanstvenika koji iz različitih pobuda i motiva žele javno djelovati radi uređivanja sustava. Takve se “nekostruktivne kritičare” marginalizira i time i takav njihov angažman nema nikakva učinka: sustav svemu usprkos ostaje nefunkcionalan. Zato bi bilo tragično kad bi se mladi kreativni znanstvenici upuštali u uređivanje sustava, jer se taj bez političke volje, kakve do sada nikada nije bilo, jednostavno ne može urediti do potrebne racionalne funkcionalnosti.
Morate se ulogirati da bi mogli komentirati.